Vijenac 236

Glazba

Povijest

Još Hrvatska ni propala

U ožujku 1833, prije točno sto sedamdeset godina, prvi je put javno izvedena čuvena Gajeva budnica

U ožujku 1833, prije točno sto sedamdeset godina, prvi je put javno izvedena čuvena Gajeva budnica

Još Hrvatska ni propala

Prva hrvatska operna primadona (Ljubica u operi Ljubav i zloba), ujedno i prva hrvatska koncertna pjevačica, Sidonija Erdödi-Rubido, debitirala je u svojoj četrnaestoj godini upravo u zgradi Streljane Gajevom budnicom Još Hrvatska ni propala, što je bilo prvo koncertno izvođenje neke pjesme na hrvatskom jeziku, ispraćeno ovacijama okupljenih rodoljuba

U povijesti hrvatske vokalne glazbe prekretnica je prvo javno pjevanje pjesama na hrvatskom jeziku, što su građani Zagreba doživjeli zahvaljući ilircima. Publicist Pavao Cindrić u svojoj knjizi Hrvatski i srpski teatar (1960) kao i u Enciklopediji HNK u Zagrebu (1969), (do sada jedinstvenom i kapitalnom izdanju takve vrste u Hrvatskoj), kojoj je bio glavni urednik, navodi da je Sidonija Erdödi-Rubido u Streljani pjevala Gajevu budnicu Horvatov sloga (poznatiju po svojim prvim stihovima Još Hrvatska ni propala) u ožujku 1935, te da se ona prvi put izvodi 7. veljače 1835. u međučinu njemačke glume Josepha Schweigerta Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin (u prizoru kad Hrvati provaljuju iz tvrđave Glogove) u Stankovićevu kazalištu na Gornjem gradu, što je najavila i »Danica« u broju od 31. siječnja 1835, a to je bilo i prvo pjevanje na hrvatskom u kazališnoj predstavi. No, utemeljitelj hrvatske glazbene historiografije i publicistike Franjo Ksaver Kuhač navodi u »Viencu« iz 1882. (a poslije i u svojoj knjizi Ilirski glazbenici iz 1893) da je Gajeva budnica prvi put javno izvedena u Streljani 1833, što je istodobno prva javno izvedena hrvatska pjesma i prvi javni nastup Sidonije Erdödi-Rubido.

Kuhač je osobno poznavao Sidoniju Erdödi-Rubido, te mu je ona, što on izričito navodi u svom tekstu, i otkrila brojne manje poznate detalje iz svoga životopisa, o kojima on prvi put piše u »Viencu«, još za njezina života (ona umire 1884, dvije godine nakon objave tekstova) te je njegov podatak daleko pouzdaniji. Da Cindrić vjerojatno griješi u godini, vidi se i u tome što točno navodi da je Sidonija tada bila četrnaestogodišnjakinja, a pouzdano se zna da je rođena 7. veljače 1819. (Konačni podatak o njezinu debiju pomiče i datum dovršenja zgrade na Tuškancu barem za pet godina prije 1838, što je godina koju navodi Lelja Dobronić.)

Beskonačni i frenetični aplauz

U »Viencu« br. 7. iz 1882. Franjo Kuhač tako piše: »U Livadićevoj biografiji, priobćenoj g. 1874. u Viencu rekao sam, da je Ferdo Livadić već godine 1830. uglasbio njekoliko hrvatskih popievaka, i da je godine 1833. uz pripomoć Gaja složio napjev za pjesmu »Još Hrvatska ni propala«. Livadićeve popievke pjevalo je njekoliko domorodaca i domorodkinja ili na samu, ili kod Gaja, ili kod drugih vodioca tadanjega narodnoga pokreta; ali u javnih koncertih ili u kazalištu nije se nitko usudio pred obćinstvo stupiti s hrvatskom popievkom. Često su vodioci i domorodci medju sobom viećali, kako bi hrvatsku popievku u koji koncert proturali, te nagovorili ovoga i onoga pjevača, ovu i onu pjevačicu, nebi li koju hrvatsku pjesmu javno pjevala. Nu ni jedna pjevačka sila nije se htjela ili bolje rekuć, nije se usudila pojaviti na javnoj pozornici, bojeći se, da bi bila od tadanje pretežno nenarodne inteligencije odbita ili čak izfućkana. Žalostno ti je to stanje, kad u vlastitom svom domu nisi smjeo u jeziku naroda popievku koju, u glavnom gradu pjevati! Ali kakav je Gaj vješt organizator bio i za sve pomoć znao, obrati se na grofa Dragutina Erdödy-a s molbom, da bi mu mladjahna kćerka komtesa Sidonija, za koju je znao, da je učila pjevati, koju hrvatsku pjesmu javno odpjevala. Gaj je dobro predpostavljao, da se zagrebačka pseudointeligencija neće usuditi komtesu insultirati. Grof Erdödy i komtesa Sidonija privoliše na Gajev predlog, a ovaj donese za nekoji dan popievku, uglasbljenu po Livadiću.

Sidonija uvježba tu pjesmu uz pomoć svoje učiteljice gospodje Karlitzkyeve, koja je bila kod njemačke opere u Zagrebu altisticom, te ju pjeva god. 1833. mjeseca ožujka na javnom koncertu u Strieljani, kojim je koncertom ravnao ravnatelj zagrebačkoga glasbenoga zavoda, (»Philharmonischer-Musik-Verein«) g. Kirschhofer. Divna blondinka Sidonija, na pola još diete, jer joj je tada jedva 14 godina bilo, zvonko njezino grlo, krasni njezin hrvatski izgovor i vještina u pjevanju, poluči vanredni efekt. Nadriinteligencija, koliko je i neprijazno gledala na hrvatski duševni napredak, ne samo da se nije usudila demonstrirati proti kćeri velikaša, već je iskreno ili neiskreno izrazila svoje udivljenje takovim gromovitim aplausom, da je komtesa primorana bila istu popievku još jedan put pjevati. Pa kad i tada nije prestalo povladjivanje, dodala je ona još jednu hrvatsku, i to tada sasma novu pjesmu; ’Još Hrvatska ni propala’. Tomu se nisu naši dobri prijatelji nadali, te se ćak kajali sa svoga ’fora’ (napred), buduć je pjesma ova bezkonačni i frenetički aplaus u prisutnih rodoljubih izazvala. Sidoniji i presvjetloj njezinoj majci, rodjenoj grofici Harbuval et Chamaré poljube redom i Gaj drugi rodoljubi ruke, a pseudointeligencija mrmljaše, da ih je Gaj prevario, da je sada led hrvatskoj pjesmi probit, i da im je gojenče ’njemačka pjesma’ u velikoj pogibelji.

Moguće je, da je već prije sto, dviesto godina koja odlična, umjetno naobražena pjevačica u Zagrebu pjevala javno hrvatsku pjesmu, ali svakako ne u koncertu današnjega smisla; zato nam je i priznati, da je komtesa Sidonija Erdödyeva bila prva hrvatska koncertna pjevačica, a kako ćemo kašnje saznati, i prva primadonna hrvatske opere...«

U glazbenoj obitelji

Kuhač posebnu pozornost posvećuje i Sidonijinu glazbenom odgoju, za koji su zaslužni njezini roditelji grof Dragutin Erdödi i grofica Harbuval et Chamaré: »Roditelji Sidonijini... buduć su opazili, da Sidonija ima volju i uvjete za pjevačicu, su ju dali podučavati u pjevanju i u teoriji glasbe... U pjevanju podučavala ju, gospoja Karlitzkyeva, u teoriji glasbe i u skladbouci pako suprug iste gospoje, koji je bio kod zagrebačke opere engagiran kao prvi guslač. Majka Sidonije, vješta slikarica i naobražena pjevačica, nadzirala je strogo glasbenu obuku, dapače i sama pripomagala, a buduć da je i baka njezina kod svakog predavanja prisutna bila, to je i ona nastojala, da Sidonija čim bolje i brže napreduje. Kod takve zgode stajala je učiteljica pjevanja s desne, baka s lieve strane, a Karlitzky s guslami iza ledja Sidonije, pa ako nije mlada naša pjevačica s mjesta pogodila kakvu pasagu ili fiorituru, to se je baka požurila iste kajde pjevati, — dakako grlom hrapavim i tvrdim — te je uz to još i takt udarala na plećih komtese.

Slavljena naša primadona sama nam je pripoviedala, da je ova obuka za nju doduše neka vrst torture bila, ali da je uz takovu pomoć ipak više napredovala u jedan mjesec, no druge učenice, koje su same sebi prepuštene, u cieloj godini, a to tim više, što se ni majka ni baka nije uticala u samo predavanje ili metodu učiteljice, već su ju samo podupirale. Učeći tako kakove tri godine glasbu i pjevanje, dodje, mislim, god. 1834. berlinska dvorska pjevačica Ennes u Zagreb, da ovdje gostuje. Grofovska obitelj Erdodyeva pozove istu k sebi, da čuju sud o Sidoniji, a ova ne samo da je zvonko grlo i napredak Sidonijin vrlo pohvalila, već se je toliko u mladu komtesu zaljubila, da je njoj za volju nekoliko mjeseci u Zagrebu ostala, posvetiv se izključivo Sidoniji, podučavajuć ju u višoj pjevačkoj umjetnosti. Primjer Sidonije, pjevati hrvatske popievke, urodi dobrim plodom; jer od tada je hrvatske popievke i Karlitzkyeva javno pjevala, pa je i Ennes sobom odniela Livadićeve kompozicije, da je svietu prikazuje kao njekakav glasbeni specialitet.«

U knjizi Hrvatski operni pjevači Marija Barbieri navodi (citirajući »Arti musices« br. 7. iz 1976) da je na Narodnom ilirskom velikom koncertu 18. travnja 1838. Sidonija uz Vilheminu pl. Misinger pjevala duet iz Bellinijeve Norme i sudjelovala u finalu opere Capuleti i Montecchi.

Osobito je zanimljiva anegdota iz Sidonijina boravka u Beču 1839. (koju je Kuhaču s toliko detalja koliko ih navodi u »Viencu« mogla prenijeti samo primadona). Sidonija je nekoliko puta slušala slavnu pjevačicu Karolinu Ungerovu, te ju je vrlo uspješno imitirala, a dok je jedne večeri pjevala ariju Lukrecije iz opere uz otvoreni prozor, dva kazališna ravnatelja, jedan iz Berlina, a drugi iz Beča, bila su uvjerena da čuju Ungerovu, te ih je razuvjerio tek susret s hrvatskom plemkinjom, s kojom su nakon toga ostali razgovarati do zore.

Prva plemkinja u kolu

Manje istican ostao je Sidonijin prinos plesu: naša prva koncertna pjevačica i operna primadona bila je i prva plemkinja koja je zaplesala kolo, i to upravo u Streljani, čime je učinjen presudni korak u prihvaćanju narodnoga kola od strane viših slojeva. Kuhač o tome piše:

»Vidivši rodoljub naši liep uspjeh, koji je Sidonija postigla hrvatskom popievkom, zamoliše nju, nebi li se ona i za narodni naš ples zauzimala, buduć ni jedna gospodjica poboljih roditelja nije htjela u kolu plesati. Komtesa se i na to odluči, te stupi na plesu strieljačkoga družtva za čudo svijuh, u narodno kolo. Po dogovoru tadanjih domorodaca nije se smio u ovo kolo družiti tek tko god, već samo ugledni gradjani i gradjanke. Na taj je način bio naš narodni ples kolo od otmenoga družtva prihvaćen, i na svakoj elegantnijoj zabavi i izveden. Ja se od svoje strane divim Gajevoj metodi; jer kako je iz njegovog nastojanja razabrati, nije ljude silimice tjerao, da štuju narodnu predaju, već je znao narodnu stvar na visinu svetinje staviti, kod koje profani sviet nije ni smio učestvovati.« Maja Đ urinović u tekstu Hrvatsko salonsko kolo u »Vijencu«, br. 174. iz 2000, citira »Vienac« iz 1872, u kojem Kuhač spašava taj ples od zaborava, navodeći da se »ono prvi put pleše 27. siječnja 1842. u gradskoj streljačkoj dvorani na Narodnoj večernjoj zabavi«, a prvi je glazbu za hrvatsko salonsko kolo komponirao Vatroslav Lisinski.

Slavni nastup u operi

U »Viencu«, br. 8. iz 1882, Franjo Kuhač piše o uspjehu Sidonije Erdödi-Rubido na praizvedbi prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinkog, prenoseći pritom i kritike njezina nastupa iz 14. i 15. broja »Danice ilirske«, pune istinskog oduševljenja (»...Kakva plemenita vatra, kakovo duboko čuvstvo prolevaše se kroz te čarobne glasove!«) te sonet spjevan njoj u časti (koji je najvjerojatnije napisao Stanko Vraz), uručen joj je 4. travnja 1846, prilikom pete izvedbe opere (»...Al ak hoćeš uzhitit pokušat, i zajedno dignut dušu k Bogu, dodji amo Sidoniju slušat«).

U zaključku svoga portreta prve hrvatske primadone, Kuhač iznosi tezu da »za razvitak umjetnosti koiega naroda najviše mogu doprinieti gospodje i velikaši... Razborit gradjanin, koji kao dobar patriota hoće, da narod i u umjetnosti napreduje, čeka dok čuje, šta o dotičnoj stvari umjetnici, učenjaci i velikaši drže... Upliv aristokracije u najviših kugovih ne može se nikako prispodabljati s uplivom građana. Jedna jedina osoba je Wagnerovoj glasbi put krčila, a to je bio bavarski kralj, uz kojega je odmah aristokracija pristala, a malo po malo i ostali sviet... Da nije komtesa Sidonija Erdödy-ova ljepotu naše narodne glasbe spoznala i zavolila, ne bi se naši gradjani usudili tvrditi, da je ta glazba liepa i vriedna, da se dalje umjetnički usavrši.«

Prva hrvatska primadona umrla je 17. veljače 1884. na svojem imanju Gornja Rijeka ispod Malog Kalnika.

Goran Ivaniš

Ferdo Livadić je bio prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi, te jedan od vođa Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskog narodnog preporoda.

Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju. On je u svome domu jedne zimske večeri 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala na tekst svoga prijatelja i vođe Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja. Kako je Gaj sam pripovijedao, početkom 1833. godine vozio se navečer saonicama Livadiću u Samobor. Očaran ljepotom zimskog krajolika i seljačkom glazbom koja je dopirala iz obližnjeg sela, počeo je slagati stihove. Stigavši u Livadićev dom, pohitao je uz stube, zaiskao papira i zapisao pjesmu. Livadić je sjeo za svoj glasovir i prema Gajevu pjevuckanju skladao glazbu u narodnom ritmu. Ta je pjesma bila prva hrvatska budnica i ubrzo je postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Pod nazivom Horvatov szloga objavljena je u Danici iz 1835., a do danas se sačuvala u narodu u kraćem, prerađenom obliku, kojeg ovaj put objavljujemo.

Još Hrvatska ni propala

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,

visoko se bude stala kad ju zbudimo.

Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,

ak je sada u snu mala, će se prostranit.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,

ter da stransko teško breme iz nas bacimo?

Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili

da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,

razdružit nas neće sila baš nikakva već!

Nas je nekad jedna majka draga rodila,

hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Godine 1925. »Vijenac« (u knjizi IV/5) donosi recenziju časopisa »Narodna starina«, u kojem recenzent F. B. navodi i ovo: »Lašovski (E. Laszowski op. a.) prikazuje nacrt sa slikom prve građanske streljane u Zagrebu od g. 1808. za koju je dao inicijativu grof Pejačević g. 1801, a tek kasnije g. 1808. izvelo najstarije u Zagrebu sportsko Streljačko društvo u Tuškancu, gdje je ostalo do početka velikog rata, kada je bilo oblasno obustavljeno.« E. Laszowski u tekstu u Narodnoj starini pak navodi: »Zacijelo su francuski ratovi ponukali Zagrepčane, da osnuju streljanu, ne građanima na zabavu. God. 1801. počeo je grof Antun Pejačević nastojati da se uredi posebna streljana i streljački dom za zagrebačke građane, gdje bi se oni zabavljali i vježbali u gađanju... No ovo nastojanje Pejačevićevo je zaspalo, te je tek poslije god. 1808. sporazumilo se ’streljačko društvo’ sa Ivanom Steinbergerom komorskim i ratnim blagajnikom, da u njegovom vrtu u Tuškancu izgradi Streljanu.« Iz crteža je jasno da je riječ o streljani na otvorenom, iako se kasnije društveni dom Građanskog streljačkog saveza popularno nazivao Streljanom.

To potvrđuju i Ivan Kampuš i Igor Karaman, koji u knjizi Tisućljetni Zagreb iz 1987. navode da je tri desetljeća kasnije izgrađen, na majuru grofa Oršića, i zaseban društveni dom koji skoro postaje poznato sastajilište zagrebačkih građanskih i plemićkih krugova. U Streljani su održane također mnoge priredbe iliraca, prije kupnje Narodnog doma 1846. Obje spomenute zgrade, namijenjene društvenom životu, prikazane su na igraćim kartama Dvorane zagrebačke karte iz 1847, koje je proizvela domaća radionica Josipa Bäcka.

Branimir Špoljarić pak u jednom svom novinskom zapisu u Vjesniku navodi: »Na brežuljku, na početku Tuškanca, bio je dom prvog Streljačkog društva od godine 1787 (godinu dana nakon osnivanja građanskog streljačkog saveza, prvog sportskog društva u povijesti Zagreba te iste godine kad je biskup Vrhovec pokrenuo uređenje Maksimirskog parka, op. a.)… Godine 1838. streljački je dom definitivno završen, dobio je malu dvoranu, a kasnije je dograđena i velika dvorana uz plinsku rasvjetu. Zanimljivost je i to, da je u Streljani 1876. otvorena plesna škola koju je vodio Pietro Coronelli, a tradicija te najstarije zagrebačke škole održala se u Zagrebu sve do šezdesetih godina našega stoljeća u stanu Coronellijevih na Tomislavovu trgu. Zgrada nekadašnje Streljane bila je ukrašena slikama staroga Zagreba.«

Vijenac 236

236 - 20. ožujka 2003. | Arhiva

Klikni za povratak