Vijenac 225

Opera

Uz dvadesetu godišnjice smrti Jakova Gotovca

Raspjevanost i zamah melodijske linije

Gotovčeva glazba neposredna je djelovanja, i to ga je čvrsto ugradilo u hrvatsko narodno biće. Crpeći na izvorima narodne umjetnosti stvorio je djela iznimne ljepote, radilo se to o zborskim minijaturama kao što je na pr. Jadovanka za teletom, obradbama narodnih napjeva kao što je Dobra večer, uzorita ili velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što je Ero s onoga svijeta

Uz dvadesetu godišnjice smrti Jakova Gotovca

Raspjevanost i zamah melodijske linije

Gotovčeva glazba neposredna je djelovanja, i to ga je čvrsto ugradilo u hrvatsko narodno biće. Crpeći na izvorima narodne umjetnosti stvorio je djela iznimne ljepote, radilo se to o zborskim minijaturama kao što je na pr. Jadovanka za teletom, obradbama narodnih napjeva kao što je Dobra večer, uzorita ili velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što je Ero s onoga svijeta

U umjetnosti svakog naroda postoje ličnosti koje nose sva obilježja tla na kojem su poniknule, čije je djelo neraskidivo vezano za zemlju u kojoj su se rodile i narod iz kojega su potekle. Njihov je opus prepoznatljiv i nezamjenjiv, samosvojan, a ipak toliko općeljudski i svima zanimljiv. U hrvatskoj glazbi i umjetnosti takva je ličnost Jakov Gotovac.

Gotovac se pojavio u hrvatskoj glazbi u doba koje je za takvom ličnošću upravo vapilo. Ilirske ideje prema kojima je uzor narodnom stvaralaštvu trebala biti narodna glazba i narodno pjesništvo našle su u 19. stoljeću svojega predstavnika u Vatroslavu Lisinskom. Ali ni Ivan pl. Zajc ni Blagoje Bersa, najvažniji predstavnici hrvatske glazbe do pojave Gotovca, nisu nastavili tim putem. U njoj nije nastalo djelo koje bi se moglo smatrati pravom nacionalnom operom, poput primjerice Prodane nevjeste u Češkoj, koje bi bilo u duhu narodno, izraz osjećajnog i doživljajnog svijeta naroda iz kojeg je potekao autor, koje bi u sebi nosilo osobine narodnog izraza i u osjećaju pojedinca izrazilo kolektivnu osjećajnost. Ono se pojavilo tek 2. studenoga 1935. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Bio je to Ero s onoga svijeta, kruna stvaralaštva tada četrdesetogodišnjeg autora, do koje je došao prirodnim razvojnim putem.

Gorštačko podrijetlo

Gotovac je rođen 11. listopada 1895. u Splitu, ali je podrijetlom iz gorštačkog kraja srednje Dalmacije, koji je dao nekoliko autohtonih stvaralaca kao što su Ivan Meštrović, Dinko Šimunović, Milan Begović i Krsto Odak. U Splitu je završio Klasičnu gimnaziju i stekao prve glazbene spoznaje od Antuna Dobronića. Surađivao je s Josipom Hatzeom, jednom od središnjih ličnosti glazbenog života grada. Prvo Gotovčevo javno izvedeno djelo bio je scherzo za mješoviti zbor Aj, moj Mijo! na koncertu Splitskoga muzičkog društva Zvonimir 20. siječnja 1918. (Dirigirao je Ćiril Metod Hrazdira, vrsni češki dirigent, koji je 1904. u Brnu praizveo Janačekovu Jenufu.) Za povremenih boravaka u Zagrebu, gdje je studirao pravo, učio je kontrapunkt s Vjekoslavom Rosenbergom-Ružićem. Dva scherza za mješoviti zbor i Dva muška zbora, op. 1 i 3, ukazala su na njegov neprijeporni talent, i Gotovac je odlučio posve se posvetiti glazbi. Jednogodišnji boravak u Beču iskoristio je da sluša predavanja Josepha Marxa na Muzičkoj akademiji, i 1923. vratio se u Zagreb. Najprije je radio kao korepetitor, a zatim kao operetni i operni dirigent, djelovao kao zborovođa (sedamnaest je godina vodio Akademsko pjevačko društvo Mladost) i skladao.

Prvo Gotovčevo remek-djelo, op. 11, Koleda, narodni obred u pet dijelova za muški zbor i mali instrumentalni sastav, praizvelo je 1925. Pjevačko društvo Guslar u Splitu pod Hatzeovim ravnanjem. Skladajući u narodnom duhu, iako bez uporabe folklornih glazbenih citata, Gotovac je od prastaroga slavenskog običaja obrednog čestitanja — koledanja — stvorio autentično umjetničko djelo u kojem je sačuvao ugođaj i duh staroga narodnog običaja. Već je 1926. nastalo njegovo drugo remek-djelo i kamen temeljac hrvatske orkestralne glazbe Simfonijsko kolo. Skladano u obliku velikog ronda, s bogatim kontrastima, blistava kolorita, efektne instrumentacije i pregnantne ritmike, građeno u stalnoj gradaciji, odmah je pobudilo pozornost koreografa. Radeći u kazalištu stalno u vezi s glazbenom scenom Gotovac je bio privučen i tom vrstom stvaralaštva, pa je prvi njegov prinos na tome području bila 1928. scenska glazba za pastirsku igru Dubravka Ivana Gundulića. Tu je pokazao još jednu svoju veliku kvalitetu — znalačko dovođenje i opsežnije skladbe do idejnog vrhunca. Težište u instrumentaciji na skupini drvenih puhača što daje djelu pastoralni ugođaj, primjena starih tonaliteta koja stvara arhaičnu obojenost, s ukusom uporabljena komika i groteska koje odaju zdrav duh, prirodno dovode do završne zanosne himne slobodi, prožete gotovo pobožnom svečanošću i dahom minulih vremena.

Prva opera Morana

Njegova prva opera Morana, praizvedena u Brnu 29. studenoga 1930., narodna opera realističkog stila sa zbivanjem iz hrvatskog seoskog života, arhaična ugođaja i sa sadržajem iz legendi, neka vrst seoske priče o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom, puna žarke i raspjevane melodije južnjačkog kraja, sa sjajnim i zvučnim zborovima i plesovima u narodnom duhu, nadahnutim glazbenim folklorom dinarskog određenja, u kojoj je dao zamaha neobično bujnoj fantaziji kolorističke instrumentacije uz umjereni harmonijski modernizam, puna je svježine i mladosti.

Gotovac je, dakle, već do stvaranja Era ukazao na sve svoje temeljne odlike: raspjevanost, čistoću i zamah melodijske linije, smisao za humor i ljubavnu liriku, i ono što često nedostaje mnogim stvaraocima — osjećaj za protok i luk glazbe, za zaokruženost i cjelovitost oblika. Njegova najbolja djela, a to su u većini ona ranija, čvrsta su cjelina kontinuirana razvoja koji prirodno dovodi do vrhunca. Gotovac u njima ne sustaje ni zastaje, i ona su u sadržajnom i formalnom pogledu uravnotežena, u njima je sadržan njegov naglašen smisao za dramatsko oblikovanje i profiliranje likova, za gradaciju i dramu, ali i osjećaj za liriku. Ljubavni osjećaji kreću se od nježna drhtaja mladog zaljubljenog srca do usplamptjela ljubavnog žara. Njegov humor, neusiljen, spontan i neposredan, vrckav i duhovit, ali nikad neukusan ili banalan, pretjeran ili na rubu karikature, podcrtan je duhovitom uporabom puhačkih instrumenata, gudača i udaraljki. Sve je to odjeveno u istinsko narodno ruho, puno boje, običaja, ritma, legende i majstorski instrumentirano.

Gotovčeva glazba neposredna je djelovanja, i to ga je čvrsto ugradilo u hrvatsko narodno biće. Crpeći na izvorima narodne umjetnosti stvorio je djela iznimne ljepote, radilo se to o zborskim minijaturama kao što je na pr. Jadovanka za teletom, obradbama narodnih napjeva kao što je Dobra večer, uzorita ili velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što je Ero s onoga svijeta. Valja naglasiti i Gotovčev siguran osjećaj za jezik i tekst, čime se ne mogu odveć pohvaliti ni istaknutiji hrvatski skladatelji. A, kad je o samome Eru riječ, i nepogrešiv instinkt što ga je doveo do istaknutog književnika i dramskog pisca Milana Begovića, koji mu je na njegov scenarij sročio jedan od najboljih libreta komične opere u cjelokupnoj opernoj literaturi. Posegnuvši za radnjom iz narodne priče Begović je operu smjestio u rodni vrlički kraj i kao vrstan poznavatelj narodne poezije i vješt u stihu stvorio je žive likove i uvjerljive dramske situacije.

Ero s onoga svijeta

Gotovac je Eru skladao dvije godine i sedam mjeseci. U kasnijim izvedbama ispravio bi samo koju sitnicu, ali je nakon druge predstave promijenio kraj drugoga čina. Za nj je glasoviti dirigent Clemens Krauss, ravnatelj Opere u Münchenu u vrijeme tamošnje izvedbe Ere 1942, ustvrdio da takva finala još nije bilo u opernoj literaturi. Operu je na praizvedbi ostvarila sjajna ekipa. Autor je dirigirao, režiju i antologijsku koreografiju završnog kola priredila je Margareta Froman, scenografiju je izradio Marijan Trepše. U naslovnoj ulozi nastupio je omiljeni slovenski tenor Mario Šimenc i požnjeo velik uspjeh. Tako je ustoličio tradiciju slovenskih tenora interpreta Miće, koju su nastavili Ivan Francl, najveći među njima Josip Gostič, Noni Žunec, Josip Šutej i najnoviji Janez Lotrič. Ančica Mitrović bila je sjajna Doma, a poslije nje to je bila i Marijana Radev. Josip Križaj ostao je jedinstveni gazda Marko. Pretežito lirski shvaćenu Đ ulu pjevala je Gita Gjuranec, a idealna autorova interpretkinja toga lika bila je poslije Nada Tončić. Mlinar Sima bio je Leo Mirković, a Gotovcu se sviđao u toj ulozi i dramski glumac Emil Kutijaro. Plesali su svjetski poznati Ana Roje i Oskar Harmoš. Kritika je vrlo različito reagirala, nisu izostali prigovori, ali ni superlativi. A publika je bila jednodušna u oduševljenju.

U sezoni 1935/36. Ero je u Zagrebu izveden devetnaest puta i intendant Branko Šenoa proglasio ga je najvećim uspjehom sezone. Pod naslovom Ženih s onoho sveta izveden je 1936. u češkom prijevodu u Brnu pod ravnanjem Antonina Balatke, koji je prije praizveo Moranu. Ljubljanska i Beogradska opera uvrstile su ga u repertoar 1937, a Splićani su ga iste godine upoznali prigodom gostovanja zagrebačkog opernog ansambla. Rosa Dvornik-Cobenzl prevela je libreto na njemački, i pod naslovom Ero, der Schelm na preporuku glasovitog tenora Josipa Rijavca izveden je 1938. u Karlsruheu. Prva izvedba Ere u Poljskoj bila je 1939. godine u Wroclawu. Godine 1940. izveden je Državnoj operi u Berlinu pod ravnanjem autora. Iste ga je godine uprizorila i Opera HNK-a u Osijeku. Godine 1942. premijerno je izveden u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu pod ravnanjem Heinricha Hollreisera, u režiji Rudolfa Hartmanna i koreografiji Pina Mlakara sa slavnim Juliusom Patzakom (majka mu je rodom iz Dugog Sela kod Zagreba) u naslovnoj ulozi. Uspjeh je bio golem. Gotovac je 24 puta izašao pred zastor, a Clemens Krauss uputio je djelu mnogo pohvala i priznanja. Zagrebačka opera izvodila je to djelo na brojnim gostovanjima: 1942. u Veneciji, na festivalu Maggio musicale fiorentino u Firenci i u Rimu, kada su djelu i izvedbi pohvale izrekli glasoviti dirigenti Tullio Serafin i Oliviero de Fabritiis, 1943. u Volksoperi u Beču, kad mu je pljeskao i sam Richard Strauss, a općinstvo nije prestajalo s odobravanjem dok se nije spustio željezni zastor.

Ero u Beču

Ero je premijerno postavljen u Volksoperi u Beču 1957. u njemačkome prepjevu Ernsta Hartmanna pod ravnanjem Berislava Klobučara s Gostičem u naslovnoj ulozi. Redatelj je bio Tito Strozzi, koreograf Ratko Andrić, a Đ ulu je pjevala Sonja Šagovac, tada udana Mottl. Pod ravnanjem Boga Leskovica, također s Gostičem, i s nekoliko slovenskih solista snimljen je 1963. za Nizozemski radio. Osamdesetak kazališta uvrstilo je Eru s onoga svijeta u repertoar, a libreto je preveden na devet jezika: slovenski, mađarski, češki, bugarski, talijanski, njemački, slovački, engleski i finski. Izveden je u Bugarskoj, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj i Velikoj Britaniji pod naslovima Ero, the Joker, Ero, il burlone caduto dal cielo (ili Ero, lo sposo caduto dal cielo), Le gaillard, tombé du ciel, uz već spomenute. Zagrebačka opera izvodila ga je na gostovanjima i nakon Drugoga svjetskoga rata, među ostalima 1955. u londonskome Stolltheatru, 1957. na Praškom proljeću, 1962. u Komičnoj operi u Berlinu 1966. na Međunarodnim svibanjskim svečanim tjednima u Wiesbadenu, 1967. na Bečkim svečanim tjednima. Do danas je Ero izveden više od tri tisuće puta. Najnovije su premijere bile vrlo uspjela u Splitu prošle godine pod ravnanjem danas zacijelo najautentičnijeg tumača Gotovčeva opusa Nikše Bareze, i manje uspjela u Zagrebu. U objema je naslovni lik tumačio nenadmašni Janez Lotrič.

Kako nakon svega toga danas zvuči zaključak inače u cjelini pozitivnoga osvrta na praizvedbu iz pera Zlatka Grgoševića u »Obzoru« 4. studenoga 1935. »Dva savjesna i nadarena autora stvoriše domaću operu. Preostaje pitanje: za koga?«?!

Mnogo je dalekovidniji bio Milan Katić u »Novostima« 5. studenoga, kad je zaključio: »Po svemu sudeći Ero s onoga svijeta zauzet će stalno mjesto na ’ovome svijetu’ — to jest na našoj opernoj sceni, a moći će da nas reprezentira i u ’velikom svijetu’ — to jest na opernim scenama muzičkih centara drugih kulturnih naroda!«

Sličan je zaključak u feljtonu »Narodnih novina« 7. studenog:

»Gotovčev uspjeh je uspjeh cijelog našeg naroda.«

Dosljednost svojemu kredu

Svojemu glazbenom kredu Gotovac je ostao dosljedan cijeloga života. Budući da je na samome početku umjetničkog puta znao što hoće, uvidio je što može i u skladu s time je djelovao. Služio se redovito dvama elementima: ljudskim glasom i orkestrom i u popijevkama glasovirom. Simfonije, koncerti i komorna glazba nisu mu bili bliski i u njih se nije upuštao. Njegovo kontrapunktičko tkivo prilično je skromno, a harmonije mu odaju tradicionalnu tonalnu okosnicu. Struktura mu je gotovo uvijek homofona. Sve je to karakteristično za umjetnika nacionalnog smjera, kao što je karakterističan i izbor motiva. Uz već spomenutu ljubavnu liriku i humor, na koje nailazimo u njegovim pjesmama, operama Morani i Eru, muzičkom igrokazu Đ erdan, praizvedenom 1955, i opernom scherzu Stanac prema Marinu Držiću, praizvedenu 1959, kao i u rugalici za bariton i orkestar Rizvan-aga iz 1939, u Gotovca ima i rodoljubnih i socijalnih motiva. Rodoljubni su jasni u historijskoj muzičkoj drami Mila Gojsalića sa sadržajem iz povijesti slobodne poljičke kneževine u 17. stoljeću, praizvedenoj 1952, opernoj legendi Dalmaro, nastaloj 1958. a praizvedenoj 1964, s radnjom na početku 3. stoljeća na našoj obali Jadrana u zemlji ilirskog plemena Delmata, te u operi-oratoriju Petar Svačićs temom o pogibiji posljednjeg hrvatskog kralja na Gvozdu 1097, skladanom 1967-70, a praizvedenom tek 1992, kao i u orkestralnoj skladbi Dinarka, nastaloj 1945. godine. Socijalnih motiva ima u tragičnoj operi Kamenik, praizvedenoj 1946, ali i u simfonijskoj meditaciji Orači iz 1937. godine.

Gotovčev zdrav narodni duh nepogrešivo je prelazio iz svjetla u sjenu, iz radosti u sjetu, i taj kontrast u ugođaju čvrsta je povezna nit njegovih ciklusa poput Pjesama čeznuća za ženski glas i mali orkestar nastalih 1939. Simfonijski portret za veliki orkestar Guslar, nastao 1937, odraz je njegova afiniteta prema epskom, a duhovne skladbe za zbor nastale u njegovim kasnijim umjetničkim i životnim godinama logičan su i prirodan slijed života i karijere iskrena i nepokolebljiva usmjerenja. Jakov Gotovac umro je u Zagrebu 16. listopada 1982. godine.

Marija Barbieri

Vijenac 225

225 - 17. listopada 2002. | Arhiva

Klikni za povratak