Vijenac 217

Naslovnica, Razgovori

Razgovor: Živorad Tomić

Nezamjenjiva tvornica snova

Nedavno sam čitao neki tekst Andrewa Sarrisa, koji je inače kritičar naše generacije i ja ga obožavam, još je uvijek najbolji živući kritičar

Razgovor: Živorad Tomić

Nezamjenjiva tvornica snova

Nedavno sam čitao neki tekst Andrewa Sarrisa, koji je inače kritičar naše generacije i ja ga obožavam, još je uvijek najbolji živući kritičar. On je napisao kako ni klasični film nije tako dobar kako se danas misli, niti je ovo danas tako loše kako se piše o tome. Srećom, vidio sam filmova iz raznih razdoblja i mogao sam pratiti filmove šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, o kojima sam imao prilike pisati, i znam da je to istina

S Živoradom Tomićem, filmskim redateljem i iskusnim kritičarem, zamjenikom urednika Filmskog programa HRT-a, razgovarali smo o DVD-izdanjima važnih filmova, filmskoj kritici u Hrvatskoj te o brojnim utjecajnim filmovima i redateljima, od kineske do američke kinematografije.

Posljednjih ste nekoliko godina DVD-kritičar po dužnosti, a i zbog užitka sigurno gledate filmove na DVD-u. Kako je DVD utjecao i kako će još utjecati na film kao umjetnost i kao biznis?

— Moram krenuti od osobnog iskustva. Pripadam generaciji koja je godinama gledala klasične filmove u zagrebačkoj dvorani Kinoteke u Kordunskoj. Kopije koje smo gledali su bile manje-više devedeset posto oštećene, uvijek je nedostajala poneka scena, bilo je smetnji u zvuku i slici, navikli smo godinama gledati stare kopije. Na televiziji, gdje i sam dugo radim kao urednik, snimke koje dobivamo od stranih distributera isto su tako često stare, tonski oštećene, ponekad neispravne, tako da su se nagomilale godine frustracije zbog nemogućnosti gledanja filmova u onakvu stanju u kakvu su napravljeni.

Jedan od najvećih šokova meni je bio kad sam u DVD-player stavio Casablanku i kad sam prvi put gledajući taj film vidio da to nije film s onim nostalgično starinskim šumovima, hrapavim glasovima i malom bljedunjavom fotografijom, što sve ima svoje draži. Prvi put Casablanku sam gledao u Domu kulture u Rogoznici šezdesetih godina, bila je to projekcija sa šesnaestice. Kad sam putem DVD-a prvi put vidio da je to čist zvuk, da je glas Humphreyja Bogarta sasvim normalan, kao da je danas snimljen, onda sam shvatio što su ljudi vidjeli ’42. kad je bila premijera tog filma. Vidjeli su lijepu novu snimku s čistim glasom, s dobrom glazbom i dobrom slikom. Volim film gledati u očišćenu izdanju, onakav kakav je bio kad je tek izašao iz montaže, obrade, iz izrade kopija. S te strane mislim da je DVD fantastična stvar. Prvi put pojavio se medij na koji ne može utjecati loš projektor, loši zvučnici u kinodvorani, loša kvaliteta vrpce, dakako, pod uvjetom da je čitav transfer na taj disk obavljen kako treba. To je posao u kojem će uživati tek buduće generacije, iako to vjerojatno neće biti DVD, jer on je tek početak. Sad je izmišljen novi DVD koji omogućuje da mnogo više, desetak filmova, stane na jedan disk. Dakako da to napreduje.

Obožavam novu tehnologiju, kao što nisam nikad prije, zbog mogućnosti da mi vidimo ono što su ljudi napravili u pravom čistom stanju, da mi ništa ne smeta u komunikaciji s tim djelom. Prije je to bilo kao da čitate knjigu gdje su mutna slova i nedostaju poneke stranice, tko bi u tome mogao uživati. To mi se čini kao stvar za kojom nikako ne žalim, makar imam nostalgiju prema toj prošlosti, zato što će i projekcija ubuduće biti digitalna. Ono što gledamo na zaslonu monitora uskoro ćemo gledati na platnu ili u svojoj sobi, ako bude jeftinije, ili u kinodvorani.

S druge strane prednost DVD-a vidim u tome da će mnogi filmovi biti dostupniji nego prije. Ako ministarstvo kulture Indije, Čada ili Tunisa odluči uložiti nešto novca i predstaviti svoju kinematografiju u svijetu, ako to prebace na DVD-diskove i daju u meniju opcije, titlove na svjetskim jezicima, u tom trenutku ja to mogu posuditi, kupiti dvadeset tuniskih filmova i napokon vidjeti što ti ljudi rade, a da ne govorimo o opusima redatelja čija su djela nedostupna. Mogućnosti su beskrajne. To je do sada najbolji medij, iako ništa ne može zamijeniti kinodvoranu, i to je jasno, to je imanentno pravilo za filmsku umjetnost. Film se u svakom pogledu pretvara u planetarnu umjetnost.

Neka DVD-izdanja imaju i vrlo dobre posebne dodatke, koji ponekad imaju veliku vrijednost za proučavanje nekog djela...

— Pojedina izdanja klasika na DVD-u možemo to usporediti s dobrim kritičkim izdanjima nekih djela koje su popraćena studijama, analizama, rječnikom, pojedinim analizama motiva, ikonografije, itd., no to je još u vrlo primitivnom stanju. Vrlo je malo diskova dosegnulo tu razinu onog potencijala koji DVD ima. Popunjavanje dokumentarcima HBO-a ili tu i tamo nekim intervjuima, čak i s bogatom paletom dodataka, još nije ono što bi moglo biti. Zamislite predivno izdanje Građanina Kanea na kojem je apsolutno sve što se o tom filmu može i reći, uključujući i tekstove, najbolje tekstove koji su napisani pedesetih godina. Sve to stane na DVD, koji je potencijalno snažan medij.

Koji su DVD-ovi na hrvatskom tržištu po vama najbolji u tom aspektu?

— Bit ću malo konvencionalan, mislim da me na toj razini najviše impresionirao DVD Jurski park Stevena Spielberga. Mislim da je to predivan DVD zato što je na njemu sjajno izrađena dramaturgija čitavog sadržaja filma i svih priloga. Sastavljen je tako da se vidi da je jedan mozak napravio scenarij sadržaja DVD-a. Imamo film, imamo genezu filma, imamo sve postupke, sve faze kako je nastao film. Kad idete od jednog priloga do drugog možete apsolutno slijediti Spielberga i cijelu ekipu kako su radili. To nije velik film, ali mi se sviđa princip, uzor koji je jako dobar. Tri kralja dobar je DVD, pa edicija Kumova. Posljednji koji me jako impresionirao je Brzina.

Od klasika nezaobilazni su Casablanca i Čarobnjak iz Oza. To su dva najbolja transfera. Čarobnjak iz Oza predivan je DVD s mnogo sadržaja, a ta dva filma volim najviše zbog restauracije filma. Kad vidite Casablanku danas na DVD-u, a mnogi je takvu nikad nisu vidjeli, onda je to svojevrsna premijera.

Kod Vrtoglavice je restauriran zvuk tako da su umjesto monozvuka reastauratori dosnimavali na glasove nove zvučne efekte i glazbu. Što mislite o tome?

Vrtoglavica je poseban slučaj, to nije isti kao s Casablankom i Čarobnjakom iz Oza. Zahvat je bio mnogo veći, veći nego prilikom restauracije My Fair Lady Georgea Cukora. Prvo su restaurirali sliku, kvadrat po kvadrat, što je posao za vojsku ljudi, a zatim su restaurirali kompletan zvuk. Uzeli su gole dijaloge, napravili nove šumove kao da se snima novi film, dakako, slijedeći u svakom trenutku filma Hitchcockov original, i uzeli kompletnu Hermannovu partituru, i to ne snimku orginala, koju ionako nije dirigirao sam Hermann. Sve su snimili najnovijim tehnikama da bi mogli imati čudesan zvuk. On je potpuno isti, ne vidim nikakvu razliku osim šta je bolji i čistiji, kao što je bio na premijeri. Malo je filmova u koje će se moći uložiti toliko novca. Zato je Vrtoglavica jedan od boljih filmova na DVD-u, u istoj razini kao i Casablanca i Čarobnjak iz Oza.

Postoji skandalozna vrsta restauracije koja je uzela maha osamdesetih, a sada je zakonom zabranjena, a to je bojenje crno-bijelih filmova...

— To je smiješno. Bio je to izum Teda Turnera, on je to obožavao. Kad smo imali razgovore s Turnerovom predstavnicom, kad smo kupovali filmove, onda nam je ona rekla da on ne voli gledati crno-bijele filmove i zapovijedio je da ih se boji. Moćan bogataš koji ne voli crno-bijele filmove mogao je to učiniti, a kako je bio vlasnik čitavog arhiva MGM-a, naravno da je imao na tisuće klasičnih crno-bijelih filmova.

Mladi filmski kritičari danas se rijetko oduševljavaju holivudskim filmovima. S druge strane, vi ste kritičar koji se često oduševljavao filmovima prema kojima se većina kritike odnosila s prijezirom, od Hannibala do Lucasova filma Klonovi napadaju. Jeste li ikad razmišljali o svom položaju i odnosu na ostatak filmske kritike?

— I da i ne. S jedne strane nikad sebe nisam smatrao filmskim kritičarem. Krenuo sam u kritiku na nagovor moga sadašnjeg prijatelja Sandra Pogutza, koji me nazvao ’91. i rekao da počnem pisati za »Nedjeljnu Dalmaciju«. Rekao sam mu da ne želim više pisati kritike, a na to je on rekao da ne želi nekoga tko piše kritike, nego da želi nekoga tko piše svoje doživljaje o filmu, originalna zapažanja i dojmove. Tako smo krenuli i tako se to održalo do danas, samo što sada ne pišem tu vrstu tekstova, nego pravim vrstu tjednoga vodiča, kino-, video- i DVD-programa, zajedno s mladim kolegom Petrovićem. Osobno ne podnosim preziranje i podcjenjivanje Hollywooda, i ne bi htio zvučati prepotentno, ali mislim da je ono često proizvod neznanja.

Nedavno sam čitao neki tekst Andrewa Sarrisa, koji je inače kritičar naše generacije i ja ga obožavam, još je uvijek najbolji živući kritičar. On je napisao kako ni klasični film nije tako dobar kako se danas misli, niti je ovo danas tako loše kako se piše o tome. Srećom, vidio sam filmova iz raznih razdoblja i mogao sam pratiti filmove šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, o kojima sam imao prilike pisati, i znam da je to istina. Nemam tu dogmu idolatrije klasičnoga filma, premda ga obožavam, svi moji najdraži redatelji su oni iz tridesetih, četrdesetih i pedesetih. Prvih pedeset je iz tog razdoblja, a onda tek dolaze oni novi. To je samo zato što ih više volim. Ako masovno pratite film, onda ćete vidjeti da sedamdesetih, a to je inače razdoblje koje se danas idealizira, bilo takva smeća u kinima da je to bilo teško podnijeti. Na dvadeset filmova bio je jedan koji ste mogli podnijeti, nije bilo sve tako idealno, niti je danas sve tako prazno. Jedna se stvar promijenila, kad je riječ samo o redateljima, ne rade tako mnogo filmova, opusi nisu kvantitativno bogati. Redatelj danas može u karijeri napraviti petnaestak filmova, a prije je mogao pedesetak. On ne može napraviti pedeset pokušaja udaraca na gol i postići petnaest zgoditaka. Od petnaest udaraca na gol možda pet puta pogodi. Statistički tu malo lošije prolazi današnje doba, no kvalitativno ne vidim neku razliku zašto danas ne gledati film Davida Finchera ili Bertranda Taverniera, a ima još mnogo sjajnih redatelja. Idealiziranje prošlosti na račun današnjice u stilu danas nikad nije tako dobro kao što je bilo nekad, nekako mi je penzionerski. Ako su neki mladi ljudi skloni tome, ja nisam.

Druga je stvar užitak gledanja filma. Meni se u početku osamdesetih dogodilo da sam u roku od dva mjeseca vidio dvadesetak slabih filmova, nije bilo ničeg na repertoaru, a tada nije bilo videa, na televiziji bi se tek pokoji film pojavio. Tada sam prestao raditi s Petrom Kreljom u njegovoj radioemisiji. Rekao sam mu da više ne mogu pisati kritike, da mi je sve pregrozno, napisao sam pedeset negativnih kritika i mislim da je to za kritičara grozno. I prestao sam pisati. U trenutku kad mi film postane toliko nezanimljiv da ne uživam u njemu, da nema ništa dobro, onda više neću pisati. Ne znam na koji način moje kolege doživljavaju filmove. Ako ne uživaju u tome, zašto se onda time bave, ima unosnijih poslova. Ako uživaju u lošim kritikama, onda je to malo bizarno, to je neka vrsta posla koju također ne razumijem.

Treća je stvar pošten odnos prema poslu. Ako govorimo o ljudima koji pišu u listovima velikih naklada, bilo u tjednicima ili dnevnicima, onda je to posao koji je strogo primijenjen, kao kad slikar radi reklamu. Moja je dužnost da tjedno dajem tisućama čitaoca vodič za taj tjedan. Zato su mi kriteriji na neki način malo sniženi. Ima više visokih ocjena zbog toga što ne želim biti sitničav oko toga da li je neki film za 3. 5 ili 4, ako je on vrlo dobar ili izvrstan, meni je svejedno da li sam mu dao četvorku ili peticu, on zaslužuje da ga ljudi vide. Od tih pet, šest ponuđenih filmova jedan je takav, jednom mjesečno takav film zaslužuje da ga ljudi vide. Nekad je to Altmanov film, nekad su to Ratovi zvijezda, nekad Fincherov film. Da ja taj Fincherov film stavljam u kontekst filmske umjetnosti u cjelini i Građanina Kanea i Potrage, Tragača i Kurosawe, on bi mnogo lošije prošao, ali to bih činio kad bih pisao za specijalizirani tromjesečni časopis. Ovdje napišem tekst od dvadesetak redaka i ljudima kažem da će se dobro zabavljati na ovom trileru ili eventualno malo polemiziram kad je riječ o Ratovima zvijezda jer stvarno mislim da je izvrstan i da zaslužuje peticu. Uglavnom, ne vidim svrhu pljuvanja po filmu ako sam u pravu i ako je naša zadaća da potičemo ljude da gledaju dobre filmove. Baš me briga za deset loših filmova. Dakako da o njima neću više pisati i ako je od pet filmova jedan dobar, samo ću o njemu i više pisati, a ona ću četiri odbaciti.

Smatrate li da ima istine u tvrdnjama su Ratovi zvijezda u novom nastavku odveć podilazili mlađoj, pa i ženskoj publici?

— Moram priznati da ja to ne vidim. Mislim da Lucasu nije u interesu da podilazi publici. Ljudi prestrogo ocjenjuju njegove namjere, prekritički, odveć puritanski. Mislim da su njegove namjere mnogo čišće, on želi zadržati svoju sagu i kad pogledate cijelu priču od početka do kraja, nedostaje samo jedan dio. Te se stvari tako divno slažu da ne vidim kako je drugi dio morao izgledati, osim da je dobrim dijelom ljubavna priča. Tu je dvoje djece, Lea i Luke Skywalker, tko su njihovi otac i majka? Oni moraju biti plod ljubavi, inače je priča dosadna. Mora biti zaljubljenih ljudi koji imaju tragičnu sudbinu i zbog toga drugi dio mora biti ljubavni, jer ni jedan drugi dio nije ljubavni. Treći je pokolj. Prvi je dječji film zato jer je junak dječak. Da li je mladi glumac dobar ili nije, manje je važno, to je mogao biti bilo koji klinac u Americi, na istoj bi razini funkcioniralo. Mislim da je to sve jako dobro, ali očito sam u tome u manjini.

Najveću snagu u prva tri dijela ima lik Dartha Vadera. Može li bez njega taj konflikt dobra i zla biti tako snažan?

— Ne može. Svaka bajka o Crvenkapici mora imati vuka koji će nekog proždrijeti, mora imati pravu prijetnju. Ono što je divno u toj sagi je da jest Darth Vader negativac, ali uz to i tragičan junak cijele sage. Tek kad treći dio bude završen, to će postati jasno svima, predviđam da će onda revalorizirati i prvi i drugi dio i kompletnu sagu. Hitchcock je rekao: »Što bolji negativac, to bolji film.« To je staro pravilo. Čak i ako je riječ o komediji, ono što smeta i ometa junake ili u ispunjavanju nekih želja neka je negativna sila, makar to bilo komično.

Darth Maul i Lord Dokuu su sateliti, zato i postoje. Ali zna se tko je glavni negativac. U Hitchcockovu filmu Sjever-sjeverozapad James Mason je negativac. Da bi on imao šarma, bio zlikovac, ali šarmantan, brutalnost je podijelio njegovu pobočniku, a drugu karakteristiku trećem liku. Dakle, podijelio je ukupnost negativnih osobina lika na tri filmske osobe. Na taj način i Lucas distribuira negativne strane i daje nagovještaje onoga što će postati Darth Vaderom uporabom sporednih likova koji su dovoljno atraktivni u određenim segmentima priče. To je klasično sredstvo, kojim se u umjetnosti koristi tisućama godina.

Palpatin je apsolutno zlo, sve najgore što postoji u mitovima, civilizacijama i u svakodnevici, to je ona vrsta političara koja je upropastila dvadeseto stoljeće.

Rat zvijezda se nastavlja, stvara nove mitove, no za film nema zahvalnijega imperija od Rimskog Carstva. Možete li u tom kontekstu usporediti filmove Gladijator i Pad Rimskog Carstva?

Pad Rimskog Carstva Anthonyja Manna po meni je osobno najbolji povijesni spektakl koji je ikad napravljen. El Cid je njegov drugi najbolji povijesni spektakl i potpuno su različiti. Pad Rimskog Carstva pravi je povijesni film, a El Cid nije toliko povijesni film koliko je predstavljanje mita o savršenom junaku. To je jedini put da je Anthony Mann u svojim filmovima sve vrijeme težio takvu liku, koji je apsolutno čist, savršen junak. Dakako, nikad to nije mogao. Uvijek je bio sklon mračnim razrješenjima, napose obiteljskim vesternima gdje se suparnici vječno vraćaju ili imaju neku krvnu vezu. Rodrigo je bio spadalo, duhovit i koristoljubiv plemić i vojskovođa. Ako pročitate klasični spjev o Cidu, vidjet ćete gomilu humora i zafrkancije, i ne baš tako časne postupke. Sve je to Anthony Mann počistio i napravio nešto što je čistije od tragedije o Cidu. Tri sata Cida put je od povijesne priče o jednom španjolskom vojskovođi koji se bori protiv Maura za svoje postolje u povijesti, do trenutka dok on kao mrtav postaje mit savršenoga viteškog junaka. Pad Rimskog Carstva nešto je sasvim drugo. Strahovito ga je zaintrigiralo da pokaže taj trenutak kada počinje pad golemoga društva, najvećeg carstva koje je ikad postojalo. Taj trenutak teško je odrediti, kao što je teško odrediti kad završava stari, a počinje srednji vijek. Tu su stotine godina razlike i povjesničari se strahovito razlikuju.

On je došao do zaključka da je to kraj vladavine cara Marka Aurelija. Marko Aurelije želio je učvrstiti Rimsko Carstvo, pomiriti se s germanskim barbarima, prikloniti ih da se uključe u Carstvo, ograničiti granice Carstva, zaustaviti osvajanja i pokušati spasiti. On je vidio da je ta veličina početak propasti. Njegov sin Komod, koji je bio minoran vladar, ekscentrik i razmaženi vladar, diktator, to nije vidio, on je živio za jedan dan, jedan trenutak i upropastio je stvar do kraja. Anthony Mann od te je priče napravio povijesni film koji se teško gleda, ima tri čina, dugo traje, malo je tmast, narativno nije toliko vješto napravljen koliko je redateljski genijalno izveden. Nema čak ni čistoga glavnog junaka. Prvih četrdeset minuta Alec Guinness je najvažniji lik na ekranu, a nakon toga on umre. Zatim Steven Boyd preuzima palicu i imamo suparnike kao u Ben Huru. Čak je namjerno išao na tu aluziju s Ben Hurom jer je to išlo kod publike. Ridley Scott nije želio napraviti povijesni film, on je želio oživjeti Rimsko Carstvo na ekranu i htio je snažnog junaka koji objedinjuje sve elemente Carstva. Imate elemente velikoga vojskovođe koji je blizak caru, poslije postaje rob, odnosno gladijator, vraća se i uspostavlja ponovnu ravnotežu na kraju. Kraj Gladijatora čista je fikcija, na kraju kad ubija Komoda umire i on i čini se da je opet zavladalo mirno lijepo stanje. Iz Mannova filma vidimo da to nije tako, to je stvaran početak propasti Rimskog Carstva. Tad su na forumu prodavali carsku krunu, i Carstvo postaje stvar s kojom se moglo trgovati. Scottov je film na neki način djetinjastiji, Mannov je dublji, ali oba su fantastični. Scott je u jednoj stvari otišao mnogo dalje nego Anthony Mann. Mann je napravio povijesni film o ključnom razdoblju kada počinje njegov pad, tom raskrižju o povijesti Rimskog Carstva, a Ridley Scott htio je oživijeti Rimsko Carstvo i rimski način života na ekranu, i to je prvi put da se u tome stvarno uspjelo. Kod Manna imamo kršćane, a u Scotta je jedina vjera koju vidimo u filmu rimska. Prvi put vidimo u što vjeruju Rimljani, kako vide zagrobni život. Zvučno, uz glazbu Hansa Zimmera i vizualno to je prvi film koji pokušava misliti na način Rimljanina, zato je Gladijator drukčiji. Imamo istu priču, a prvi put se redatelj ne boji pokazati rimsku perspektivu svega, i duhovnu i civilizacijsku, onog najboljeg i najgoreg. Dakako da sve to objedinjuje glavni junak, utoliko je film fantastičan što je kroz taj lik Russel Crowe uspio pokazati veličinu Rima, onoga što je Rim bio, ali kroz tu sudbinu koju proživljava i kroz sve što treba proći, i tragediju i bestijalnost tog robovskog društva.

Jedan kineski film snažno se probio u svijetu, a to je Tigar i zmaj. Uglavnom, kineski filmovi nisu dostupni, a ako završe na videu, možemo biti presretni. Kako to tumačite?

— Ako pogledate bilo koju stranu industrije, svagdje postoji monopol, pa tako i Hollywood ima monopol u filmskoj industriji. No, taj izazov Dalekog istoka, izazov Hongkonga, Tajvana i Kine užasno je velik. To malo Hongkonga, koji ima stanovnika više nego Hrvatska, odjednom je počelo proizvoditi gomilu filmova i počeo je sazrijevati, to je sve počelo pedesetih, šezdesetih, asedamdesetih. Tada se dogodila sretna okolnost. Njihov tradicionalni žanr bio je borilački film, popularnošću Bruca Leeja osvojili su popularnost u cijelom svijetu. On je bio glumac, zvijezda koja je postala mit. Odjednom je iz Azije počelo dolaziti mnogo raznih stvari, od umjetničkih filmova do melodrama, komedija, akcijskih trilera, fantastike, erotskih, pornografskih. Samo u Hongkongu snima se 150 filmova godišnje, što je golem broj. U toj hiperprodukciji količina talenata bila je tako velika da se to moralo preliti iz te male posude, prvo u susjedne zemlje. Sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina sustavno, bez smanjivanja, a ta produkcija traje i danas, s otvaranjem Kine tu su se počeli uključivati i kineski redatelji, i ta sprega Tajvana, Kine i Hongkonga bila je užasno jaka i pokrivala je veliki dio azijskog tržišta. Ako netko pokriva veliki dio azijskog tržišta, on ugrožava plasman američkog filma, a to je za njih roba koju moraju prodati.

Ne znam zbog čega je taj film izabran a ne neki drugi, no Sony je uložio novac u to, Ang Lee dijelom je američki, dijelom tajvanski redatelj, i to je ipak akcijski film. Glumci koji su glumili, već su se proslavili u američkim filmovima. Stečeni su uvjeti, čak i neka komercijalna sigurnost da bi zapadna publika film prihvatila, a to nije bio skup film, desetak milijuna dolara. To je za kineske i hongkoške uvjete golem budžet, ali za američke uvjete ne, neki američki televizijski filmovi stoje toliko. Važnost tog filma je velika, ali to nije najbolji film od svih filmova, nego se napokon dogodilo nešto što se odavno trebalo dogoditi.

Kako vi doživljavate Maxa von Sydowa?

— Jako dobro. Sydow je često glumio neurotične likove, a mogao ih je tako divno glumiti zato jer on uopće nije neurotičan tip i zato je mogao vrlo lako glumiti šefove cijeli glumački vijek: vladare, profesionalne ubojice, kraljeve, razne formate... Svi normalni i staloženi ljudi koji uživaju život odlični su glumci. Ja ga vidim kao čovjeka koji je autoritativan glumac u bilo čemu što glumi. On se dobro može nositi na svojim leđima jedan segment priče i može s pet minuta uloge u jednom filmu unijeti novu komponentu koja pojačava cijeli ostatak filma.

Imate li osjećaj da je sa svim novim specijalnim efektima film izgubio neku mističnost?

— Ne. Upravo suprotno. Mističnost je na ekranu konkretna kao i sve drugo, kao i jurnjava automobilima. Mora postojati sredstvo kojim se to može nagovijestiti ili pokazati. Mističnosti ima i u Gladijatoru, način kako on barata ikonografijom nadgrobnoga svijeta rimske vjere, a isto tako i u SF, koji ovisi o tome kako se kreira taj SF svijet, koji nitko nije vidio, nego ga treba stvoriti. Jako je dobro imati tako korisna sredstva poput specijalnih efekata i digitalne animacije, to je genijalna stvar. Tu je George Lucas potpuno u pravu kad kaže da je to kao i svako drugo sredstvo koje stvaralac ima pred sobom. To je samo jedno sredstvo, ne treba ga gledati ni kao dobro ni kao loše. Film Paula Andersena Event Horizont ima najnevjerojatniju ideju za SF. Naime, glavni junaci dolaze do kraja galaksije, a na kraju je galaksije granica gdje počinje pakao, oni dolaze u pakao i iz tog se pakla vraćaju, no iz pakla su na brod ponijeli demone koji opsjedaju pojedine likove i događaju im se razni užasi. Način na koji je to digitalno napravljeno, koji su to efekti, fantastičan je. To je napravljeno gotovo minimalistički, točno onoliko koliko treba, ne više. Da bi dočarao pakao koji je u svemiru i koji je stvaran. Digitalni efekti omogućavaju neke priče koje prije uopće nije bilo moguće napraviti.

Kubrick je ipak 1968. prije slijetanja ljudi na Mjesec stvorio SF koji po svojim specijalnim efektima i danas izgleda fanstastično...

— Kubrick je bio užasno inteligentan, pametan, lukav i vješt filmaš. On je fantastično iskoristio tehnološke mogućnosti toga doba, makete. Od toga što je imao napravio je fantastičnu stvar, koja i dan-danas funkcionira, zato što im ništa ne nedostaje. Dan-danas rabe se makete, koje se danas kombiniraju s digitalnom tehnikom. Nije stvar tako jednostavna. Kad je trebalo raditi Umjetnu inteligenciju, Kubrick je čekao da tehnologija sazrije do onog stupnja kada može napraviti taj film. Kad je vidio Jurski park rekao je da može raditi Umjetnu inteligenciju. Tehnologija je pozitivna stvar, to vam je kao da netko napravi film od milijun dolara, a i čini se kao da je uložio sto milijuna.

Kubrick je pesimist, ali u tom pesimizmu on je strašno human čovjek, topao, prisan i znatiželjan poput djeteta. Gledajući dokumentarac o njemu, stekao sam drugu perspektivu. On je bio pesimist zato što je bio obrazovan, inteligentan i mnogo je znao. Ako mnogo znate o svijetu i povijesti, onda ne možete biti optimist ni u ludilu. Netko je rekao da je pesimist samo dobro informiran optimist. Za razliku od Kubricka, Spielberg nije toliko obrazovan, vrlo je inteligentan, on je više intuitivac i Spielberg je rođeni pesimist. Kad pogledate njegova prva tri filma, Dvoboj, koji govori o totalno nemogućoj situaciji, Texas, koji govori o lešinarskoj gdje lešinari gone dvoje ljudi, i kad pogledate Ralje, koje govore o totalnoj čovjekovoj nemoći, vidjet ćete da je čovjek totalno nemoćan pred silama prirode.

Nakon toga dolazi do nekog obrata i prosvjetljenja pa stvara Bliske susrete treće vrste, ET-a. Početkom devedesetih ponovno se vraća njegov pesimizam, što je stariji i zreliji. Onda nastaje film poput Amistada, koji opet govori o lešinarskoj naravi čovjeka.

Ne treba zaboraviti da je on kao Židov zavidio djeci koja su slavila Božić, isto tako upirali su prstom u njega, molio je roditelje da stave vjenčić na vrata... Dijete koje pati za nečim, a želi se uključiti u društvo, postati dio nečega bježi u snimanje filmova. A.I. mnogo je pesimističniji film nego da ga je napravio sam Kubrick. To je jedan od Spielbergovih najosobnijih filmova.

Poput Lucasa i Spielberg nastavlja stari serijal, onaj o Indiani Jonesu...

— Obožavam Indianu Jonesa, ali moram priznati da na te filmove gledam kao na filmove Georgea Lucasa. Spielberg je samo redatelj. To su prijateljske i profesionalne geste prema svom kolegi i prijatelju Georgeu Lucasu. Ni u prvom, ni u drugom ni u trećem nastavku nisu to filmovi Stevena Spielberga. To je ona cjelina kojoj pripada i Mladi Indiana Jones, zapravo 22 filma od 90 do 100 minuta. Toliko je velikih pripovjedača koji sve svoje filmove žele objediniti u cjelinu. Jedna njegova velika cjelina su Ratovi zvijezda, druga je Indiana Jones.

Koji su po vama najjači filmski negativci?

— Najpoznatiji od njih, Darth Vader i slični, za mene nisu negativci jer su tragični junaci veći od života. Najgori su mi negativci iz strogo realističnih filmova koji čine psihološko nasilje.

Najveći negativac u umjetnosti je Jago, ne mogu naći takva negativca na filmu. On je najveći negativac zato što ne može podnijeti tuđu sreću i onda napakosti i učini veliko zlo ljudima koji to ničim nisu zaslužili. Ljudi koji ne mogu podnijeti tuđu sreću za mene su najveći negativci. Tko je taj negativac na filmu, teško se mogu sjetiti.

Veliki negativci ne bi to bili da nemaju neku ljudsku crtu koja je zajednička nama, inače bi bili posve nezanimljivi.

Koji su po vama najdarovitiji redatelji u Hollywoodu danas?

— Martin Scorsese i Brian de Palma, nedvojbeno.

A vaši glumački favoriti?

— Bruce Willis jedan je od apsolutno najdarovitijih glumaca trenutno. Volim glumce koji mogu glumiti sve, od komičnih uloga, pustolovnih, do trilera i drama. Tri glumca po meni imaju te osobine, a to su Bruce Willis, Mel Gibson i George Clooney, oni su dečki od života, ali i autoironični. Bruce Willis i Mel Gibson standard su koji očekujemo od američkog holivudskog filma.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Vijenac 217

217 - 27. lipnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak