Vijenac 192

Jezik, Kolumne

Dalibor Brozović: PRVO LICEJEDNINE

Svakom Hrvatu njegov jezik

Bitno je da svaki Hrvat i svaki Srbin zna koji je tekst pisan njegovim jezikom i koji tekst može priznati svojim.

Svakom Hrvatu njegov jezik

Druga je stvar sa standardnim jezikom. Bez obzira na istinu da je odnos između srpskoga i hrvatskog standardnog jezika drugačiji nego što je najčešći odnos između dvaju srodnih jezika, bitno je da svaki Hrvat i svaki Srbin zna koji je tekst pisan njegovim jezikom i koji tekst može priznati svojim. To je temeljna činjenica

Nedavno me jedan intelektualac nejezikoslovac dobrano izgrdio što u poredbenoj slavenskoj dijalektologiji hrvatska i srpska (i bošnjačka i crnogorska) narječja i dijalekte obrađujem zajedno i što za takvu cjelinu rabim naziv »srednjojužnoslavenski« jezik dijasistem. Tvrdio mi je da su hrvatski i srpski dva jezika kao bilo koja druga dva, pa to onda vrijedi i za dijalekte, nema nikakva zajedništva pa ne treba ni naziva za nepostojeće zajedništvo. Nisam ga uspio ni u što uvjeriti, možda mi to uspije u ovoj kolumni.

Tjeranje lisice...

Hrvati i Srbi, ali uz njih i Crnogorci i Muslimani-Bošnjaci, govore dijalektima četiriju narječja: kajkavskoga, čakavskog, štokavskog i torlačkoga (to se četvrto narječje nalazi u jugoistočnoj Srbiji). Kajkavci i čakavci samo su Hrvati, Torlaci gotovo samo Srbi, ali štokavskim dijalektima govore pripadnici svih četiriju nabrojenih naroda. Naravno, ima štokavskih dijalekata kojima govori samo jedan narod, ili samo dva, ali bar jednim od štokavskih dijalekata govore svi, doduše na raznim terenima. Da postoje samo kajkavski i čakavski dijalekti s jedne strane, a samo torlački s druge, poredbeno slavensko jezikoslovlje i poredbena slavenska dijalektologija postupali bi s njima kao s dvama neovisnim, samostalnim entitetima (da se poslužim tom modernom riječi), jednakima kao svi ostali slavenski dijasistemi, to jest zajednice dijalekata (ruska, bjeloruska, ukrajinska, poljska, pomoranska, donjolužička, gornjolužička, češka, slovačka, slovenska, makedonska i bugarska). No jedne je štokavske dijalekte nemoguće ili bar veoma, veoma teško dijeliti od kajkavskih i osobito od čakavskih, druge od torlačkih, a nemoguće je i same štokavske dijalekte podijeliti u dvije zajednice koje bi obuhvaćale cjelinu (možda bi bila lakša podjela u tri štokavštine ili više njih, ali opet ne bi bilo poklapanja s nacionalnim sastavom). Kada bismo bezuvjetno zahtijevali da se spomenuti dijasistem podijeli na, recimo, dva dijela, hrvatski i srpski, onda bi svjetska lingvistička i osobito slavistička znanost, bez sumnje, posve hladnokrvno stavila na jednu stranu dijalekte kajkavskoga i čakavskoga narječja, na drugu torlačke dijalekte i cjelinu štokavskih. Tako bi i hrvatski štokavski dijalekti postali za filologiju srpskima. Drugim riječima, tjerali bismo lisicu, a istjerali vuka, da se poslužim jednom starom uzrečicom, koja ujedno skriva i aluziju na Vuka Stefanovića Karadžića, koji je, kako je poznato, sve štokavce smatrao Srbima.

Dijasistem pogodan za cjelinu

Pri tome valja imati na umu i da su razlike među srednjojužnoslavenskim narječjima i među njihovim dijalektima čak veće nego u drugim europskim dijasistemima. Primjerice, među onim europskima koji imaju razvijenu deklinaciju i(li) konjugaciju, a to je većina, nema nijednoga koji bi u vlastitim dijalektima imao tako oštre razlike kakve su između torlačkoga i kajkavskog narječja. No ni to ne pomaže, okolnosti koje sam naveo ipak pretežu i tu se (možemo reći: na žalost!) ništa ne može učiniti.

Nije pametno ratovati s činjenicama, ali treba ih staviti na njihovo pravo mjesto. Za pojam dijasistema (služili se mi tim terminom ili ne, koji je kao takav potreban samo poredbenim lingvističkim disciplinama), pogodan je za cjelinu o kojoj je riječ naziv srednjojužnoslavenski, jer zaista jest južnoslavenski i jest srednji, budući da jedini među južnoslavenskima graniči sa sva tri ostala (to jest sa slovenskim, makedonskim i bugarskim). Neprihvatljiv je naprotiv naziv srpskohrvatski (ili hrvatskosrpski i slično: srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski), i to ne samo zato što obuhvaća samo Srbe i Hrvate. On je naime i višeznačan (srpskohrvatski je »srpski a ne hrvatski hrvatski«, srpsko-hrvatski je »dio srpski, dio hrvatski«, hrvatski ili srpski je i »ili-ili«) i ujedno beznadno kompromitiran nasilnom unitarističkom (to jest velikosrpskom) jezičnom politikom obiju Jugoslavija.

Ono što je bitno jest činjenica da je sam pojam dijasistema potreban samo jednoj grani jezikoslovlja, pa tako u slavistici samo slavenskoj poredbenoj dijalektologiji i slavenskoj, baltoslavenskoj i indoeuropskoj historijsko-komparativnoj gramatici, dakle takozvanim genetskolingvističkim disciplinama. No danas se jedva jedna desetina jezikoslovaca bavi poredbenim lingvističkim disciplinama, a same te discipline, pretežno kabinetskoga karaktera, nemaju mnogo veze s običnim životom i s ulogom jezika u životu, u kojem su važni samo standardni i tzv. razgovorni jezici. Drugim riječima, situaciju bismo mogli usporediti s kuhinjskom soli kao pojavom. Objektivna je istina da je ona kemijski spoj natrija i klora, ali ta činjenica igra posve beznačajnu ulogu u svakodnevnom životu, u kojem je sol inače ipak važna. Pravi je stav reći: »Istina je da ona jest natrijev klorid, no pa šta onda!?«

Eto kakvi su ti Hrvati!

Neki strani lingvisti, ne samo srpski, nastoje naše ljude iznervirati i izazvati da niječu neke ovdje spomenute jezične činjenice, a onda kažu: »Eto vidite kakvi su ti Hrvati. Niječu očitu stvarnost!« I tu je pravi odgovor: »Jest istina da postoji srednjojužnoslavenski dijasistem. Pa šta onda, to me se malo tiče«! Tu ne treba pokazivati neku zbunjenost, ili kakav osjećaj svojevrsne manje vrijednosti. Ima činjenica prema kojima čovjek mora biti ravnodušan. Jednostavno ići dalje.

Druga je stvar sa standardnim jezikom. Bez obzira na istinu da je odnos između srpskoga i hrvatskog standardnog jezika drugačiji nego što je najčešći odnos između dvaju srodnih jezika, bitno je da svaki Hrvat i svaki Srbin zna koji je tekst pisan njegovim jezikom i koji tekst može priznati svojim. To je temeljna činjenica. Jer Hrvati i Srbi govore svaki svojim jezikom savršeno jednako kao bilo tko drugi svojim, ne brinući se neprestano o tome kakav je odnos njegova standardnog jezika s bilo kojim drugim. No o jezičnom standardu hrvatskome i srpskome drugom prilikom.

Vijenac 192

192 - 12. srpnja 2001.

Klikni za povratak