Vijenac 159

Urbanizam

Urbanizam

Kavana je važnija od komiteta

Igor Emili gotovo je sav rad sabrao u vlastitome gradu i zavičaju

Urbanizam

Kavana je važnija od komiteta

Igor Emili gotovo je sav rad sabrao u vlastitome gradu i zavičaju, a u najuspješnijem je razdoblju, od kraja šezdesetih do početka osamdesetih, stekao nacionalan ugled, o čemu svjedoče najveće nagrade i priznanja

Možda će ponekom uhu zazvučati kao odveć smjela tvrdnja, ali teško je u njoj poreći barem zrno istine: enfant terrible hrvatske arhitekture, kako su nerijetko nazivali riječkog arhitekta Igora Emilija, nakon godina ignoriranja i odbijanja njegovih zamisli i projekata u vlastitoj sredini, a u ime političkim voluntarizmom nametnutih rješenja, što je u jednom trenutku čak dovelo do Emilijeva protestnog odlaska iz Rijeke — u nečemu je konačno došao na svoje.

Na otvaranju Emilijeve velike retrospektivne izložbe što je prošlog mjeseca postavljena u Muzeju grada Rijeke, na kojoj o njegovu radu svjedoči više urbanističkih planova, brojne skice, studije, fotografije, uključujući likovna ostvarenja i biografsku građu, moglo se u publici ne samo zapaziti vodeća imena gradskoga političkog života (što je podatak koji sam po sebi govori) nego i iz njihovih usta čuti vrlo pozitivne ocjene o Emilijevu radu. Dogradonačelnica je tako u uvodnoj riječi ustvrdila kako se Emilijevo ime vezuje uz stvaranje moderne Rijeke kao rijetko koje, dodajući tomu misli o nerazdvojivosti i kreativnosti i ljubavi prema gradu. Jedna pak druga gradska politička moćnica, u međuvremenu umirovljena, čiji se zenit smješta upravo u doba uzleta arhitektove sveze kreativnosti i ljubavi prema gradu ne može odoljeti, a da ne zaključi kako su ona i Emili bili, citiramo, »iznimni prijatelji«. Čini se da bi Emilija danas svi, pa i strukture koje su s njim znale tako često i bez rukavica zametati kreševo.

Izložbom u Muzeju grada Rijeke, otvorenom do 21. ožujka, Emili je na još jedan način došao na svoje.

Iznad lokalnih okvira

Nastojanje da se Emilijev arhitektonski i urbanistički opus iscrpno obradi zamisao je koja se u glavama Riječana vičnih peru vrti godinama. Nakon više neuspješnih pokušaja ideja je potkraj 1999. konačno oživotvorena, i to ponajprije zahvaljujući dvogodišnjem trudu arhitektova suradnika i prijatelja Rastka Schwalbe, između ostalog nekadašnjeg direktora regionalnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Jedan je od rezultata opsežna Schwalbina zaranjanja u Emilijevu ostavštinu i odeblji katalog izložbe, koji je zapravo prerastao u arhitektovu monografiju. Monografija je sredinom siječnja posebno predstavljena, krajem istoga mjeseca u Muzeju je održan razgovor pod nazivom Igor Emili kakva ga poznajemo, a u veljači je organiziran okrugli stol Djelo Igora Emilija u kontekstu suvremene hrvatske arhitekture. Tako je urbanistički enfant terrible postao prvim riječkim arhitektom kojemu se priređuje retrospektivna izložba u vlastitom gradu.

Treba li reći kako on to i zaslužuje, jer njegov rad nedvojbeno nadrasta lokalne okvire, dajući vrijedan prinos ukupnim dosezima hrvatske arhitekture?

Igor Emili gotovo je sav rad sabrao u vlastitome gradu i zavičaju, a u najuspješnijem je razdoblju, od kraja šezdesetih do početka osamdesetih, stekao nacionalan ugled, o čemu svjedoče najveće nagrade i priznanja, poput Nagrade Viktor Kovačić, Nagrade Vladimir Nazor etc. Potpisnik uvodnog slova Schwalbinoj monografiji, Ervin Dubrović, tvrdi kako su glavna Emilijeva ostvarenja, ističući pritom posebno zgradu Građevno-projektnog zavoda u riječkomu Starom gradu, hotelsko naselje Uvalu Scott pokraj Kraljevice i sjedište nekadašnje Jugobanke (danas Riadrija banke), snažno utjecala na razvoj suvremene hrvatske arhitekture. Dobar dio razloga tomu valja potražiti u činjenici da je u rečenim ostvarenjima, iako ona nisu iznimkom, i te kako zorno ono što se može smatrati Emilijevim zaštitnim znakom: uvažavanje graditeljskog nasljeđa sredine i njegova kreativna preobrazba u skladu s aktualnim duhom vremena. Preobrazba je pritom provedena tako da uvažava obične, svakodnevne ljudske potrebe, dakle imajući na umu humanistička načela, u ovostoljetnom graditeljstvu tako često zagubljena u navali golemih, otuđujućih betonskih, aluminijskih i staklenih površina.

Kada se to zna, nimalo nije slučajno što je jednom od ključnih točaka u Emilijevoj profesionalnoj biografiji, ako ne i ključnom, poglavlje pod naslovom Riječki Stari grad. I što je upravo tom poglavlju na izložbi, odnosno u monografiji, posvećen velik prostor.

Ne postoji vjerojatno grad u bivšoj državi koji je dopustio da mu se povijesna jezgra tako brzo i olako uruši kao što je to slučaj s Rijekom. Osobe koje su sjedile u političkim strukturama smatrale su da antičko ishodište Rijeke i njezinu srednjovjekovnu jezgru treba sravniti sa zemljom i na tom tlu podići — dvanaest nebodera. Tzv. struka pak, u likovima prostornih planera, držala je da se prometni problemi Rijeke mogu riješiti jedino tako što bi se preko Staroga grada, kroz povijesno srce Rijeke, probila — brza cesta. Kako je to bilo moguće? Je li riječ o bezgraničnom socijalističkom, revolucionarnom povjerenju u novi svijet, pri čemu sve staro zaslužuje da bude pretvoreno u prah i pepeo? Je li s tim imala veze radikalna promjena riječkog stanovništva poslije Drugog svjetskog rata, uzrokovana političkim i gospodarskim razlozima, dakle podatak da je u Rijeci sedamdesetih godišnje umiralo tisuću i četiristo stanovnika, a na njezinim je grobljima pokapano tek oko šest stotina? Takav odnos prema gradu u kojemu se živjelo teško je nazvati ikako drukčije osim potpunom destrukcijom.

Emili nije na to pristajao. Emili je bio jedan od ključnih tvoraca dvaju urbanističkih planova Staroga grada (1957. i 1967) i najzaslužnija je osoba za program revitalizacije kojim se uspjelo izbjeći potpuno rušenje staroga gradskog središta. Njegova su rješenja unijela suvremenu arhitekturu u urušavajuću povijesnu jezgru, ali nemjerljivo daleko od njezina modernističkog (lekurbizjeovskog? čaušeskuovskog?) negiranja, prihvaćajući gdje god se moglo dobri duh prošloga, htijući obnovu na temelju kontinuiteta. Ne iznenađuje stoga što se danas o Emiliju govori spominjući termin postmodernizam. Pogled na zgradu Riadrija banke nudi oku fasadu rascjepkanu u manje dijelove, zapravo kuće, po čemu naslućujemo kako je na istomu mjestu svojedobno postojao niz takvih manjih zgrada. S dvorišne strane vidljivi su viseći vrtovi, izravna poveznica s činjenicom da je Stari grad nekad bio pun zelenila. Toranj u kojemu je stubište banke također je bio važan element nekadašnjeg urbanog krajolika. I ostala Emilijeva rješenja u neposrednu susjedstvu pokazuju koliko je njihov potpisnik shvaćao značenje osnovnog rastera Starog grada i važnost zadržavanja određujućih elemenata: zgrada GPZ-a, Varteksova robna kuća, zgrada Privredne banke, niz u Medulićevoj ulici. Novi materijal (eloksirani aluminij, staklo) tu se začudo uspješno upotrebljava uz tradicionalni (kamen, cigla, mjed), potvrđujući kako staro bez novoga najčešće nije kadro preživjeti, a i da je novo bez staroga nehumano, mrtvo.

Ljepota skromnosti

Stajalište da se »ono pravo nalazi u naoko skromnim objektima jednostavna, iskrena, neizvještačena i stvarna života« Emili je začudno primjenjivao na velikim objektima, uviđajući njegovu opravdanost i izvan užih gradskih okvira. Hotelsko naselje Uvala Scott, kako je po završetku projekta ustvrdila kritika, u cijelosti se suprotstavilo vladajućem arhitektonskom izrazu u Hrvatskoj, kao prvi ansambl vrijednih objekata koji problematiziraju odnos starog i novog, postajući time prekretnicom u poratnom hrvatskom graditeljstvu. Stajalište da »nova izgradnja mora biti kreativno ovisna o zatečenom i zadanom krajoliku, te mora predstavljati njegovu sintezu i njegovu ekspresivizaciju« (Željka Čorak) u slučaju objekta izgrađena na svojedobnom posjedu Engleza Aleksandra Scotta od Coldhousa rezultirala je likvidiranjem »industrijskog principa organizacije hotela, kao tvornice odmora« (I. R. Nehajev).

Poseban su dio Emilijeva opusa brojni interijeri, poput ribljeg restorana u Crikvenici, kavane Učka u Rijeci, kavane Dva lava, slastičarnice hotela Kontinental i drugog. Maštovito oblikovani, s rješenjima koja su sezala do takvih minucioznih pojedinosti kao što su dijelovi pokućstva ili najsitniji detalji uređenja, i danas uvjerljivo svjedoče o arhitektovoj osobnosti. Barem oni interijeri koji su preživjeli naknadne zahvate. Jer, primjerice, lucidan interijer omiljene slastičarnice 6666 na riječkom Korzu obnovom je objekta prije godinu-dvije nepovratno uništen. Posebno projektiran izlog Šestice, zapravo instalacija nastala zahvaljujući suradnji sa slikarom Aleksandrom Srnecom 1972. (suradnja s likovnim umjetnicima jedna je od konstanti Emilijeva rada), doživio je tužnu sudbinu: netko od djelatnika gradske Moderne galerije slučajno ju je prepoznao — odbačenu u smeće. U nekadašnju kavanu Učka danas je zasjeo McDonald's, nepovratno odbacujući osobnost autorskog rješenja u ime uniformiranosti industrijske pečenjare. Omiljenoj Emilijevoj rečenici, »Kavana je važnija od komiteta!«, ovdašnji je prvobitni, grabežni kapitalizam tako dao lakonski ignorantski odgovor: »Junk food važniji je od kavane!«

Emili nije radio samo u Primorju — primjerice, u Zagrebu je pridonio uređenju Muzejskog prostora, današnjih Klovićevih dvora, zatim Galerije Gradec — ali je retrospektiva njegova arhitektonskog opusa doista bila obvezom primorskih kolega. Monografski projekt u koji se odvažio Rastko Schwalba, u suradnji s Muzejom grada Rijeke, pri čemu posebnu pozornost plijeni Schwalbina podrobna pojedinačna elaboracija svih Emilijevih projekata, bogato opremljena nacrtima i fotografskim materijalom, potvrđuje kako se ovaj put imalo što čekati. I zbog teme i zbog načina na koji je ona predstavljena.

Velid Đekić

Vijenac 159

159 - 6. travnja 2000.

Klikni za povratak