Kolo 5, 2013.

Tema broja: Hommage Izidoru Kršnjavomu (1845.-1927.)

Katica Čorkalo Jemrić

Zanemareni književnik Izidor Kršnjavi

Izidor Kršnjavi (Našice, 22.IV.1845. - Zagreb, 3.II.1927.) impresivna je i svestrana stvaralačka osobnost hrvatske umjetnosti i kulture na prijelomu 19. i 20. stoljeća minuloga tisućljeća. Doktor filozofije i prava, sveučilišni profesor povijesti umjetnosti, arheologije i povijesti kulture, prvi ravnatelj Strossmayerove galerije, utemeljitelj Društva umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt, autor izložaba, osnivač stručnih škola i reformator gimnazija, političar i predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu, pokretač časopisa »Prosvjetni vjesnik«, graditelj i obnovitelj crkava i palača, škola i učilišta, slikar, likovni kritičar i teoretičar, publicist, polemičar, prevoditelj i književnik. Temeljito i svestrano naobražen, višestruko nadaren, nesvakidašnje radišan i djelotvoran, ogromnim je djelom obilježio svoje doba. Putovao je, učio i studirao, širio vidike i spoznaje, upoznavao umjetnost razvijenijih zemalja; dva se desetljeća pripremao za buduću zahtjevnu misiju, a kad je postao predstojnikom, financijski je mogao, a stručno umio udovoljiti našim potrebama, potaknuti i omogućiti graditeljski i umjetnički razvoj, osmisliti prosvjetnu politiku, financirati umjetnike i slati ih na školovanje i usavršavanje u inozemstvo.

Suvremenicima, a i kasnijim naraštajima, najvažnijom se činila njegova graditeljska djelatnost, duhovno nasljeđe konkretizirano u vizurama građevina, crkava, palača i škola, pa je pisac i publicist ostao trajno u sjeni povjesničara umjetnosti i političara, a ovi pak u sjeni graditelja i naručitelja umjetnina. Do povjesničara, arheologa, etnografa i estetičara Izidora Kršnjavoga jedva se dopiralo u zadivljujućem mnoštvu od šestotinjak bibliografskih natuknica, i bit će tako sve dok ne dobije sabrana ili opsežnija izabrana djela koja bi usustavila njegov impozantan opus.

Pisao je emotivno i angažirano s jasno izraženim stavom, pa većina napisanoga jest u izvjesnom smislu i književno štivo, i to ne samo kad mislimo na tzv. čiste književne oblike, mladenačke pjesme, drame iz zreloga doba te romane nastale na zalasku životna puta, nego i kad su u pitanju tzv. prijelazni književni oblici – putopisi, autobiografije i memoari, a jednako bi tako i opsežna publicistika, rasuta i zaboravljena u mnogobrojnim časopisima i listovima, trebala privlačiti pozornost veću od one koju uživa, naprosto zato što u današnje vrijeme ravnopravnije supostoji uz etablirane književne vrste. A sve to ulazi u nenamireni dug naših književnih povjesničara, teoretičara i kritičara prema tom zaslužnom i svestranom piscu.

Kršnjavi je bio pretečom suvremenoga novinstva i prvo naše moderno novinarsko pero, publicist po vokaciji voljan i spreman oblikovati javno mnijenje i utjecati na političke, društvene, kulturne i umjetničke procese. Zauzet pristup pojavama, potkrijepljen erudicijom, i stilistika zasnovana na autobiografizmu, dokumentarnosti i polemičnosti, opće su značajke njegovih članaka, ali i književnih djela stvorenih u specifičnoj simbiozi umjetnosti i relevantne istraživačke publicistike, koja je književna djela redovito nagoviještala u tekućoj periodici.

Tako će prije Listova iz Slavonije u nizu članaka pisati o etnološkim temama, putopisu Iz Dalmacije prethodit će članci o Solinu, Tomi Arhiđakonu i čuvenu mu djelu Historia Salonitana, autobiografska pak djela Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba i Autobiografija sumiraju i u cjelinu oblikuju na desetke prethodno objavljenih članaka. Dramu Polonyi Strassnoff najavit će članci o pravaštvu i Riječkoj rezoluciji, a romane Božji vitez i Božji sirotan članci o sv. Franji, franjevcima i njihovu redu. Impresivna je Kršnjavijeva suradnja u velikom broju dnevnih listova i časopisa na hrvatskome i njemačkom jeziku u tridesetak gradova, najviše u Zagrebu, Osijeku i Zadru, a izvan Hrvatske u Beču, Berlinu, Budimpešti, Trstu, Sarajevu, Ljubljani, Novom Sadu i Beogradu.

Bio je čovjek višestruke darovitosti i neutažive želje da nauči što više i učini koliko je god moguće, ostavljajući neizbrisiv trag o sebi u materijalnim i duhovnim djelima i dobrima. Na svakom koraku, kamo bi god krenuo diljem Hrvatske, zanimala ga je baština narodnoga i ljudskog genija, tragovi prošlosti i tradicije, djela ljudskih ruku i duha – umjetnosti i umijeća. Uronjen u baštinska i suvremena dobra užurbano ih je i neumorno skupljao, popisivao i opisivao, duboko svjestan nasrtljiva i neumoljiva učinka vremena na sve što je čovjek stvorio. Pa ako književni dar i nije bio pri vrhu njegovih talenata, nije ni među posljednjima, te nam se Iso Kršnjavi sve više nameće i kao neprijeporna književna pojava. Ustrajavajući na književnom duhu i ruhu njegova djela, smještamo ga u kontekst hrvatskoga realizma i moderne, kojoj se naposljetku i priklonio. Njegove zasluge u otvaranju Hrvatske prema europskoj umjetnosti i kulturi, prema ukupnim zapadnouljudbenim dosezima nemoguće je poricati. On nije bio tek jedan od mnogih koji su oblikovali umjetnički, kulturni i prosvjetni život u nas, usmjeravajući ga definitivno prema europeizaciji, nego je u tom zahtjevnom poslu veći dio svoga djelatnog života bio središnja figura. I to mu treba zasvagda priznati.

Razvoj književnoteorijske i kritičke misli Ise Kršnjavoga, od početnih herbartovskih gledišta do priklanjanja modernističkim pa i nekim kročeanskim estetičkim načelima, ogleda se u njegovim književnim djelima, od realističkih putopisa do simbolizacije tematike u dramama i zakašnjela neoromantizma u romanima. A idemo li tragom nastanka spomenutih djela, na samom početku stoje putopisi Listovi iz Slavonije (1882.) i Iz Dalmacije (1900.) kao cjelovita djela etnografskih, umjetničkih, arheoloških i povijesnih sadržaja. U tim putopisima Kršnjavi literarizira dvije stare hrvatske pokrajine, Slavoniju i Dalmaciju, na način da paralelno i naizmjence govori kao stručnjak i kao književnik, onaj koji uočava i razumije probleme svjedočeći o njima, i onaj koji piše stilizirajući svoju putopisnu prozu prema načelima postšenoinskoga doba. Bogatu eruditsku, činjenicama zasićenu a emocijama prožetu građu, komponira nizanjem tematski naslovljenih poglavlja nejednake dužine i neujednačene estetske vrijednosti, a svako od njih čini jednu, dvije ili više urbanih, ruralnih ili povijesno znakovitih postaja putnika-naratora koji u zbiljski itinèrār upisuje prikupljena i usvojena znanja, doživljaje i putne dogodovštine.

U Slavoniju se otputio s nakanom da prikupi građu za Akademijinu izložbu narodnih umjetnina i rukotvorina, putujući od rujna 1881. do veljače 1882. u neudobnim seljačkim kolima lošim cestama, po kiši i snijegu, ali izložba otvorena 1882. nadmašila je očekivanja i postala temelj sadržaja i djelovanja Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole u Zagrebu. Svoju je misiju pronašao u tome da u nacionalnu memoriju pohrani kreativnost pučkoga stvaralaštva i sociokulturalnu posebnost slavonskoga sela u trenutku kad se patrijarhalni i folklorno-običajni životni model pod naletom kapitalizma počeo rastakati i nestajati. Tražeći uporište hrvatskoga identiteta u tradicijskom obrtu preobražava Kršnjavi zbilju putovanja u krajolik pripovjedača, koji izvorni realizam putnih sadržaja prožima nostalgičnim sjećanjima, živim opisima, humorom i ironijom, i prema sebi samomu i prema drugima.

Diktirani kretanjem u Listove iz Slavonije postupno ulaze sve novi i novi sadržaji, slučajne se zgode razvijaju u prizore i scene – slikovit i bujan krvotok pučkoga života do kojega je autoru osobito stalo. Razvijenim darom zapažanja, oštrim okom izučena slikara koji u svemu što vidi uočava cjelinu i detalje, obraćao se hrvatskoj inteligenciji i obrazovanu građanstvu, društvenim slojevima koji su se zajedno s njim našli na poslu oblikovanja kulturnoga identiteta nacije, u vrijeme kad su se za to stekle društvene i političke pretpostavke. Da je samo malo oklijevao, trenutak bi nepovratno prošao. Jedno je međutim sigurno i neosporno: u Slavoniju je Kršnjavi krenuo kao istraživač i skupljač folklorne baštine, a vratio se kao pjesnik njezinih ljudi i dobara, pohranivši u književni izričaj slike zavičajnih gradova i sela.

Drugi putopis, Iz Dalmacije, tematizira arheološke lokalitete i srednjovjekovna povijesna mjesta gdje »kamen ječi od uspomena na starodavnu prošlost«. I dok znalac Kršnjavi polemizira s krivotvorinama i predrasudama, itekako svjestan povijesne dimenzije i značenja vladavine hrvatskih kraljeva i samouprave dalmatinskih gradova, izvježbano se oko slikara divi ljepoti baštine i krajoliku u kojemu je ona nastala a dijelom se i sačuvala. Obilazeći povijesna hrvatska mjesta i predjele »preznamenite za našu prošlost«, tumači autor tragove prohujala vremena oživljujući davne ljude i drevne događaje. Dobro obaviješten u relevantnim disciplinama arheologije i medievistike, hrvatsku uljudbu i njezine dosege uspoređuje s civilizacijskim okruženjem, ojađen što su puno toga raznijeli vjetrovi zaborava, jer su dokumente, starodrevne tragove i spomenike najprije Mlečani, a kasnije Talijani namjerice i nemilice uništavali.

Putopis Iz Dalmacije Kršnjavi je precizno označio kao »putne bilješke«, upozorivši pritom ipak i na njegovu književnu vrijednost u riječima: »Cijelo moje putovanje po Dalmaciji utonulo je u more prošlosti iz kojega sam izvadio ovo nekoliko uspomena, neka u hramu naše književnosti budu u čednom kutiću smještene«. Odnosi se to ponajprije na nadahnute opise Biševske špilje, lirski intonirane maritimne krajolike i prizore noćne plovidbe te na slikovite prikaze povijesnih lokaliteta. Dakako, slavonski i dalmatinski putopis posve su različita djela. Etnološka građa prvoga zamijenjena je u drugom povijesnom i arheološkom, koja nije poput prethodne zapisana prema kazivanju seoskoga svijeta, nego u interpretaciji autora eksperta koji se oslanja na vjerodostojne povijesne izvore, dokumente i literaturu.

A kako su putopisi implicite i autobiografska djela, vode nas izravno prema Kršnjavijevim autobiografijama u užem smislu, prema opsežnom Pogledu na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (Hrvatsko kolo, 1905.) i sažetoj Autobiografiji (Vijenac, 1927.) te prema memoarskomu dvoknjižju Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike (knj. 1. i 2., 1986.). Iako književna teorija još uvijek autobiografije smatra rubnom ili prijelaznom književnom vrstom, čitateljski je interes za njih sve veći. Personalizacija osjećaja i mišljenja, subjektivna percepcija zbilje i individualizacija teksta, intrigantni su poticaji za čitanje autobiografija, valjda i zato što bližnje najbolje možemo poznavati upoznamo li njihov životni put, pri čemu je dakako jasno da iz nezanimljivih biografija ne mogu nastati vrijedne autobiografije.

U skladu s tim životni je put Izidora Kršnjavoga idealan i iznimno zanimljiv predložak za autobiografski diskurs. Stoga ne smatramo ni pretencioznim ni egocentričnim njegov ambiciozni, u dvadeset i pet poglavlja napisani Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, iako mu se dobrano zamjeralo što za sebe prisvaja i svojim drži cijelo jedno razdoblje umjetničkoga djelovanja u Hrvatskoj. Ako je međutim Augustu Šenoi priznata dominantna uloga u njegovu stvaralačkom vremenu, pa govorimo o Šenoinu dobu, mirne duše možemo to isto priznati i Kršnjavomu, koji nije bio književno monolitan poput Šenoe, ali je zato bio svestraniji i djelotvorniji u svemu što je poduzimao i što mu je bilo važno. Posegnuvši u spomenutim autobiografskim tekstovima u riznicu vlastitih iskustava, literarnim je jezikom kazivao kako se to, i zahvaljujući komu, stvarao i oblikovao kulturni i umjetnički identitet hrvatske nacije, gdje obilje argumentacije rječito svjedoči njemu u prilog.

Objavljena posmrtno kao svojevrsni nekrolog, Autobiografija je za razliku od Pogleda napisana u trećemu licu, impersonalno, i puno sažetije, a naknadno objavljeni Zapisci jedinstven su primjer političko-društvene memoaristike i nezaobilazna građa za buduće istraživače nekoliko desetljeća naše političke, društvene, kulturne i umjetničke, a osobito likovne povijesti.* Bez imalo lažne skromnosti projicirao je Kršnjavi vlastiti identitet u umjetnički i kulturni vremeplov nacije koja se modernizira i postaje samosvjesnom.

Pisao je Kršnjavi o sebi puno, sadržajno i izražajno. Malo je u nas pisaca koji su tako rado i često, gotovo strastveno pisali o sebi u prvome licu i subjektivno, kako je preporučala i prakticirala i poetika moderne. Znajući da mu je budućnost u narodnom pamćenju prepuštena mentalitetu nezahvalnih i zaboravu sklonih naraštaja, osigurao se na vrijeme, jer bi se našlo i onih koji bi njegove zasluge vrlo rado pripisali sebi.

I dvije Kršnjavijeve drame, politička komedija Polonyi-Strassnoff i simbolična drama Egejev toranj, građom zahvaćaju u buran autorov život, baš kao i putopisi i autobiografije. Nastala u ozračju polemika s potpisnicima Riječke rezolucije, satirična komedija Polonyi-Strassnoff (1907.) s pravaških pozicija razobličuje stranačke podvale i spletke, služeći se standardnim komediografskim sredstvima prerušavanja, nesporazuma i situacijske komike, i odašiljući univerzalnu poruku o zakulisnim i mutnim političkim igrama. Zasnovana na ideološkom sukobu stranačkih protivnika, mađarona i pravaša, tematizira političku aferu koja je izbila kad je poznati svjetski hohštapler Strassnoff došao u Zagreb s namjerom da iznudi od pravaša potpisivanje probečke rezolucije i politički ih kompromitira.

Na podlozi takva zapleta upozorava Kršnjavi na bolne točke hrvatske političke zbilje: na korumpiranost i pokvarenost ugarskih ministara, pohlepu za hrvatskim dobrima i korištenje Srba protiv hrvatskih interesa, Supilovu neslavnu ulogu u Riječkoj rezoluciji i njegovo priklanjanje režimu, moralnu bijedu činovnika, pa i onih najviših, egzistencijalno ovisnih o milosti političara. U borbi protiv ugarskih političkih podvala namijenio je pozitivnu ulogu pravašima frankovcima, a da pritom nije mijenjao imena povijesnim osobama. Prolog i prva četiri čina napisani su u stihu s nedosljedno provedenim rimama, a peti je čin prozni.

Druga drama Egejev toranj (objavljena u dvije verzije tek u Zapiscima 1986.) tematizira sukob između kipara Fidije i protivnika njegovih graditeljskih zamisli oko gradnje Akropole i Atenina hrama, pri čemu Kršnjavi zapravo beletrizira vlastiti sukob s protivnicima svojih graditeljskih zamisli i projekata. Zastupajući i u djelo provodeći gledište da samo vrsni arhitekti mogu projektirati i graditi crkve i zahtjevne građevine, izazvao je Kršnjavi gnjev zagrebačkih inženjera i obrtnika, ogorčenih što im stranci otimaju posao i slavu. Stvar je dodatno kompliciralo i otežano rušenje Bakačeve kule s ciljem da se otvori vidik na novo, velebno pročelje Zagrebačke katedrale s neogotičkim tornjevima, čemu su se žestoko usprotivili historičar Tkalčić i arheolog Brunšmid, ljubomorno čuvajući romantične urbane ostatke prošlosti. Kršnjavi se morao braniti i od jednih i od drugih, iako se zagrebačka Prvostolnica poslije temeljite Bolléove restauracije nametnula kao dominirajuća vizura hrvatske metropole.

U žaru dramatične dijaloške polemike Kršnjavi se žestoko obračunao sa svojim neistomišljenicima prikazavši sukob kao svevremenski, što je de facto i bio, a provokativne analoške aktualnosti iz vlastita života poslužile su mu za formulaciju estetskih načela, kako bi na simboličnoj razini progovorio o stvarnim estetskim pitanjima svoga vremena, o sukobu starih i mladih umjetnika te odnosu realizma i apstrakcije. Nositelji tih oprečnosti, i u Ateni i u Hrvatskoj, isti su – stari i mladi u vječnoj naraštajnoj mijeni i smjeni. Zanimljivo je da Kršnjavijeve nepoznate i nikad izvedene drame na najbolji način pokazuju kako je on i u svojoj svestranosti monolitan, pa je gotovo nemoguće razlučiti političara, povjesničara i graditelja od nadahnuta pisca.

U religiozno-duhovnim romanima o životu sv. Franje Asiškoga, Božji vitez (1925.) i Božji sirotan (1926.), Kršnjavi se odmaknuo od osobnih inspiracija i u središte postavio treću osobu, to jest lik omiljena sveca, premda »se i tu mogu prepoznati stanovite autobiografske crte« (fra Zvjezdan Linić) – u svečevoj ljubavi prema graditeljstvu i umjetnosti uopće, a posebice prema ljepoti crkava i gotičkome stilu. Kršnjavi se ozbiljno pripremao za pisanje skupljajući građu za budući romansijerski iskorak, namjeravajući »osvijetliti historijska lica tako da njihova pojava postane živa i istinita, istinitija no što ju mrtvo slovo historije pokazuje«. Stoga je prije romansirane biografske duologije napisao desetak franciskoloških tekstova što svjedoče o njegovu iznimnom zanimanju za franjevački red i franjevce, kojima se pod starost i sam priklonio prakticirajući kao laik prvoredac franjevačke vrijednosti. U međuvremenu se, i slikarski nadahnut središnjom figurom svojih romana, u 77. godini popeo na skele i u prezbiteriju Franjevačke crkve na Kaptolu naslikao svoju formatom najveću sliku, fresku Sv. Franjo propovijeda (prodiči!) pticama (1921.).

Kao vrstan medievist i danteolog dobro je poznavao talijansko trinaesto stoljeće i srednji vijek uopće, donoseći zanimljive refleksije o povijesnim događajima – križarskim ratovima, sukobima gvelfa i gibelina, borbama talijanskih gradova za prestiž i autonomiju, obračunima plemstva s probuđenim građanstvom, a dotaknuo je i pojavu prvih hereza na tlu Italije. Kompleksna je biografsko-historiografska podloga romana obogaćena kulturološkim sadržajima epohe kojom se školovani povjesničar umjetnosti Kršnjavi suvereno kretao, usredotočen na prikaze mističnih i religioznih stanja najdražega sveca, promotora franjevačke dobrote, poniznosti i vedrine.

Sumirajući književni rad Izidora Kršnjavoga nužno je spomenuti i njegov prozni prijevod Danteove Božanstvene komedije (Pakao, 1909.; Čistilište, 1912.; Raj, 1915.) s iscrpnim komentarima koji će pridonijeti popularizaciji kompleksnoga Danteova epa. Prevodeći to velebno pjesničko djelo, učeni će danteolog svestrano istražiti životopis pjesnika vizionara i slojevit sadržaj njegova nenadmašna epa koji je niknuo u osvit renesanse. Vidio je u Danteu najvećega katoličkog pjesnika, a posebno mu je važno što ga može svrstati među franjevačke pjesnike. Za svoj prijevod Božanstvene komedije i kasnije napisane romane o sv. Franji iz Asiza, Kršnjavi je među hrvatskim slikarima izabrao izvrsna suautora - Mirka Račkoga, koji će crtežima obogatiti spomenuta bibliofilska izdanja, osobito romane objavljene kao prilog Društva sv. Jeronima proslavi 700. obljetnice Franjine smrti 1926. godine i njegove trajne nazočnosti u hrvatskom narodu.

Pisalo se o Kršnjavomu puno, najviše o njegovu zanimljivu životu, a najmanje o književniku. Dostojno su mu se dosad odužili samo povjesničari umjetnosti. Brojnim je naraštajima bio tek omraženi Khuenov ministar, politički prilagodljivac kojemu nikako nisu mogli oprostiti politička opredjeljenja, a rijetko mu je koji Hrvat domoljub u zasluge upisao njegovo kasnije pravaštvo. Ostao je »tragična, neobična, kontroverzna i neocijenjena osobnost hrvatske kulture« (M. Vaupotić), autentičan primjer naših političkih razdrtosti i nesuglasja, živa slika naših uskogrudnosti u prosuđivanju takvih izuzetnih pojedinaca, istinskih kreatora hrvatskoga kulturnoga prostora. Bez njegovih bi priloga naše vrijeme bilo siromašnije za mnoga konkretna graditeljska djela, a hrvatska prijestolnica kudikamo skromnija i nereprezentativnija. Stoga je vrijeme da relativiziramo animozitet prema Kršnjavomu i postavimo ga na mjesto koje mu u poslu ustrajnoga stvaranja i promicanja umjetnosti i kulture u Hrvata po zaslugama pripada. Jer osoba Ise Kršnjavoga, ma što tko mislio o njemu, zrači sjajem velikoga imena.

Silno je volio domovinu i umjetnost, pa mudrima ne treba danas tumačiti zašto su mu u proteklim desetljećima osporavali i jedno i drugo, i domoljublje i status umjetnika. Prešućivanje Ise Kršnjavoga u dugomu hrvatskome hodu po jugoslavenskim državnim mukama bilo je sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća sustavno i temeljito. Dobrodošla izlika za sveopću ignoranciju prema njemu bilo je njegovo političko mađaronstvo, a zapravo je glavni i skriveni razlog bila njegova istinska kroatocentričnost, koja se ogleda u neprijepornoj uspješnosti u brojnim hrvatskim projektima i poslovima. Srećom, sâm je Izidor Kršnjavi bio svjestan svojih zasluga za domovinu i žestoko je u svoje vrijeme odgovorio svima koji su njegov prinos umanjivali i obezvrjeđivali, a danas isto tako odgovara i odolijeva – svojim postojanim i značajnim Djelom.



_______________
* Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike (Zagreb, 1986.) u dvije knjige obuhvaćaju razdoblje od 1887. do 1919. godine.

Kolo 5, 2013.

5, 2013.

Klikni za povratak