Kolo 1, 2009.

Građa za Enciklopediju Matice hrvatske , Naslovnica

Igor Zidić

Ljubo Babić

slikaBABIĆ, Ljubo (Ljubomir) Tito Stjepan (Jastrebarsko, 14.VI.1890. – Zagreb, 14.V.1974.), slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik, urednik. Sin suca Antuna Babića i Milke rođ. Kovačić, nećak pisca Ljube Babića st. (tj. Ksavera Šandora Gjalskog). Babić potječe iz obitelji kojoj je Karlo VI. Habsburški – zbog zasluga – podijelio plemstvo 1716. Ne pripada starom, krvnom plemstvu, ali su i dva stoljeća vlastelinske, plemenitaške tradicije očito utisnula svoj trag. Sudeći po nekoliko naraštaja jurista, Babićevi su (mogli biti) »beamtersko plemstvo« s obiteljskim gnijezdom u Gredicama kraj Zaboka. Kasno plemstvo nije donijelo nasljedne dvorce i kurije, pa su Gredice Babićevi prvo uzeli u najam da bi ih, na kraju, slikarev pradjed Matija otkupio. Počelo je sa četveroprezima, a završilo zapisom Matijina praunuka: »Spuštali smo se niz strminu gredičkoga brega otac i sin, posljednji svoga roda. Za nama je ostala razvalina…«

Pučku je školu, slijedom očevih premještaja, polazio u Podravskoj Slatini, Glini i Jastrebarskom. Srednju školu isprva pohađa u Bjelovaru, a zadnja dva razreda u donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, gdje mu se (od 1906.) ustalila obitelj. Još kao gimnazijalac polaznik je privatne slikarske škole Mencija Clementa Crnčića i Bele Csikosa Sesie, a od šk. god. 1907/1908. đak je tek utemeljene Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt. Po završetku gimnazije (1908.) upiše, na očev poticaj, studij na Pravnom fakultetu, ali ga zanemari i nađe u slikarstvu svoj životni poziv.


Zahvaljujući stipendiji grofa Pejačevića mogao je krenuti na inozemno školovanje i upisati, u Münchenu, studij slikarstva (Die Akademie der bildenden Künste). Prve je godine kod A. Janka (1910/1911.), potom kod F. von Stucka (1911/1913.). U Münchenu je završio i kurs za umjetničku anatomiju na Medicinskom fakultetu, dok u Künstlertheateru studira inscenaciju. Od 1913. do 1914. upotpunjava svoje školovanje u Parizu; početkom rata vraća se u domovinu i otvara »Modernu slikarsku školu« u svome atelijeru u Ilici 52. Ubrzo je ta inicijativa ugasla, a on je prihvatio mjesto nastavnika – od 1940. redovitog profesora – na Umjetničkoj školi – danas ALU – u Zagrebu. Tridesetih godina obilazi europske škole i zavode ne bi li, ponukan tuđim iskustvima, unaprijedio nastavu na zagrebačkoj Akademiji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1932. povijest umjetnosti.


S J. Benešićem, B. Gavellom, I. Raićem, T. Strozzijem, M. Krležom i M. Begovićem bio je sukreatorom zlatnih godina zagrebačkoga kazališnog života u trećem i četvrtom desetljeću. Debitira, kao scenograf, 1918, da bi tijekom radnoga vijeka izradio oko 180 scenografija (često i nacrta za kostime) u predstavama dramskog, komediografskog i opernog repertoara. Jezikom lapidarnim i modernim kretao se između ekspresionističkih rješenja i drastično ogoljenih, geometrijski stiliziranih prizora s naglaskom na prostornosti, a ne slikovitosti prizora. Babićeva scenografija zasniva se uvijek na logici scenskoga zbivanja; kao scenograf on je funkcionalist koji motivira, nizom inventivnih rješenja, razvoj dramske radnje. Bio je i osnivač prvog umjetničkog lutkarskog kazališta u Zagrebu (Teatar marioneta, 1920.), a izbor je njegovih scenografskih rješenja, na velikoj međunarodnoj izložbi u Parizu 1925., zaslužio Grand Prix.


Osim kao slikar, scenograf i pedagog, Babić je razvio zavidnu djelatnost popularizatora i tumača umjetnosti: kao likovni pisac i kritičar (Obzor, Hrvatski dnevnik), kao predavač (Pučko sveučilište) i muzealac. On je i najpouzdaniji interpretator hrvatske likovne baštine u muzejskim ili izložbenim postavama u razdoblju od 1919. do 1948. Inovatorsko su značenje imali i neki njegovi plakati (1910.-1919.), a naročito je uspješan u opremi knjiga (1908.-1960.). Bio je sudionik u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona (1916.), Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika (1923.), Grupe četvorice (1928.), Grupe trojice (1929.), Grupe hrvatskih umjetnika (1936.) i Hrvatskih umjetnika (1939.). Bio je prvi kustos Moderne galerije u Zagrebu (1919.) i u sklopu njezina inauguralnog postava okupio je djela – dotad gotovo nepoznatog – Josipa Račića. Bio je više godina direktor Strossmayerove galerije starih majstora JAZU – imenovan 1947. – koju je temeljito preuredio, organiziravši i nov muzejski postav. Priredio je Kulturno-historijsku izložbu grada Zagreba (1925.), sudjelovao pri organizaciji izložbe suvremene francuske (1928.) i njemačke umjetnosti (1930.); imao je udjela u postavi i opremi velike izložbe G. Grosza (1932.); priredio je izložbu Sto godina hrvatske umjetnosti (1935.), potom pregled hrvatskog XIX. st. na I. katu MG (1948.), Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu (1950.) i Zagrebu (1951.) i dr.


Babićev je spisateljski opus opsežan te obuhvaća 20 knjiga, brošura i posebnih otisaka, oko 400 jedinica u periodici, više desetaka članaka u različitim enciklopedijskim izdanjima (Minerva, HE, ELU itd.) i nekoliko nastavnih programa i skripata (samostalno i u suradnji s K. Hegedušićem). Osim tekstova teorijskih, povijesno-kritičkih, pedagoških, informativnih i polemičkih, ostavio je i niz eminentno književnih djela; putopisne i autobiografske (memoarske) proze. Bio je – formalno ili neformalno – članom više uredničkih odbora književnih časopisa (Književnik, Nova literatura, Hrvatska revija), a naročitu je aktivnost razvio u Bulletinu VII. Odjela JAZU, u kojemu je – od 1957. – bio glavnim urednikom.


Poslije prvih, dječačkih akvarela na tragu Slave pl. Raškaj i uljenih slika u kojima se osjeća ponesenost prirodom i impresionističkom tehnikom (u Crnčićevu »prepjevu« i prilagodbi F. Kovačevića), Babić će, logikom svoga münchenskog studija, u nevelikom broju slika, grafika i knjižnih oprema demonstrirati – pomalo neodlučan – doticaj s poetikom simbolizma i Jugendstila. Nekoliko slika upućuje i na priklone Meštrovićevoj (pseudo)nacionalnoj liniji (Udovice, 1912.) odnosno njezinoj slikarskoj izvedenici (J. Kljaković). To bi upućivalo na povodljivost mladoga slikara, kad on, kao znatiželjan intelektualac, ne bi – iz eklektičke melase – morao oblikovati svoju osobnost. Portreti su toga doba slikarski prilično tvrdi i tek im zanimljiva poza ili neki teatralni rekvizit priskrbe pozornost. Uskoro Babić u svoje portrete počinje s uspjehom unositi psihološke značajke (Portret K. Strajnića, 1915.). No od 1916. osjeća se redukcija poticaja: razabire se snažna struja ekspresionističkih idejâ, vizurâ i grafemâ, koja će rezultirati nekolikim ponajboljim autorovim djelima (Crna zastava, 1916.; Golgota, 1919.; Sv. Sebastijan, 1917.) i nadasve zanimljivim – premda marginalnim – doticajem s apstrakcijom (izvedenom iz prirode, 1918/1919.).


Babić je 1914. upoznao Krležu i njihove će darovitosti, neko vrijeme, rasti naporedo: u istom duhu i smjeru. Iz tih su dana portreti Krleže, autoportreti te Crveni stjegovi (1918.) i Crne zastave (1919.). Sam je Krleža istaknuo tezu da Babić – u godinama između 1916. i 1922. – uglavnom stoji pod jakim njegovim dojmom: Raspeća, Golgote, zastave… to su njegove ondašnje preokupacije, koje da je Babić slikarski »posvojio«. Teza je zanimljiva, jer se odnosi na hrvatsku političku, književnu i slikarsku povijest; ali vrhunac je Babićev, u tome razdoblju, označio »Španjolski ciklus« (1920/1921.), a u njemu Krleže nije bilo. Pravoga inspiratora svim drugim »podudarnostima« – u obojice – treba prepoznati u S.S. Kranjčeviću. Babić je ilustrirao Kranjčevićeve »Pjesme« (DHK, 1908.); u vrijeme kad je mladome Krleži 15 godina i kad upisuje prvi razred Kadetske škole u Pečuhu. Očigledno je, da su mnogi od pjesnikovih motiva (Hristova slika; Eli! Eli! Lamâ azâvtani?! i dr.) ušli izravno u Babićevu svijest i da im posrednik nije trebao. Od poticaja koje je dobio na velebitskim vidikovcima od Crnčića i od kozmoloških vizija Kranjčevićevih, stvorio je Babić jednu od svojih temeljnih likovnih značajki: to je »pogled s neba«, »Arielov pogled« (P. Selem). Elaboracija je teze bila ne samo plodna, nego i uvjerljiva, a Babić je stekao auru oca hrvatskog modernog pejzažnog slikarstva.


Putovanje u Španjolsku (1920.) urodilo je zanimljivim rezultatom: ekspresionistička se gesta sjajno povezala s eruditskim parafrazama moćnoga i »crnoga« Ribere. Ciklus akvarela zabilježenih po španjolskim trgovima, ulicama, katedralama, arenama i pustopoljinama ide u sam vrh Babićeva slikarstva i hrvatske likovne umjetnosti uopće. Sredinom dvadesetih godina počinje suživljavanje s težnjama koje idu za konstruktivnim vrijednostima i »euklidskom formom«, što J. Uskoković dovodi u vezu s njemačkim utjecajima (grupa »Die neue Sachlichkeit«). Danas smo skloniji pomisli da je inspirativniji od Nijemaca bio – od njih apolitičniji – Vladimir Becić, a Babić će, ionako, uskoro ući u razdoblje osjetnih turbulencija i nepostojanoga standarda: izvrsna djela (Utakmica, 1924.; Hrvatski seljak, 1926.) smjenjuju se s nizovima ne osobito inventivnih mrtvih priroda. Oko 1930. atelijerski aranžiranu, knjišku prirodu zamjenjuju realni hrvatski ljudi i krajolici.


Babić se ljeti i u ranu jesen otiskuje put hrvatskoga juga i ubire motive od Koločepa i Pelješca do Čiova i Trogira (1930.-1936.). U tom se razdoblju on teorijski i djelatno-slikarski bavi »našim izrazom«, vjerujući da bi krajolik, povijesno iskustvo i narodna umjetnost (tj. »sklad boja« kako ga – po regijama – ostvaruje pučka umjetnost) mogli biti temeljem izraza koji bi, osim osobnosti slikareve, mogao otkriti likovne, pa i psihičke značajke naroda. S juga se domovine spontano vratio na (svoj) hrvatski sjever; tada je nastao ciklus duboko dojmljivih krajolika (niz Rodni kraj, 1933.-1939.). Indikativno je, da se u nekima od njih izravno oslonio na (zaboravljenog) Otona Ivekovića, uspostavljajući i generičke, a ne samo tematske veze s prethodnicima našeg moderniteta. Uporan studij »našeg izraza« – krajolika, a onda i seljaka u nošnjama – dovest će ga do praga etnografskih preokupacija, u nekim djelima izraženijih nego što su bile one slikarske. U folklornim sadržajima rijetko će bljesnuti individualna slikarska motivacija i nastati sugestivno, a ne tek dokumentarno djelo (Janica, 1938.).


U ratnim godinama (1941.-1945.) vratio se Babić intimi svoga stana i okućnice: nastavljajući se na iskušan i omiljen motiv on najradije slika – sada u malim, skromnim formatima – sitno šumsko cvijeće i varijacije i parafraze djela starih majstora (Pietŕ, Uskrsnuće Lazarevo i sl.). U prvome će poraću – za kratkotrajne zabrane javnoga djelovanja – u svome vrtu na Rokovu perivoju tražiti i nalaziti, kao Voltaireov Candid, zaborav i utjehu. Posljednjih dvadesetak godina života pastel mu postaje omiljenim sredstvom izraza, a pastelni prah kongenijalnom materijom starog i rezigniranog slikara: »Memento, pictor, quia pulvis es et in pulverem reverteris«.


Plodna Babićeva suradnja s Maticom hrvatskom temeljila se na podudarnosti pogleda slikara i nekih dužnosnika MH na baštinsku i modernu kulturalnu i umjetničku problematiku i na načine njezina razrješavanja: pasioniranog izučavanja i čuvanja vrijednosti i argumentirane eliminacije »štetnih pojava«. On je vjerovao, zajedno s mnogima u Matici hrvatskoj, da je lijek za boljke – i poticaj za mlade – dobitna kombinacija vrhunskog profesionalizma (znanja) i samozatajnoga domoljublja (zanosa). Od Babića je pobudna misao: Samo onaj Hrvat, koji radi za dvojicu – radi za dobro Hrvatske.


U njegovu je intimnom programu bilo »zapisano« da zbog općega dobra treba integrirati sve produktivne, sve dobronamjerne snage hrvatskoga društva, da treba integrirati – na konkretnim zadacima – i građansku i »lijevu« Hrvatsku; o tome nešto kazuju i njegove suradničke relacije sa Strozzijem, H. Mihalovićem, B. Jurišićem, M. Kirinom, Gavellom, Krležom, Cesarcem i K. Hegedušićem; zatim stapanje članstva dviju – prvotno (ideološki) sukobljenih – značajnih likovnih grupacija: Grupe trojice i Grupe »Zemlja« kroz Grupu hrvatskih likovnih umjetnika itd. Ne može se reći da su Babića vodili trenutni razlozi; naprotiv, u njegovu se slikarskom djelu – od samog početka do u duboku starost – razabiru dva inspirativna izvora što ga podjednako nadahnjuju: onaj kršćanski (»desni«) i onaj socijalni, pa i socijalistički (»lijevi«). Ubrzo je shvatio da se njegovo socijalno nezadovoljstvo spontano pretače u hrvatski bunt: Hrvatska je bila, u rasporedu Kraljevine SHS, ugnjetavani societas; pod vojno-policijskim pritiskom, financijski eksploatirana, s podcjenjivanim institucijama, s ignoriranim tradicijama; s maltretiranim i mrcvarenim pukom (od žrtava na Jelačićevu trgu krajem 1918. do »zelenog kadra«, od Sibinja i »velebitskoga ustanka« do atentata u Skupštini 1928.). (Tom je tragičnom događaju Babić posvetio nekoliko uznemirujućih, zagrebačkih veduta s crnim zastavama.)


Poslije svih tih zbivanja, kao i poslije rapalskih ugovora (1920.), Babić je zaključio, poput Filipa Lukasa, da nas može održati samo probuđena nacionalna svijest, svijest o pripadništvu narodu, zemlji, tradiciji, kulturi, a nipošto anacionalna komunistička ideologija. Tako je počelo tiho odvajanje od Krleže, koji će – odmah po Babićevoj smrti – njihovo dugovječno prijateljstvo i suradnju pretvoriti u farsu: Priredio sam mu neke psine – reći će Krleža – ali je Babić bio politički slabić, neurotik, koji oko sebe nije podnosio inteligentnija bića; k tomu: volio sam ga više nego on mene (usp. J. Vaništa, Knjiga zapisa, 2001). U katalogu posmrtne Babićeve retrospektive (MG, Zagreb 1975/1976.) Krleža je napisao nesretni, suvišni Predgovor u kojem kaže: »Sve do godine dvadeset i pete pratio sam Ljubu u svim njegovim krizama i zanosima, mislim, sa simpatijom, mnoge stvari izgledale su mi jasne, a danas, kad je sve već iza nas, gubim se pred gomilom pitanja«. Kakva ga pitanja uznemiruju odmah je i objasnio: »Nije na nama da proričemo ili da nagađamo hoće li se ono (tj. Babićevo djelo – I.Z.) izgubiti u vrtlogu stoljeća i pokoljenja ili će ostati kao svjedočanstvo i uspomena na jednog slikara…«


Taj čovjek koji – prema Krleži – nije volio inteligentne ljude u svojoj blizini odgojio je, između 1925. i 1955., cijelu plejadu ponajboljih hrvatskih, slovenskih i nekoliko srpskih slikara: od Steinera, Juneka i K. Hegedušića, od Postružnika i Motike, Šohaja i Stupice, od F. Šimunovića, Mušiča, V. Paraća i Bulića, Glihe i Dulčića, Mujadžića i Tabakovića pa sve do Murtića, Vanište i Stančića. S očinskom je brigom nastojao da im osigura inozemne stipendije, da ih uputi na poticajne stare majstore, da im ishodi pozivnice za sudjelovanje na značajnim izložbama, da im nađe zaposlenja, da im otvori put do malobrojnih kolekcionara, da ih podupre svojim kritičkim tekstovima.


Prvu je svoju knjižnu opremu Babić za Maticu hrvatsku učinio još 1910. godine, a posljednja je rješenja potpisao 1960. Matica je tiskala nekoliko njegovih naslova; tako i prvo izdanje pionirske Umjetnosti kod Hrvata u XIX. stoljeću, a NZMH objavio je posljednju, dosad izišlu, njegovu knjigu: Izabrana djela (s C. Fiskovićem), 1985. godine, kao 124. svezak popularne biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti..


Ljubo Babić je bio dugogodišnji član Matice hrvatske, vrijedan i pouzdan suradnik. U lipnju 1970. već 80-godišnji Babić sudjeluje i govori na osnivačkoj skupštini OMH u rodnom Jastrebarskom. U studenome iste godine bio je, na Glavnoj skupštini Matice hrvatske, aklamacijom izabran za počasnog člana našega društva.


Radovan Ivančević snimio je i režirao, u produkciji Filmoteke 16, dokumentarni film o životu i radu majstora (Ljubo Babić).


Njegova se likovna djela čuvaju u svim značajnijim hrvatskim muzejima i javnim zbirkama (MG, MSU, Kabinet grafike HAZU, Grafička zbirka NSB u Zagrebu; u galerijama u Splitu, Rijeci, Osijeku i drugdje, pa u nizu privatnih kolekcija u zemlji i inozemstvu). U zbirci Matice hrvatske zastupljen je reprezentativnim svojim Motivom iz Orebića (1930.).


Izlagao je – od 1910. do smrti, 1974. – no i posmrtni je izlagački život slikarev neobično bujan, pa kao da sâm otklanja Krležinu skepsu pred budućnošću i Babićevim mjestom u njoj! Izlagao je na samostalnim, grupnim i kolektivnim izložbama diljem svijeta; na izložbama »Medulića«, münchenskim godišnjim izložbama, sa slikarima bečke (austrijske) secesije, na Hrvatskom proljetnom salonu, na izložbama Lade, Nezavisnih umjetnika, Grupe trojice, Hrvatskih umjetnika, na XXI. biennalu u Veneciji, na brojnim izložbama hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika. Značajni su mu nastupi na Exposition internationale (…) u Parizu 1925. te u New Yorku (1926.) gdje sudjeluje, kao pariško otkriće, na International Theatre Exhibition; od samostalnih izložbi spominjemo veliku retrospektivu (1919.–1960.) u Zagrebu 1960. i onu iz 1975/1976. u zagrebačkoj Modernoj galeriji, koja je okupila djela iz godina 1905. do 1969., prikazavši cjelinu njegova likovnog djela (slike, grafike, scenografiju, plakate, opreme knjiga i dr.).


Od interesa je zabilježiti da je njegov putopisni tekst New Yorks »skyline« uvršten – kao jedini hrvatski zapis – u antologiju Spektrum Amerika aus Werken hunderteinundvierzig europäischer Dichter und Werken, Wien-München, Manutius-presse, 1964.


Literatura o količinski opsežnu i strukovno mnogovrsnu Babićevu djelu, tijekom više od šezdeset godina njegova javnog rada, narasla je na – približno – 1500 jedinica.


Djela

Slike: Iz münchenskog atelijera, 1911.; Autoportret, 1912.; Portret A. G. Matoša, 1913.; Crna zastava, 1916.; Portret M. Krleže, 1918.; Krist, oko 1918.; Krajolik, 1918.; Crveni stjegovi I. i II., 1919.; Pogled s Brestovca, 1919.; Golgota, 1919.; Izgradnja, 1919. Raspeće, 1920. ciklus akvarela S puta po Španjolskoj, 1920. Pogreb, 1926. Hrvatski seljak, 1926.; Smokve, 1928.; Proljetno cvijeće, 1930.; Smokvice kod Vignja, 1930.; Pejzaž, 1931.; Put na Koločepu, 1932.; Nevenka, 1932.; S Mrežnice, 1932.; Moj atelijer, 1933.; Portret supruge, 1934.; Proljetni pejzaž, 1936.; Jesen na Čiovu, 1936.; Autoportret, 1937.; Zagorski pejzaž (Novembar), 1937.; Rodni kraj (Pred večernjicu), 1938.; Janica, 1938.; Suho cvijeće, 1942.; Proljeće, kuća i ja, 1953.; Iz mog vrta, 1956.; Orebi, 1964. i dr.


Scenografije: Verdi: Othelo, 1918.; Goethe: Faust, 1921.; Krleža: Golgota, 1922.; Širola-Babić: Sjene, 1923.; Debussy: Peleas i Melisanda, 1923.; Shakespeare: Kralj Rikard III, 1923.; Krleža: Vučjak, 1923.; Shakespeare: Na tri kralja…, 1924.; Wedekind: Proljeće se budi, 1924.; Shakespeare: Hamlet, 1929.; Beethoven: Fidelio, 1930.; Büchner: Dantonova smrt, 1937.; Cesarec: Sin domovine, 1940.; Pirandello: Večeras improviziramo, 1941.; Shakespeare: Hamlet (nova verzija, neostvareno), 1941. i dr.


Opreme knjiga: Kumičić: Začuđeni svatovi, 1910.; Kučera-Plivelić-Božičević: Novovjeki izumi, 1910.; Nazor: Hrvatski kraljevi, 1912.; Dante: Čistilište, 1912.; Bazala: Povijest filozofije, 1912.; Vidrić: Pjesme, 1914.; Donadini: Lude priče, 1915.; Schneider: Oprema opere, 1916.; Nehajev: Studija o Hamletu, 1917.; Krleža: Pjesme I, Pjesme II, 1918.; Vijavica (časopis), 1919.; Juriš (časopis), 1919.; Plamen (časopis), 1919.; Begović: Dunja u kovčegu, 1921.; Cesarec: Careva kraljevina, 1925.; Shakespeare: Sabrana djela (nedovršeno), 1947.-1960.; Ljetopis popa Dukljanina, 1950.; Ariosto: Bijesni Orlando, 1953.; A.G. Matoš: Sabrana djela (nedovršeno), 1953.-1955.; Goethe: Faust, 1955. i dr.


Knjige: Maestral, 1931.; Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću, Zagreb 1934.; Pod italskim nebom, Zagreb 1937.; Umjetnost kod Hrvata (SD, I), Zagreb 1943.; Majstori preporoda (SD, II), Zagreb 1943.; Boja i sklad, Zagreb 1943.; Oblici umieća, I. knj. (SD, III), Zagreb 1944.; Zlatni viek španjolskog slikarstva (SD, IV, Zagreb 1944.; Honoré Daumier, Zagreb 1951.; Francusko slikarstvo XIX. stoljeća, Zagreb 1953.; Između dva svijeta, Zagreb 1955.; Izabrana djela (s C. Fiskovićem), Zagreb 1985.


Literatura


[Antun Gustav Matoš ], Povodom izložbe »Medulića«, Savremenik, Zagreb, 5 (1910), 11, str. 803-812.; Vladimir Lunaček, Izložba Ljube Babića mlađeg, Obzor, Zagreb, 54 (1913), 241, str. 1-2.; A. G. M., Legenda o Amisu i Amilu, Hrvatska, Zagreb, 8 (1913), 570, str. 1-2.; Vladimir Lunaček, Iz naših umjetničkih atelijera. Kod Ljube Babića, Obzor, Zagreb, 59 (1918), 276, str. 3.; –, Uno scenografo croato: Ljubo Babić, Comoedia, Milano, 6 (1924), 8, p. 5; Miroslav Krleža: Kriza u slikarstvu, Književna republika, Zagreb, 2 (1924/1925), II/1, str. 22-28.; Veliki uspjeh našeg scenografa g. Ljube Babića, Hrvatska pozornica, Zagreb 1925.-1926., 15, str. 262.; Walter Fuerst & Samuel J. Hume, XXth Century Stage Decoration, London 1928; Slavko Batušić, Likovni život. Becić-Babić-Miše i »Zemlja«, Hrvatsko kolo, Zagreb, 12 (1931), str. 339-346.; Isti, »Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću«. Napisao Ljubo Babić, Novosti, Zagreb, 29 (1935), 114, str. 11.; Vladislav Kušan, Narodni motivi i »naš izraz«. Četiri poglavlja o jednom problemu, Hrvatsko kolo, Zagreb, 24 (1943), str. 254-268.; Josip Pupačić, Između dva svijeta. Knjiga zapisa, uspomena i putopisa Ljube Babića, Narodni list, Zagreb, 11(1955), 3137, str. 5.; Branko Gavella, Ljubo Babić kao scenograf. Iskustva jedne dugogodišnje suradnje, Telegram, Zagreb, 1 (1960), 21, str. 5.; Miroslav Krleža, Slikar Ljubo Babić, Vjesnik, Zagreb, 21 (1960), 4945, str. 7.; Matko Peić, Predgovor (u katalogu retrospektivne izložbe Lj. B.), Zagreb 1960.; Vinko Zlamalik, Ljubo Babić, Zagreb 1960.; Vinko Zlamalik, Ljubo Babić, Zagreb 1968.; Igor Zidić, Ljubo Babić. Sentimentalni portret, Hrvatski tjednik, Zagreb, 1 (1971), 1, str. 18.; Igor Zidić, Slikari čistog oka – neke težnje u hrvatskom slikarstvu četvrtog desetljeća (u katalogu izložbe Četvrta decenija – Ekspresionizam boje / Poetski realizam), MSU, Beograd 1971, str. 37-51.; Zdenko Tonković, Kazališni scenograf Ljubo Babić, Prolog, Zagreb, 6 (1974), 21, str. 75-92.; Zlatko Posavac, Teorija umjetnosti slikara Ljube Babića. Prikaz i pokušaj interpretacije, Forum, Zagreb, 14 (1975), 29, str. 83-101.; Jelena Uskoković, Prikaz djela Ljube Babića (u katalogu slikareve retrospektive), MG, Zagreb 1975, str.V.-XIX.; Vladimir Maleković, Grupa trojice, Aspekti hrvatske likovne umjetnosti 1930-1935 (u katalogu izložbe), UP, Zagreb 1976, str. 5-27.; Radovan Ivančević, Ljubo Babić. S puta po Španjolskoj / Notes from a Journey through Spain, GZH & NSB, Zagreb 1990.; José Luis Morales y Marin, Tres maestros de la Pintura Croata (Catálogo de la esposición »Grupo de los tres«, Madrid 1994/1995, o. 21-24; Tonko Maroević, La etapa Espańola de la Obra de Ljubo Babić, ibid., p. 53-56; Igor Zidić, Ljubo Babić u svjetlu nekih političkih kontroverzija (u katalogu izložbe), TDR, Rovinj 2003, str. 3-12.; Josip Bratulić, Matica hrvatska i hrvatska književnost: kultura knjige u 19. i 20. stoljeću (u: I. Mažuran – J. Bratulić, Spomenica MH 1842.-2002.), Zagreb 2004., str. 128-131, 134-140, 147, 158-161, 163-164, 174.; Petar Selem, Kretanja Ljube Babića (u: Arielov pogled; pretisak iz 1974.), Zagreb 2004., str. 7-20.

Kolo 1, 2009.

1, 2009.

Klikni za povratak