Planine Petra Zoranića

U hrvatskoj književnosti Petar Zoranić se javlja u vrijeme kad se već bilo afirmiralo nekoliko generacija renesansnih pjesnika. Oni su u ličnostima Marulića, Dž. Držića i Menčetića (rođenih polovinom XV. stoljeća) te Vetranovića, Lucića, Hektorovića i Pelegrinovića (rođenih koncem XV. st.) stvorili solidne obrasce ljubavne poezije, pastoralne ekloge, epskog pjesništva i maskerate. I kad Petar Zoranić, pišući u Ninu 1539. godine svoje djelo Planine, u posveti ninskom kanoniku Mateju Matijeviću navodi kako je stvarao idući ╚po neuvižbanu konjicu po stazi netlačenià (bez književne tradicije) onda se te njegove riječi mogu odnositi samo na onaj dio njegova djela u kojem doista nije imao dostojnog prethodnika, a to je njegov prozni izraz. Inače, on taj navod, ako bi se bukvalno shvatio, već i sam opovrgava svojim stihovima, u kojima se vrlo dobro vidi koliko duguje upravo onoj pjesničkoj školi i tradiciji koju su stvorili i Marulić i naši petrarkističko-pastoralni pjesnici. A Zadar, sredina u kojoj se Zoranić školovao i odgajao, nije bila izvan toga djelovanja.

Upravo u tom gradu živio je koncem XV. stoljeća prvi poznati pjesnik naše trubadursko-petrarkističke lirike - Jerolim Vidulić. Do Zoranićeva je vremena Judita, temelj hrvatskog epskog izraza, doživjela tri izdanja, od kojih je za drugo (1522.) narudžbu i raspačavanje bio preuzeo domaći zadarski knjižar Jerolim Mirković, vjerojatno dalji rođak našeg pjesnika. Kako je promet između dalmatinskih gradova bio u to vrijeme vrlo živ, a izmjena pjesničkih iskustava već uhodana, možemo pretpostaviti da je Zoranić poznavao i dio Vetranovićeva plodnog stvaranja, kao i ranije radove Lucića, Hektorovića i drugih pjesnika. Uostalom Lucićeva je drama Robinja našla ubrzo odjek na otoku Pagu, gdje je do danas sačuvana u verziji narodne drame. Osim toga, nije teško zapaziti i podudaranja između Zoranićeve i Hektorovićeve poezije, gdje je riječ o direktnim doticajima, iako je Zoranić pisao svoje Planine prije Hektorovićeva Ribanja, a Hektorovićev je spjev nastao prije objavljivanja Zoranićeva djela.

U atmosferi plodne književne djelatnosti u razvijenijim dalmatinskim gradovima ni jadikovanje Zoranićeve vile Hrvatice, koja u svom krilu ima malo jabuka (književnih ostvarenja) ne treba shvatiti doslovce. Taj se Zoranićev navod može shvatiti jedino ako se u obzir uzme činjenica da je do njegova vremena bilo tiskano samo jedno umjetničko djelo na hrvatskom jeziku, Marulićeva Judita, a ostala su djela kolala samo u rukopisima. Plodan izdavački rad odnosio se samo na djela crkvenoga karaktera i na djela hrvatskih latinista, na koje se Zoranićeva vila i obara što nisu pisana materinskim jezikom.

Osim romana Planine od Zoranićeva književnog stvaralaštva ništa se drugo nije sačuvalo. On jedino u Planinama spominje kao svoje ranije radove Vilenicu i Ljubveni lov (Kap. XX.), a iz prijekora Divnićeva duha u posljednjem poglavlju (Kap. XXIV.) možemo zaključiti da je ranije pjevao i ljubavne pjesme, od kojih su neke možda umetnute i u roman Planine.

Podaci o Zoranićevu životu vrlo su škrti. O tome nas najviše obavješćuje sam pjesnik u svome djelu, koje u mnogim crtama ima autobiografski karakter. Međutim, kako su Planine pisane po ugledu na talijansku pastoralnu literaturu renesansnog vremena, i navodi o pjesnikovu životu izneseni su uglavnom u pjesničkom radu, često i putem alegorije, pa se kao pouzdano može uzeti samo ono što se dade potkrijepiti i drugim podacima. Što se tiče podrijetla njegove obitelji, podatku u Planinama u osnovi možemo vjerovati. Pjesnikov se predak Zoran (╚dida didà kako ga naziva u Kap. VII.) doista morao doseliti u XIV. st. iz Like s dobra Tetačić, zbog nekih razmirica među hrvatskim plemstvom, ali ne izravno u Nin, kako je Petar Zoranić pojednostavnio taj hod svoje porodice, nego ponajprije u Ljubu, mjesto između Ražanca i Nina.1 Zatim se preselio u Pag, gdje su paški Zoranići po Zoranovu sinu Mirku promijenili prezime u Mirković, a 1433. godine dobili i nasljedno plemstvo.

Prvi Zoranić koji uz hrvatsko prezime upotrebljava i latinizirani naziv ╚de AlbisÃ, pod utjecajem mletačke administracije, bio je bliži pjesnikov predak, njegov djed Petrica, ninski plemić s konca XV. st. Njegov sin Ivan, sudac za šumske sporove, sklopio je koncem listopada 1505. brak s Elizabetom, kćerkom negdašnjeg zadarskog zapovjednika straže Andriolla de Medulla (pa je tako i poznati slikar toga vremena Andrija Medulić bio Zoranićev rođak). Kao prvo dijete tog braka rodio se Petar, najkasnije g. 1508. [v20k021], a vjerojatno i ranije - 1506. ili 1507. u Zadru. Naime, godina Zoranićeva rođenja nije utvrđena, a sam pjesnik u svom romanu (Kap. XIV.) kazuje kako je 1536. imao 28 godina (╚osam lit po dviju križihÃ), pa je godina 1508. ipak zasada najpouzdanija. Ne znamo ni gdje se sve Petar školovao, iako već i po složenosti njegova djela i po aluzijama u njemu možemo zaključiti da je imao solidno humanističko obrazovanje.

Sam Zoranić ninskoga kanonika Matije Matijevića, kojemu posvećuje svoje djelo, naziva svojim učiteljem, ╚dobrim bašćincem i Harvatinom [v20k022] poštovanimÃ, prema čemu je najsigurnije to da je Matijević morao utjecati na formiranje mladoga Zoranića. Međutim, moramo pretpostaviti da je naš pjesnik polazio gradsku humanističku školu u Zadru (zna se na primjer da je 1521. godine u tom gradu učitelj grčkog i latinskog jezika bio Talijan Nardino dalle Celina). Je li Zoranić studirao i izvan [v20k203] domovine, kao što su to u njegovo vrijeme činila ne samo djeca plemića nego i bogatih pučana, ne znamo. U svakom slučaju Zoranić se godine 1531. (to je najraniji arhivski podatak o njemu) spominje kao plaćeni ninski notar, što znači da je za tu službu morao imati i potrebne kvalifikacije. Čini se da je Petar, kao i njegov mlađi brat Jerolim, ninski svećenik, pretežno teško živio u Ninu (tamo je u rujnu 1536. završio svoje Planine), ali je sigurno i češće boravio u Zadru.

Kakve stvarne veze s Petrom imaju neke osobe koje on spominje u svom romanu, teško je sigurno utvrditi. Je li djevojka Jaga, kojoj pastir Zoran (pjesnik) posvećuje svoju pjesmu (Kap. VI.), bila doista neka njegova ljubav? Isto tako nije pouzdano koga predstavlja ╚lipa, plemenita i gizdava Jele, naglom smartju umorenaà [v20k204], o kojoj pjesnik s posebnim pijetetom govori u Kap. XXII. Zoranić ističe kako je ona djelovala na njegovo pjesničko stvaranje, ona mu je bila privržena i posebno ga je voljela. Ako se pod tim imenom krije njegova majka Elizabeta (Jelena), onda je ona morala vrlo rano umrijeti. Ali zašto pjesnik dva puta navodi kako je nagla smrt otela ╚Jelu prizelenuÃ, kao da se radi o sasvim mladoj djevojci? Možda je to bila neka njegova rođakinja. U svakom slučaju moramo računati da su to bile osobe koje su u Zoranićevu životu odigrale neku ulogu, koje su zaista postojale, kao što su postojale i neke druge ličnosti koje je on upleo u sadržaj svoga romana.

Tako i pastir Marul (Kap. XVI.) predstavlja Marka Marulića, slavnog pjesnika koji je umro 1524. godine, kad je Zoranić imao 16 godina. U Kap. XXIV. javlja se duh Divnića pastira, koji predstavlja ninskoga biskupa, a vjerojatno i pjesnika, koji je umro 1530. godine, pa ga je Zoranić mogao i osobno poznavati. Zato ostaje još i danas pitanje ne krije li se u imenima nekih pastira u ╚Planinamaà i još koje istinito lice iz njegova vremena, koji pjesnik ili učenjak, budući da je Zadar kao administrativno središte Dalmacije imao dobar broj kulturnih ljudi. U svojoj posveti Zoranić moli Matijevića neka ga, poslije nego što objavi svoje djelo, obrani od ╚svakoga zlorična jezikaÃ, nadajući se vjerojatno da će u svojoj zadarskoj sredini naići i na protivnike, pogotovu među onima koje je napadao u Kap. XX. što se ╚sramu i stideà pisati na hrvatskom jeziku.

U kojim se to Čskrbljivim pečalimaà Zoranić nalazio (Posveta), koje otklanjaju čovjeka od književnoga rada, također ne znamo. Vjerojatno se radilo o nekim osobnim problemima, ali, na žalost, već g. 1543. imamo i posljednji podatak o njemu, pa nam nije poznata ni približna godina njegove smrti. Računa se da je mogao umrijeti prije 1569. godine, kad je objavljeno prvo dosada poznato izdanje njegova djela, jer da je bio tada još živ sigurno ne bi objavio posvetu iz g. 1536, budući da se ona odnosi na već umrloga Mateja Matijevića. Ako smo skloni mišljenju da je Zoranić umro nedugo iza 1543. godine (budući da se kasnije u dokumentima ne spominje), onda se to moglo zbiti onako kako je u Planinama na neki način i sam predviđao, obećavajući duhu biskupa Divnića da će odsada pjevati sasvim drugačije pjesme, ako ga ╚od tÉga (posla) toga napor od rati ali nagla smart ne odvratiÃ.

Petar Zoranić je tvorac najkompleksnijeg djela hrvatske renesansne književnosti. Ono ima strukturu pastoralnog romana onog vremena s naizmjeničnim dijelovima u prozi i u stihu, ali ono ima i sadržaj zaokruženoga putopisa u kojem se opisuju stvarni lokaliteti. Okosnica tom djelu je jedna pripovijest o nesretnoj ljubavi, ali Planine bi mogle biti i zbir od nekoliko samostalnih ljubavnih priča. Zoranićevo se djelo u priličnoj mjeri nastavlja na hrvatsku književnu tradiciju, ali u isto vrijeme ono je i plod pjesnikova humanističkog obrazovanja, njegova poznavanja grčke, latinske i suvremene talijanske književnosti. Planine su alegorija jednog maštovitog stvaraoca i vizionara, ali i realna slika društveno-političkog stanja južnohrvatskih krajeva pjesnikova vremena.

Kad se govori o Zoranićevim Planinama ne ispušta se spomenuti pastoralni roman L’Arcadia nešto starijeg Zoranićeva talijanskog suvremenika, Napuljca Jacopa Sannazara (umro 1530. godine), na koje se djelo naš Zoranić umnogome ugledao. Pitanje utjecaja za renesansnog čovjeka koji je s oduševljenjem oponašao antičke pjesničke obrasce bilo je, međutim, sasvim drugačije od našega poimanja, pa su i priznata djela ranijih talijanskih pisaca bila preporučivana kao književni uzori. Medu njima je pastoralni pjesnik Sannazaro svojedobno uživao veliki ugled i naš je Zoranić zapravo prvi njegov pravi oponašatelj izvan Italije,2 što može biti samo pohvalno za jednu malu književnost, koja je usprkos teškim političkim prilikama u svojoj zemlji znala pravovremeno pratiti europska književna strujanja. Ali za nas je najvrednije to što je Zoranić pri pisanju svoga djela imao pred sobom već intenzivno doživljenu sliku i viziju svoje ╚bašćineÃ, domovine. Zato je već u osnovi odstupio od svog uzora.

Tako Sannazarov junak Sincero (sam pjesnik) zbog nesretne ljubavi polazi iz Napulja u Arkadiju, gdje žive pastiri koji ga rado primaju, on s njima sudjeluje u igrama i pjesmama, liječi se od ljubavi i vraća se kroz podzemlje u rodni grad. Mnoga nas mjesta u Planinama također podsjećaju na Arcadiju, ali dok Sannazarov junak bježi u idilične predjele, kako bi sam pjesnik zaboravio na teške i nesređene talijanske prilike, Zoran odlazi u svoje rodne planine gdje tek upoznaje pravu nesreću svoga naroda. To je i najvažnija crta po kojoj se vidi kako se ta dva djela zapravo razlikuju u doživljajnoj osnovi. Ali na koncepciju Zoranićeva romana imala su utjecaja i neka druga djela, tako se može govoriti i o utjecaju danteovske moralne ideje - kako se kroz zemaljska zla dolazi do konačne spoznaje ╚božanske istineÃ, ili pak bokačovske misli (prema njegovu pastoralnom romanu Ameto) kako se čovjek oslobađa okova senzualne, ovozemaljske ljubavi i dolazi do shvaćanja čiste nebeske ljubavi, naravno, sve u duhu tadašnjega kršćanskog humanizma. Naš se pjesnik udaljuje od Sannazara čak i na onim mjestima gdje je taj talijanski pjesnik pisao pod utjecajem Vergilija ili Petrarke ili Dantea, pa samostalno razvija one njihove motive koje Sannazaro ispušta.3 Pod utjecajem Ovidijevih Metamorfoza posebno razvija priče o prijetvorima (preobražajima).

Samostalnost našeg pjesnika najviše se ogleda u tome što je on u svoje djelo unio samo one motive, opise i priče iz klasičke i talijanske lektire koje je mogao povezati s doživljajem rodnoga tla. No, to i nije jedino što Zoranića odvaja od stranih uzora. Iako on ističe kako piše bez domaće tradicije, ipak je u nekim dijelovima Zoranić potpuno inspiriran hrvatskom poezijom. Ne radi se tu samo o unošenju nekih narodnih elemenata, ili o prihvaćanju već konvencionalnog hrvatskog dvanaesterca, nego i o usvajanju osnovne idejne okosnice hrvatske renesanse.

Renesansa u našim stranama pridonijela je razvitku onih duhovnih i poetskih vidika koji su tipični za europsku renesansu uopće. Za razliku od srednjovjekovnog pisca koji je svoju sudbinu vezivao za strogo ograničeni krug komune-grada, uže vjerske zajednice ili za neposrednog feudalnog vladara, u čijoj je psihi dominiralo religiozno-dogmatsko mišljenje, javlja se i kod nas novi pogled na svijet kao rezultat novih proizvodnih snaga, novih društvenih odnosa koje unosi sloj slobodnih ljudi, pučana. Njegovo logično mišljenje i realno gledanje na stvari sve se više nameće ljudskoj svijesti. Tako i naš renesansni čovjek, bez obzira na socijalno podrijetlo, počinje shvaćati kako svoju sudbinu mora vezati uz mnogo širu zajednici nego što je to komuna ili feud, uz zajednicu koje su članovi svi ljudi istoga jezika, istog imena, istih običaja, jedne te iste prošlosti. Na takvim shvaćanjima temelje svoja djela i neki od prvih hrvatskih humanista (Šižgorić, Pribojević) i prvih hrvatskih pjesnika (Marulić, Lucić).

U taj kompleks zbivanja i shvaćanja ulazi Petar Zoranić s već izgrađenom svijesti, s već određenim vidicima, čini se s mnogo određenijim i jasnijim od ostalih svojih suvremenika,4 pa je od svih hrvatskih renesansnih pjesnika u osnove njegova djela usađeno i najviše rodoljubnih komponenata. Zato je u našoj književnoj znanosti rodoljublje već odavno isticano kao glavna značajka Zoranićevih Planina.5 Tako Milorad Medini g. 1902. primjećuje da je Zoranić imao ╚smisla za narodnost svoju, te ga je upravo ljubav prema njoj potakla da pišeÃ. Branko Vodnik ide i dalje, pa zaključuje za Planine da su Čuopće u čitavoj dubrovačko-dalmatinskoj staroj književnosti najhrvatskije i najrodoljubivije djeloÃ. Rodoljublje kao glavni Zoranićev pokretač ističu zatim V. Štefanić i M. Kombol.6 I doista, Zoranić je u svome djelu vješto spojio nekoliko rodoljubnih komponenti: želju da opjeva rodni kraj, zabrinutost za narod koji pati od turskih pustošenja, brigu za narodni jezik i nastojanje da se hrvatska književnost podigne na razinu razvijenih književnosti.

Iako su ove odlike već poznate i istaknute, zadatak bi znanosti o književnosti još uvijek bio da utvrdi koliko je rodoljublje sastavni, integralni dio Zoranićeva pastoralno-alegorijskog romana, je li ono samo periferna ili je pak središnja pjesnikova inspiracija, to jest je li ono neodvojivi i uvijek prisutni dio u poetskoj strukturi djela. Zapažanja koja pokazuju da je to daljnji ispravni put u nastojanju da se prodre u umjetničke vrednote Zoranićevih Planina dao je u posljednje vrijeme Franjo Švelec: ╚Zoranić nije samo 'upleo' rodoljubna osjećanja, nego je ono (djelo - op.m.) inkarnacija, opredmećenje njegova rodoljubljaÃ.7 Tim putem vodi nas i sam pjesnik već od početka, od posvete svoga djela i sigurno nismo daleko od istine ako kažemo da je rodoljublje i glavna strukturalna okosnica Zoranićevih Planina i da su njoj podređeni, tj. da nju tumače svi ostali predmeti pjesnikova opisivanja. Ali u djelu ima nekoliko manjih tematskih sastavnica te zajedničke, rodoljubne teme. One su se u procesu pjesnikova nadahnuća otjelotvorile u brojnim, manje ili više doživljenim pjesničkim slikama, pa će ih biti potrebno posebice razmotriti.

1. Pod koprinom lik išćući

Već prije susreta sa samim djelom, u posveti Planina, nailazimo na neku vrst pjesnikove definicije osnovnih kompozicijsko-misaonih obilježja. Zoranov odlazak u planine da bi se izliječio od nesretne ljubavi treba shvatiti kao metaforu, alegoriju, jer ta je ljubav samo ╚koprinaÃ, tj. vanjska, formalna komponenta ispod koje se krije unutrašnja - želja da opjeva svoju domovinu, da iznese njene ljepote i njene patnje. U toku čitava djela ove će se dvije komponente - ╚koprinaà i ╚bašćinaà - stalno ispreplitati, i to u vidu nestvarnog i stvarnog svijeta, u vidu forme i sadržaja.8 Zato, ako pri čitanju Planina želimo doprijeti do pjesnikove misaono-čuvstvene osnove, morat ćemo često skidati tu ╚koprinuà s predmeta pjesnikova opisivanja. Skinuvši je npr. s planina, ukazat će nam se pjesnikova ╚bašćinaÃ, domovina; ispod pastira krit će se možda neki narodni vođe, bilo duhovni bilo politički; ovce će postati ugroženi široki slojevi naroda, vuci turske horde, a vile će se pretvoriti u apstraktne sile - nosioce ideja i putokaza.

Pastoralno-mitološki elementi, bili oni puka imitacija tuđih uzora ili pak plod vlastite imaginacije, imaju u Planinama svoju posebnu funkciju - oni povezuju krutu realnost tadašnje političke, ekonomske i kulturne situacije s duhovnim stremljenjima napredne narodne inteligencije i čitavu viziju domovine uzdižu na pijedestal ideala, ali uvijek tako da je veza s čvrstim tlom zbilje stalno sačuvana. Zato je lako opaziti da je svaki element toga vanjskog plašta adekvatan tumač osnovne pjesnikove misaono-čuvstvene vodilje - ljubavi prema domovini. Sve njegove priče, prijetvori i pjesme, za koje je nalazio uzore kod Ovidija, Vergila, Dantea, Petrarke, Boccaccia ili Sannazara, smješteni su na domaće tlo i spretno su povezani s domaćim problemima i životom.

U našoj znanosti o književnosti proučena su prilično iscrpno gotovo sva mjesta, sve slike, opisi, motivi i stihovi koji su uzeti ili podsjećaju na nekog latinskog ili talijanskog pjesnika, pri čemu moramo naglasiti kako je u nešto manjoj mjeri proučen Zoranićev odnos prema domaćoj tradiciji,9 ali svi ti preuzeti dijelovi ukomponirani su u Planinama sasvim prirodno i imaju svoju posebnu motivaciju i funkciju. Utjecaj, na primjer, Danteova Pakla nema samo knjišku vrijednost nego i duboko doživljajnu, jer se tema pakla nametnula u susretu s osebujnom divljom prirodom (Paklenicë na Velebitu). Ni osnovna tema - posjet planinama - nije pjesnikov odlazak u neki izmišljeni pastoralno-mitološki svijet, kao što je to činio Sannazarov junak, pjesnikov uzor, jer Zoranić polazi u nama sasvim poznate krajeve: kroz Paklenicu na Velebit, zatim na Dinaru te Krkom do mora i sve nam to prilično zorno i točno opisuje. Upravo zbog te vjernosti stvarnim lokalitetima Zoranićevo djelo možemo nazvati i prvim hrvatskim putopisom. Ne samo da lako možemo identificirati lokalitete koje on opisuje, nego i dobar dio aluzija na tadašnje ličnosti i događaje nije nam danas teško odgonetnuti.

U Zoranićevu je djelu, dakle, stalno prisutna domaća stvarnost.10 Zato i naziv Planine nije tek ponašeni izraz na Sannazarovu Arcadiju, jer talijanski pjesnik bježi u knjiški, izmišljeni i konvencionalni svijet, a Zoranić polazi k našim gorštacima koji žive u katunima i skromnim pastirskim kolibama, koji su suočeni s gorkom stvarnosti. Planine su prema tome samo metafora za domovinu, koju on opjevava, dajući pojedinim lokalitetima, gradovima, planinama i rijekama personifikacijsko, alegorijsko i simboličko obilježje. I hrvatskim nazivima za neke biljke nastoji pronaći pjesničko-alegorijsku etimologiju. Podrijetlo gradova prema mitologijskim bićima i događajima, prijetvori junaka u gore, bunare, cvijeće - sve su to samo duboki poetski odzvuci svega onoga što pjesnika veže za rodni kraj. Koprena kojom on pomoću svoje fantazije zaogrće zbiljske predmete i događaje lagana je i prozirna i na čitaoca, kojemu Zoranićev jezik nije velika prepreka, djeluje sasvim prirodno i neposredno.

2. U zuk narodne pjesme

Zoranićevo poznavanje narodnoga života i stvaralaštva nije mnogo privlačilo istraživače, iako bi detaljnija analiza dala i većih rezultata nego što se stanoviti odjeci mogu zapaziti običnim čitanjem. Već i činjenica kako za svoje dvije pjesme pjesnik traži da se pjevaju ╚u zukà dviju narodnih pjesama (A ti, devojko šegljiva, kap XIII. i Drazi mi goru projdoše, Kap. XIV.)11 govore o tome da je i tu nastojao istaknuti osobitosti svoga kraja i svoga naroda, čime njegova ljubav prema domovini i njenim ljepotama poprima još jače crte. Njegovi pastiri sviraju i u narodne instrumente - roške, surle i gusle (npr. Kap. VIII.). Njegova vila-muza, koja ga je nadahnula da pjeva o domovini, ╚po običaju harvackom gizdavo dali počteno narešena bišeà (Posveta). Zoranićevi pastiri nose narodna imena (od kojih je neka vjerojatno i sam pjesnik skovao), čime on talijanskom elementu koji je započeo s odnarođivanjem Zadra želi naglasiti hrvatstvo i slavenstvo svoga kraja.12

U Zoranića nalazimo i narodne nazive za mjesece (zrilvoće, Posveta; cvitanj, Kap. VIII.), za zvijezde i zviježđa (Kap. XVIII.). A slavljenja 1. svibnja, zatim ╚godà pastira Divnića i sl., iako podsjećaju na slična mjesta u Arcadiji, imaju i elemenata naših narodnih običaja. Pjevačko natjecanje Bornika i Slavka nije se svidjelo samo zbog zanimljiva sadržaja nego i zato što su oni pjevali po ╚načinu od napojnicÃ, tj. narodnih napitnica (Kap. XIV). Ovakvih narodnih elemenata ima u Planinama i više, ali već i ovo što je navedeno govori o tome da ih pjesnik nije unosio slučajno, nego da je Zoranićevo djelo bilo nadahnuto nacionalnom temom bogato i svestrano.

3. Slatkost bašćine i tužbeni poj

Već pri prvom susretu s pastirima Zoran vidi tužnu sliku domovine, jer ╚oni (pastiri) ki budi da predljivi (bojažljivi) kroz svakdanje naporstvo od vukov i već cić neprijateljskoga česta plinjenja i robljenja, ništar manje za dobri stari običaj blagoviti (zadovoljni) stahuà (Kap. V.). Zoran je, naime, susreo najprije pastire koji su živjeli na Velebitu, u kraju koji još nije bio potpao pod tursku vlast, nego su Turci ovamo samo povremeno upadali. Zato ti pastiri i pjevaju vedrije ljubavne pjesme, slave narodne običaje itd. Zoran s ponosom priča o svojim precima koji potječu iz tih prekovelebitskih krajeva, odakle se njegov ╚dida didà doselio zbog nasilnog vladanja ╚harvacke krbavske gospodeà u ╚dalmacke deželjeà (Kap. VII.).

Na putu prema Dinari, dakle, prema istočnijim krajevima, Zoran nailazi na mjesta ╚gdi pastirov nič malo i živin svakojakih malo zajedno i krupno pasihuà (Kap. XVI.). To su pastiri koji će pjevati tužbalice o ╚rasutoj bašćiniÃ, to su krajevi oko Dinare koje su turska osvajanja već prorijedila. Na pitanje - zašto su tako svi zajedno sakupljeni, odgovaraju: ╚Ne čudi se, goste, tomu, da čudi se kočeto (životinja) al človik u ovih planinah nahodi, jer ne samo jedan ali dva vuka, da jata vekša neg i mi i stada iz istočnih stran izhode i često, pačeli svakčasno psi razdiraju; i jur po svoj župi ovoj nije ih, pačeli vekši dil razdrli su, a jini, budi da malo, u tuja vladanja pobigli; i mi eto, kako ovca drugu zaklanu gledajući, svoj kolj čekamo. I mi bismo od ovud pobigli, dali nas slatkost bašćine uzdaržià (Kap. XVI.). To su pastiri kojima ╚vazda tribi triznim i oružnim nalog stargući pribivatà (paziti na navalu). Ti su, dakle, predjeli već bili osvojeni od Turaka zbog čega je većina stanovništva pobjegla, a ostali su samo oni koji se nisu mogli odvojiti od rodnog kraja, koje ╚slatkost bašćine uzdaržiÃ. Zatim slijede pjesme Slavgora i Dvorka ╚od rasute bašćineÃ, u kojima je dana potresna slika porobljene domovine.

Potaknut jedinim jačim domaćim uzorom Zoranić upliće tu i Marula pastira (M. Marulića), koji je nekad tako dirljivo pjevao o poharanoj domovini. Uz vidljive odjeke Arcadije (X. ekloga) ova je pjesma i djelomična parafraza Marulićeve Molitve suprotiva Turkom (Kap. XVI.).13 Međutim, dok Marulić i njegovi prethodnici spominju ime tursko, Zoranić ga uporno izbjegava, vjerojatno zato da bi ostao dosljedan alegorijskom prikazivanju. Ipak, pojedine slike predočuju nam upravo turska napadačka obilježja: ╚a stanja požgaše i jimanja, i dičice mnoštvo povednoše u robstvoà ili ╚s misecom na glavi zmaj polja potravià (Kap. XVI.).

Kad mu se, na povratku Krkom prema moru, pokazao osvojen Skradin,14 Zoranić uzdiše: ╚Ah, deželjo naša - vele nevoljnoga Skradina bliza sosedo!Ã. Šibenik je, međutim, odolijevao turskim napadima pa ga pjesnik naziva ╚sminojaki slavni gradà (Kap. XXI.). A poslije povratka u Nin pjesnik će se još jednom sjetiti Turaka. Tako u molbi umrlom biskupu Divniću pastir Rosjak pjeva:

rač doli pozriti ter stada naša vi,

Da jur poživiti prid vuci lazno ni. (Kap. XXII.)

Nije potpuno jasno tko su ČnajamniciÇ koje prekorava Rosjak, ali po opisu pjesnikovu moglo bi se misliti da su to mletačke čete poslane da brane pojedina mjesta. Međutim, ti su vojnici, u bijegu pred neprijateljem, znali pustošiti gore od Turaka:

Da gore je još, ah, da najamnici pak

vidit je vuku strah ter biže nauznak,

mlika kredu ostanak, vimena tarzaju,

muzeć prez pristanak jut karv ozimaju. (Kap. XXII.)

Iako je slika domovine tužna i jadna, Zoranić na završetku svoga djela, vjerojatno potaknut nekim vedrijim navještajima, izriče optimizam u simboličko-alegoričnoj viziji pobjede nad Turcima: ╚Eno trikrunja božja ptica oral - z zmajem misecem okrunjenim zaratili su se; eno Mihovil u pomoć orla jur kreljut jedan zmaju odkrenul je i ostali kip skončati hoćeà (Kap. XXIV.).15 Pjesnik je, dakle, svojim suvremenicima želio pružiti i malo okrepe.

4. Nepomnja i nehaj jezika harvackoga

U posveti Čdobrom bašćincu i Harvatinuà Matijeviću ističe Zoranić kako je ne s malim stidom pisao svoje Planine, jedno zato što je u to vrijeme imao i drugih briga, a kao drugo i zato što ╚jazik kim općimo pošpuren (natrunjen) jest latinskimÃ, misleći ovdje vjerojatno na talijanski. Ali, on je ponosan što se vježbao na ╚tumačenju blaženoga HieronimaÃ, tj. na domaćoj glagoljskoj knjizi. I u zadnjem poglavlju Zoranić će se sjetiti Hieronima koji je ╚ona našega jazika... stanovita klondaà (stup), prihvaćajući legendu o sv. Jerolimu kao utemeljitelju hrvatske (glagoljske) pismenosti. Ali, obrazujući se na već izgrađenim kulturama i jezicima, grčkom, latinskom i talijanskom, Zoranić je svjestan koliko toga nedostaje tadašnjem hrvatskom jeziku da bi on mogao biti čvrsta osnova za stvaranje velike literature.

Dok je Marulić samo usput spomenuo da piše na hrvatskom kako bi ga razumjeli i oni ╚ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačkeÃ, ne upuštajući se u neku jezičnu problematiku svoga vremena, Zoranić je prvi hrvatski pisac koji je jasno istaknuo potrebu gajenja materinskoga jezika. Uzdah Vile Hrvatice: ╚Ah, nepomnjo i nehaju jezika harvackoga!à - nije mali prijekor suvremenicima. Književnik, kaže vila, ╚ako ki poje ali piše, u jini tuji jazik piše i poje; a manom se, pačeli sobom sramuju i stideà (Kap. XX.). Neće se ovo ipak odnositi samo na naše latiniste toga vremena, iako je među njima bilo i onih koji su, kao na primjer Ilija Crijević, izričito izjavljivali kako je to jezik nedostojan pjesništva. Bit će da je Zoranićeva oštrica još više bila uperena protiv onih Zadrana koji su se prepustili vremenu, koji su nekritički prihvaćali sve tuđe.

Nije valjda slučaj da to isto pitanje nešto kasnije postavlja još jedan Zadranin - Juraj Baraković, pa je briga upravo zadarskih pjesnika za hrvatski jezik morala biti prouzrokovana ne samo općim stanjem nego i specifičnim zadarskim prilikama. Već je M. Stanić primijetio da je u Zadru, koji je postajao centar mletačke Dalmacije, najprije došla do izražaja tendencija talijaniziranja domaćeg stanovništva.16 Zato je upravo Zoranić isticao svoje hrvatstvo više od ostalih pjesnika toga vremena, zato je on svoje Planine okitio cvijećem narodnoga melosa, narodnoga stiha, narodnih naziva i imena, ponarođujući čak i strane mitove.

5. Vila mlajahna s malo jabukami u krilcu

Zoranićeva konstatacija g. 1536. da je hrvatska književna produkcija mršava, dakle, ima mjesta, jer uz nekoliko praktičnih crkvenih knjiga Marulićeva Judita bila je jedino objavljeno umjetničko djelo na hrvatskom jeziku. Ipak, njegova izjava da ide ╚po neuvižbanu konjicu, po stazi ne tlačenià odnosit će se više na umjetničku prozu nego na stihotvorstvo. U hrvatskoj književnosti pravih preteča u umjetničkoj prozi on doista nije imao, zato je on i utemeljitelj te vrste u našoj književnosti, a ujedno je i pisac prvog domaćeg pastoralnog romana, ukoliko se termin roman koristi u najširem smislu. Ako bi se ta metafora odnosila i na stihove, onda bi se on već u samom djelu demantirao. Jer, prisjećajući se Marulića, pjesnika na kojega se stihotvorstvo ugledalo, on sam u Planinama ističe ╚njegova poja slas i složenja hitrostà (Kap. XVI.). Osim toga, našao je Zoranić već utrtu stazu i u stihovima hrvatskih srednjovjekovnih začinjavaca, te u stihotvorstvu leutaške, pučke gradske trubadursko-petrarkističke lirike, koju je poznavao i Marulić, a koju su sastavljali i Zadrani.17

Na koncu, kako smo već vidjeli, Zoranić je svoju poeziju rado osvježavao na izvorima narodne, folklorne književnosti. Zato je njegov stih mnogo okretniji od njegove proze. U njoj se, uz nesumnjive poetske opise, osjeća podređivanje latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme čini pogotovu danas njegov jezik teškim. Sintaktičko-stilističke crte Zoranićeve proze nisu još u našoj nauci o književnosti i jeziku obrađene, a tek sada bi se i moglo ocijeniti koje je on teškoće prebrodio kao početnik.

Mora se prihvatiti i Zoranićeva tvrdnja, koju je on alegorijski izrazio u ╚PlaninamaÃ, kako jedno ili dva književna imena ne mogu tvoriti i cijelu jednu književnost. Zato je vila Hrvatica ╚mlajahnaà (literatura tek u povoju) i ╚s malo jabukami u krilcuà (s malo književnih ostvarenja) - Kap. XX. Osim Marulićeve ╚Juditeà nije u to doba ni bilo drugih djela koja bi bila dostojna viline pažnje, iako je Zoranić u vilino krilo metnuo i svoja dva djela, nama danas nepoznata, ako se pod naslovima Vilenica i Ljubveni lov ne kriju u dijelovima nekakve preteče njegovih Planina. Uostalom, u njegovu pastoralnom romanu dolaze kao dijelovi priče o vilenicama (╚od Dinare vileniceà - Kap. XVIII.) i prijetvori s ljubavnim lovom (╚Od pritvora Dražnika i Novakaà - Kap. X. i sl.). Da je Zoranić svoje djelo pisao ili redigirao pred objavljivanje 1569. godine, vjerojatno ni vila Hrvatica ne bi više bila onako tužna zbog mršavih plodova.

Kao poseban poticaj na njegovo stvaralaštvo Zoranić spominje i ženu Jelu: ╚gorko proplakah spominjući se od dobrohtinja njeje do mene, i ujisto da pod nje sincom krila, ali, za bolje reći, pod vite jele granami mnoga petja pel bih. Njoj hvala i čast, jer mi zril uzrok (početak) davašeà (Kap. XVII). Istraživači nisu sigurni je li to njegova majka Elizabeta, ali ne bi se lako moglo ni odbaciti tu tvrdnju, ne samo zato što postoji analogija i u Sannazarovoj Arcadiji (Prosa-X-XI) nego što Zoranić navedenim tekstom priznaje da ga je ona upućivala, da mu je ona davala i prve pobude za pisanje.

Kako vidimo, Zoranićeva su rodoljubna nadahnuća brojna. A njegove su Planine i po svojoj kompozicijskoj i po idejnoj strukturi dosta bogato i složeno djelo, jer su odrazi domaće stvarnosti sadržani gotovo u svakom njegovu djeliću, a vjerojatno ima i aluzija koje mi danas više ne možemo raspoznati.

Bilješke:1 Najviše podataka o Zoranićevu životu nalazimo u novije vrijeme u radu S. Antoljaka: Novi podaci o hrvatskom pjesniku P. Zoraniću. Građa JAZU 22, 1952, 245-273; Nekoliko problema iz biografije P. Zoranića. Zadarska revija, br. 5, 1969, 385-394.

2 J. Torbarina: Zoranićeve planine i ostale ╚ArkadijeÃ. Zadarska revija, br. 5, 1969, 421-433.

3 O tome vidi u radu J. Torbarine: Strani elementi i domaća tradicija u Zoranićevim Planinama. Zadarska revija, br. 1, 1959, 7-24.

4 Tu vrijednost Zoranićeva djela istaknuo je R. Bogišić (O nekim društvenim odnosima i vidicima Petra Zoranića, Zad. revija, br. 5, 1969, 395-400).

5 M. Grgurić: Hrvatstvo naših starih pjesnika. Iskra, 111, br. 15-16 i 19-20, 1893. M. Stanić: Stari zadarski pjesnici, hrvatski rodoljubi. Lovor, br. 3-4, 1897.

6 M. Medini: Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb, 1902, str. 244; B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1913, str. 138-139; V. Štefanić: P. Zoranić - Planine. Predgovor. Zagreb, 1942; M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1961, 11. izd., str. 139-145.

7 F. Švelec: Petar Zoranić. Petar Zoranić - Juraj Baraković, Pet stoljeća hrvatske književnosti, MH - Zora, Zagreb, 1964, str. 16.

8 F. Švelec, op. cit. str. 14, piše: ...jer Planine su ipak svoja vlastita sad više sad manje uspjela

cjelina u kojoj vanjsko jedinstvo čini funkciju putovanja, a unutrašnje rodoljubni ugođaj kojim je djelo prožeto od posvete do posljednjeg poglavljaÃ.

9 V. na primjer rad J. Torbarine: Stari elementi i domaća tradicija u Zoranićevim Planinama, Zadarska revija, br. 1, 1959, str. 7-24.

10 O tome raspravlja J. Ravlić u radu Odrazi domaće stvarnosti u staroj hrvatskoj književnosti. P. Zoranić i njegove ╚PlanineÃ. Zad. revija, br. 1, 1959, str. 25-57.

11 Navodi iz Planina dani su prema podjeli u I. izdanju, ali s dopunom u navedenom izdanju V. Štefanića. Da su pjesme koje navodi Zoranić doista postojale, dokazao je F. Fancev koji je objavio čitav tekst prve pjesme ╚Aj ti, devojko šegljivaÃ, a koji je tekst pronašao u jednom rukopisu. Vidi njegov rad: Dosad najstarija poznata hrvatska pučka narodna pjesma (Zbornik u čast Bogdana Popovića, Beograd, 1929.). Zoranić, naravno, nije navodio tekst narodnih pjesama, ali je pogodio narodni ton. Međutim, i te pjesme s narodnim tonom samo su parafraze stranih pjesnika, kao što je T. Torbarina utvrdio za drugu pjesmu (op. cit., str. 23).

12 Hvaranin Vinko Pribojević (O podrijetlu i zgodama Slavena, JAZU, Zagreb 1951, str. 173.) rado navodi slavenska narodna imena koja su Ččesta kod Slavena, osobito kod HvaranaÃ.

13 Međutim, Marulićeva ╚Molitvaà nastala je vjerojatno prema sličnoj, ali osmeračkoj pjesmi anonimnog začinjavca iz XV stoljeća (v. N. Kolumbić: Jedna hrvatska srednjovjekovna osmeračka ╚Molitva protiv TurakaÃ. Radovi Insituta JAZU u Zadru, sv. IX, Zadar, 1962, str. 379-390).

14 Skradin su Turci osvojili 1522. godine.

15 V. Štefanić (op. cit. 189) misli da se to bez sumnje odnosi na cara Ferdinanda, u kojega je i Zoranić 1536. godine polagao nade, kad su se turske čete ponovo počele pomicati prema zapadu. S tim se slaže i S. Antoljak (Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću, Građa, knj. 22, Zagreb 1952, str. 364).

16 M. Stanić, op. cit., a vidi o tome i M. Hraste: O govoru Zadra i okolice, Zadar - Zbornik, MH, Zagreb 1964, str. 443.

17 Na primjer, zadarski notar J. Vidulić koncem XV. stoljeća. Vidi: V. Valčić, Jerolim Vidulić, najstariji hrvatski pjesnik Zadra. Zbornik Inst. za Historijske nauke u Zadru, Zadar 1955, 81-91.