Velebit – velika tema hrvatske književnosti

U mnogih naroda planine su oduvijek bile posvećene bogovima, posebice bogu groma i ognjenih strijela. Planine su postale simbolima pojedinih europskih zemalja. Grci tako imaju planinu na kojoj stanuju bogovi – Olimp, a na Parnasu stoluje bog glazbe i umjetnosti Apolon sa svojim muzama koje su zadužene za pojedine umjetnosti (i znanosti). Nama bliži Slovenci imaju Triglav, kojim se diče pa je ušao i u njihov državni grb, Bugari se diče Starom planinom, koja je poznatija kao planinski lanac Balkan. Jedan vrh u tom nizu zove se Velebit – bugarski su ga planinari posvetili svojim hrvatskim prijateljima. Najviša su skupina planina u Europi Alpe, a najviši je vrh Mont Blanc (4807) na francusko-talijanskoj granici. U hrvatskoj tradiciji – od davnina Velebit je sveta planina, a na njoj stoluju vile, među njima i posebice istaknuta i poznata: Vila Velebita. Velebit je opjevan od davnine. Ali u hrvatskoj pisanoj glagoljaškoj tradiciji Velebit nije zamijenio Olimp, nego je to bila Učka. U srednjovjekovnoj knjizi općega znanja, koju su zvali Lucidar, u opisu europskih zemalja, kad domaći pisac opisuje naše krajeve, on bez ustezanja tvrdi: »Vaspet je jedna vlast (=zemlja) jaže zovet se Istrija. I v tej zemlji je jedna gora, jaže zovet se latinski Olinfos, ježe je Učka. I te gori visokost ide daže (=sve do) pod oblaki«. Velebit može biti i velebić, tj opći pojam za planine, kako ga je zabilježio u svojem Rječosložju Joakim Stulli (Dubrovnik, 1806). Njemu su velebići alpe, motagna altissima. Planina s imenom Velebić i Velebit ima u Hrvatskoj nekoliko (kod Čazme, kod Gunje, kod Moslavačke Slatine, kod Zatona blizu Dubrovnika), ali ni jedna se ne može usporediti s mitskom planinom Velebitom, koju je Ivan Kukuljević Sakcinski nazvao stanom slovinskih vila. Već njegovi visovi govore o njegovoj veličini i moći: Sveto brdo, Veliki Malovan, Veliki Zavižan. Najviši je vrh Vaganski vrh (1757 m). Od 1981. proglašen je parkom prirode.

Prvi su hrvatski roman Planine Zadranina Petra Zoranića (1508 – između 1543. i 1569), a izišao je iz tiska 1569. u Veneciji. U njemu se pjesnik pjesničkog imena Zoran uputio u planine da se izliječi od nesretne ljubavne boli (»betega«), a na putu se susreće s vilama i s pastirima koji mu se tuže na svoje jadno stanje jer im vuci s Istoka (Turci) uništavaju stada, a oni se boje i za svoj život. Krenuo je iz Nina (on je Ninjanin), kretao se podvelebitskim kanalom do podnožja Velebita, zatim uskom Paklenicom do vrhunaca Velebita te dalje do planinskog vijenca Dinare. Tu se oslobodio »ljuvenih uza« te se s planine vraća kući rijekom Krkom, do grada Šibenika, i konačno u rodni Nin. Njegov je putopis i stvaran i izmišljen, skladno se izmjenjuju fakcija i fikcija, a na kraju knjige u snu se našao u zemaljskom raju, pod jablanom (stablom jabuke), i tu se susreo s vilama Grkinjom, Latinkom, Kaldejkom i Hrvaticom, koja se tuži što hrvatski jezik njezini Hrvati zapuštaju, ali hvali pjesnika i spominje njegove dovršene knjige, a i onu koju je upravo počeo pisati ili sastavljati – to su Planine. Osluhnimo kako se slažu riječi staroga hrvatskog jezika – čitajmo da bismo čuli – kako Zoranić sastavlja razlistanu i bogatu hrvatsku rečenicu:

»Jasna Zora jure iz ruk staroga ljubvenika ishodeći rosno cvitje li ci svojimi bilimi i rumenimi kripljaše, kad ja Sladmila probudiv, ustah se i prošćenje u njegova staroga oca vazam i na srčenoj ljubavi ku mi ukazaše dvorno zahvalih i put, da me k vilenici nauči, uprosih. Tad on, zagrliv me, dav mi prošćenje reče: – Sinko moj, put tvoj pravo pram istoku jest, vazda na desnu tvoju goru ostavljajući, i mimošad Velebil, ki sada Velebić zove se, i pram njemu jedan od gradov didine tvojih Tetačić jest od kih kolina ti jesi ... – Prikosih mu rič tad ja i opitah i rekoh: – U zamir ne primi, molim te oče, da ti rič prikosih, jer samo za veće znati hot moja, a ne za nerazbor to reče; molim te, ako ti trudno ni, reci mi zač ta najviši vrh gore prvo Velebil a sad Velebić zove se. – Ne more – odgovori – nego od plemenite ćudi uzrok biti otajne riči iziskovati. Zato znaj kako ja od starih slišil jesam pripovidajući da Atlante primudri mej jinimi jednoga sina jimi koga Velevij prozva. I kako on svi nebeski zlameni svojom hitrijom umiti iskuševaše, tako i sina u meštriji toj hitro uvižba. Ne bi zadovoljno dake Veleviju u svojih deželjah s ocem općiti i naravska otajna znati da, kako drugi Ikar više oca letiti hoteći u more s rastaljenim perjem pade i utonu, tako i ov od oca odiliv se velik dil svita obajde mudrost išćući; napokom ovdi u naše deželje dojde, morebiti veće za viditi toko pohvalnu lipotu Zorice, tvoje roditeljice, ke još slavan glas vrući slove. Videć dake Velevij da gora, da polje, da dubrave, da gvozdi, da planine, da luzi, da rike, da vrulje svakojake jesu, stati odluči. I na vrhu tom većkrat sideći zlameni nebeski i tek od zvizd i kako mrče i čim svite misalju iskuševaše; i u to vele hitar i umić učini se. I zač na vrhu tom općaše, kako na onom ki sva polja, gore i more daleč okol sebe vidi, prozvaše ga ljudi njegovim jimenom Velevij...«.1

Juraj Baraković (1548–1628), Zoranićev sljednik i nastavljač opijevanja naših planina i pučina, ljudi i krajeva, vila Hrvatica i Slovinkinja, preimenuje Zoranićevu Vilu Hrvaticu u Vilu Slovinku. Svoju je knjigu tiskao 1614. Spjev ima 13 pjevanja, a fiktivni je odgovor na njegov progon iz Zadra i udomljenje u Šibeniku, što se dogodilo oko 1600. godine. U okolici Šibenika susreće se s Vilom Slovinkom, koja mu govori o rodnom gradu i njegovoj obitelji. Tu doznaje i o sudbini svoje sestre Margarite iz bugarštice što mu je pjeva »poklisar« koji raznosi poštu iz turskoga zaleđa u Zadar. Uza svako pjevanje je kratak sažetak, tako i za četvrtu pisam: Skazanje pismi četvrte.

Svega svita skupne vile
vrhu gore Velebića
zbor sabraše svoga vića
u kom bihu sve prispile.

Naravno, ni on ne zaobilazi Velebit, vilinsku goru:

Od pustošne Like, od Jelova luga
do gore velike Velebića kruga,
a vladanja druga reći se ne more.
Svi luzi, sve gore, svi bistri potoci.
sve rike sve more, svi morski otoci,
od svih strani vile vrh ovih naših gor
bihu se skupile slušati dogovor.

Ivan Tomko Mrnavić (1580–1637), povjesničar, pjesnik i prevoditelj, koji se uključio u krug pisaca katoličke obnove, napisao je epilij u dvostruko rimovanim dvanaestercima Život Magdalene od knezova Zirova, plemena Budrišića, u pohvalu utemeljiteljici samostana na Rabu, te ga izdao u Rimu 1626. U njemu kudi reformatore za zla koja su zadesila svijet turskim provalama, a hvali svoj hrvatski narod zbog vjernosti katoličanstvu. Nakon što su na Krbavskom polju izginuli »I knezi i bani roda hrvatskoga«, ostalo je

Primorje hrvatsko plinjeno, paljeno,
usilstvo turačko po njemu utvrđeno

tako da ostade

Velebić zeleni opušćen do mora,
neretski hrabreni kraj rasut do zgora...

Život Magdalene u samostanu odvija se u blagoslovljenom prostranstvu grada Raba:

Rab grad na otoku mora hrvatskoga
leži, a pri boku kraja velebskoga...

odnosno:

Nad strmom planinom ka hrvatsko more
nadstupa dužinom velebićske gore.

Andrija Kačić Miošić (1704–1760), franjevac, prosvjetitelj, pučki pjesnik, u najčitanijoj hrvatskoj knjizi, koju ne naziva drugačije nego Razgovor ugodni naroda slovinskoga, tiskanoj prvi put 1756., a nakon neočekivanoga uspjeha knjige koju je proširio i pjesmama udvostručio te ju izdao 1759., ne može ne spomenuti Velebit. U pjesmi Pisma od vitezova koji izgiboše za rata bečkoga

Još zorica ne zabijelila
ni danica pomolila lica,
viče vila s Velebit-planine
ter dozivlje majku Stojanovu.

Riječ je, naravno, o Stojanu Jankoviću, uskoku koji je opjevan u mnogobrojnim usmenim narodnim pjesmama (poginuo kod Duvna, otkuda potječe obitelj, 1687).

Na drugom mjestu s Velebita se i opet javlja vila:

Dozivlje ga vila posestrima
s Velebita, visoke planine.

Kačićev su Razgovor nadopisivali mnogobrojni nastavljači, a ti su sastavci uglavnom ostali u rukopisu. Nakon što je uz pomoć Matice ilirske 1863. izdano prvo zagrebačko izdanje, a zatim i mnogobrojna izdanja drugih nakladnika, nadopisane pjesme koje na kačićevski način tumače događaje što su ih hrvatski čitatelji trebali znati, javilo se nekoliko nastavljača koji su dopisali događaje iz XVIII. i XIX. stoljeća. Među popularnijima bio je Vladislav Vežić (1825–1894). Nakon što je u desetercima opisao herojsku pogibiju Nikole Šubića Zrinskoga (1866), nadopunio je i Kačićev Razgovor nazvavši svoju knjigu Milovanka, prema pjesničkom imenu fra Andrije Kačića, starca Milovana. Nije mogao ne spomenuti Velebit, ta rođen je u Selinama ispod Velebita. U pjesmi Ilirsko doba poziva fra Andriju, ili starca Milovana, da poduči hrvatski narod i hrvatsku gospodu o domovini i njihovoj dužnosti prema njoj:

Sada uzmi, starče Milovane
svoje gusle, romovite zlatne,
pak se popni na vrh Velebita,
na visoko ono Brdo Sveto,
i zaklikni gospodi hrvatskoj:
da se sjete svojijeh otaca,
koje ti si pjesmom veličao
jer im bješe otadžbina sveta...

Slično i drugi nastavljač Kačićev, Bogdan Krčmarić (pse­udonim Ivana Stipca, učitelja i pedagoga, 1857–1918), koji je objavio Novi razgovor ugodni naroda hrvatskoga ili Hrvatski guslar (Zagreb, 1898). Knjigom se obraća vilama Hrvaticama:

Hrvatice umjetnice vile
u bajno se kolo uhvatite.
Povrh kita gordog Velebita;
kolo vode, a pjesme izvode
svaku pjesmu namjenjuju rodu
za njegovu slavu i slobodu.

Bez Velebita on ne može zamisliti povijest Hrvata, od davnih početaka i dolaska u novu postojbinu do njegova vremena: »Pjevaj rodu slavu i slobodu... da sve ječi Velebit planina... govorila velebitska vila... do onoga gorda Velebita, pa još tamo preko Velebita, širom one Dalmacije slavne...«.

Toma Babić (1680–1750), franjevac, pisac i jezikoslovac, autor knjige Cvit razlika mirisa duhovnoga (Venecija, 1726. i 1736), koja je nakon Kačićeva Razgovora bila najpopularnija pučka knjiga, pa su je zvali Babuša, u pjesmi o paklu spominje i veliku planinu, tj. Velebit:

Da upade velika planina
il’ Velebit ili i Promina
u njem (tj.) paklu bi se odma raskipila.

Katolički prosvjetitelj, Vid Došen (1720–1778), »Dalmatin od mora Velebitskoga« (rođen u Tribnju podno Velebita) u knjizi Jeka planine (Zagreb, 1767) u obranu uzima Satira Antuna Matije Relkovića, a u knjizi Aždaja sedmoglava bojnim kopjem udarena i nagrđena, iliti sablast griha na sedam glavni griha razdiljenoga oštrom istinom pokarana i prikorena (Zagreb, 1768) piše o sedam glavnih grijeha; u pjesmama ne spominje Velebit, vilinsku planinu, ali nije mogao – boraveći u Slavoniji – ne spomenuti da potječe s velebitskih strana. Knjiga je bila veoma popularna među katolicima, a G. Mihaljević je za pravoslavne čitatelje djelo preveo na slavenosrpski (1803).

Hrvatski narodni preporod u prvoj polovici XIX. stoljeća vrijeme je nacionalne (»narodne«) integracije. Ona se očitovala u jedinstvenom jeziku, pismu, ukupnosti i jedinstvenosti povijesnih političkih država: Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Hrvatska je politička svijest bila do tada raslojena i s obzirom na htijenja i želje: s jedne strane okupiti u jednu cjelinu sav hrvatski narod pod hrvatskim imenom, iako su i ime ilirsko i ime slovjensko, slovinsko kao i ime jugoslavensko – pokrivali u prvom redu hrvatske političke i društvene želje za integracijom hrvatskoga prostora, ali i onih susjednih prostranstava ugroženih i nijemstvom i mađarstvom i talijanstvom i turstvom. I nacionalnu povijest i žitku političku suvremenost, i usmenu i pisanu tradiciju trebalo je posvijestiti među puk koji je tada još bio pretežno nepismen, bez građanskih prava, osiromašen i društveno zanemaren. Koliko je trebalo zdravih nacionalnih i prosvjetiteljskih ideja i napora da se sve nacionalne snage usmjere ciljevima nacionalne integracije i spoznanja nacionalnoga i društvenoga identiteta.

Među onima koji su poznavali i povijest i zemljopis i kulturu, pismenu i usmenu, ističe se Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–1889). U zbirci svojih mladenačkih pjesama Slavjanke, koje je tajnovito potpisao – »od Xa« (Zagreb, 1848), u pjesmi Hrvatska svoju domovinu identificira s Velebitom:

Velebite veli!
Koji srijed srjedine
Pašeš kamen-pásom
Bratske pokrajine.

Sloveniju je odredio Triglavom:

Triglave! Triglave!
Čuvaru jezera,
Krst od kuda slavske
Bogove protjera.

Nacionalni zanos nije nikad napustio Ivana Kukuljevića, a on je bolje od drugih poznavao prostore gdje obitavaju Hrvati, i svuda se osjećao na svome: »Osim milog Zagorja ne dopadaše mi se nijedan predjel hrvatski tako, kako okolica među Karlovcem i Kapelom. Tu se vide plodna polja i livade, među njimi i ponešto golih stijenah, vide se iz daleka gorostasne planine s veličanstvenim Klekom, iz bliza umiljati vrhovi i brežuljci, a među njimi i izpod njih sela, urešena starinskimi gradovi (tj. ostatci kula i bedema), jedinimi ostanci i dokazi negdašnje hrvatske slave i bogatstva... Za Rožićem, gdjeno stoji lijepa kamenita piramida, iz koje voda izvira, podiže se velika Kapela. S lijeva i desna vide se od tuda u dubljini umiljate doline, narešene koje seli i crkvami, koje pojedinimi kućaricami; a u daljini nadvisuje sve gorostasne planine sjedoglavi Velebić, stan slovinskih Vilah« (Put u Senj, »Danica«, 1843). Koliko je Kukuljeviću Velebit bio granica između južnog i sjevernog dijela Hrvatske kroz dugu povijest svjedoči i njegova znamenita knjiga Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita (Zagreb, 1869). Cijela je rasprava prije bila objavljena u njegovu Arkivu za povjestnicu jugoslavensku. Na tu se knjigu, bar što se naslova tiče, nadovezuje znameniti rektorski govor Franje Markovića Filozofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII. održan prigodom instalacije 19. listopada 1881., tiskan sljedeće godine. To je bio poziv na istraživanje hrvatske filozofijske baštine, od Frane Petrića i Ruđera Boškovića do Andrije Kačića Miošića.

Njegov sin Božidar Kukuljević Sakcinski (1861–1927) bio je također pjesnik i planinar. U Pjesmi planinara nabraja planine koje su mu mile:

Ivančica je mila meni,
Na Velebitskoj rad sam stijeni,
Na Risnjaku znam jele sve,
Na Sljemenu sve biline,
A kad stojim na Triglavu,
Gledam raja sliku pravu,
Stog Bogu hvalit mi je mar
Što hrvatski sam planinar.

Prvo veliko književno ostvarenje iliraca bio je spjev Grobničko polje (1842) Dimitrija Demetra (1811–1872), pjesnika, dramskog pisca, prozaista i prevoditelja. Prekrasne krajeve oko rijeke Brente, dok je putovao na studij medicine u Padovi, uspoređuje s pustim i bezvodnim Grobničkim poljem, koje je važnije za nas od bilo kojega lijepog i prekrasnoga kraja jer smo se na tom polju izborili za slobodu, a ona je najveća čovjekova vrijednost: na tom su polju – Hrvati (»Iliri«) do nogu potukli Tatare, jer bi radije svi izginuli nego pristali postati robovima. Spominje i Velebit, koji mu se zasigurno usjekao u pamet kad ga je promatrao putujući u pitomu i zelenu Italiju:

Obilan je Dunaj bistrimi vodami,
Radosno se oko na njem pase;
Nu sav što je uz morske talase?
Prama Velebitu što je jedan kami...
U boj stupa David protiv Golijata.

Sa svojim prijateljima, preporoditeljima, nije mogao ni Dragutin Rakovac (1813–1854) ne izreći svoju Ljubav domovine, koja ima tako veličanstven, vêli Velebit (»Danica«, 1841):

Dok je u tebi veli Velebit,
S Velebita veličanstven vid,
Gdje more ljubeć tajni skut nebesa
Otkriva oku zamjerna čudesa.
Dok frula, gajde i pastirski rog,
I gusle, diple, tamburica dok
Dirana duhom nježnoga Slovina
Dusi su tvojih brda i dolinâ...

Ivan Trnski (1819–1910), pjesnik i pripovjedač, nadživio je mnoge svoje prijatelje iz razdoblja narodnoga preporoda. U mladim je danima ispjevao nekoliko rodoljubnih pjesama pa tako i pjesmu o Velebitu i o junaku iz Like. Pjesme nije smio potpisivati svojim imenom: bio je, naime, državni činovnik, pa mu takvi rodoljubivi iskazi ne bi bili oprošteni. Pjesma o Velebitu bila je uglazbljena te postala popularna po cijeloj Hrvatskoj:

Kano mi gora, kano Velebit
golem sam tijelom, dušom sam jak,
nek sam siromah, nek sam potrebit,
zdravljice bujno, čist mi je zrak!
Junak sam iz Like.
Gora me hrani, na noge diže,
blago si pasem, težam si teg,
bistro mi oko daleko seže,
dohvaća glas mi deveti brijeg.
Junak sam iz Like.

Nakon što je prošlo vrijeme nacionalnoga zanosa za »narodnost« (nacionalnost), kad su se na rodoljubnim sastancima pjevale davorije – borbene pjesme (Nek se hrusti šaka mala, Još Hrvatska ni propala i druge), te su tiskane knjižice, pjesmarice s takvim pjesmama, nakon otrježnjenja trebalo je promijeniti repertoar – veseliti se u opuštenom društvu prijatelja, pjevati s prijateljima domovini, ljubavi i prijateljstvu, zdravicama i napitnicama. Da bi ih u veselom društvu, napose među planinarima kojih je nakon osnivanja Hrvatskoga planinarskog društva (1874) bilo sve više, trebalo se brinuti o planinarskom zabavnom programu. U društvu, s naprtnjačama, s jelom i pilom, planinari su se uspinjali na brda i planine (prva naša poznata planinarka Dragojla Jarnević svoje penjanje na Okić nazvala je plazenje – Plazenje na Okić (Karlovac, 1843). Uz jelo i piće bile su neophodne pjesmarice, a ne više pjesme s budnicama i davorijama. U njima su rodoljubne, ljubavne i razne druge pjesme, a zatim i zdravice. Sve uglavnom slijede sličan uzorak. Među takve uzorke pripada Pĕsmarica J. R. Razlaga, prvi put izdana 1863. u 5000 primjeraka. U Predgovoru on već u prvoj rečenici piše: »V veselji in v tugi Sloven prepĕva slatke pĕsmi domoljubja in mile svoje žalostinke«. I u prvom i u drugom izdanju pjesme su slovenske, hrvatske, srpske, češke, slovačke, ruske, poljske. Neke su tiskane ćirilicom. I u Hrvatskoj se u to vrijeme tiskaju slične knjige: pjesme hrvatske, slovenske, srpske, ali uglavnom podijeljene na rodoljubne, ljubavne, napitnice, razne. Sve pod brojem: ako ne znamo naslov, ili prve riječi, znamo broj. Sve su uglavnom bez imena sastavljača, tiskane u malim tiskarama u Sisku, Koprivnici, Virju, Križevcima, ali i kod Hart­manna u Zagrebu. U mnogobrojnim izdanjima popularne knjige Pjesmarica, koja se pojavila i pod novim imenom, s novim brojnim pjesmama i u brojnim izdanjima kao Nova pjesmarica. Malo ih je potpuno sačuvanih – potrošene su: nedostaju prvi i posljednji listovi, a nema ni naslovnice.

Pjesnik Petar Preradović (1818–1872) u odi Slavjanstvu u duhu gleda slavenska prostranstva, krajeve, rijeke i planine, a ne zaboravlja ni naš Velebit:

...Sloga je zora, naviješta
Ljubavi danak uvijeke, tebi zaruđuje lice
Zdravlja rumenilom već, lice blijedo od sanka
Bolnog. Već ti Krkonoše, Triglav, Tatra, Balkan i
Ural i Velebit plamte novimi Horebi
Duha Božjeg opet govorećeg; već ti se Vuga,
Visla i Dunav, Vutava, Sava i Drava novimi
Sjaju Jordani, gdje se krste novorođene misli
Vijeka novoga; već ti se suza rosa svjetluca
Svud nadom utjehe blize; jutarnje ti magle
Već kažu zlatnimi se slikami sjaja budućeg...

Treba napomenuti da je pjesma napisana kad se slogotvorno l moglo izgovarati prema hrvatskoj tradiciji kao u: Vuga – Volga, Vutava – Vltava. Pjesma je pokušaj da se latinska metrika – s pravilnom izmjenom dugih i kratkih samoglasnika, prema klasičnim uzorima, a ne s naglascima – uvede u hrvatsku prozodiju. Pokus nije uspio jer se naš jezik ne pokorava takvu izražavanju: jasno čujemo naglasak ali ne i dužinu/kračinu slogova, odnosno samoglasnika. Tek u pokušaju pravilnoga »skandiranja« osjećamo što je pjesnik Petar Preradović lijepo i skladno napisao.

Ante Starčević (1823–1896), političar, publicist, pjesnik, utemeljitelj Stranke prava, ispjevao je 1848. pjesmu u počast hrvatskoga bana Josipa Jelačića, ali se poslije kritički odnosio prema banu koji je spašavao Beč i Monarhiju, koja nas je zauzvrat stoljećima ponižavala i držala u ropstvu. Pjesmu je naslovio Odziv od Velebita:

Ti si Bane sve ufanje naše,
Ti si sami naše utočište,
Ti naš uvijek, mi u vijeke Tvoji
Ti naš otac a mi djeca Tvoja.
Jošte jednom: živio nam Bane!

Iza toga duga deseteračka pjesma:

Piju vino do dva pobratima
Baš u Zadru gradu bijelome.
Jedno ti je Ličan Milovane
A drugi je Dalmatin Dragija...

Dragija priča što je vidio u nedjelju svetu, prije zore i bijela dana:

Vidio sam preko Velebita
Bor zeleni pružen do oblaka,
koj’ je svoje razvio ogranke
Preko vaše Like i Krbave.
Preko naše zemlje Dalmacije
I još dalje neg oči dopiru...

Sredinom XIX. stoljeća uputio se iz Rijeke na Učku Avelin Ćepulić (1822–1869) te opisao veličanstveno rađanje dana kako se ogleda s visina Učke-gore (Zora na Učki, »Neven«, 1852, br. 29). Nije, naravno, mogao ne spomenuti daleki Velebit koji mu se ukazao kao brat istarske planine: s Učke, naime, puca pogled na istarsku ploču, otoke i gradove, a u daljini se prema sjeveroistoku vidi Velebit. I mi smo u mladosti nastojali na vrh Učke doći kad se rađa dan, kad je zrak proziran, kad vide se u daljini otoci i prostrani Kvarner, a s druge strane istarska ploča. Uvjeravali su me da se s Poklona na Učki čuju glasovi pijetlova s Cresa; priznajem: ja ništa nisam čuo.

»Tamo, gdje se vrletna Učka k zapadnoj dolini spušta, u tihoj samoći leži nekoliko amo tamo raztrešenih kućah, koje istrianski ilirski narod ‘Vela Učka’ zove. ... Tamo pram istoku, iza Kvarnera, što ti mirno pod nogama leži, nad Grobničkim poljem zora sve to više rumeno svoje lišce odkriva. Dižuća se nad lijepom Rijekom čadina, rekao bi, navlaš hoće da mladu zoru željnom oku sakrije. Nu ova se veselim i smijućim licem nad tmastom čadinom smiono u vis diže. Saveznica rujne zore, iztočna bura, amazonskim svojim dahom dva do tri puta zadune – te gadnu maglušinu razprši. Eno vidiš gdje rujna zora koraljnim ustima lijepu Rijeku cjeliva! Tamo dalje nad Triglavom, Klekom i Velebićem vidiš, gdje se gorske vile u kolo hvataju i veselim pjevanjem mladu zoru pozdravljaju. Tamna magljušina ti daljni vid preko Velebića pram iztoku krije, gdje se žarka munja gromom bori. Jug i zapad još krije debela tmasta magla sivom koprenom svojom. Obližnju samo okolicu blijeda mjesečina slabom svojom luči obasjaje. Zora se je već visoko popela i svjetlošću svojom cijelu kvarnersku okolicu obasjala, kad al’ eto – najedanput vidiš – gdje se iznad hrvatskih gorah gornji skut sunčanog koluta lagano no veličanstveno pomalja. Kršna jeka sa sviju stranah jeknu: ‘eto bijela dana!’«.

Iste godine kad je izišao ovaj, doduše tek kraticama označen (A. Ć.) prikaz planinarskog puta na Učku, iz Zagreba su krenuli te obišli ličke planine i Velebit Josip Schlosser (1808–1882., zbog zasluga dodijeljen mu je plemićki naslov Klekovski), koji je izabran i za prvoga predsjednika Hrvatskoga planinarskog društva, 1875., i Ljudevit Vukotinović (1813–1893), koji je svoje mađarsko prezime Farkas promijenio u Vukotinović.

»Tu treba da napomenem, što ljudi kažu, da se naime: u Senju bura rodi, a u Bagu (t. j. Karlobagu) da si noge tare. U Senju bura strašnu silu imade, više puta u zimi, u proljeću i u jeseni tako silno duva, da se gotovo čovjek niti na sokaku pokazati ne smije; visoke kamenite gore gole su, sva vegetacija prestaje ovdje, te proti istoku i poldanu uzdiže se gorostasno čislo Velebitske planine, koje su vrhovi skoro uvijek snijegom pokriti... Iza Perušića, koje je posljednje mjesto u Otočkom puku na cesti Dalmatinskoj, počima Lika. Lika, kad čovjek od te strane u nju uniđe, predstavlja se sasvim tužno, na lijevo i na desno, naprijed i natrag gledajući ne vidiš ništa do brežuljke, bregove i puste gore, stranom kamenom posute, stranom malenom tužnom šikarom obrašćene, tako, da se putniku čini kao da je premješten u pustoš; i taj tužni prizor traje sve dalje i dalje, dok se nakon puta od tri sata tornji od Gospića ne ukažu. – Brdine su ovdje oštrije; klisure raztrgane i stijene ugljaste dižu se u zrak na sve strane, tako da bi mislio, da tu stoje podrtine starih gradovah; a od zapadno-sjevernog kraja prema jugu proteže se čislo golemog Velebita, koj kao sjedoglav starac iz svoje višine ozbiljno gleda... od staro doba u vremena nova... ufajući se za stalno, da će, – kad vremena ova jednom utonu u more vječnosti – opet i buduća ugledati... da li bolja... da li gora? – o tom taj patrijarh među našim gorama isto tako kao ni mi ništa stalnoga kazati ne umije, samo to mi š njim skupa znamo, da će nas i unučad našu isto tako kao djedove naše redom nestati, dočim će Velebit uztrajati i snježno svoje tjeme rumenilom zore budućih vjekovah obasjano ponosito u vis pružati.« (Lj. Vukotinović, Primorje i Lika, »Neven«, 1852).

Putopis Avelina Ćepulića iz »Nevena« sigurno je svojim đacima čitao Fran Kurelac (1811–1874), boraveći kao profesor hrvatskoga jezika u Rijeci. Oduševljeni začetnik i zagovornik Riječke filološke škole, koja je jedinstvo hrvatskoga htjela graditi na književnoj i jezičnoj baštini, osluškivao je stare jezične oblike kao otkrivenje i spasenje hrvatskoga identiteta.Tim je svojim osebujnim pogledima oduševljavao svoje đake, ali samo su neki ustrajali na jeziku koji je bio arhaičan i nepodatan za društveni i politički život novoga vremena. A bio je i veoma zahtjevan: njime su mogli s uspjehom pisati samo osebujni filološki mudraci. Koliko je samo puta, sam i u društvu, prevalio visoku Učku. Odužio mu se jedan od najmilijih đaka, Ivan Dežman (1841–1873), pjesnik i novelist, liječnik i prosvjetitelj. Posvetio mu je svoj spjev u 12 pjevanja Smiljan i Koviljka, podsjećajući ga na penjanje, planinarenje na Učku, da bi s nje gledali Velebit:

Bilo vr’jeme kad ti meni reče:
»Ustaj sinko na put da idemo,
Da na Vučku goru te povedem
Da zakoliš okom naokolo«
I da rekneš: »Evo zlata čista,
Čista zlata i Slovinstva bistra...«
Popesmo se planini na tjeme
I ti glednu s desna na lijevo
Pokaza mi golemi Velebit
Te mi reče: »Onamo da gledaš!
ondje, sinko, rađa sunce nam se«.
Puče zora b’jela i rumena
Pozlati se naš Velebit kršni,
Sva će narav od veselja rasti.
Sve radosno istoku pogleda
pa sred sjaja neba istočnoga
nađe nam se ogrijano sunce.

U duhu je ugledao visoko na gori slavensko božanstvo Bojana i Lumira, u sredini im je bila nagorkinja vila, kojoj je Kurelac, učitelj i vilenjak, rekao:

Nuto, seko, najmlađa mi sina,
komu drhće ruka za guslami
komu gine srce za pjevanjem.

Lavoslav Vukelić (1840–1879), pjesnik i novelist, nastavio je s tursko-hajdučkom tematikom, a antologijska pjesma Kod Solferina našla je svoje mjesto u svakoj našoj antologiji pjesništva XIX. stoljeća. Lici je posvećena njegova pjesma S Bogom Lici:

Srce mi puca, licem suza teče,
Liko mi majko, s Bogom ostaj, s Bogom!
D’jelit se s tobom sudbina mi reče...
Nije mi časit! S Bogom, Liko, s Bogom,
Časna mi s’jeda Velebitska glavo!
Livade, polja, šume, luzi, s Bogom,
Sunce vam sjalo, vas osvježavo!
Grudica svaka postala vam plodnom,
Plodnom mi Lika za napredak zgodom!

Jakovu Majnariću (1833–1916),učitelju, pjesniku i proza­iku, dvije pjesme na kajkavskom delničkom narječju objavljene su davno, 1901. Neki smatraju (J. Brajdić) da je on autor popularne pjesme Na te mislim... koju je uglazbila Hedviga Strgar rođ. Ban, prijateljica Vatroslava Lisinskoga. Na njezim je rukama umro. Majstorić je bio, naravno, planinar.

Na Risnjaku

Sa Risnjaka, gdje se pruža
vidik bajan i zrak čist,
gdjeno cvate âgorska ruža
i bratac joj bjelolist,
na osvitku zore rane
hrvatski naš motrim dom,
divan li je na sve strane,
sličan raju zemaljskom...
Učku motrim nebotičnu,
i šiljem joj pozdrav svoj,
te na braću mislim dičnu,
naokolo što su njoj...

On, naravno, u duhu više i šire i dalje:

Eno drevnog tam Triglava
kako stražu straži nam
gdjeno dična majka Slava
tihi, sveti ima hram.
More naše veličajno
i Velebit kršan k tom...

Među prvim đačkim (upravo studentskim) društvima izvan domovine najstarije je društvo naših studenata osnovano početkom školske godine 1874/75. u Beču, a nazvalo se Djačko družtvo »Velebit«. U to su društvo bili uključeni studenti iz cijele Hrvatske i Slavonije, posebice oni iz Dalmacije, koja je nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe bila u austrijskom dijelu Monarhije. To je društvo, među prvima, izdalo i svoj almanah kao zabavnik: Velebit. Zabavnik hrvatske omladine (Zagreb, 1874). Među suradnicima i predavačima bili su Vjekoslav Spinčić, koji se potpisao kao Branislav Brežki (Istra i istarski Hrvati) i Ivan Milčetić, koji je napisao studiju Ime i ideja ilirska za Ljudevita Gaja u Hrvatskoj. Među drugim »đačkim« (studentskim) društvima: »Hrvatski dom« u Zagrebu, »Hrvatska Lira« u Zagrebu, »Hrvat« u Pragu, »Hrvatska« u Gracu, i k tome Društvo hrvatskih tehnika (misli se: tehničara) u Beču. Neovisno o tom društvu, u Senju je za 1897–1899. izišao godišnjak Velebit, s podnaslovom Koledar sa zabavom i poukom. U njemu je pjesma R. Katalinića Jeretova Velebit i putopis Izlet u velebitsko Krasno Dragutina Hirca.

Danilo Medić (1844–1879), pjesnik i prevoditelj s poljskoga i ruskoga jezika, napisao je nekoliko rodoljubnih pjesama koje su bile vrlo dobro prihvaćene, posebice pjesma Hrvatskoj, dok je pjesma Velebitu imala osebujnu sudbinu. Tu je pjesmu netko skratio i riječi udesio za pjevanje; uglazbio ju je kapelnik Veseli koji je tada živio u Gospiću. Nakon izvedbe u Zagrebu 1882. pjesma Vila Velebita pjevala se na mnogim zabavama, posebice među planinarima, od tada do naših dana; nekoć kao izraz protestnog rodoljublja koje se moglo platiti tamnicom, a danas se čuje samo među planinarima.

Hrvatskoj

Da si zdravo zemni raju,
zipko mojih sretnih dana,
da si zdravo rodni kraju
ratobornih Frankopanâ;
da si zdravo sinje more
i urvinâ viti bore.
Da ste zdravo gorde stijene
Velebita, stane vilâ,
i dubrave nakićene,
da si zdravo zemljo mila,
junakinjo ratoborna,
nevjestico neukorna...

Pjesma Velebitu opsežnija je u izvornom obliku; ima 6 kitica, u svakoj kitici 6 stihova:

Velebite, vilovito stijenje,
ljubim tvoje mirisavo smilje,
tvojih dragâ raznocvjetno bilje,
i vrleti oholo kamenje,
vite jele nakićene grane,
i Krbave krilonoge Vrane,
Braću moju na glasu junake...
Velebite, care naših gorâ,
ti si Olimp, ali grčki n’jesi,
jer u tebi ne stanuju bijesi;
ti si dika Jadranskoga mora
i prastaro sjedište Hrvata,
pjesma ova neka ti ja plata!

A pjevna je verzija:

Oj ti vilo, vilo Velebita,
ti našeg roda diko!
Tvoja slava jeste nama sveta,
tebi Hrvat viko!

Pripjev koji se ponavlja iza svake kitice (tri su):

Ti vilo Velebita,
ti našeg roda diko!
Živila premila
ti vilo Velebita!

Zadnji stih pripjeva neki pjevaju: Ti vilo svih Hrvata!

U Novoj pjesmarici uz Vilu Velebita još je i pjesma S Velebita klik se ori...:

S Velebita klik se ori,
Jekom ječi, zemlju stresa;
Hrvatkinja vila zbori,
Glas joj siže do nebesa:
Ustaj, diko, ustaj, rode,
Lance strgni, mač dohvati!...

Franjo Marković (1845–1914), pjesnik i filozof, dio je svojih mladenačkih pjesama objavio kasno, u zbirci Iz mladih dana (Zagreb, 1883). Uz prvotisak njegova izvornoga mladenačkog epa Dom i svijet, koji je tada prvi put objavljen, zanimljiva je pjesma Vrzino kolo, u kojoj pjesnik tematizira vilinsku priču koja je vezana uz Velebit. Pjesma je sastavljena 1869.

Velebita vrhom izvi se kolo vilinje,
ko zvjezdica bije sjaj mu daleko, daleko,
i kroz mrak se blišti širinom pučine sinje. (...)
Međ truleži, kostmi, đaku bi tijesno i mučno:
Ko ševa se dignu, da pravom životu se vine,
K visini, gdje luči valovi krkore bučno,
Gdje narav od šara zemnog, nebeske vedrine
i zvjezdana krijesa veselo ruho si snuje.
Pobaciše knjige, vršku Velebita krenu
Tu vile ih u vir tajnijeh zarone čara...
Te trinajstu školu đak grabancijaš sad vrši.

Silvije Strahimir Kranjčević (1865–1908) jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. O njemu je Matoš zapisao: »Od svih nas najviše bolovaše od bolesti koja se zove savremena Hrvatska«. Kad je Matica hrvatska izdala među svojim knjigama njegove Izabrane pjesme (1898), mijenjao se i odnos kritike i čitatelja prema pjesničkoj hrvatskoj riječi. Iako se katkad čuje (i čita) da je više retoričan nego liričan, njegov glas za nacionalnu slobodu i društvenu pravdu prihvaćen je i prepoznat kao završetak jednoga prošloga i potrošenog razdoblja i početak nove osjećajnosti za novo, moderno vrijeme. Posebnom se nostalgijom i tugom odlikuju pjesme iz ciklusa Uskočke elegije. Među tim elegijama jedna je posebno zanimljiva – socijalna pjesma Velebitska baka.

Bako moja pogrbljena,
po liticam što se vereš,
iz pregače zemlju stereš –
izmeđ drača i kamena,
koji krumpir da ubereš
Božjom voljom za vremena! (...)
Velebitskoj, tu na hridi
nestat će nam opet krova
i bakice starog kova;
tek će bura tud da bridi
vrh kamena pravjekova
po grdnoj joj piramidi!

Vjenceslav Novak (1859–1905), romanopisac, pripovjedač, muzikolog i pedagog, najplodniji je pisac na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Opisivao je svoj rodni grad Senj, ali i sirotinju u gradovima, posebice u Zagrebu: radništvo, studente, gradski proletarijat. Vidio je i siromašan svijet ispod Velebita, iz Podgorja. Njegove Podgorske pripovijetke (Zagreb, 1889) uzorak su socijalne književnosti kakva će se javiti mnogo kasnije. U pripovijesti Fiškalova ispovijed opisao je slikarskim postupkom Velebit:

»Visoki Velebit obavio se ružičastom bojom, uvaline i ogromno stijenje činilo se kao naslikano na jasnom modrilu što ga je ozgo okružilo. Tih, mrzao vjetrić pirio u školju vukući po moru namreškane nabore, a sunce prosulo po otocima zlato, po kojem su od tamne krpe zasjenjenih draga vukle«.

Antun Gustav Matoš (1873–1914) nije bio planinar, nego vječiti prognanik i putnik. Nije se verao na Velebit, ali je gledajući grafike Mencija Klementa Crnčića napisao kratku ocjenu njegovih prikaza planina i urvina.Za razliku od Ferde Kovačevića, za kojega tvrdi da je u svojim slikama idiličan, da je slika njegova krajobraza elegijski i lirski kao pitoma, tužna i vesela okolica kajkavska i šijačka, Menci Klement Crnčić traži u našoj prirodi epske, grandiozne motive Jadrana i pustog Velebita. Zatim piše:

»On je otkrio naše Primorje hrvatsko i istarsko sa žilavim i bretanjskom ribaru sličnim Primorcima, a iza čakavskog pejzaža je prvi među slikarima umjetnički prikazao onaj kraj ispod Senja, najsiromašniji, ali i najhrvatskiji, kojega dosele još ne prikaza nijedna kičica, pa kao što Pajo Jovanović pronađe Albaniju, nepristupačnu i slikarski još ‘neizdanu’, tako je Crnčić otkrio Liku, Velebit – kuću vuka i hajduka. Rođen u mekanom kraju, u Posavini, njega se doimaju te pustoline, ti morem izlokani, burama obrijani grebeni, to golo i pusto more, te raskuštrane, vječnim nepogodama izmrcvarene šume, ti ljudi kojima je otac kremen, a mati sirotinja: – slikara se doima pusti, epski taj kraj kontrast, kao krvava, čudna negacija vlastite uže postojbine i kulture...«.

Grad Zadar ono je prirodno očište s kojega su u prostranstva domovine, na rub vrletne planine Velebita, stizali mnogi koji su se divili ljepoti vilinske planine. Nekad, kao i danas, treba se samo maknuti iz gradskih zidina, usmjeriti put i uperiti jedinstven pogled prema vrhuncima k’o kristal bijeloga Velebita, pogled na jedinstvenu golemu ploču obasjanu suncem – to je, eto, taj Velebit!

Vladimir Nazor (1876–1949), pjesnik, pripovjedač i esejist, promatrao je borbu između narodnjaka i autonomaša u Dalmatinskom saboru. Borba suprotstavljenih političara i njihovih ideja i jezičnih okršaja ubrzo ga je zamorila. Tada je nastala prva redakcija njegovih Hrvatskih kraljeva (pod naslovom Pjesme o kraljevima hrvatskijem– tako u naslovu knjige, na koricama hrvatskim, Zadar, 1904). Umjesto da sluša prazna nadmudrivanja narodnih zastupnika u Pokrajinskom saboru u Zadru, krenuo je, kao nekoć davno Petar Zoranić, promatrao živi svijet prirode: biljaka i životinja, te sastavio životinjski ep u pet pjevanja Medvjed Brundo (Zagreb, 1915), u kojem je pokazao neslogu životinja, zbog koje, razjedinjene i posvađane, nisu sposobne obraniti svoj Velebit; među životinjama koje se ljudski nadmeću silom i podlošću vidio je lukave, nasilne, prevarljive ljude. A Velebit je zbog njih ostao gol i ćelave glave. Odmah, na početku, ispričao je sadržaj spjeva, sažeto i jasno:

Pjevam davne zgode: borbe, srdžbe, slave
Junačke zvjeradi usred naših gora;
Pričam, div-Velebit pokraj sinjeg mora
Kako gô nam osta i ćelave glave:
Uz gusle vam pjevam u tom novom epu
O medvjeđoj šapi, o lijinu repu...

... Velebit se budi;
Rosan, zelen, sjajan blista se i koči.
Obroncima svuda gorski miris bludi.
Voda ključa pa se niza kamen toči.
S neba meni zlato u kriòce panu...
Pozdravljam te, sunce, što nad gorom granu!

– Proljeće je mlado ovjenčane glave
Stiglo izdaleka i u luge došlo.
Procvala su stabla. Niknule su trave
I na kršu, kud je ono uz pjev prošlo.
Sav Velebit sinu ispod novog sunca
Dolje s vala plavog do zelen-vrhunca.

...Velebit u nj sad bulji s vrha
Siv je i gô. Sva mu vidiš kamen-rebra
Ćelav je i ćosav; bez dlake nu njedra.
To je golem kostur bez mesa, bez srha
Vatrena košulja u sl’jepoj jarosti
Zelen-put mu noćas izgrizla do kosti.
Pust i jalov sada ondje stati mora.
Sunce će ga žeći, vjetar će ga biti,
Munja će ga peći, kiša će ga miti,
Al’ se maknut ne će sa svog sinjeg mora.
Neka nad njim uje v’jeci i oluje:
Klijanje da novo počne čekat mu je.

N’jem Velebit stoji, s nogama u valu,
Zgrčenih koljena, oborene glave.
Sluša kako talas po plitkome žalu
Šuškajući valja mrtve morske trave.
Svoje prazne oči na Brunda obara;
Bulji, šuti, — ne znaš: žali l’ ga il’ kara.

Pjesnika, prirodoslovca i učitelja Velebit je očarao dok je osamljen lutao prostranstvima podno Velebita. O Velebitu je napisao nekoliko pjesama a jedna je svoje mjesto našla i u njegovim mnogobrojnim čitankama za školu. Pjesmu Velebitu prvi je put objavio u svojoj Četvrtoj čitanci za hrvatske opće pučke škole Istri, koja je objavljena u Beču 1918., ali nikad nije stigla ni u Istru ni u Hrvatsku. Objavljena je zatim u čitankama koje je priredio zajedno s Antunom Barcem. Pjesma je objavljena i 1924. u dječjem časopisu »Mladi Istranin«, koji je izlazio u Trstu kao prilog »Istarske riječi«. Nekoć su djeca tu pjesmu znala naizust recitirati:

Velebit se zovem; junak sam ti pravi;
Kamen krunu nosim na ponosnoj glavi.
Da istinu kažem, baš mi dobro nije:
Mene sunce pali, studen vjetar bije;
Sunčana mi žega kosu poharala,
Zelenu mi bradu bura obrijala.
Obraze mi grdi kiša, snijeg i krupa,
Jadransko me more po tabanu lupa.
Iz neba me biju strijele i gromovi:
Noge su mi bose, a goli bokovi.
Nevolja i tuga stisnulo me jato,
Al ja čvrsto stojim; ne bojim se za to!

Nek me munje biju i dave oblaci:
Na muci se pravi poznaju junaci!
Još Ličanin vrli po meni se skita,
Još u gori pjeva Vila Velebita,
Iza mene Lika i Krbava slavna,
Lijevo: Dalmacija, desno: Istra travna.
Uz obalu leže Senj i Nehaj smjeli,
Kraljevica, Bakar, Novi i Bag bijeli;
Preda mnom je puklo sinje more slano,
Po njemu otoci, stado raštrkano:
I Pag, i Rab, i Krk, Cres i Lošinj kitni,
I Molat, i Olib, Un’je, Susak sitni,
I još mnogo drugih ispred nogu mojih:
Ja ih često brojih, još ih ne izbrojih.
Čuvam ovce da ih vuci ne zateku,
Da mi ne zastrane, da mi ne uteku.

Tim se, brate dragi, dičim i ponosim,
Pa visoko glavu u oblake nosim.

Marin Bego (1881–1960), pripovjedač i putopisac, bio je sudski činovnik u Puli kad je napisao knjigu putopisa Niz našu obalu (Split, 1912., novo, prošireno izdanje, Zagreb, 1944). Posebice su zanimljiva njegova opažanja o Zadru i Zadranima:

»Lice grada Zadra dvolično je kao ono u rimskoga boga Janusa. Sjeverna strana što gleda prema Velebitu namrgođena je, opasana mračnim sredovječnim zidom po kojemu raste mahovina i uz koji se gdjegdje kao polipi prilijepiše stare niske ulice. Južna strana naprotiv što gleda na more, širom je otvorena, imade veseli izražaj, nove ponosne zgrade u živim bojama i prostranu obalu, punu zraka i svjetla. Upravo takovo je dvolično raspoloženje i ‘ljudi na općini’. Zlo i neprijateljsko prema Velebitu, veselo i nasmješljivo prema moru, prema ‘drugoj obali’. Eto, kako se ljudski osjećaji odrazuju i raspoznaju po istim krovovima kućâ, po broju i obliku prozorâ, po boji zida i vrsti stakla na prozorima!...

Slikovita zadarska okolica sa svojim otocima i poluotocima, sa svojim rátima, zaljevima, drägama i tjesnacima morskim najrazličitijeg oblika. na sjeveru gordi Velebit, ovijen teškim oblacima, zatvara horizont, te izgleda da ga je presjekao. Sve je sitno i neznatno spram Velebita, i Zadar i zadarska okolica sa svojim otocima i poluotocima, zaljevima, dragama i tjesnacima morskim najrazličitijega oblika. Kad s njega tutnji, narod u nizini strepi; jer tutnji kao sa Sinaj-planine kad je izgubljeni narod očekivao zapovijedi... I zato je Velebit tamo«.

Pjesma Vila Velebita bila je popularna od njezina prvoga javnog izvođenja, ali je poseban status ta pjesma dobila nakon tzv. velebitskok ili ličkog ustanka, koju su ustaše podigli protiv nasilja žandara u Lici, 1932. Ustaše su za ustanike poslali oružje iz inozemstva, preko Senja, a ustanici su napali žandarmerijsku stanicu u Brušanima. Velebitska buna imala je snažan odjek u Hrvatskoj. Potporu ustanicima pružio je i Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, tj. u njegovu proglasu poziva se narod da »svim snagama podupre borbu ustaša«. Jugoslavenski je režim u krvi ugušio bunu i proveo sudsku i policijsku odmazdu ne samo nad ustašama nego i nad narodom koji je ustanike podupirao ili pomagao. Odjek toga zločina nalazimo i u hrvatskoj književnosti toga vremena. U pripovijesti Zlatka Milkovića (1911–1947) Hitac u noći (zbirka novela Na vrelu, Zagreb, 1942) pripovijeda se o hrabroj djevojci koja spašava čast kuće odvrativši brata da ne prihvati službu žandara te odlučno odbije ponudu žandara da se za njega uda, namamivši ga noću na osamu, gdje ga ubija; žandari su optužili njihova oca za pobunu te ga osudili na zatvor.

Nakon velebitskok ustanka uslijedile su i senjske žrtve – 1937. Mladiće koji su iz Gospića došli u Senj na koncert sarajevskoga pjevačkog društva Trebević dočekali su žandari i bez ikakva povoda pucali po autobusu te ubili 7 i ranili 10 mladih ljudi. Nakon velebitske bune, senjske su žrtve jačale potrebu za otporom srpskom teroru u Hrvatskoj. Pjesma Vila Velebita bila je poziv na otpor, pa se zato za tu pjesmu odlazilo u zatvor, jednako u karađorđevićevskoj kao i socijalističkoj Jugoslaviji.

Najveći dio svojega književnog djela Mile Budak (1889–1945), romanopisac, pripovjedač i političar, posvetio je Lici i Ličanima. Rođen je u ličkom selu Sveti Rok, kraj Gračaca. Od mladosti je pripadao struji pravaša, boreći se i protiv Pešte – Mađara i protiv Beča – Nijemaca, na tragu političkih ideja Eugena Kvaternika i Ante Starčevića. Od studentskih je dana objavljivao tekstove i bio urednikom nekolikih časopisa. Pisao je i pod pseudonimom Milivoj Velebitski. Velebit i njegovi ljudi tema su njegovih brojnih pripovijedaka i romana. Velik je uspjeh doživio njegov roman Ognjište, napisan u progonstvu u četrdesetak dana, nakon što se iz domovine morao skloniti nakon neuspjelog atentata jugoslavenskih žandara. Roman je objavila Matica hrvatska 1938. u četiri sveska. Iste godine Matica mu je objavila i roman Direktor Križanić, s podnaslovom Rodoljub i dobrotvor, u kojem je prikazao lik prijetvornoga rodoljuba i dobrotvora. Ognjište je zatim objavljeno još dva puta (1939., 1941), a i priređeno je u dvije redakcije i za kazalište (1941). I drugi su njegovi romani izišli u više naklada. Među njegovim ličkim pripovijetkama bile su rado čitane pripovijesti u zbirkama Pod gorom (a ta je »gora« Velebit), Opanci dida Vidurine, Vučja smrt, Čiji je Velebit i druge. Obnašao je visoke dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali se s Pavelićem razišao zbog njegovih ustupaka najprije Talijanima a zatim i Nijemcima. To ga nije spasilo od smrti kad je proglašen ratnim zločincem i zatim po hitnom postupku pogubljen. U romanima i pripovijestima piše neorealističkim postupkom, u dijalozima se koristi ličkim ikavskim govorom, a karaktere oblikuje po načelu tzv. instinktivnoga morala (K. Nemec), koji je vitalistički i brani tradiciju, a ognjište je sigurno i postojano središte održavanja i izdržavanja svih osobnih i društvenih kušnji koje prijete životu obiteljske zajednice i siromašnom i škrtom zaleđu Velebita. Velebit je stalno prisutan u njegovim ličkim pripovijestima i romanima.

Josip Horvat (1896–1968), publicist, novinar i kulturni povjesničar, bio je i planinar. U fotomonografiji Hrvatske planine (Zagreb, 1943) u predgovoru piše: »Gotovo okomito dižu se iz mora silne stijene Velebita, Mosora, Biokova, otvorivši tek po koji prilaz na obalu, dobro znan samo sincima rodne zemlje. Nalik su na divovske stražare koji dovikuju svakome tuđincu: dovle i nikud dalje! Vjekovni su to čuvari roda Hrvata i njihova kulturnog djela na primorskim žalima. Sunce ih i odrazi mora obasjavaju pa otkrivaju ljudstvu sa svojih visina daleke vidike, izoštrujući vid i oslobađajući misao. Svjetlo i sjena valjaju na njima čudesne nemirne oblike, pojave orijaša koji uzbuđuju maštu. Nije slučaj da je u ovim gorama kolijevka niza hrvatskih kipara europskoga glasa od Jurja Dalmatinca do Ivana Meštrovića – gorski krajolik uzgojio je u sinovima toga kraja osjećaj za plastične vrjednote kao što je atmosfera gora i mora sa svojom bogatom paletom rodila kod Hrvata onaj istančani smisao za otajni život sklada i boja i u vezivu pučke umjetnosti i u težnjama suvremenih hrvatskih slikara«. U njegovim putopisima po Hrvatskoj Lijepa naša: rukovet zapisaka o našim najljepšim krajevima, koji su objavljeni kao obično i kao osobito izdanje Zabavne biblioteke 2 (Zagreb, b. g.), nekoliko je tekstova o Velebitu i Podgorju: Uz grobišta Bribirskih knezova (Velebitske litice); Kano mi gora, kano Velebit (Posljednji graničari), Simfonija u tirkizu (Plitvička jezera).

Stanislav Geza Milošić (1926–1981) u svojoj zbirci soneta Domovina Hrvata jedan je sonet posvetio hrvatskim planinama, rijekama i narječjima:

Od morskih vala, preko plodnih ravni,
od Učke-gore, Gvozda, Velebita,
od Save, Drave bivstvo Ti se čita,
o Tebi šumi Dunav vodoplavni.
I slatko »kaj«, i »što« i »ča« Te tvori –
kad uspavanku majka čedu pjeva,
kad s ljuta gnjeva ljudsko čelo sijeva,
il mir se gnijezdi u svakoj mu pori...

Zlatko Tomičić (1930–2008), pjesnik, putopisac i esejist, koji se obiteljskim korijenima osjećao Ličaninom (rođen je u Zagrebu, gdje i danas živi najveći broj Ličana), lutalac po Hrvatskoj, o Velebitu je često pisao, posebice u knjigama Zir (Gospić, 1968) i Nebeski konjanik s Velebita (Zadar, 2005).

Moj otac i ja

Oče moj, ti si svoj svijet
mojim učinio.
Jasenove koje si zasadio
iznad kuće predaka nam pod Velebitom
slušao sam kako šušte
od rođenja.
Šljunak bijeli na obali Ričice
pod suncem se ljetnim sjao
u jesen, pred crvenim Tukom
poput plamena sna...
Ričice, zavičaj, predci.

Uvijek je bio zaokupljen i Likom i Velebitom. O tome i njegova Vila Velebita

Ptice cvrkuću, kriješte i jauču.
Usud doziva čovjeka i ženu.
Velika lubanja u prijetnji je s rogom.
Tambura hajdučka crva se u hrastu...

Glog se plodi i šipak šapuće
jezikom ruže i kostima trna.
Ljubav i smrt, rađanje i moć
goje se vatrom i pićem nebeskim.

Pelin i vrijes, bez ičijeg znanja,
pod suncem tiho ispunjaju zrak
U vjetru živi zapisano ime
usnule vile – Vile Velebita.

Antun Šoljan (1932–1993), pjesnik, pripovjedač, romanopisac i esejist, u zbirci Gazela i druge pjesme (Zagreb, 1970) u pjesmi Na Velebitu 1960. evocira davnu junačku prošlost hrvatskih prethodnika, trojice hrvatskih predaka, a sada je drugačije; nejunačko vrijeme i vrijeme bez razmišljanja, jer se teško popeti na Velebit, a lakše je ući u krčmu ili u krevet »obližnje učiteljice«. Nema više Tuge ni Buge. Velebit je ost’o gol i ćelave glave, a i bez stanovnika!

Na ovom istom mjestu, gotovo bez ikakve promjene,
Prije više od tisuću pet stotina godina,
Moj daleki pradjed je stajao, uranjajući u tlo korijenje
Ko da je tisućgodišnje stablo zasadio.
A ja, što ovdje stojim, uzdižuć krošnju bez plodina,
Uspravljam se, ko da sam se zato pomladio.

Na ovom je istom vrhuncu stajao Muhlo,
Dok mu je naivno srce uzbuđeno tuklo;
Ovdje Kosijenac, nasmiješen, ovdje Hrvat,
Zadjenuvši u tok mač, još uvijek krvav
Od zgrušane krvi nekog umornog starca Ilira.
Po njima dovde: sâm odavde biram.

Putovali su vjerom, mutnom zvijezdom, vođeni,
Bezbrižni kamo zvijezda će ih dovest;
A mi, nepovjerljivi potomci, koji smo kasnije rođeni,
U čijim žilama struji komplicirana povijest,
Zbunjeni stojimo pred četiri strane kompasa,
Misleći kako je svaka odluka previše opasna.

Popeti se na Velebit nije više jednostavno,
Nije naprosto: popeti se, kao nekada davno.
Ovo je ponavljanje radnje pune značenja.
A ja, beznačajni penjač, lutam svijetom poput ptice selice.
Najbolje će biti da se napijem, bez daljnjeg junačenja,
I bez misli legnem u postelju obližnje seoske učiteljice.

Tonči Petrasov Marović (1934–1991), pjesnik, pripovjedač, novinar, u pjesmama je skladno spajao tradiciju i avangardu u svojem osebujnom prihvaćanju jezika kao otkrivanja živoga pulsa prošloga i sadašnjega trajanja i bivanja:

Riva degli Schiavoni

Hrvatske kosti iskrcavahu kamen
vino s Visa drvo s Velebita
ulje maslinovo s Hvara žito iz Splita
zlato i srebro Zadra dično pljačkano...

Jozo Vrkić (1941–2013), putopisac i pripovjedač, u knjizi Ljuti puti (Zagreb, 1982) na duhovit i neposredan način opisuje krajeve, ljude, prirodne i kulturnopovijesne znamenitosti. Nije, naravno, izostavljen ni Velebit.

Mladen Kušec (1938), književnik i novinar, u zbirci pripovijedaka Zagonetno putovanje. Priče, bajke i legende (Zagreb, 2006) istražuje korijen naziva (»etimon«) pojedinih gradova, planina i gradova u tradiciji pučke legende. Tako u metamorfozi pastira i vile u risove objašnjava ime planine Risnjak, a zatim daje odgonetku za toponime Velika i Mala Kapela na Velebitu.

Tomislav Marijan Bilosnić (1947), pjesnik, slikar, fotograf i putopisac, napisao je poemu Vila Velebita (Zadar, 1993) i zbirku haiku poezije Velebit, prvo izdanje na hrvatskom s prijevodom na engleski (Julienne Eden Bušić, Zadar, 2004), drugo izdanje na hrvatskom i albanskom (Tirana, 2008). U zbirci je 275 haiku pjesama. Pjesme je posvetio svojoj majci: »I moja majka / gledajući Velebit / postaje dijete«.

Literatura

• Poljak, Josip, Planinarski vodić po Velebitu, Zagreb, 1929., pretisak Zagreb, 2014.
• Poljak, Željko, Hrvatska planinarska književnost, Antologija, Biografski leksikon, Zagreb, 1994.
• Ježić, Slavko, Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća, Zagreb, 1955.
• Franić, Ante, Putopisci hrvatskog romantizma, Zadar, 1985.
• Brešić, Vinko, Hrvatski putopisi, Zagreb, 1996.
• Hirtz, Miroslav, Fauna Velebita, 1930.
• Hirtz, Miroslav, Kroz Veliku Kapelu i Velebit do mora, 1924.
• Poljak, Željko, Velebit, 1969.
• Forenbacher, Sergej, Velebit, 1990.