Velika mala predstava

Petočinu dramu Cyrano de Bergerac francuskog autora Edmonda Rostanda, nastalu 1897, izvorno napisanu u dvanaesteračkim stihovima o čovjeku ekstremno velika nosa obdarena mnogim talentima, od stvaranja stihova do glazbe kojima pokušava ublažiti patnju i ljubavnu bol koju osjeća za prelijepom Roksanom, Ivica Kunčević već je osamdesetih godina režirao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, naglašavajući spektakularnu i veličanstvenu snagu ljubavi s Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi. Ovaj put Ivica Kunčević postavlja, u okviru svoga novoutemeljena kazališta nazvana Teatar Manje je više, u koprodukciji s Teatrom na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka, jednoga sasvim drugoga i drukčijega Cyranoa, u skromnim produkcijskim uvjetima koji naglašavaju poetiku novoga maloga teatra i kazališnu viziju njegovih članova i utemeljitelja u našem društvu kaosa i tuge.

Zato i početna scena, koja se u tekstu, u metateatralnom okviru, otvara u pariškom kazalištu Théâtre de l’Hôtel de Bourgogne, u ovoj predstavi naglašava, ulaskom malobrojne glumačke ekipe i jednim pokretnim i sklopivim paravanom (scenograf Ivica Prlender) što zastorno-kulisasto označava i siromašno kazalište i ratište i ljubav i smrt, poetiku teatra što u manjem produkcijskom okviru traži više silnica kazališne umjetnosti, osjećaja i dramatičnosti.

Goran Grgić u jednoj od svojih najboljih uloga / Snimio Toni Bitunjac

Majstor kazališne režije Ivica Kunčević predstavu zasniva na snažnom spoju ljubavne poezije i jakim glumačkim osobnostima koji u postegzistencijalnom obzoru sa žarištem na kazalištu kao životu glume, sintetiziraju i prikazuju svoje životne predstave i uloge. Goran Grgić kao Cyrano ostvaruje jednu od svojih najboljih uloga: snažnim tempom, sjajnim govorenjem stihova i dijaloga, spretnim i brzim kretanjem, uvlačenjem romantičarske artificijelnosti sa sečentističkom pogledom i španjolskim zavodničkim duhom u gaskonskoj baladičnosti preokreće izvanjski kazališni okvir u teatar koji treperi u unutarnjem prostoru, riječima kao zastorima stvarajući interioriziran teatrin sazdan od ljubavnih emocija. Grgić ipak najviše iznenađuje u završnim prizorima smrti, kad potpuno reduciranim izrazom realizira tišinu sjećanja. Izvrsna mu je partnerica Nataša Dangubić kao Roksana, iz koje zrači ljubav i energija trpnje i boli, sa suptilnim i snažnim preobrazbama iz sreće djevojke u nesreću čekanja. Hrvoje Klobučar kao Kristijan pogađa pravi glumački kod u zamjenama, pojavljivanjima i nestajanjima ljubavi i života. Žarko Savić kao Guiche pokazuje klasičnu i pouzdanu glumačku školu, a mladi Filip Ridžički u više uloga postaje glasnikom pažljiva ulaženja u svijet teatra.

Danica Dedijer ekskluzivnim kostimima u okviru od baroka do klasicizma i romantizma i naše sadašnjosti pokazuje mogućnost bljeska unatoč tuzi oko nas, a Neven Frangeš ponovno nepogrešivo naglašava suptilnu glazbu ljubavi i smrti, zavođenja poezijom i mačevanja zbog ljubavi.

Kunčević je sa vjernim suradnicima i iznimnim glumcima stvorio predstavu kakvu su kazališni sladokusci dugo čekali: klasičnu, jednostavnu, mizanscenski preciznu, punu emocija, utemeljenu na izvrsnom tekstu kao izvoru kazališta. Predstavu kakvu smo prije mogli gledati na velikim pozornicama, ali i u malim praškim ili krakovskim kazalištima. Njezina je veličina u tome što ima jasnu i snažnu kazališnu poetiku, ali i što nema samo uže estetsko značenje. Njezina poetika, zasnovana na marginalnosti maloga kazališta na periferiji, pokazuje da smo u vrijeme siromaštva i definitivnoga i potpunoga gubljenja lažnih nada, dvadeset godina nakon Domovinskoga rata, razočarani i tužni, slični kazalištarcima na margini kojima „jedino“ preostaje čista ljubav usmjerena Drugome. Umjetnički okvir ove predstave postaje i okvir za razgovor o društvenom kontekstu, za sociološke analize koje se otvaraju upravo njihovim namjernim nedefiniranjem u predstavi otvorenih, crnih, čak i onostranih rubova. Okružena crnim mrakom, predstava nudi nadu u svjetlo kazališta i ljubavi. Masku smrti kao jednu od temeljnih znakova svoje redateljske poetike Kunčević ogoljuje do arhetipa ljubavi.