Europa ante portas!

Među glavne uzroke skepse prema članstvu pripada osjećaj isključenosti širega društva iz procesa integracija, odnosno dojam da je riječ o projektu hrvatske političke i gospodarske elite

Zgrada Europske komisije u Bruxellesu

Hrvatski pregovori o ulasku u Europsku Uniju trajali su čak šest godina. Ovaj proces bio je obilježen mnoštvom specifičnih prepreka, zastoja i blokada (suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu, granični spor sa Slovenijom, ZERP). Kraj pregovora i zatvaranje sada već famoznog (ili notornog) 23. pregovaračkog poglavlja (Pravosuđe i temeljna prava), kao i 8. pregovaračkog poglavlja (Tržišno natjecanje) mjesecima su bili kamen spoticanja, izvor skepse i strepnje te dovodili u pitanje krajnje ishode ovog intenzivnog procesa transformacije države, gospodarstva i društva. Usprkos već pomalo zaboravljenom Savezu za Europu i minornom udjelu stranaka koje se izravno i nedvosmisleno protive članstvu u EU u Hrvatskom saboru (ali i izvan njega), kraj pregovora uvijek iznova postajao je kamen spoticanja na stranačkoj sceni i uzrok međusobnog optuživanja i predbacivanja glavne vladajuće i glavne oporbene stranke koje provode grozničave pripreme i vode, za sada neformalne kampanje ususret nadolazećim izborima. Europska Unija još se nije oporavila od političkih posljedica financijske krize (pitanje pomoći Grčkoj i drugim posrnulim članicama), što utječe na vrludav pristup konačnom proširenju Unije na Hrvatsku. Međutim, nakon što je 10. lipnja Europska komisija predložila okončanje pregovaračkog procesa, situacija se naglo mijenja i smiruje. Ova vijest svakako je stabilizirala situaciju i dala vjetar u leđa svima koji se ustrajno zalažu za hrvatski ulazak u Uniju. Odluku Europske komisije o kraju pregovaračkog procesa 24. lipnja (simbolički, dan prije dvadesete obljetnice proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske, odnosno Dana državnosti) definitivno su potvrdili svi čelnici 27 država članica, odnosno Europsko vijeće kao izričaj njihove konsenzualne kolektivne političke volje. Imajući na umu već ranije spomenute financijske izazove s kojima se suočava Europska Unija, kao i prethodno iskustvo Unije s loše pripremljenim novim članicama iz zadnjeg kruga proširenja (Rumunjska i Bugarska 2007), shvatljivo je zašto je Europsko vijeće u tekst pristupnog ugovora s Hrvatskom ugradilo i stanoviti (premda blagi) mehanizam nadzora (monitoring), koji bi se trebao provoditi sve do ulaska naše zemlje u punopravno članstvo, što se očekuje nakon otprilike jednoipolgodišnjeg procesa ratifikacije u nacionalnim parlamentima zemalja članica, tj. 1. srpnja 2013.

José Manuel Barroso zaključio je pregovore s Hrvatskom krajem lipnja

Bijeg s Balkana

Usporedno sa svim navedenim, podrška građana ulasku naše zemlje u Europsku Uniju nije velika, što donekle dovodi u pitanje ishod referenduma, kao i cijeli projekt eurointegracije Republike Hrvatske. Potpora članstvu u Europskoj Uniji posebno je pala neposredno nakon objave prvostupanjskih presuda generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, budući da su mnogi građani stekli (neutemeljen) dojam da je sud u Haagu tijelo Europske Unije, a ne Ujedinjenih naroda. Također, prosvjedi organizirani preko Facebooka u hrvatskoj su javnosti podigli vidljivost euroskeptičnih tendencija. Postavlja se pitanje, što je uzrok skepse tako velikog broja građana prema ovom prioritetnom državnom projektu?

U dvadeset godina demokracije u Hrvatskoj, poimanje Europe i Europske Unije (isprva Europske zajednice) prošlo je svojevrsnu evoluciju. Početkom devedesetih neki su naši građani europske integracije smatrali rješenjem jugoslavenske krize i ratova koji su iz nje proizašli. U tom je kontekstu na prvim izborima 1990. sudjelovala i (sada nepostojeća) stranka pod nazivom RUSED – Radikalno udruženje za Sjedinjene Europske Države. U prvom desetljeću samostalnosti dominantan politički diskurs o europskim integracijama operirao je s kulturološkim pojmom Europe, ulazak Hrvatske u europske zajednice smatrao se odlaskom, odnosno bijegom s (omraženog) Balkana kojeg se povezivalo s negativnim naslijeđem (i monarhističke i socijalističke) Jugoslavije. Možebitno članstvo u Europskoj zajednici (kasnije Europskoj Uniji) doživljavalo se kao potvrda europske identitetske pripadnosti Hrvatske. Nakon Zagrebačkog summita članstvo u Uniji dobiva dimenziju gospodarskog prosperiteta i opcije koja nema alternativu. Dolazi do gotovo potpuna usuglašavanja stavova dviju najvećih političkih stranaka oko hrvatskog članstva u Europskoj Uniji. Uslijed svjetske (financijske i) gospodarske krize 2008. koja sa stanovitim zakašnjenjem zahvaća i Hrvatsku, članstvo se počinje promatrati i kao mogućnost trajna rješavanja strukturnih problema domaćeg gospodarstva. Pritom se, ponekad i prenaglašeno, ističu prednosti i mogućnosti europskih pristupnih, kohezijskih i razvojnih fondova.

Isključenost hrvatskih građana

Uzmemo li u obzir sve ove čimbenike koji su obilježili i još uvijek daju pečat procesu eurointegracija, možemo prepoznati nekoliko ključnih strahova koje izražavaju protivnici ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, odnosno građani koji su skeptični prema hrvatskom članstvu. Prvo, dvadeset godina nakon osamostaljenja i šesnaest godina od kraja rata, mnogima je teško prihvatiti koncept postmodernog, dijeljenog suvereniteta koji uključuje međuodnos supranacionalnog i nacionalnog upravljanja (engl. governance). U kontekstu globaliziranog gospodarstva i globalnih izazova (primjerice ekoloških) s kojima se sve zemlje suočavaju, suradnja u Europi nalaže se kao nužna. Drugo, među protivnicima Unije javljaju se glasovi bojazni da će zemlju preplaviti useljenici. Bitno je naglasiti kako je Hrvatska već sada cilj mnogih imigranata i privremenih radnika iz susjedstva. Članstvom će upravo biti omogućeni stroži mehanizmi reguliranja doseljavanja, dok se zbog trenutne gospodarske situacije ne može očekivati veći val doseljavanja iz drugih zemalja članica. Treće, domaći euroskeptici govore o opasnosti rasprodaje nacionalnih resursa poput voda, šuma, obale i sličnoga. Članstvo u Uniji donosi otvorenost tržišta, međutim brojne ograde i prijelazni rokovi onemogućuju rapidne promjene na tom planu. Takav razvoj događaja ovisit će prvenstveno o vladinoj gospodarskoj politici, kao i o umješnosti domaćih poduzetnika, a ne o Uniji kao takvoj.

Među glavne uzroke skepse prema članstvu možemo svrstati nedostatnu informiranost građana, kao i osjećaj isključenosti šireg društva iz procesa integracija, odnosno dojam da se radi o projektu hrvatske političke i gospodarske elite (sličan problem demokratskog deficita postoji i unutar same EU). Također, specifični problemi na hrvatskom putu prema članstvu stvorili su kod dijela građana impresiju kako se našoj zemlji nameću posebni uvjeti zbog nesklonosti nekih država. Ovi problemi djelomično su posljedica loših politika hrvatskih vlada, a djelomično posljedica prijepora unutar Unije izazvanih različitim zamislima o njezinoj budućnosti te izazovima aktualne financijske krize. Strah od promjene i strah od neizvjesnosti kod dijela građana potrebno je nadvladati većom transparentnošću političkih institucija, informacijskim kampanjama te uključivanjem svih segmenata društva u ovaj veliki modernizacijski proces.

Mladić u zatvoru, Hrvatska u Uniji

Usprkos iskazanom strahu od promjena, nakon konkretnih pozitivnih pomaka u hrvatskom pristupanju Europskoj Uniji, iskazanih kroz zaključak Europske komisije 10. lipnja i zaključak Europskog vijeća od 24. lipnja, posljednjih dana (i tjedana) možemo pratiti slab, spor i neujednačen, no vidljiv pomak javnog mnijenja i raspoloženja prema većem prihvaćanju (i shvaćanju) članstva naše zemlje u europskoj supranacionalnoj asocijaciji te shodno tome i potpora raste. Nekoliko je događaja koje možemo smatrati objašnjenjem ove promjene u raspoloženju građana. Prvo, već spomenute vijesti iz Bruxellesa odagnale su sumnju nekih kako u EU ne postoji namjera ni želja za skorim završetkom hrvatskih pregovora. Drugo, uhićenje optuženika za ratne zločine Ratka Mladića i početak njegova suđenja na sudu u Haagu podsjetili su mnoge hrvatske građane kako je pravda spora, no dostižna te kako usprkos višestruko problematičnu odnosu tog suda prema našoj zemlji uhićenje ratnog vođe bosanskih Srba neće automatizmom dovesti do približavanja Srbije Europskoj Uniji, no služi kao novi korak prema stabilizaciji i normalizaciji našeg neposrednog susjedstva. Ovaj aspekt važan je zbog bojazni nekih hrvatskih građana da u Uniji postoji želja za ulaskom Hrvatske i Srbije „u paketu“, odnosno kako se želi usporiti hrvatski put do punopravnog članstva kako bi je Srbija mogla „sustići“. Treće, papin posjet Zagrebu poslao je snažnu poruku kako i Vatikan daje potporu hrvatskom članstvu u Uniji. Na taj je način odagnana skepsa temeljena na strahovima od gubitka i potiranja etnokulturnog i etnoreligijskog identiteta po ulasku u Uniju. Na posljetku, nemili događaji u Splitu senzibilizirali su dio javnosti koji je shvatio kako protivljenje nasilju kao načinu raspravljanja i tolerancija različitosti u javnoj komunikaciji impliciraju potporu hrvatskom članstvu u jednoj multiidentitetskoj zajednici kao što je Europska Unija.