Žudnja, strah... po posljednjoj modi

Razdoblje između 1914. i 1924. već se poslovično uzima kao vremenski okvir pojave ekspresionističkih težnja u Hrvatskoj. No prvi impulsi pojavili su se i prije. U djelima Janka Polića Kamova, ponajprije njegovoj zbirci Psovka (tiskanoj 1907), afirmirana su drukčija htijenja i premda u tom trenutku nisu ostavila znatan odjek, danas je spominjemo kao važnu prekretnicu. U godinama nakon toga dogodio se i tisak Hrvatske mlade lirike (1914), izlazak časopisa Kokot, Vihor, Plamen, Juriš i Republika, A. B. Šimić tiska Preobraženja, a Miroslav Krleža piše Kraljevo. U takvoj kulturno-društvenoj i intelektualnoj okolini stasao je i Marijan Trepše, koji se pobliže upoznaje s ekspresionizmom na školovanju u Pragu, kamo odlazi 1918. Već 1919. na Proljetnom salonu izlaže radove u kojima se očituju usvojeni elementi ekspresionističkoga vokabulara, a upravo u grafičkom dijelu njegova opusa, nastalu te i sljedeće godine, najsnažnije su vidljive spomenute tendencije.

Mnogo je dramatičnosti unio Trepše u bakropise izložene 1919, koji obrađuju teme iz književnosti, napose Biblije, te prikazuju polusvijet i bijedu u interijerima i eksterijerima grada. Već prema nazivima grafika poput Iz cabareta, Ubojstvo, Iz Hoffmannovih priča, Grom, Bijednici, Samson i Dalila, Hoćemo Barabu moguće je zaključiti kakve je emocije htio izazvati. Birao je teme koje su mu bile dobra podloga za psihološku razradu likova, za dramatične i emotivne scene, pune straha, zločina, ljudskih drama – sve odreda prikazi iz ekspresionističkog diskursa.

Pogodno tlo za prikaz navedenih emocija i stanja našao je u Gogoljevoj književnosti, odnosno u njegovoj noveli Vij, u Hoffmannovim pričama te Bibliji. Gogoljeva novela Vij puna je fantastičnih i grotesknih elemenata, snažnih emocija – očaja, straha, ludila, idealnih za takav tip prikazivanja. U noveli je riječ o opsjednutoj djevojci koja i nakon što umre svake noći ustaje i zajedno s raznim demonima opsjeda mladoga svećenika, dok on naposljetku, doslovno, ne umre od staha.

Ilustracija iz Hoffmannovih priča, 1919.

Scena koju je Trepše izabrao za bakropis iz 1919. prikazuje svećenika nad lijesom u kojem leži izobličeno tijelo starice izduženih ruku (samo tijekom noći starica bi postala mlada djevojka). Svećenik stoji u prenaglašenoj pozi, oprezno se približavajući lijesu. Na njegovu izobličenu licu čitamo strah. Lijes flankiraju voštanice čije svjetlo obasjava prizor radeći pritom duboke sjene. Sam lijes dijagonalno je postavljen.

Dijagonale nisu rijetkost u Trepšeovim kompozicijama toga razdoblja, štoviše one su često nositelj izraza. Njima Trepše, kao uostalom i ostali ekspresionisti, postiže jak naboj te dojam nesigurnosti i nelagode. A odabravši baš taj trenutak za prikazivanje, on stvara svojevrsnu psihološku napetost, s obzirom da se u prikazanom trenutku nije još ništa dogodilo, ali gledajući bakropis ostvaruje se dojam da kobno upravo slijedi.

Nakon Gogolja, Trepše je potražio nadahnuće također u fantastičnoj horor-priči jednog od Gogoljevih uzora, romantičarskoga njemačkog pisca E. T. A. Hoffmanna, čije je ime postalo sinonim za djela puna nadnaravnih događaja, duhova i halucinacija. Trepše je odabrao prizor iz priče Savjetnik Krespel, gdje je glavni lik mlada djevojka Antonija koja ima izniman glas, ali svaki put kada pokuša pjevati blizu je umiranju. Nakon mnogo nastojanja njezin je liječnik uspijeva nagovoriti da zapjeva, što je i usmrti. Trepše ponovno prikazuje trenutak u kojem je ostvarena napetost – liječnik upravo nagovara mladu i preplašenu djevojku na pjevanje. Izraz boli je ono što je vidljivo na Antonijinu licu, dok je liječnikovo lice izobličeno, čak i demonizirano.

Biblija, kao neiscrpan izvor, nije zaobišla ni Trepšeov opus. On izabire dramatične trenutke iz oba Zavjeta. Primjerice, oživljava trenutak nakon što je Dalila Samsonu ošišala kosu, u kojem je ona pruža četvorici muškaraca. Neizvjesnost prizora, odnosno Samsonove budućnosti, podcrtava se kompozicijom čija je osnova ponovno dijagonala.

Starozavjetna biblijska junakinja Suzana bila je nadahnuće za više grafičkih ostvarenja. Suzanu, prema biblijskoj priči, zbog njezine ljepote dva pohotna starca ucjenjuju optužbom za preljub ukoliko ne zadovolji njihovu požudu, što ona odbija te biva ostavljena na milost i nemilost pravde patrijarhalnoga društva.

Trepše prikazuje trenutak ucjene u kojem su oko Suzanina akta u središtu prikazana dva starca. Na njezinu je licu vidljiv očaj i strah, dok su lica staraca izobličena od požude. Drugi bakropis prikazuje scenu koja je prethodila tim događajima – naga Suzana češlja se sjedeći na krevetu, dok je dva starca skriveni promatraju. Prizor pohotnih straca nasuprot nemoćne Suzane pogodan je za ilustriranje kompleksnih emocija.

Najpoznatija novozavjetna tema koja je našla mjesto u Trepšeovu opusu je Golgota. Raspeće je ovdje u drugom planu, što je rješenje viđeno već u Kraljevića, koji je, pogotovo u ovom razdoblju, Trepšeu neposredan uzor. Prostor je ponovno iskošen, izmjenju se svijetle i tamne plohe, čime se opet dobiva isti dojam neravnoteže. Za razliku od Trepšeova akvarela iste teme i kompozicije, ovdje su izrazi lica, pogotovo likova u prvom planu, mnogo ekspresivniji.

Sve spomenute grafike pripadaju prvoj fazi Trepšeova grafičkog djelovanja, kojoj je temelj prikazivanje opće nesigurnosti te straha, tjeskobe i nelagode. Svima im je zajedničko Trepšeovo ustrajavanje na dubokim psihološkim i patološkim stanjima, koja se očituju u ekspresiji lica i gestama koje vode do izobličenosti likova i grotesknosti samih prizora. Time se Trepše upisao u povijest hrvatske umjetnosti kao jedan od prvaka ekspresionizma.