Nedovoljno istražen opus

Velik dio prikazanih Trepšeovih djela nije uopće bio poznat javnosti, a neka su od najboljih djela sada prvi put prikazana

Autor retrospektivne izložbe Marijana Trepšea jedan je od najznačajnijih povjesničara umjetnosti u Hrvatskoj, prof. dr. Zvonko Maković. Njegovi svesrdni napori u istraživanjima novih i dopunama postojećih faktografija umjetnika i njihovih djela, kako u umjetnosti dvadesetog stoljeća tako i šire, zaključuju se nedavno otvorenom izložbom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Prvu polovicu hrvatske umjetnosti 20. stoljeća svakako je obilježila „Grupa četvorica“ čiji je član, uz Uzelca, Gecana, Varlaja, bio i Marijan Trepše.

Naizgled trivijalno pitanje glasi: tko je Marijan Trepše, ako njegovo djelo promatramo u kontekstu valorizacije hrvatske, pa i europske umjetničke baštine 20. stoljeća?

Marijan Trepše pripada među najvažnije hrvatske slikare prve polovice 20. stoljeća. Bio je jedan od onih koji je aktualizirao rano preminuloga Miroslava Kraljevića, štoviše neke osobine Kraljevićeve umjetnosti razvio i približio ekspresionizmu, a zajedno sa svojim generacijskim prijateljima (Uzelac, Gecan, Varlaj...) unio važne promjene na izložbama Proljetnoga salona, one manifestacije koja će biti ključnom platformom na kojoj se formirala generacija stasala tijekom i neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Trepše se na zagrebačkoj Akademiji školovao kod Bele Čikoša Sesije, ali nema nikakvih tragova učitelja, dakle secesije i simbolizma, u ranim Trepšeovim djelima. Njemu je mnogo važniji bio Miroslav Kraljević i slikarstvo lišeno simboličkoga govora. Nakon završena školovanja u Zagrebu on odlazi ujesen 1918. u Prag, gdje još od 1915. boravi Milivoj Uzelac. U Prag dolaze i Vladimir Varlaj i Vilko Gecan, tu su još Ivo Režek i Frano Kršinić i Prag je zaista važnom referencijom hrvatske moderne. Konačno, upravo će iz Praga stići i prvi glasovi o dadi, koje u Zagreb 1921. donose Branko Aleksić i Branko Ve Poljanski.

Gledajući, međutim, Trepšeovo djelo u kontekstu češke umjetnosti iz vremena kada on ondje boravi, moglo bi se reći da njega najaktualnije teme dotiču tek marginalno, da se on, baš kao i Uzelac, Gecan i Varlaj, više priklanja temama koje su u Pragu apsolvirane. To je, dakako, sezanizam i ekspresionizam, koje će spomenuta četvorica učvrstiti u hrvatskome slikarstvu.

Kako su se svi članovi grupe Četvorice izravno nalazili pod utjecajem manje-više istih umjetnika ili škola razdoblja u kome su stvarali, što je ono što Trepšea razlikuje od drugih u likovnoj ekipi?

Svaki iz kruga tzv. Praške četvorice jaka je osobnost sama za sebe, a međusobne su razlike jasno uočljive. Uzelac, Gecan i Trepše nešto su bliži, povezaniji, a zajednički bi im nazivnik između 1919. i 1921. bio upravo ekspresionizam. U odnosu na Uzelca Trepše je mnogo precizniji u eksplikaciji ekspresionističkih tema, što se najbolje vidi na grafičkim listovima koje tada intenzivno radi. Gecan mu je blizak u jednom trenutku oko 1920/21, a što se prepoznaje osobito u crtežima u jakim grafizmima, sjenčanjem, torzijama figura i deformaciji prostora. S druge strane, Trepšea treba gledati u kontekstu hrvatske književnosti. Nije on slučajno radio nekoliko portreta Krleže, čije ekspresionističke natuknice prepoznajem na seriji slika s prizorima iz krčmi. Te je krčme i kavane A. B. Šimić vidio kao svojevrsne plagijate Kraljevića, što uopće ne stoji. Samo se, i to vrlo grubo, oni dodiruju na tematskoj razini. S druge strane, Uzelac i Gecan radit će ilustracije za Krležine ratne novele, a te ilustracije objavljene u časopisu Savremenik 1921. prava su remek-djela hrvatske ilustracije, pa i tipografije.

Zašto je mjesto historiografskog poznavanja Trepšea, gledano očima širega kruga poznavatelja likovne kulture u nas, na neki način gotovo minimalizirano u odnosu na ostale članove grupe?

Pa ne bih rekao da je poznavanje Trepšea baš minimalizirano. Istina je da je od njegove posljednje retrospektivne izložbe prošlo 35 godina, no priređena mu je ne tako davno izložba crteža i grafika, izložen je u stalnom postavu Moderne galerije. Dakako, retrospektive Varlaja, Uzelca i Gecana pomogle su da se njihovo djelo bolje upozna, a vjerujem da će tako biti sada i s Trepešom. Činjenica je također da velik dio sada prikazanih Trepšeovih djela nije uopće bio poznat javnosti, da su neka od najboljih prvi put prikazana. Ja sam nešto upućeniji u djelo ovoga umjetnika, a tek pri finaliziranju izložbe promijenio sam neka ključna stajališta o njemu. Jednostavno rečeno, danas mi se čini mnogo zanimljivijim, vrednijim i važnijim za hrvatsku umjetnost nego kada sam se prije nekoliko godina počeo pripremati za ovu izložbu.

Portret Krleže, 1920.

Otkuda uopće inicijativa za vađenjem Trepšea iz zaboravljenih depoa i vrednovanje njegovih djela za izložbu otvorenu nedavno u Umjetničkom paviljonu?

Prije dvadeset godina počeo sam sustavno istraživati djelo Vilka Gecana, napisao sam mu i monografiju koja je izašla u Matici hrvatskoj 1997, zatim sam mu poslije priredio i retrospektivu. Radeći na Gecanu nužno sam morao posegnuti i u opus Milivoja Uzelca, a njih sam dvojicu držao nekom vrsti Dioskura hrvatske umjetnosti. Ulazeći dublje u opus Uzelca, počeo sam istraživati i Gecanu i Uzelcu najbližega umjetnika, a to je upravo Marijan Trepše. Teme su se širile poput koncentričnih krugova, a moje je zanimanje za taj segment naše umjetnosti raslo i to ne samo kada je slikarstvo u pitanju, nego i čitav vremenski segment hrvatske kulturne povijesti neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Upravo pripremam za Galeriju Klovićevi dvori vrlo kompleksnu izložbu Ekspresionizam u Hrvatskoj, koja će se otvoriti 30. ožujka sljedeće godine, dakle vrlo skoro, a želja mi je da s ekipom stručnjaka pokažem kako je to razdoblje bilo kvalitetno na svakom području.

Izložba je postavljena vrlo zanimljivo. Što je bila nakana ovakva tipa postava? Ne zasniva se naime na kronološkom izlaganju. Vi ste se očito vodili nekim drugim pravilima kojima ste htjeli prezentirati bogato stvaralaštvo ovog iznimnog i originalnog umjetnika.

Mene su pri postavu, a za to je vrlo važan arhitekt Oleg Hržić, pa onda i kolega Stanko Špoljarić, više zanimali neki drugi faktori od onih kronoloških. Naime, Trepšeovo je djelo, u svojim najvišim dosezima, zgusnuto u jedva petnaestak godina. Kao što je bio i slučaj s Gecanom, na primjer. Činilo mi se zanimljivijim voditi se nekim poetičkim, da ne kažem stilskim i tematskim poveznicama, nego da se djela nižu kronološkim slijedom. Nadalje, Trepšeov je opus vrlo heterogen. On je možda naš najbolji grafičar u prijelomnim godinama, a to su one neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Godine je 1921. u Parizu, gdje pohađa Académie de la Grande Chaumičre. U Parizu se ranih dvadesetih javljaju klasicizirajuće tendencije, afiniteti za čvrste volumene, za solidnost, i Trepše će usvojiti ta načela. I tu će se ponovno približiti prijatelju Uzelcu, a zajedno s njim Derainu, koji je ondje, uz Picassa, važna referencija toga vremena. Pariz, međutim, i tada nudi više opcija, scena je pluralistička, a Trepše se priklanja opciji koju će dokraja artikulirati kada se vrati u Zagreb. Nadalje, on sredinom dvadesetih počinje intenzivno raditi vitraje i dobiva mnoge naružbe. Najvažnije mu je djelo Golgota, koju 1935. postavlja u kapelici Trpećeg Isusa u Zagrebu. Godine 1925. debitira u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, radi scenografiju za Calderónovu Gospođicu đavolicu i u nekoliko sljedećih godina izvodi niz vrlo kvalitetnih scenografskih rješenja i kostima za predstave. Mora se reći i to da mu nakon tridesetih stvaralačka energija, recimo tako i inventivnost, postupno slabe i sve rjeđe nastaju djela onih vrijednosti koje je s lakoćom dosezao na počecima. I Trepšea je, dakle, zadesila ista sudbina kao i većinu naših umjetnika, a ta je da im je stvaralački vijek vrlo kratak.

Mislite li da će ova izložba odaslati poruku kako za upoznavanje djela Marijana Trepšea treba u budućnosti utrošiti mnogo više vremena?

O, da! Mislim da će ova izložba tek otvoriti problem Trepšea i njegove umjetnosti. Zanimanje za njegovo djelo neočekivano je veliko. Rekao sam kako su se i meni tek pri definiranju izložbe neki ključni problemi ovoga opusa posložili na neočekivan način, tako da sam u Trepšeu našao mnogo više nego što sam mislio da ću naći. Sretan sam što je tako.