Intelektualni ples

Ima nešto ironično u pokušaju opisivanja ironije. Kako god joj pristupili, na koncu ćemo se suočiti s nedostatnošću svoga razumijevanja. Iako se o njoj raspravlja već 2500 godina, mnoga su pitanja još otvorena. Ipak, pokušat ću ovdje sažeti ono izvjesno. Ironija (grč. ĺßńůíĺßá, pretvaranje, ismijavanje) polifonijska je figura diskurza koja preosmišljava iskaz. Ironičar govori posredno ili suprotno od onoga što kani kazati – kori hvaleći, hvali kudeći, prezire diveći se, hini neznanje, svjesno prešućuje ili kaže manje nego što se očekuje. Njezino funkcioniranje karakterizira razmak između znaka i smisla, rečenoga i mišljenoga, „slova“ i „duha“ stvari, iskaza i iskazivanja. Posvuda je sinonim inteligencije i visoke kulture. Pojavljuje se u konverzaciji, literaturi, publicistici, filozofiji, promidžbi. Npr.:

Otkud ti, mudra glavo? (pitanje upućeno magarcu)

Jednom zgodom u pariškom salonu neznanac prilazi pjesniku Leconteu de Lisleu i povjerljivo mu kaže: Victor Hugo je glup. Pjesnik mu na to uzvrati: Da, ali glup je kao Himalaja.

Figure, indicije, ironičnik

Ironija nije figura koju karakterizira specifična lingvistička struktura. Ona se ostvaruje preko drugih figura. Najčešće su:

antifraza (Kako je lijepo vrijeme! umjesto Baš je ružno vrijeme!)

hiperbola („Sjećam se jedne njegove izjave: ‘Kad sam bio dijete i kad je Dinamo gubio, ja bih tukao glavom po asfaltu.’ Posljedice se osjećaju i danas.“ – T. Židak)

litota (Neželjeni je gost, nakon nekoliko sati, kazao iscrpljenim domaćinima: „E sad moram poći.“ Oni na to uzvratiše: „Zar već?“)

paradoks (U Versaillesu, u dvorani za ručavanje, nakon objeda, Luis XIV pročita estetičaru Boileauu jednu svoju pjesmu i zatraži mišljenje. „To je izvanredno kao i sve što čini Vaše Veličanstvo. Da se Ono odlučilo napisati loše stihove, i to bi bio uspjeh.“)

igra riječima (U restoranu neznanac upita Karla: „Gdje se nalazi WC?“ Karlo, iznenađen pitanjem, odgovori: „Siđite niz stepenice, skrenite lijevo i na kraju hodnika naći ćete vrata na kojima piše Gospoda. Unatoč tome, uđite.“)

Slikarska ironija – Predsjednik Mao Andya Warhola

Premda se koristi pretvaranjem, ironija nije laž. Ona je pseudopseudologija, laž koja samu sebe poništava u trenutku kada je izgovorena. Vladimir Jankélévitch ističe da je „laž znak ratnog, a ironija mirnog stanja“, da varalica nije u dosluhu s onim koga pokušava prevariti – trojanski konj nije ironična dosjetka nego ratno lukavstvo, a prikrivanje prihoda radi izbjegavanja poreza nije litota nego obmana.

Ironija situacije

Budući da se temelji na pretvaranju, ustanovljen je niz indicija koje upozoravaju sugovornika ili čitatelja da je suočen s ironijom. U konverzaciji čitavo tijelo može sudjelovati u komunikaciji, pa se ironija može doznačiti mimikom i gestama – namigivanjem, nakašljavanjem, češkanjem, naročitim položajem glave, „crtanjem“ navodnika u zraku, zavjereničkim gestama žrtvi iza leđa i sl. Govorna sredstva usmene ironije posebna su intonacija, učestala ponavljanja pojedinih riječi, izraza ili rečenica, nagla promjena govornoga registra (npr. kada se prijatelja ili koga bliskog odjednom oslovi s Vi)). Ironiju, potom, u govoru i pismu, sugeriraju riječi upozorenja (prilozi: očigledno, uistinu, nesumnjivo, takoreći; pridjevi: neusporediv, izvanredan, častan; imenice: prijatelj, gospodin, znalac; zamjenice: moj, naš i sl.) te citatno i parodijsko prizivanje drugih tekstova. U pisanim tekstovima ironija može biti signalizirana tipografijom (navodnici, kurziv, zagrade) ili paratekstualnim informacijama (naslov, podnaslov, predgovor, pogovor).

Ironičnik

Davne 1899. francuski je pjesnik Alcanter de Brahm (anagram od Marcel Bernhardt) predložio upotrebu ironičnika, pravopisnog znaka koji bi čitatelju sugerirao da rečenicu ne shvaća doslovno nego da ju treba interpretirati. Znak je izgledao kao obrnuti upitnik.

Strategija klauna

Ironiju su gotovo posvuda prakticirali iznimni duhovi, među ostalim: Eshil, Sofoklo, Euripid, Aristofan, Platon, Ciceron, Horacije, Ariosto, Petrarca, Shakespeare, Cervantes, Swift, Fielding, Goethe, Flaubert, Byron, Kierkegaard, Dostojevski, Ibsen, Twain, Čehov, Pirandello, Musil, Proust, Mann, Kafka, Joyce, Brecht, Borges, Kundera, Eco. Među hrvatskim piscima znatniji su ironičari A. G. Matoš, M. Krleža, S. Šimić, R. Marinković, S. Novak, I. Slamnig, B. Maruna, S. Mihalić, V. Tenžera, D. Cvitan, I. Mandić, D. Ugrešić i S. Šnajder. Pjesma Majstore, ugasi svijeću S. Mihalića primjer je teksta koji se temelji na ironiji:

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.

Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.

Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.

Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.

Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,

majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.

pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.

Samo klauni znadu kako se možeš izvući:

plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.

Shvatimo li tekst doslovno, Mihalićev lirski subjekt poručuje majstoru (pjesniku, sebi) da odustane od govora, da se umjesto delikatnoga svjedočenja posveti trivijalnim poslovima u vrtu i oko kuće te beskorisnom brojanju zvijezda. Međutim, doslovno čitan, savjet ne bi imao puno smisla, jer majstor je majstorom postao upravo zbog lucidnoga i angažiranog svjedočenja o vremenu (uostalom, kaže se da su mu riječi neposlušne i da mogle bi pregristi uzice, da su mu oči pune čuđenja, te da se gdjekad osmjeli na proročku poruku). Kôd teksta je ironijski, kao što je na koncu i struktura samog savjeta. Dapače, poentno prizivanje strategije ponašanja klauna (plaču kad im se smije i smiju se kad im plač / razara lice) majstora zapravo ohrabruje da govori, ali mu preporučuje antifrastički diskurz, upravo ironiju kao prikladnu retoričku masku koja će sačuvati i njega i snagu njegova svjedočenja.

Veoma su efektni primjeri ironije u polemičkim maksimama, aforizmima, poslovicama i grafitima U njima se figurativno poopćavanje stanja promeće u prokazivanje pojedinih običaja i ponašanja, te u jetko komentiranje prilika:

Danas možeš biti pisac i ne treba ti za taj posao drugo nego znati prepisivati. (A. G. Matoš)

U Hrvatskoj je naime kao u nebu. Posljednji su na prvim mjestima. (A. G. Matoš)

Mudra glava, šteta što je samo na dvije noge. (poslovica)

Ne trošite 700 kuna na abortus, provozajte se busom Dubrava–Sesvete. (grafit)

Umirovljenici vode ljubav kao zvijeri, svako malo netko rikne. (grafit)

Četiri koncepta

Sam pojam potječe iz grčke antike. Smisao mu se tijekom stoljeća osjetno mijenjao. Najprije se pojavio pojam eiron, koji je označavao onoga koji pita i koji se pita. U Aristofanovim komedijama njime su obilježavani likovi lažaca i prevrtljivaca, što je pojmu pridalo negativnu konotaciju. Potom se u Platonovim dijalozima pojavljuje zasigurno najpoznatiji lik ironičara – Sokrat. Ironija je u središtu majeutike, Sokratova umijeća da – predstavljajući se neznalicom – sugovornika privede spoznaji. Njegova se maksima Znam da ništa ne znam može tumačiti i kao vrhunski primjer ironije.

Sažimajući raznorodne prakse, paradigme i teorijske opise ironije, belgijski znanstvenik Pierre Schoentjes izdvaja četiri bitna koncepta, koji su obilježili povijest tog pojma: sokratsku ironiju, ironiju situacije, (netom opisanu) verbalnu ironiju i romantičnu ironiju. Pritom, tabelarno, svakome konceptu pridružuje uporišni tip diskurza, svrhu, smisao i matičnu figuru:

Sokratska i romantična ironija pripadaju povijesti. Sokratska je ironija stav, prije pitanje etike nego retorike. Atenski je filozof hinio da obožava tobožnju mudrost drugih ljudi da bi otkrio praznine u njihovu znanju, prokazao predrasude i nagnao ih da sami nalaze odgovore na svoja pitanja. Platonski dijalog nije dijalog jednakih – Sokrat je nalik učitelju, a njegovi sugovornici učenicima, te su u njegovoj ironiji združene didaktična komponenta, ljubav prema spoznaji i polemička strast. Sokrata na djelovanje pokreću uzvišeni ideali Istine i Pravde.

Koncept romantične ironije oblikovan je potkraj 18. i početkom 19. stoljeća u filozofskoj školi njemačkoga idealizma. Na njemu je najviše radio Friedrich Schlegel, koji je, slijedeći Sokrata, ironiju shvaćao kao kritički stav spram stvarnosti: „Ironičar je naizmjence filozof, filolog, kritičar, nalikuje instrumentu koji se podešava prema željenom tonu. Bezbrojna su njegova izmišljena imena i beskrajno su raznoliki načini pomoću kojih nastoji ostati nepoznat.“ Romantičari su svijet shvaćali kao kaotično mjesto, a ironiju kao svijest o tom kaosu, kao otklon između željenog idealnog stanja svijeta i stvarnosti. Ironičar ne poseže za antifrazom Kako je lijepo vrijeme! iz estetskih i retoričkih razloga, nego zato da podsjeti na odsutno idealno stanje.

Ironija situacije (ili sudbine) ne ostvaruje se posebnim diskurzivnim strategijama, nego ju naprosto karakteriziraju odnosi među fenomenima. Temelji se na zatečenu ili (u fikciji praksama) izmišljenu neskladu ili paradoksu. Priroda, povijest i svakodnevica nude obilje primjera: žaba krastača pokraj mirisnoga cvijeta, sirotinjski šator pokraj raskošnoga dvorca, ubojica pokraj žrtve, gluhi Beethoven koji komponira prekrasnu glazbu, pokradeni lopov i sl. Ironija situacije u drami i prozi pokreće naraciju – u Andersenovoj bajci ružno se pače pretvara u prekrasnog labuda, u Twaineovu romanu uloge zamjenjuju kraljević i prosjak, a u brojnim komedijama humor se gradi na činjenici da jedan lik (npr. rogonja) ne shvaća situaciju u kojoj se nalazi.

Ironija kao strategija tumačenja

Ironija je nezaobilazna tema književne i kulturne teorije. Pritom su najpromatraniji odnosi ironije i slobode, refleksije i kreacije, etike i estetike. Cleanth. Brooks smatra da je ironija strukturno načelo književnoga djela, Wayne Booth je naziva intelektualnim plesom, a Northrop Frye čitavo 20. stoljeće određuje dobom ironije. Postmoderni teoretičari (Barthes, Derrida, Deleuze, Foucault, Lacan, Lang, Lyotard) grade koncept mislećeg subjekta koji je stvoren od manjka, koji se nastanio u jeziku drugoga i koji se poizvodi u jeziku i jezikom. Ironija se i dalje tumači kao unutrašnja rascijepljenost iskaza, ali kritička se distanca više ne pripisuje autoru nego čitatelju. Barthes konstatira da „ironija nije ništa drugo doli pitanje što ga jezik postavlja jeziku“. Linda Hutcheon ističe da tumač ironičnoga iskaza uvijek realizira seriju kompleksnih hermeneutičkih činova koji imaju semantičke i vrijednosne posljedice; „rečeno“ i „nerečeno“ supostoje za tumača, oboje si međusobno preuzimaju značenja jer su doslovno povezani u cilju stvaranja pravog „ironičnog“ smisla. Autorica posebno inzistira na političkoj dimenziji ironije. Budući da se događa u diskurzu, njezine semantičke i sintaktičke dimenzije ne mogu se promatrati odvojeno od socijalnih, kulturnih i povijesnih aspekata konteksta u kojemu se ona događa. Politička dimenzija, prema Lindi Hutcheon, ponajviše ovisi o tome shvaća li se ironija kao oblik konstrukcije ili destrukcije.

Osim u jezičnim, ironija se pojavljuje i u drugim (umjetničkim) praksama, osobito u slikarstvu, fotografiji, filmu i glazbi. U novinskoj, umjetničkoj ili propagandnoj fotografiji bilježi se (ili inscenira) ironija situacije. U slikarstvu i glazbi učestalo je ironično citiranje. Andy Warhol primjerice, za vrijeme posjeta Mao Zedonga Americi, dok njegove fotografije preplavljuju novinske naslovnice, izrađuje sliku Predsjednik Mao (1973) citirajući zapravo kineski propagandni plakat i serijski ga umnažajući. Ironija tog djela izvire iz napadne upotrebe boja i nedoslovnog udvajanja koje ima snagu britkoga kritičkog komentara.

Ironija je u temelju ili je bitan sastojak satire i parodije, pastiša, sarkazma, cinizma i humora. Za razliku od većine figura, koje se zasnivaju na sličnosti, ona se zasniva na različitosti. Ironija uvijek pretpostavlja trajanje. Za njezino je razumijevanje potrebno bar toliko vremena koliko zahtijeva „prevođenje“ antifraze. Ponekad je ironični iskaz nerazrješiv, što pokazuju pojedine Sokratove tvrdnje koje se i danas izdašno interpretiraju.