Zamašni tekstološki pothvat

Zamašni tekstološki pothvat

Damjan Beneša, De morte Christi, kritičko izdanje priredio i uvodnu studiju napisao Vladimir Rezar, Ex libris, Zagreb, 2006.

Izdanje epa De morte Christi (Smrt Kristova) Damjana Beneše prva je knjiga u nizu Hrvatska književna baština – građa za povijest hrvatskoga latinizma. Niz zacijelo nije mogao biti otvoren na bolji način nego objavljivanjem epa koji je, unatoč monumentalnosti i veličini od 8.486 heksametara, morao čekati više od 450 godina da bi ugledao svjetlo dana! Za konkretno djelo postoje još i specifični razlozi, o kojima će poslije biti riječi, no tužna je činjenica da je danas takvo stanje i s mnogim drugim rukopisima. Ipak, tješi nas spoznaja da u Hrvatskoj postoji malobrojna, ali iznimno aktivna skupina filologa koji se ne mire s trenutačnim stanjem, nego se s velikim entuzijazmom prihvaćaju priređivanja za tisak djela hrvatskih latinista.

Damjan Beneša (oko 1476–1539), poznat u literaturi i kao Benešić, dubrovački pjesnik latinist, ostavio je iza sebe bogat književni opus. Njegovi epigrami, ekloge, ode, satire i druge pjesme zapisani su u rukopisu br. 78 Arhiva Male braće pod naslovom Poemata. Rukopis br. 4 Znanstvene knjižnice u Dubrovniku sadrži ep De morte Christi u deset knjiga. Oba rukopisa prepisao je 1816. dubrovački franjevac Antun Agić u jedan kodeks (AMB 256). Zanimljivo je kako je njegovo pero za Benešinu poeziju bilo potencijalno pogubno — a u konačnici ipak spasonosno. Agić se naime bio nadasve kritično i podrugljivo osvrnuo na Benešine stihove nazvavši ih deliramenta — trabunjanja. Na taj je način od nakane da se njima pozabave zacijelo odvratio mnoge koji bi se toga posla možda bili prihvatili. S druge pak strane, da taj franjevac nije iz dosade prepisao Benešina djela, bilo bi — zbog činjenice da je autograf u međuvremenu pretrpjeo brojna i znatna oštećenja — gotovo nemoguće prirediti kritičko izdanje.

A do nastanka ovog izdanja bilo je od tako impozantna Benešina književnog opusa objavljeno svega nekoliko pjesama. Još su davne 1499. u Firenci tiskana tri njegova epigrama u knjizi J. Dragišića De natura coelestium spirituum; oko 150 stihova iz zbirke Poemata nalazimo u antologijskom pregledu hrvatskoga latinizma u okviru serije Pet stoljeća hrvatske književnosti (1969), dok su u novije vrijeme po jednu Benešinu pjesmu objavili M. Bricko (latinski prijevod grčke elegije Grgura iz Nazijanza, 1992) i Darko Novaković (ribarska ekloga Alieuticon, 1999). Upravo potkraj 20. stoljeća dolazi do povećana zanimanja za toga pjesnika (o Benešinim pjesmotvorima pišu i Branimir Glavičić te Vladimir Rezar), pa i obrata u percepciji njegove književne ostavštine. Sve to rezultira radovima koji se afirmativnije odnose prema Benešinu pjesništvu. Možemo stoga reći da se danas — nasuprot negativnoj ocjeni Agićevoj (a u sličnu tonu pisao je prije stotinjak godina i Đuro Körbler) te umjerenoj kritici Vladimira Vratovića u spomenutoj antologiji — na Dubrovčanina sve više gleda kao na pjesnika čija djela zaslužuju punu pozornost, ne samo zbog opsežnosti nego i zbog nepobitnih književnih kvaliteta. Takvu nas napokon zaključku vodi i izvrsna uvodna studija Vladimira Rezara kojom je popraćen tekst epa De morte Christi.

Priređivač se potrudio da na 87 stranica iznese sve važne podatke vezane uz autorov život, njegova djela, njihovu dataciju i ubikaciju rukopisâ, te način na koji su do nas došli, a posebno se, iscrpnom analizom, osvrnuo na ep De morte Christi. Pritom oduševljava činjenica da nijedan bitan zaključak nije izveden, a da nije potkrijepljen nizom argumenata — nerijetko onih sitnih signala koje bi mnogi možda zanemarili — što svjedoči o stručnosti priređivača te o pomnji i samoprijegoru s kojima se latio mukotrpna posla. Iz Rezarove je analize razvidno da je riječ o vergilijanski intoniranu religioznom epu koji je uspio ispuniti humanistička žanrovska očekivanja kakva je u praksi propisivala tadanja epska produkcija, a na teoretskoj razini naputke poetikâ poput one Marca Girolama Vide. Beneša je, povrh toga, uspio udovoljiti i Aristotelovim kriterijima dobra epa s obzirom na to da je obradio jedinstven i dovršen čin (događaje smještene u okvir od samo četiriju dana: posljednju večeru, Kristovu muku, smrt i uskrsnuće). Takav mu je oskudan biblijski uzorak ostavio dakako mnogo mjesta za brojne perifraze, razvijene poredbe, ekfraze i digresije, sve prema standardu epske elokvencije. U njegovu se epu, u obliku tzv. općih mjesta, odjeka ili evokativnih aluzija, dade uočiti i velik utjecaj klasičnih pjesnika (ponajprije Vergilija) i žanrovskih suvremenika (Bunića i Vide).

U ovom je izdanju tekst epa De morte Christi uspostavljen u prvom redu na temelju autografa ZK 4, a na mjestima gdje se zbog oštećenjâ tekst nije dao rekonstruirati, uteklo se lekcijama Agićeva prijepisa. Izdanje je popraćeno kritičkim aparatom, ustrojenim prema svim pravilima struke, zatim stvarnim komentarom, koji upućuje na korespondenciju između pojedinoga mjesta u tekstu i mjesta u biblijskom ili nekom drugom predlošku, te bilješkama na kraju svakoga pjevanja (riječ je o nizu zanimljivih Agićevih opažanja na račun Benešinih metričkih, gramatičkih i inih pogrešaka). Izdanje je obogaćeno i korisnim kazalom (Index nominum et locorum), a čitatelju će od velike pomoći biti i pregled sadržaja epa, gdje se prilično detaljno, takoreći od stiha do stiha, iznosi tijek radnje.

Benešin ep De morte Christi drugi je zamašni tekstološki pothvat Vladimira Rezara: on je također autor hvaljena i nagrađivana dvojezičnoga izdanja djela Commentarii de temporibus suis Ludovika Crijevića Tuberona (Zagreb, 2001). Izdanje je nedvojbeno vrijedan prinos našoj klasičnoj filologiji i književnoj znanosti uopće, nužan preduvjet za dalje proučavanje Benešina teksta te silan poticaj za priređivanje drugih rukopisa hrvatskih latinista. S tom je plemenitom svrhom upravo i započet spomenuti niz.

Teo Radić