Poljičica kao sastavnica hrvatske tropismenosti

Posebnost uporabe nekoga pisma na omeđenom, područnom ili nacionalnom, odnosno državnom prostoru uvijek je ogrnuta sviješću o vlastitosti, izdvojenosti, značajnosti, ponajprije o povezanosti s vlastitom zajednicom – o dijeljenju zajedničke prošlosti, o dubinskoj ukorijenjenosti u konkretan prostor, o povezanosti s rodom, ali i o skladu s prirodom, bliskosti pod „kapom nebeskom“ koja se prostire dokud oko seže, pa i malo šire.

Kip poljičke heroine Mile Gojsalić, rad Ivana Meštrovića, na ušću Cetine i grad Omiš / Snimio Zvonimir Barišin / PIXSELL

Svi kulturni izdanci, prije svega folklor (nošnja, glazba, plesovi) i usmena književna tradicija, temeljno osnažuju svijest o međusobnoj pripadnosti, ponos na vlastite vrijednosti, grade i jačaju primarni društveni identitet. Od svih kulturnih posebnosti koje taj identitet grade najveću pak važnost nosi pismo – sustav vizualnih znakova nekoga jezika – koji je istom najsloženije i simboličkim vrijednostima najimpregniranije sredstvo ljudske komunikacije. Kao što smo svi mi prepoznatljivi po jeziku, narječju, mjesnom govoru, kojima izražavamo svoj duhovni svijet, svoje ljudsko dostojanstvo, kojima se povezujemo i razdružujemo, po kome smo vlastiti u kontaktima s drugima, bližima i udaljenijima, tako je i s pismom. Činjenica da pismo nadilazi vremenske barijere, da ostaje uklesano u kamen ili upisano odnosno utisnuto na pergament ili papir, da ima svoj poseban vizualni kod, upućuje na tajnu Riječi, na zakrivenu dubinsku istinu, na vlastiti kontinuitet kroz povijest. Što je dotično pismo izgledom posebnije, što su mu podrijetlo i razvoj zamagljeniji, to je i zanimljivije, to ima veći simbolički potencijal.

Tipovi ćirilice u Hrvatskoj

Za razliku od glagoljičkog pisanja ćiriličko se u povijesti hrvatske kulture sporije afirmiralo kao izraz vlastitosti, kao jedna od ravnopravnih povijesnih pismovnih sastavnica. Glagoljica, i po spomenutoj nepoznatosti svoga podrijetla, a posebice po dominantnoj ovdašnjoj uporabi, lako je stjecala vrijednost nacionalnog brenda, pa makar to katkad značilo i zanemarivanje njezinih istinskih polazišta kao općeg slavenskog pisma grčkih kulturoloških korijena. Do današnjih se dana njezina zastupljenost proširila i popularnom kulturom, počesto doduše i zloporabljena ili banalizirana, nerijetko i u parapolitičke svrhe (u mjeri promoviranih, poželjnih povijesnih okvira i vrijednosti). Razumijevanje funkcije i razvijenosti glagoljice u hrvatskoj kulturi poistovjećivalo se sa znakom nacionalne izdvojenosti i u slavenskome svijetu (nasuprot ćirilici koja se identificirala s pismom „istočne“ slavenske, grkocentrične Europe), a i u okvirima europske povijesti (kao suprotnost prema latinskom univerzalizmu); sve to utoliko više što porijeklo slovnih oblika ovoga slavenskog pisma zapravo do danas ostaje nepoznato.

Prijepis Poljičkoga statuta iz 1670.  / Izvor NSK Zbirka rukopisa i starih knjiga

Razmjerno je dugo vremena trebalo da se drugi udio povijesne hrvatske pismenosti – one ćiriličke – izdigne na doličnu razinu, primjerenu važnosti za povijest hrvatske kulture u cjelini, kao i pojedinih njezinih regija, kakva je i poljička (uz dubrovačku i bosansku, odnosno hercegovačku). Isticanjem ćiriličke sastavnice gotovo se nužnim smatralo isticati njezinu „zapadnost“ ili „hrvatskost“, vjerojatno zbog opreza da se ne poistovjeti sa srpskom ćirilicom, u kojoj su bile kroz stoljeća provedene mnoge reforme sukladne uzusima uporabe u Istočnoj crkvi. Tek je, naime, potkraj prošloga stoljeća čvrsto ojačala svijest o „tropismenosti i trojezičnosti hrvatske kulture“ (zaslugom prije svega Eduarda Hercigonje); u mnogom smislu takva je krilatica zapravo označila afirmaciju ćiriličke sastavnice, jer su i latinička i glagoljska već bile dobro poznate i vrednovane. Premda su u ranoj slavistici, još onoj s početka 19. stoljeća, očigledne bile tendencije da se glagoljica poistovjećuje s hrvatskom kulturom, a ćirilica se (u svim svojim vidovima) uobičavala svrstavati na Istok, uloga Zadranina Ivana Berčića (kanonika, profesora na zadarskoj bogosloviji, slavista/filologa) bila je u 19. stoljeću presudna. On je u svom Bukvaru staroslavenskoga jezika (Prag, 1860) jasno istaknuo kako se zapadna ćirilica na našim prostorima pojavljuje ugrubo u tri regionalna vida: bosanskome, dubrovačkome, i – onome Poljičke knežije.

Pravda velikog poljičkog kneza Jure Novakovića
iz 1791. pisana poljičicom / Snimio Damir Vladušić Savez za Poljica

Akademik Mateo Žagar na svečanosti proglašenja nematerijalnim kulturnim dobrom u NSK u Zagrebu

Usporedbena tablica slovnih oblika tih inačica, koju je ponudio u svom Bukvaru, sve do danas nije nadmašena, boljom dakle još ne raspolažemo. Berčić je ovo pismo u cjelini bio nazivao „posebnom bosanskom azbukvom“, jasno prepoznajući – zbog njezine genetske veze s dubljom unutrašnjosti, ali i po iznimno bogatoj produkciji – potencijal da se širi i izvan Poljica, svugdje gdje bi služili poljički svećenici. Otkad je svoju knjigu objavila Benedikta Zelić Bučan (Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, 1961, 2000), posve je jasno da su postojale i druge regionalne posebnosti, npr. uz poljički i – splitski ili makarski tip ćiriličkoga brzopisa.

Uvrštenje poljičice u popis zaštićenoga nematerijalnog dobra Republike Hrvatske s jedne je strane kruna stoljetnog razvoja znanja i svijesti o važnosti ovoga dragulja hrvatske pismenosti u poljičkome kraju; s druge strane, ovo će priznanje i nadalje razvijati lokalnu samosvijest i ponos na bogatu vlastitu baštinu

„Arvacko pismo“

Dok je povezanost s bosanskom ćiriličkom praksom, pogotovo u ranonovovjekovlju (franjevačkom), uvijek bila neprijeporna, manje se iskazivala posredna povezanost s bogatom dubrovačkom ćiriličkom pismenošću (pogotovo znamo li koliko je u Bosni bio utjecajan dubrovački ćirilički tisak 16. st. objavljivan u Mlecima). Iz potrebe da se ukaže na bliskost s bosanskom praksom nerijetko se o poljičici govorilo kao o bosan(č)ici, čime se, doduše, nije iznevjerila bit koja je upućivala na prostorni kontinuitet, iako je bila zanemarena karakteristična regionalna izdvojenost. Nije, dakako, uobičajeno nazivati pisma prema regionalnoj izdvojenosti, ali u okolnostima kada ono nije uzdignuto na razinu standardnoga pisma, kada ima naglašenu funkciju i identifikaciju upravo na ograničenome prostoru, kada se na tome prostoru doživljuje izrazito „svojim“, takvo isticanje ne treba biti dvojbeno. Ono dakako podrazumijeva razvijenu svijest o pripadnosti ove inačice nadređenim okvirima (zapadno)ćiriličke pismenosti, one koja je dakako krajem 9. stoljeća izrasla na temeljima grčkoga alfabeta, a namijenjenima slavenskoj riječi.

Naslovnica prijepisa Poljičkoga statuta iz 1670.  / Izvor NSK Zbirka rukopisa i starih knjiga

Jedan od naziva za ovo poljičko pismo bilo je i „arvacko pismo“ (zasvjedočeno u jednom prijepisu Poljičkoga statuta iz 1665. godine), čime je istaknut jasan kontekst nasuprot okruženju latinske i talijanske pismenosti (sve to u kontekstu odnosa s mletačkom vlasti), ali i nadregionalna svijest, u to vrijeme već s afirmiranom nacionalnom atribucijom. Tijekom ranog novog vijeka i 19. stoljeća u Poljicima su se u bogoslužju koristile glagoljske knjige (pri čemu je upravo sjemenište u Priku, nasuprot Omišu, bilo jezgra), dakako po odluci Rima, dok je poljičica funkcionirala kao njezin pandan za praktične, poslovne i privatne svrhe. Zato bi opravdano bilo poljičku pismenost kroz stoljeća zvati „glagoljsko-ćiriličkom“, to više što je i stara, zatrta glagoljička pismenost (autohtono nepotvrđena istočno od rijeke Krke nakon kraja 12. stoljeća) ostavila u zapadnoj ćirilici mnoge tragove (u distribuciji pojedinih slova, npr. jata i đerva). Danas već uvriježen naziv „poljičica“ analogno je izveden prema nazivima za druga pisma, a i blizak je nazivima „poljička azbukvica“ ili „poljička glagoljica“, koje je  bio zabilježio još don Frane Ivanišević krajem 19. stoljeća.

Reljef s pročelja crkve Porođenja Blažene Djevice Marije u Tugarama iz 1739.  s natpisom na poljičici / Izvor Savez za Poljica

Pouzdano znamo da se zapadnom ćirilicom na ovim prostorima pisalo barem od 13. stoljeća (npr. Omiški natpis kneza Miroslava Kačića iz 1235), u čvrstom prostornom kontinuitetu prema okolnoj pismenosti, sve do Bosne na sjeveru, Istre na zapadu, Konavala na istoku. Znamo također da ovo grčko, za Slavene reformirano, pismo nije samo uvoz iz zaleđa, proširen kopnom preko Balkana, nego je pristiglo s juga možda još i u 9. stoljeću (kada i glagoljica), zacijelo s prostora barske i dubrovačke nadbiskupije (koji je dugo bio dijelom Bizantske Dalmacije), dalje prema unutrašnjosti i sjeveru. Poljica su bila prostor gdje su se utjecaji preklapali i gdje su, u karakterističnom omjeru između izoliranosti i otvorenosti, postojali bazični temelji za autohtoni kulturni uzlet. Dobra organiziranost Poljičke knežije, razgranatost društvenog života u mnogim vidovima, vrlo visok stupanj pismenosti puka, sve su to bile važne pretpostavke za afirmaciju i „standardizaciju“ ove regionalne inačice zapadnoćiriličkog pisanja.

Dragulj hrvatske pismenosti

Bogata poljička pismovna tradicija odigrala je veliku pozadinsku ulogu za novovjekovni uzlet i glagoljičke i ćiriličke pismenosti u Rimskoj crkvi. Naprimjer, Poljičanin Ivan Paštrić potkraj 17. stoljeća u Rimu je spominjao 58 popova i 11 klerika glagoljaša, i time osnaživao propagandu da i dalje razvija skrb o domaćem jeziku na hrvatskom prostoru. Poljički dokumenti, nastajali sve do 20. stoljeća, danas se čuvaju u mnogim bibliotekama (jedna od najvećih zbirki u Arhivu je HAZU, a nemali broj dokumenata čuva se i u NSK). Osim pravnih tekstova (npr. više prijepisa Poljičkoga statuta), povijesnih, recepata, ljekaruša, oporuka, korespondencije i sl., sačuvani su i rječnici staroslavenskih bogoslužnih tekstova; velik dio toga korpusa, kako jezični aspekt tako i pismovni, tek čeka intenzivnu obradu novijih naraštaja filologa i povjesničara. Ono pak što uporabu ovoga pisma u Poljicima izdvaja, uz činjenicu da se kontinuitet pisanja njome prati gotovo tisuću godina, jest izrazita demokratičnost pisanja, što odlično svjedoči o visokoj kultiviranosti ovoga kraja kroz dugu povijest.

Običnim okom možda se razlike između poljičice i bosanske i dubrovačke brzopisne ćirilice neće lako opaziti, međutim po normalizaciji slovnih rješenja i pravopisa jasno je kako je riječ o vrlo razvijenom pismu, kojim su se u toj sredini koristili mnogi, i koje je upravo svojom funkcionalno razgranatom uporabom i učestalosti pisanja steklo visok status u društvenoj zajednici. Kao ni glagoljica, ni ćirilica (u poljičkoj ili u bilo kojoj drugoj regionalnoj inačici) nije bila u svojim registrima sporedno pismo, nikakva „rezerva“ kao svojevrstan povijesni prežitak. Oba su se ova pisma kroz stoljeća iskazala kao bazična za one sadržaje kojima su služila, kao svojevrsni pismovni supstrati kojima se s vremenom pridružila latinica jačajući svoju uporabu u novim zonama koje su doživjele u ranonovovjekovlju zamah, i to prije svega u urbanim središtima.

Uvrštenje poljičice u popis zaštićenoga nematerijalnog dobra Republike Hrvatske s jedne je strane kruna stoljetnog razvoja znanja i svijesti o važnosti ovoga dragulja hrvatske pismenosti u poljičkome kraju, pri čemu najveća zahvalnost pripada lokalnoj zajednici, odnosno Savezu za Poljica; s druge strane ovo će priznanje i nadalje razvijati lokalnu samosvijest, ponos na bogatu vlastitu baštinu, osobito u svladavanju vještine pisanja i tiskanja njome, pri čemu pismo neće biti samo popis likovno atraktivnih slova, tek „mrtvo slovo na papiru“, već i poticaj da dublje prionemo uz nijansiranu kulturnu povijest vlastitoga prostora. Činjenica da je lokalna zajednica, na čelu sa Savezom za Poljica, tako marno prionula uz njezino njegovanje važna je pretpostavka za svaku vrstu samosvijesti i općega gospodarskog napretka ove regije (povijesne i suvremene), za njezin demografski prosperitet, ekološku očuvanost, održivi i sadržajni turizam.