Književnost u nama može potaknuti hrabriji odnos prema stvarnosti

Četvrti roman Kristiana Novaka Slučaj vlastite pogibelji odmah po objavljivanju prometnuo se u književni događaj godine. Ali svakako i šire, jer je već i prije no što su prvi primjerci romana izišli iz tiskare djelo u varaždinskom HNK doživjelo svoju teatarsku adaptaciju u dramatizaciji i režiji Ivana Plazibata. Nova proza jednog od najzanimljivijih i najznačajnijih suvremenih domaćih književnika tako je postala i svojevrsni kulturni fenomen, o čemu svjedoče ne samo odlično posjećena predstavljanja romana u gradovima diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu, o čemu i sam autor govori u ovom razgovoru, nego i godišnja nagrada „Vladimir Nazor“ koju je upravo osvojio za roman. Pred ljubitelje Novakove proze, osobito romana Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši, stiglo je još jedno vrlo intrigantno ostvarenje koje nose snažni, slojeviti i životni likovi, provokativne situacije i intimne drame u konkretnom slučaju temeljene na stvarnim događajima, te iznimno bogat i živ govor likova, koji je već postao piščev zaštitni znak, obogaćen ne međimurskim dijalektom, nego lokalnim koloritom i slengom. Kristian Novak elokventan je i temperamentan sugovornik, govori brzo i energično, ali jezgrovito i precizno, što ne čudi ako znamo da se nekad intenzivno bavio džudom, toliko uspješno da je bio i član hrvatske reprezentacije.     

Snimnio Vjeran Žganec Rogulja / PIXSELL

Gospodine Novak, dobitnik ste godišnje nagrade „Vladimir Nazor“ za roman Slučaj vlastite pogibelji, koji je objavila nakladnička kuća OceanMore. Uz čestitke na nagradi, pitanje: koliko vam znači nagrada i koliko ona prema vašem mišljenju može pridonijeti afirmaciji ne samo vašeg spisateljskog rada, nego i književnosti u širem smislu?

Hvala na čestitkama, ova nagrada mi znači doista puno, ne samo zato što nosi Nazorovo ime i što je riječ o jednoj od najprestižnijih nagrada u nas, nego još više zato jer je priča koja je ovdje nagrađena istodobno bolna i na individualnoj i na društvenoj razini. Imao sam mnoge etičke dvojbe pri pisanju ovog teksta, a ovo mi je na svoj način potvrda da sam – ipak – dobro odlučio. Na pitanje o tome mogu li i u kojoj mjeri nagrade pridonijeti afirmaciji književnosti mogu odgovoriti na dva načina. Ukratko: da! Dulji odgovor glasio bi: …ali nije tako jednostavno. Jer se znalo dogoditi i da nagrađene knjige jednostavno ne dožive recepciju kakvu kvalitetom zaslužuju, a s druge strane, knjige koje nisu osvojile nagradu postanu hitovi i za kritiku i za publiku. To je svakako tema za dublju diskusiju.

Pišete li – da tako kažem – teško? Koliko dugo dorađujete i „brusite“ tekst? Dopuštate li likovima da tijekom pisanja žive svoje vlastite živote i sudbine, drugačije od onih koje ste im isprva zamislili? Odnosno, puštate li da oni vas vode, i ako da, u kolikoj mjeri?

Dobro ste naslutili, pišem doista teško. Čini mi se da je to oko 80 posto muke, a 20 posto užitka. Treba mi u pravilu oko četiri godine za ovako kompleksnu priču, a ispada da jedino takve i biram. Prvih nekoliko mjeseci razmišljam široko o karakterima i skiciram svijet i priču iz različitih perspektiva, i kad mi se pomalo iskristalizira što hoću s tom pričom, sjedam za stol i krećem s pisanjem. Prvu verziju ispisujem što je brže moguće, a sve kasnije sporo, što sporije. Većinom oko šeste ili sedme verzije više ne znam kako si pomoći i tada kreće rad s urednikom. Likovi su tada već, ako je bilo sreće, zaživjeli i odveli priču u nekom svom smjeru. To, naravno, puštam, jer su ti trenuci najdragocjeniji. Kada ti lik kaže da priča nije ono što si zamislio, nego nešto puno bolje i logičnije.

U romanu Slučaj vlastite pogibelji ponovno se bavite neuralgičnim pitanjima ovog društva, od korupcije i načina na koje se shvaćaju zakon i moral, preko spremnosti pojedinaca da se suprotstave sustavu takvom kakav on već jest, do univerzalnih tema slobode, ljubavi i odanosti. Kako je nastao roman i kojim ste se idejama vodili u njegovu pisanju?

Istraživao sam jedan stvarni slučaj koji se dogodio i koji me nadahnuo na pisanje ovog romana. Međutim, dugo sam to radio bez ikakve namjere da čitavu priču naposljetku uobličim u roman. Ali podsvijest mi očito intenzivno radi, tako da sam prije četiri-pet godina ipak počeo slagati temeljnu konstrukciju priče. Proces stvaranja romana bio je dosta težak, ponajviše upravo zbog te činjenice što je nadahnut istinitim događajima, kao i zbog toga što su neki akteri priče još uvijek živi. Samo pisanje romana predstavljalo mi je dodatnu vrstu problema. Želio sam ga oblikovati tako da se pamte prave stvari i da naglasak bude na ljudima koji su se suprotstavili sustavu, a da bih to postigao, bio sam prisiljen kopati po ranama koje još nisu zacijelile.

Koliko vam je u radu bilo zahtjevno to fikcijsko nadograđivanje fakcije, upravo iz razloga što je bila riječ o konkretnim ljudima i njihovim sudbinama?

Taj mi segment uopće nije predstavljao problem, zato što mi je u jednom trenutku, kad mi se, da tako kažem, „posložilo nekoliko kotačića“ koje sam pokupio iz medija koji su aktivno pratili taj slučaj, mozak sam počeo maštati o tome što je uistinu moglo biti iza kulisa, ono što mi ne možemo znati. Tu su mi se dosta brzo i prilično bistro izdvojili karakteri i njihovi međusobni odnosi. Tako da mi taj dio nije bio problematičan. Izazovnija mi je bila etička dimenzija koju sam spomenuo.

S obzirom na teme kojima se bavite, ne samo u ovom romanu nego i u romanima Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši, i na načine na koje se bavite tim temama, vi ste angažiran autor. Taj je angažman u novom romanu dodatno istaknut već riječima na stražnjoj korici, o „pravdi koja se tiče svakog, ili nije pravda“ i o „smrti pravde sa smrću pravednika“. Mislite li da romani poput vaših, ili umjetnička djela općenito, mogu pridonijeti da se nešto promijeni nabolje?

Skeptičan sam prema tome. Sumnjam da u slučaju objavljivanja neke knjige, moje ili nečije tuđe, može pasti vlada, ili da netko od moćnika može snositi ozbiljne posljedice. To nema veze s kakvoćom same knjige. Ali ono za što vjerujem da je moguće jest da takvo prozno djelo utječe na sve nas, na tzv. „male“ i „obične“ ljude. Mislim da je angažirana književnost, koja je usto i kvalitetna, sposobna djelovati na nas na način da budemo bolji u svakodnevnom životu. Čini mi se da svatko od nas pomalo sudjeluje u korupciji, za koju bismo istovremeno svi potpisali da je ne bude, kada bi to bilo moguće. Ali skloni smo tome da, ako ništa drugo, okrenemo glavu na drugu stranu ako se nešto takvo događa pored nas. Samim time postajemo i žrtve, bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne.

Svi smo istodobno i sudionici i žrtve procesa koji nagriza naše društvo, procesa koji predstavlja truljenje koje je izuzetno teško, pa i nemoguće suzbiti. Vjerujem da književnost može pridonijeti najviše u smislu artikulacije tih problema, kao i u kontekstu ukazivanja na to što se događa ljudima koji se pokušavaju boriti protiv toga. Književnost je sposobna osvijestiti nam težinu i ozbiljnost tih problema, a vjerujem da u nama može potaknuti i nešto hrabriji odnos svakoga od nas prema stvarnosti.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2023.

I ovaj vaš roman nosi snažan i slojevit ženski lik. To je mlada srednjoškolska profesorica kojoj je stalo do učenika i posla koji radi, i koja će zbog toga doći u sukob sa sredinom u kojoj živi. Kreiranje ženskih likova poput Milene u Ciganinu i profesorice u ovom romanu vaš su forte i kao da vas takvi likovi osobito intrigiraju?

Da... (smijeh)... mogu čak reći da sam se zaljubio u profesoricu iz romana Slučaj vlastite pogibelji. Budući da sam odrastao u obitelji u kojoj su me odgajale tri žene, majka, baka i sestra, koje su me podizale bez oca, ideja mi je bila da kreiram snažne i aktivne ženske likove. Međutim, jasno da to ne mogu biti u potpunosti savršene osobe. Ako želim stvoriti uvjerljiv trodimenzionalni lik, on mora imati i svoju negativnu stranu. Profesorica iz ovog romana je upravo takva osoba, žena koja nije samo načitana, artikulirana i u doticaju sa svojom emotivnom stranom, nego je svjesna i svoje negativne strane. Ta njezina negativna osobina možda je malo previše izražena ambicija, s obzirom na profesionalni i društveni položaj na kojem se nalazi. Ona je svjesna da će zbog toga zacijelo izgubiti sve do čega joj je stalo, ali unatoč tome odlučuje slijediti svoju osobinu. Zašto? Zato da bi se u jednom trenutku mogla svesti na to da zaštiti pravdu i da obrani istinu. Upravo zbog toga mi je i toliko draga.

Jezik kojim likovi govore uvijek je važan segment vaših djela, bio to međimurski dijalekt ili kao u ovom romanu, odnosno u proznom dijelu ove knjige, suvremeni govor obogaćen slengom i temperamentom govornice. Zbog čega toliko inzistirate na jeziku, odnosno govoru?

Zato što, ako napišem tekst na, recimo tako, „suhom“, odnosno standardnom hrvatskom jeziku, a to govorim kao bivši profesor standardnog hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Rijeci, meni taj tekst ne zvuči uvjerljivo. Zvuči mi plošno i jednodimenzionalno, a da bih sam uistinu povjerovao liku i u lik koji sam kreirao, taj lik mora govoriti tako da iz njegovih rečenica na nekoliko razina, najviše na sadržajnoj i formalnoj razini, probija ne samo njegov karakter, nego i sva njegova pozadina, njegovo nasljeđe u svakom smislu. Zbog toga se uvijek intenzivno posvećujem tome da mi likovi zvuče životno i uvjerljivo. U romanu Slučaj vlastite pogibelji to je posebno bitno u dijelovima u kojima progovara policajac, zbog toga što je on za razliku od profesorice u potpunosti emotivno odvojen od čitave situacije. Jedino što možemo doznati o njemu je ono izvanjsko, a to često budu samo te „suhe“ rečenice koje izgovara. Tako da mi je veliki izazov predstavljalo to da njegove rečenice oblikujem na način da budu oslobođene emotivne dimenzije, ali da se jasno nazire da su iza toga osjećaji, zapravo čitavo grotlo emocija.

Slučaj vlastite pogibelji nije samo roman. Dijelom je i scenarij za potencijalni film ili kazališnu predstavu, o mladom policajcu Marliju koji se nađe u središtu obiteljske drame nakon ne sasvim jasnog samoubojstva njegova brata, također policajca. Zbog čega kombinacija proze, odnosno romana i scenarija?

Napisati i razviti lik profesorice bilo mi je prilično lagano, jer kako sam već rekao, ona je artikulirana, sposobna je govoriti o sebi, o svojim stanjima i osjećajima. Ona jednostavno posjeduje mogućnost refleksije. S druge strane Marli je na samom početku romana i u većem dijelu njegove prve polovice potpuno lišen te mogućnosti, on nije povezan sa samim sobom i svojim osjećajima. On tek na kraju, kada je pod pritiskom okoline, s jedne strane policijskog sustava u kojem radi a s druge obitelji koja traži nekakvu zadovoljštinu, čak možda i osvetu, on tada „puca“. I tek nakon toga je u stanju progovoriti o svojim osjećajima. U prvom dijelu romana njegov lik nisam mogao raspisati na isti način na koji sam raspisao profesoricu. Zbog toga mi se forma scenarija činila osobito pogodnom, jer u scenariju imate suh opis određene scene, i nakon toga je sva snaga u replikama koje likovi izgovaraju. To je bilo ključno za definiranje i raspisivanje Marlijeva lika.

U dijelu koji je pisan kao roman koristite Ich-formu, zbivanja se otkrivaju kroz razmišljanja i zaključke, a onda i kroz nesigurnosti profesorice te sukobe u koje ulazi. Na taj način čitatelje prisiljavate da izaberu stranu, stavljate ih u poziciju aktivnog i angažiranog subjekta.

To mi je zanimljiva perspektiva, ali o njoj naravno nisam razmišljao tijekom pisanja. Prije svega mi je bilo stalo do toga da prikažem lik koji je sam po sebi u dvojbi. Nisam razmišljao kako će to izgledati iz daljine, ili u koji ću položaj staviti čitatelje u tim trenucima. Ali znao sam u kojoj se poziciji nalazim ja kao autor, jer meni lik ne uspijeva zaživjeti prije trenutka u kojem se on nađe pred golemim problemom koji ne može riješiti, a da ne napravi nekakav novi problem u svom životu. S druge je strane lik policajca koji ima svako moguće opravdanje, i ljudsko i racionalno i logično, da napravi pogrešan izbor i pogrešnu stvar, ali on ipak ostane pravedan. Mislim da sam na neki način uspio u tome da na čitatelje prenesem, i preko sebe kao autora i preko samog teksta, tu nesigurnost. Zbog toga što nas s dovoljno dobrom distancom, emotivnom i na sve moguće načine, stavlja pred pitanje što bismo mi napravili u tom trenutku. Meni se kao autoru učinilo da u suštini pišem o mnogo hrabrijim osobama nego što sam ja sâm.

Istovremeno s objavljivanjem romana, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu održana je premijera njegove kazališne adaptacije. Vrlo je rijedak slučaj da se neko književno djelo predstavlja praktički istodobno s kazališnom predstavom koja je prema njemu postavljena. Kako je do toga došlo?

Ne biste vjerovali, ali sasvim slučajno (smijeh). Nije bila riječ o marketinškom triku, niti bih se ikad pristao igrati s tim, jer bi po mom mišljenju bilo idealno da roman iziđe po prilici godinu dana, ili barem pola godine prije bilo kakve adaptacije. Međutim, sa Slučajem vlastite pogibelji sve se odvijalo brže zbog toga što me prije godinu i pol nazvala intendantica varaždinskog HNK Senka Bulić, koja u tom kazalištu radi sjajne stvari, pokušavajući svojom marljivošću i energijom kuću dići na još višu razinu, a u tome je prati i ansambl. Upitala me na čemu trenutačno radim, a kad sam joj odgovorio o čemu je riječ u mom novom romanu, odgovorila mi je da je baš to ono što traži i da joj odlično odgovara za sljedeću sezonu. Njezina ponuda predstavljala mi je veliku čast, i jednostavno joj nisam mogao reći ne. Ali onda sam se našao u nezgodnoj situaciji da moram napisati roman koji još nije bio gotov. A budući da imam troje male djece i osmosatno radno vrijeme, okolnosti su se dosta zakomplicirale i uistinu sam se našao u, kako se to lijepo kaže, „cajtnotu“. Jednostavno sam morao dovršiti roman prije nego što kazališna predstava zaživi. Tako da se predstava počela pripremati po prvoj, drugoj i trećoj inačici mog rukopisa, s tim da su redatelj i dramaturg predstave Ivan Plazibat, kao i još nekoliko dramaturga koji su se u međuvremenu uključili, radili prema tim radnim inačicama teksta. Oni su napravili nekoliko vrlo zanimljivih i hrabrih poteza u odnosu na roman.

Roman ste od njegova objavljivanja predstavili diljem Hrvatske, pa i u inozemstvu, primjerice u Beču. Ako ste nazočili tom predstavljanju, kakve su bile reakcije i komentari čitatelja, odnosno prisutne publike?

Bilo je jako zanimljivo. Roman je predstavljen u Hrvatskom domu u Beču, koji vode naši Hrvati u Gradišću, ali ga posljednjih godina koriste i ekonomski emigranti. Već samim time bio je vrlo zanimljiv spoj ljudi koji su se pojavili na predstavljanju, a osim toga došli su i zainteresirani pojedinci iz svih država nekadašnje Jugoslavije. Neki od posjetitelja već su bili pročitali knjigu, pa su se mogli čuti i vrlo zanimljivi i intrigantni komentari. U cjelini, bilo je to jedno baš prekrasno druženje.

Kakvim vidite aktualno stanje u domaćoj književnosti? Koliko je ona danas važna i utjecajna? Ne samo književnicima i profesionalcima iz svijeta knjige, nego i u širem kulturnom smislu?

Znam da ima ljudi koji jednostavno odbijaju čitati domaću književnost. I to je legitiman stav, ali ja ipak neprestano potičem okolinu da čita domaće autorice i autore. Za jedno prilično malo društvo, imamo produkciju koje se ne trebamo sramiti, dapače. Svake godine izađe nekoliko sjajnih pjesničkih zbirki, kratkih priča, romana. Ne možemo to stavljati na vagu dok je s druge strane sva prijevodna svjetska književnost, koja je već prošla nekoliko filtera. A što se tiče utjecaja književnosti na društvo, rekao bih da je minimalan, ali postoji. Uvijek kažem: ako ti je do nagle i korjenite promjene, nemoj ići pisati dramu, scenarij ili roman, pa si biti sav važan kako rečenicama mijenjaš svijet. Ne funkcionira to tako. Zna se koji su modusi političkog aktivizma. Međutim, doista dobra književnost može artikulirati nešto što prije ili nije bilo iskazano, ili je bilo iskazano na krivi način. Od niza funkcija književnog teksta, za mene je jedna od najvažnijih ona koja govori o potrazi za barem jednim, pravim, istinitim iskazom.