Ni od kog nagovorena

U samom kutu naše radne sobe, u kartonskoj kutiji prekrivenom konopljenom ponjavom istkanom u kući Magdaleninih predaka, stoji računalo. Kutiju nisam otvorila četiri i po godine. Sve do danas. U vrijeme velikog spremanja, pomicala bih je, brisala prašinu, skidala prekrivač, prala ga i peglala, a onda bih ga, uštirkana, vraćala na isto mjesto. Računalo bi nakratko zamirisalo na pokošeno sijeno i toplu kukuruznu pogaču. I potom bi nastavilo mirno ležati među kartonskim stranicama, začuđeno što njegova vlasnica ni ovaj put nije smogla dovoljno snage da ga oslobodi skloništa, da ga stavi na stol, uključi i makar potraži nacrte nikada dovršenih tekstova. Vjerujem čak da mu je i bilo ugodno. Kutija je ležala na bosanskom ćilimu, a ćilim je, uz roman o fra Petru, jedino što sam naslijedila od oca. Računalo ne zna da sam ga sve ove godine pokušavala vratiti u funkciju. No, kad bih krenula podizati poklopac, ruke bi mi onemoćale. U podlaktice bi se slio sav život, olovo lijevano po bosanskim kasabama i slavonskim provincijama. Dlanovi bi se znojili. Kapljice bi padale na smeđe vunene šare. I ja bih odustajala. Odlazila bih od kutije, tresla rukama i samu sebe uvjeravala kako ću sljedeći put u svom naumu ipak ustrajati.

Kako kći odrasta, ja sam sve sigurnija da je priča – koju smo o vlastitom životu povjerili izabranim vjerodostojnim svjedocima – najdragocjenija ostavština koju možemo ostaviti našoj djeci / Snimila Sandra ŠimunoviĆ / PIXSELL

Računalo je kupljeno u ožujku 2002. godine, samo mjesec dana prije mog odlaska na porod, a tjedan dana nakon što se staro nepovratno ugasilo progutavši doktorsku disertaciju i tekstove prvih knjiga. Teško sam prijateljicama mogla objasniti da mi je prije odlaska u Vinogradsku bolnicu potrebno baš novo računalo. One su bile uvjerene kako moram razmišljati o romantičnim širokim spavaćicama, ugodnim roza papučama, novom ogrtaču koji će se razlikovati od onih dosadnih tamnocrvenih ili tamnoplavih plišanih, s izvezenim cvjetićem na našivenom lijevom džepu. Znala sam da mi nježno otvaraju oči. I da mi samo žele reći kako ću mladenačkom odjećom, ja stara prvorotkinja, barem malkoc zamagliti višak godina. Prijatelj pjesnik uvjeravao me da je negdje davno pročitao kako se u visokoj trudnoći sanjaju čudesne priče. Nije mi znao reći je li na tu tvrdnju naišao u noveli nedovoljno poznata pisca, ili u dnevniku svoje rano preminule majke. Znao je samo da se snovi moraju zabilježiti. Čula sam dobro što mi kazuju; i prijateljice, i autor nježnih stihova. Šutjela sam. Morala sam. Priznajem da sam se plašila njihove reakcije. Počeli su spominjati moju neiskrenost i svoju zapanjenost. No stvarnost je bila drukčija. Jednostavno rečeno, mene je bilo strah da bi se svi oni – nakon što im priznam razloge – mogli složiti u jednom; da prije odlaska u rodilište moram pokucati na vrata psihijatrije. Jer, ja sam namjeravala napisati oporuku. I napisala sam je. Na novom, novcatom računalu. I ne jednu, nego dvije. Spremila sam ih pod naziv Ilijina oporuka. Koristeći se naslovom Šenoine priče, a ne imenom svoga oca, kako bi netko mogao pomisliti. Ne znam više jesam li prije pisanja proučila naputke o pisanju takva teksta, ili sam samo pogledala u oporuku koja me dočekala na ostavinskoj raspravi 1994. godine. Bila je napisana na pelir-papiru, na tetkovoj Olimpiji i potpisana rukom dvojice ostaviteljevih prijatelja. Nisam znala da je dovoljno tekst isprintati i potpisati ga, nisam znala da sam sve to mogla zabilježiti rukom. Onako teško pokretna, spremila sam se i otišla u bilježnički ured. Samo tri godine poslije, kad muškarac kojemu – u jednoj od oporučnih varijanti – ostavljam dijete na skrb, premine od teške bolesti, ja ću ući u isti bilježnički ured, pa ubrzo u drugi, treći. I shvatit ću da su svi oni isti; da u čekaonici svakog sjede zabrinuti ljudi, da su im potpisi što ih nalivperom ostavljaju u velikim knjigama drukčiji nego inače, da iza leđa službenica vise potvrde o usavršavanju, a da pod prozorom rastu kućne ljubičice. U bilježničkim uredima zbrinjava se prošlost i trasira budućnost. Prsti drhte jer odgovaraju precima i nisu sigurni hoće li to što sada čine biti dobro za njihove potomke.

Danas, nakon što sam se okuražila i pokrenula računalo koje je posljednji put „služilo“ na osječkoj adresi, gledam u monitor i čitam dva teksta ispisana pod punom sviješću i ni od koga nagovorena, ispisana šesnaestoga ožujka 2002. godine i sjećam se dana kada sam te iste, ovjerovljene u Tratinskoj ulici, pokidala na komadiće. Jer stara se prvorotkinja sretna, i s divnom djevojčicom u naručju, vratila u svoj stan. Točke oporuka nisu se imale na što nasloniti. No zaboravila sam ih izbrisati iz računala. I dobro je da je bilo tako. Sada gledam u njih i pitam se bih li, dvadeset i jednu godinu poslije, u oporuke upisala ista imena. I pitam se hoću li uskoro imati snage napisati novu. I trebam li to uopće činiti?

Jer, kako kći odrasta, ja sam sve sigurnija da je priča – koju smo o vlastitom životu povjerili izabranim vjerodostojnim svjedocima – najdragocjenija ostavština koju možemo ostaviti našoj djeci. Nemjerljiva ni sa čim drugim. I u ovom bih se trenutku, u isti čas, raznježila i umirila kad bih bila sigurna da će netko, jednog dana, upitati moju Magdalenu, prepoznavši na njezinu licu crte moga, jesam li joj ja bila mati. Pa kad ona, jasno i zaobljeno, odgovori: Ja sam njezina kći, želim da čuje komentar: Mati ti je bila dobra žena. I želim da je nakon toga, taj netko, pomiluje po mojoj kosi, onako kako sam je ja milovala kroz sve naše godine. A takve se želje ne pišu administrativnim jezikom i ne ovjeravaju u hladnim bilježničkim uredima u kojima dobro uspijevaju sobne biljke.

Buljim i dalje u monitor i postajem svjesna jedne činjenice. Čim čovjek zakorači u godine u kojima počinje osjećati da više nema snage za pokretanje novih struja, za rasprave o potrebnim preinakama u sustavima književnosti, počne razmišljati što bi se otprije moglo popraviti, kako nejasno rasvijetliti, komu dodatno zahvaliti, a komu oprostiti. Počinje se igrati knjigovođe kojemu je sasvim jasno kako stoji s rubrikom ulaz, a kako izlaz, i jesu li one, kako bi govorio moj ćaća, na kraju ipak poravnate.

Na dokument Ilijina oporuka upravo sam stisnula delete. I osjećam kako odmah moram krenuti u popisivanje propuštenog. I sigurna sam da ću to učiniti pričom. Samo njom mogu popuniti praznine i dati smisao svemu onome što mi se do danas činilo usputnim i nevažnim. Piši, J…, piši: pokrivač od konoplje, piši, J…, piši: Magdalenina putovnica, prva, druga, treća… piši J…, piši: rješenje o posvojenju, piši, J…, piši silabus za kolegij na osječkom fakultetu, piši, J…, piši: knjiga Andrićevih priča… Piši! Ali čemu popis ako svojoj kćeri ne znam reći ime žene koja je ponjavu otkala, čemu spominjanje putovnica ako činjenicama ne pridružim i priču o strahu i nelagodi koja me prožimala na šalterima u Petrinjskoj ulici, čemu bilješka o rješenju ako uz nju ne ide i priča o „djetetu“ koje je, u trenutku razotkrivanja, navršilo šezdeset i jednu godinu i koje se više i nije imalo na koga ljutiti, čemu popis tema silabusa ako se ne namjerava razotkriti tko ga je poslije potpisao svojim imenom, čemu Andrićeve priče ako se nešto ne zapiše i o bićima koja su me tjerala na ćutanje, misleći na svoju, a ne na moju sigurnost.

 Otvaram novi dokument i naslovljavam ga: Ni od kog nagovorena. Kartonsku kutiju iznosim na balkon. Rano ujutro ću je odnijeti u plavi kontejner. Noćas će ga radnici Čistoće isprazniti. Ugurat ću ruku duboko, da kojim slučajem iz otvora ne proviri komadić kartona na kojem je napisana osječka adresa. Kad je izvadim, ruka će biti laka, poput prvih pahulja olovskog snijega, i nalikovat će na jednu od onih iz priča odsanjanih u trudnoći.