Oproštaj Tome Podruga

Predvečer 30. ožujka 2022. godine DHK je objavio tužnu vijest da je njegov član Toma Podrug preminuo u Zagrebu 23. III, u 91. godini života, te da je 26. III. pokopan u rodnom Solinu, u prisutnosti članova uže obitelji. Ovaj prikaz njegove posljednje knjige objavljene za života nastao je prije piščeve smrti, ali spletom okolnosti sada izlazi kao nekrolog. Toma Podrug tijekom duge i plodne karijere radio je i kao srednjoškolski profesor te urednik na Hrvatskom radiju.

***

TOMA PODRUG

Pjesnik i prozaist Toma Podrug (1931) autor je desetak zbirki pjesama, nekoliko knjiga putopisa i ogleda, četiriju zbirki kratke proze (Od Solina do Solina, 1978; Podanik, 1983; Predaja, 1988; Povratnik, 1996) te triju knjiga zapisa: Prošlo: zapisi o djetinjstvu (2012); Prečaci: zapisi iz potkrovlja (2018); Promatranje: zapisi iz potkrovlja – moj roman (2021). Dvije su potonje Podrugove knjige (svaka na više od 400 stranica) srodno i komplementarno, hibridno štivo u kojemu se susreću elementi autobiografske, memoarske, polemične, ispovjedne, duboko intimne proze u kojoj pisac govori o svom dugom i bogatom duhovnom i životnom iskustvu. Zapisi u Podrugovoj novoj knjizi nemaju naslove, za razliku od onih u prethodnoj, nego su razdvojeni bjelinama, a u većini nisu ni raspoređeni sukcesivno, tematski ili na neki drugi uobičajen način, nego vjerojatno onako kako su nastajali.. Takav tip proze dopušta tu vrstu „neurednosti“ pa to čitateljima ne bi trebao biti problem.

Izd. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2021.

Piščev je fokus na razmišljanjima o književnoj problematici i književnom životu, na upitanosti o dosezima vlastitoga književnog angažmana, ali nisu sasvim isključena (iako su prostorno minimalna) i neka šira društvena i povijesna pitanja. Tako govori o potrošačkoj civilizaciji, o Hrvatskoj i Europskoj uniji, o tehnološkim promjenama i promjenama koje donose nove generacije mladih. Nekoliko puta reagira na vijesti o ratnim sukobima kao o najvećem zlu, „izrazitom ljudskom stanju koje se nikako ne uspijeva očovječiti“: „Je li zbilja povijest svijeta, a posebno Europe, kronika međudržavnih ratova, međunarodnih uništenja, etničkih čišćenja i osvajanja tuđega u svim oblicima od teritorija do materijalnih i duhovnih dobara?“

Spomenutoj hibridnoj žanrovskoj srodnosti i komplementarnosti dviju knjiga uzrok je isti – „iznenadna teška bolest čiju su zloćudnost mogli zaustaviti samo kirurzi“: „Bolnice su mi približile smrt od koje se sve jače plašim, jer je umiranje vezano uz patnje! Poslije njih, doživljenog i prosanjanog u njima, ništa me istinski ne može utješiti niti razveseliti, kao da živim uzalud, bez budućnosti, prazan i pust.“ Tako piše Podrug u Bilješkama iz bolnice (prosinac 2010. / travanj 2011), uvrštenima na kraj Promatranja, tekstu o stanju njegova duha i tijela iz kojeg su poslije nastajali njegovi zapisi. Bolničke bilješke posljedica su obrambenog mehanizma – da se ne prepusti opakoj bolesti i da koliko-toliko podupre svoj slomljeni duh. Bolest, koja je k tome pojačala tegobe starosti (što je „veliko mučilište“; dva dominantna motiva knjige), prikovala ga je uz krevet i kuću i tako usmjerila prema pisanju kratkih proznih formi. Kaže kako već dvije godine nije bio napisao pjesmu jer je bio sav zaokupljen pisanjem zapisa. „Dok sam pisao pjesme kao da sam bio u glazbi koju sam pisao, a sad kad ih ne pišem razmišljati mi je ovim zapisima o toj glazbi.“

„Ovim zapisima nastojim mišljenjima istražiti i preispitati svoja stanja, raspoloženja, uzroke i posljedice koji su me doveli do čega sam stigao.“ U tom preispitivanju (promatranju, kako kaže naslov knjige) smisla svog života i dometa vlastitoga književnog djelovanja odlučio je podvući crtu – doznati istinu o sebi. Ali osim razgovora sa samim sobom, koji je zapravo obračun sa samim sobom, Podrug sve vrijeme „razgovara“ s povelikim društvom čuvenih, svjetonazorski ili misaono bliskih pisaca, filozofa, esejista, psihologa s različitih meridijana i iz različitih epoha. Pritom njihove stavove citira kao efektnu, autoritativnu potvrdu svojim razmišljanjima ili ih pak koristi kao inspirativni poticaj i naputak za „čitanje“ manje poznate problematike. Citatno su najprisutniji F. Pessoa, R. Musil, F. Kafka, A. Camus, T. Ujević, I. Andrić, S. Below, S. Kierkegaard, S. Weil, P. Claudel, J. L. Borges, E. M. Cioran…

Ključni problem kojim se bavi Toma Podrug, autor/protagonist knjige Promatranje, u jednom je zapisu ovako iskazan: „Jesam li stvoren učiniti nešto značajnoga što bi mi opravdalo moje postojanje i pisanje? Jesam li podnosio sve muke koje su mi nanosili neuspjesi kako bih iznio pisanjem nešto što može biti dokaz da sam postojao, iako mi plodna sumnja stalno nagriza osjećaj da ovo moje napisano nije ništa, ali je sve što jesam?“ Pisac se cijelo vrijeme preispituje, prolazi kroz iskušenja brojnih etičkih labirinata – traži istinu o tome je li ostavio trag; „ali koja istina, kad nema jedne i jedine istine“? Opet sve završava pitanjima: „I jesu li meni smrtniku ovi zapisi neka vrsta obrane od onih koji ostaju u životu (…). I je li zaista za svakog čovjeka pa tako i za mene život kojega nisam uspio istražiti bio vrijedan življenja?“

Ono što ovim zapisima može dati legitimaciju – koliko god u nekim trenucima Podrug iznosio apodiktičke ili šokantne sudove (npr. o Krleži) – jest autorova hrabrost da ostavi sumnju u to „ispunjava li uvjete dobrog pisanja“. A odgovor bi trebala dati sintetična ocjena ovog opsežnoga književnog opusa.