Glazba kao utakmica

Nedavno su urednici američkog Rolling Stonea zamolili glazbenike, kritičare, producente, novinare i druge utjecajne figure iz svjetske diskografske industrije – njih više od 250 – da sastave popis od pedeset njima najboljih pjesama svih vremena. Pregledavši sve individualne liste, uredništvo je izbrojilo više od 4000 pjesama koje se pojavljuju barem jednom. Načelom bodovanja daljom selekcijom oblikovana je Rolling Stoneova nova lista „najboljih 500 pjesama svih vremena“.

Za one koji možda nisu zapazili vijest (koju su prenijeli i mnogi hrvatski portali), najboljom je proglašena Respect u izvedbi Arethe Franklin.

Aretha Franklin / Izvor Wikipedija

Slične best-of-pothvate (naj-albumi i pjesme) utjecajni časopis objavljivao je i prije; njihov izbor od 500 najboljih albuma tiskan je 2005. u knjizi The 500 Greatest Albums of All Time. Prošloga rujna stigao je novi izbor, koji je soul-klasiku Marvina Gayea What’s Going On donio premoćnu pobjedu. Analogni postupak ponovili su i s pjesmama – prvi izbor objavljen je 2004.

No od tada je prošlo mnogo godina. Vremena se, da parafraziramo Dylana, neprekidno mijenjaju, pa je Rolling Stone, vodeći računa o novim okolnostima i trendovskim pomacima, sastavio svježe, drukčije liste: lani albumsku, a sada i onu s ključnim skladbama koje su oblikovale povijest.

Najboljim?

Respect je jedan od vrhunaca suvremenog soula. Teško je naći nekoga tko bi bilo što mogao prigovoriti Arethinoj energičnoj i savršeno nadahnutoj izvedbi klasika Otisa Reddinga. No može li se na glazbu gledati kao na nogometnu utakmicu ili skok u dalj i rangirati najbolje, osrednje i najgore albume ili pjesme...? Tko bi mogao sa sigurnošću predvidjeti kako će pojedina skladba izdržati test vremena i zvučati za deset ili trideset godina? Može li netko u novoj pjesmi odmah prepoznati „budući klasik“? Tko i na temelju kojih kriterija, na primjer, može dokazati da je Nirvanina Smells Like Teen Spirit (na 5. mjestu) bolja od Cohenove Hallelujah (74) ili od Strange Fruit (21)?

Zar je Fight The Power grupe Public Enemy (visoko drugo mjesto) baš toliko (ili uopće) bolja ili važnija od modalnog remek-djela Milesa Davisa So What na broju 492? I na temelju kojih bi se estetskih mjerila mogao usporediti synth-pop švedske pjevačice Robyn s pedeset godina starim country-standardima Johnnyja Casha?

Naravno da je na takva pitanja teško dati jasne i nedvosmislene odgovore. Kao dugogodišnji glazbeni kritičar i radijski urednik potpisnik ovih redaka sudjelovao je u kompiliranju sličnih popisa: najboljih albuma ove ili one godine, ključna ostvarenja desetljeća ili svih vremena. Motiv je uglavnom bio isti: zabaviti publiku, potaknuti je na raspravu, a pomalo je i educirati, dobronamjerno ukazati na neka ostvarenja koja bi slušatelju možda prošla ispod radara. Najkraće: pokušati unijeti malo reda i sustava u popularnu glazbu, koja je po definiciji eklektična, fluidna, podžanrovski razbarušena i teško podložna bilo kakvu „konačnom sređivanju“.

Respect Arethe Franklin proglašen je najboljom pjesmom svih vremena

No ambicije urednika časopisa s tako golemom čitanošću i utjecajem nadilaze puku zabavu. Voljeli ga ili mrzili, Rolling Stone još se čita, citira i komentira više od svojih medijskih takmaca. O rezultatima njihova izbora za „najbolju glazbu svih vremena“ snimaju se videoprilozi, vodi se polemika i žučno se raspravlja. Sve je uzdignuto na mnogo višu razinu. Naime, rang-lista 500 najboljih zamišljena je kao svojevrsno zrcalo svjetske suvremene popularne glazbe, kao slika i znak vremena. Ona nastoji prikazati nekronološki tijek pop-glazbe u posljednjih šezdesetak godina, istovremeno prikazujući trenutni ukus slušatelja i opinion-makera u najširem smislu. Zato su se na listi, rame uz rame, našli pop-hitovi Rihanne i Bee Geesa, indie rock-klasici Radioheada, rane rock and roll-diverzije Jerryja Leeja Lewisa te, uz ostale, mnoštvo rapa i hip-hopa koji (govorimo li o koncepciji magazina) nikada nisu bili omiljeni Rolling Stoneovim urednicima. Prisjetimo se, časopis je nastao i razvijao se kao utjecajna rock-publikacija koja je tek u posljednje vrijeme, postupnim nestajanjem rock-glazbe s globalne pozornice, pokazala da je svjesna svih tektonskih promjena.

To postaje kristalno jasno usporedimo li njihovu staru (2004) i novu listu.

Prije sedamnaest godina pobjedu je odnijela skladba od koje je magazin posudio ime: Like A Rolling Stone Boba Dylana. Ista skladba sada je skliznula na broj četiri. Godine 2004. na broju 2 bila je Satisfaction Rolling Stonesa – sastava koji je vlastito ime preuzeo iz iste pjesme za koju i osnivač časopisa Jan Wenner tvrdi da ga je (osim Dylana) nadahnula na naziv: Rollin’ Stone Muddyja Watersa. Međutim, na novoj i obnovljenoj listi (2021) najbolje plasirana pjesma Stonesa je Gimme Shelter na 13. mjestu, dok se Satisfaction spustila na broj 31. Starih Rolling Stoneovih klasičnih rock-favorita – od Beatlesa, Dylana i Stonesa do Bowieja i Springsteena – ni sada ne manjka, ali lista je sada mnogo eklektičnija, žanrovski raspršenija. Rock doista nestaje, što slikovito podcrtava podatak da je najveći ovogodišnji gubitnik Elvis Presley. Od nekadašnjih jedanaest zastupljenih pjesama Kralju rocka članovi žirija ostavili su samo tri.

Mnogo se toga u svijetu promijenilo u posljednjih sedamnaest godina. To se ne prepoznaje samo u činjenici da su relevantnost rocka kao nekad dominantna žanra zamijenili hip-hop i visoko tehnologizirani R&B. Uočava se to i u društvenim turbulencijama: s pokretom Black Lives Matter napori u smjeru rasne osviještenosti ulaze u novu fazu. Slično je i s borbom za žensku ravnopravnost pa nije čudno da je najbolja Rolling Stoneova petorka (kao što ističe australski novinar Matt Neal, ali ne samo on) sastavljen od tri crna izvođača. Osim Arethe, tu su Public Enemy te Sam Cooke na trećem mjestu s duboko proživljenom soul-baladom A Change Is Gonna Come, neformalnom himnom pokreta za građanska prava šezdesetih. Tematski naglasak pjesama s vrha liste najboljih očito se svodi na uzvik Public Enemyja: fight!

Neal također podsjeća da lista nije posljedica proizvoljnog izbora Rolling Stoneovih urednika. Doista nije, ali u tome i jest stvar: angažiranjem mnoštva sudionika različitih generacija, ukusa i senzibiliteta, uredništvo je željelo zahvatiti široko koliko je to uopće moguće, te kreirati kolaž „povijesnih favorita, novih klasika i himni koje mijenjaju svijet“. Drugim riječima, pružiti što vjerodostojniji presjek stanja u popularnoj glazbi – žanru koji svakim odsviranim taktom nekoga novog hit-singla barem za koji centimetar promijeni tijek kretanja.