Novi prijevod Božanstvene komedije Božidara Petrača

Premda njegova osobna knjiška imovina, sastavljena mahom od knjiga antičkih autora i crkvenih pisaca, nije sadržavala djela Danteova pod čijim će se utjecajem izmijeniti tok i duh europske književnosti, pouzdano znamo da je prvi prepjev uvodnih pjevanja Danteova Pakla na tadašnji lingua franca, latinski jezik, načinio upravo „otac hrvatske književnosti“ Marko Marulić i tako jednu važnu mediteransku kulturu predstavio drugoj.

Književni tajnik Matice hrvatske Božidar Petrač najavio je skori izlazak i predstavljanje prve kantike Božanstvene komedije u njegovu prijevodu

Rad Igora Rončevića na izložbi  u Gliptoteci HAZU

Spona između talijanske i hrvatske kulture izgrađivana je, nadopunjavana i osnaživana do današnjih dana, kao i uloga što ju je talijanski pisac u njoj, kao i ostalim europskim kulturama, ostvarivao, a jedan od velikih graditelja tog važnog kulturnog mosta bila je Matica hrvatska. Kako je 14. rujna, obilježavajući sedmu stoljetnicu velikanove smrti okupljene u Dvorani Jure Petričevića podsjetio književni tajnik Matice hrvatske Božidar Petrač, Matica je s prijevodima Danteovih djela započela početkom 20. stoljeća, kad je od 1909, kad je objavljen Pakao, do 1915. i izlaska Raja, objavljen prvi prijevod Božanstvene komedije, a Isidor je Kršnjavi, „ne bi li ga učinio što pristupačnijim hrvatskom puku i čovjeku“, djelo preveo ne u stihu već u prozi. Od tog vremena, podsjetio je Petrač, Matica hrvatska prati sve što se u Hrvatskoj s Danteom i oko njega zbiva, a u mnogima je od tih događanja bila i aktivan sudionik ili čak organizator; tako je 1943. objavljen Nazorov prijevod Pakla jedanaestercem, a uslijedio je potom i kongenijalan prijevod Mihovila Kombola čijem je dovršetku, zbog prevoditeljeve smrti, pripomogao Olinko Delorko. Kao posebno važnu godinu na tom je putu Petrač istaknuo 1976, „kada u dva toma izlaze Danteova djela i to velebno izdanje što ga priređuju važni danteolozi Frano Čale i Mate Zorić uz potporu niza vrsnih prevodilaca uspijeva skupiti cijeloga Dantea i podastrti ga hrvatskoj kulturnoj javnosti“. Velika je to godina u hrvatskoj kulturnoj povijesti kad je prijevodna percepcija Dantea u pitanju.

„A kad bismo tu recepciju poželjeli sumirati, vidjeli bismo ulogu Matice hrvatske, ali i rezimirali bismo; Hrvati imaju sedam ili osam cjelovitih prijevoda Božanstvene komedije i, bez obzira na uspjeh pojedinog prevoditelja, to je velik broj za narod koji je teško dolazio do financiranja vlastitog jezika i kulture. Danas toj recepciji svjedočimo“, zaključio je Petrač.

Tomislav Buntak, Susret s Vergilijem (2. poglavlje), 2021.

Danteova Božanstvena komedija, I. dio, Pakao preveo Iso Kršnjavi, opremio Ljubo Babić,
Matica hrvatska, 1909.

No više nego svjedočenjem o prijašnjim naporima Matice hrvatske za upisivanje i očuvanje Dantea u hrvatskoj kulturnoj svijesti, važni su oni što će ih krovna ustanova i središnje mjesto hrvatske kulture tek ostvariti s budućim ili tek završenim prijevodima. Tako je, vrlo skromno i bez prevelika naglašavanja, Božidar Petrač najavio skori izlazak i predstavljanje prve kantike Božanstvene komedije, planirane za 10. studenog, u njegovu prijevodu. „Bit će to prozni prijevod, ali za razliku od onog Izidora Kršnjavog, ovaj prijevod ipak pogađa naš suvremeni jezik. Jezik Kršnjavog ipak ne bi mogao izdržati breme suvremenosti“, kazao je dodavši kako će Matica hrvatska svake godine objavljivati po jednu kantiku.

A uz sedam stoljeća od Danteove smrti i ususret novom (proznom) prijevodu njegova Pakla 24. će rujna u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti biti otvorena izložba kojom šest suvremenih hrvatskih umjetnika daje svoje, slikarske vizije Božanstvene komedije. Kako je najavio Milan Bešlić, Vatroslav Kuliš, Tomislav Buntak, Zlatko Keser, Igor Rončević, Antun Boris Švaljek i Kuzma Kovačić pozvani su „da ne ilustriraju i ne recikliraju Dantea već da po vlastitom nahođenju čitaju, osjećaju i shvaćaju i tako daju svoj prinos“. Vrijedni su to prinosi novim čitanjima Dantea unutar hrvatskoga likovnog jezika, što je veza koju je prije četrdesetak godina počeo uspostavljati Tonko Maroević, a posebno je to važno jer i sam je autor bio slikar, crtač. Prijateljevao je, podsjetio je Bešlić, s Giottom, iz čega se može zaključiti da je rabio klasične slikarske postulate, tušem na papiru ili uljem na platnu i u tom je kontekstu bio dobro upućen u teološku likovnu produkciju u Firenci.

Dante je, smatra Bešlić, oduvijek bio izazovan likovnim umjetnicima i likovnim autoritetima; njime se nadahnjivao Michelangelo, Monet, Manet, pa nije neobično što novi hrvatski prijevod prate i nova likovna ispisivanja. Posebno stoga što je, ističe Bešlić, „hrvatski jezik po strukturi reljefan, transparentan i prozračan, otvoren novim mogućnostima, prostran i slojevit, a to je prepoznatljivo i u svakom od na izložbi zastupljenih autora.“

Naposljetku, zaključio je kako „Božanstvena komedija u prijevodu Božidara Petrača progovara onom snagom hrvatskoga književnog jezika u kojem čitamo talijanskog autora kao hrvatskoga pjesnika svevremena spjeva, oca talijanskog jezika izražena suvremenim diskursom prozne naracije u bogatstvu hrvatskoga jezika. On likovnim jezikom govori da Božanstvena komedija nije samo spjev povijesne važnosti nego i današnje, naše, jer suvremenici Danteovi su s nama i danas, a čitajući Dantea u likovnom jeziku suvremenog hrvatskog jezika prepoznaju se intelektualne i stvaralačke poveznice i, tako oblikovani, Danteovi će motivi na izložbi biti prikazani s bitnim autorskim obilježjima“, završio je dodavši kako kršćanska ideologija nije potisnuta, a ni dominantna, unatoč činjenici snažne teološke okosnice djela kakva je danas prijeko potrebna.