Manipulativni antihrvatski pamflet

U jednoj sekvenci ratne drame Dara iz Jasenovca scenaristice Nataše Drakulić i redatelja Predraga Antonijevića, sekvenci koja se odigrava dvadesetak minuta prije završetka filma, središnji antagonist Vjekoslav Maks Luburić (Marko Janketić), u koncentracijskom logoru Stara Gradiška, s pozornice na čijem su zidu portretna fotografija Ante Pavelića i ispisani ustaški pozdrav „Za dom spremni!”, obraća se logorašicama i logorašima te podmlatku ustaške vojske. Dok su logorašice i logoraši žene i djeca, jer je Stara Gradiška kao podružnica središnjeg sabirnog logora Jasenovac bilo mjesto u koje su se deportirale žene i najmlađi zatočenici, podmladak ustaške vojske čine dječaci po prilici iste dobi, uglavnom adolescenti, od kojih je jedan sumještanin i vršnjak naslovne protagonistice Dare. Kad se međusobno ugledaju, Dara i klinac u ustaškoj odori pozdravit će se mahanjem, što neće promaknuti prijekornu pogledu mlade ustašice. A kad Luburić ubrzo počne govoriti, dječak će se od straha pomokriti, zbog čega će ga nastranu odvesti fra Tomislav Filipović-Majstorović, zloglasni ustaški kapelan i zločinac kojeg su zbog sudjelovanja u ustaškim pokoljima crkvene vlasti 1942. isključile iz franjevačkog reda, a na temelju svega prethodno viđena dječakova se sudbina lako može pretpostaviti. U govoru Luburić pozdravlja Hrvatice i Hrvate, mlade ustaše i hrvatske sinove, te prisutne poziva na izgradnju hrvatske države za budućnost i za djecu. Izgradnja države za Luburića je ispit zrelosti, a u tom dugom i tegobnom procesu moraju se propovijedati stare vrline te se mora razmišljati o Hrvatskoj kakva će biti 2000. godine, u vremenu u kojem će većina nazočnih biti u grobu.

Sekvenca filma ključna za razumijevanje ideološko-političke manipulacije ovoga filmskog pamfleta

Idejna i ideološka poruka

To spominjanje Hrvatske 2000. kao države čiji su temelji postavljeni upravo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, to je najdoslovniji i najbanalniji verbalni iskaz idejne, ideološke pa i političke poruke kojom su se vodili autori filma. Cilj je da se sve što je u filmu prikazano, a predominantno je riječ o prikazima zvjerskog ubijanja srpskog stanovništva od strane pomahnitalih ustaša, na značenjskoj razini prikaže kao trajno i univerzalno ne samo za jedan nego za dva naroda. S jedne strane cilj je da se Hrvati trajno postuliraju kao ustaše ili barem kao njihovi sljedbenici, kao oni koji u svakom vremenu i društveno-političkom kontekstu, i 1941. i 1991. i 2021. godine, samo teže eliminaciji Srba i predano rade na njihovu uništenju. S druge strane, Srbi su dakako trajne žrtve, uvijek i u svakom razdoblju i kontekstu, prije osamdeset godina jednako kao i prije trideset i kao danas, bez obzira na stvarne i konkretne povijesne i društveno-političke okolnosti u određenom vremenu. Da bi se istaknula žrtva koju srpski narod prema autorima uvijek podnosi, te okolnosti je potrebno prilagoditi i reducirati, pa s popisa žrtava u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška jednostavno isključiti Rome (koji se pojavljuju samo rubno) i Hrvate antifašiste odnosno protivnike ustaškog režima (kojih u filmu nema), te ih svesti na praktički isključivo Srbe uz tek dvoje Židova. Svi drugi narodi pojedinačno su zastupljeni tek kao alibi, da se ne može reći da ih uopće nema, pa je tu jedna plemenita Hrvatica, seljanka koja će pri početku na ulazu u logor Stara Gradiška spasiti nedavno rođeno dijete jedne Srpkinje, jedna požrtvovna Židovka, koja će dati život za Daru, i jedan također plemeniti Židov, koji će se isto tako žrtvovati za Darina oca u logoru Jasenovac.

Druga sekvenca filma ključna za razumijevanje ideološko-političke agende djela odigrava se nakon nepunih pola sata trajanja, a zbiva se tijekom večeri u kojoj zapovjedništvo logora Jasenovac predvođeno Luburićem i Antom Vrbanom priređuje zabavu za goste, visokoga njemačkog časnika i njegova pobočnika. Dok se ustaški časnički kadar, među kojim su i Luburićeva polusestra Nada Šakić te njezin suprug, budući zapovjednik logora Dinko Šakić, s dvojicom njemačkih uzvanika gosti u dobru raspoloženju, Luburić uz Vrbanovu asistenciju priredi posebnu zabavu, varijaciju stare igre zvane „glazbene stolice”. Posrijedi je igra u kojoj petnaestak logoraša stoji pored stolaca posloženih ukrug, a broj stolaca je za jedan manji od broja logoraša. Kad skupina romskih muzičara, također logoraša, od kojih će Vrban kad tzv. „zabava” završi jednog odabrati i zaklati, po Luburićevoj želji zasvira srpsko narodno kolo, na njegov znak rukom glazba će naglo utihnuti, a svi logoraši će pohitati k stolcima. No jedan će logično ostati stajati, a njega će sladostrasno kamom zaklati Ante Vrban. Nakon toga glazba se nastavlja, opet s jednim stolcem manje i do Luburićeva znaka, a rezultat će biti novi logoraš koji ostaje na nogama i novo Vrbanovo klanje. Zbog onog što vidi, a što je prikazano eksplicitno, pobočniku će njemačkog časnika pozliti te će se dići od stola i otići povratiti, da bi ga sam časnik sustigao i pokušao umiriti riječima „dobro došli na Balkan”. Također, promatranje klanja logoraša vrlo poticajno djeluje na seksualnost Nade Šakić te se ona sa svakom novom žrtvom sve intenzivnije privija uz svog Dinka, da bi naposljetku s njim završila na stražnjem sjedalu automobila parkirana u blizini. Iz tog automobila može se promatrati klanje logoraša, pa će Nada Šakić vrhunac seksualnog čina doživjeti upravo u trenutku dok se Vrbanova kama zabija u vrat jednog od logoraša.

Dok traje klanje logoraša kao središnje zbivanje, pratimo paralelnu narativnu nit u kojoj se istodobno s održavanjem tzv. „zabave” porađa logorašica Srpkinja, kojoj druge žene pomažu donijeti dijete na svijet. No zbog uvjeta u kojima se porod obavlja, kao i zbog nepodnošljiva stresa rodilje i svih oko nje, dijete će biti mrtvorođenče, a na svijet će doći također u trenutku dok od kame ili malja Ante Vrbana ili nekog drugog ustaše stradava još jedan logoraš. Svaki detalj tako, ne samo u opisanim sekvencama nego i u čitavom filmu, biva u potpunosti podređen navedenoj idejnoj, ideološkoj i političkoj poruci djela. Onoj koja kaže da su ne samo ustaše nego i Hrvati kao takvi trajno zadojeni mržnjom prema Srbima, koje sladostrasno ubijaju na svakom koraku, te da u tome uživaju potporu Katoličke crkve, u filmu predstavljene likovima fra Tomislava Filipovića-Majstorovića i časne sestre zadužene za svojevrsni vjersko-ideološki dril malih logorašica i logoraša.

Neuspjeh i debakl

I na izvedbenoj razini Dara iz Jasenovca u određenoj je mjeri neartikuliran film, najvećim dijelom upravo zbog idejne, ideološke i političke tezičnosti. Tako autori isprva kao bitan idejni i metaforički detalj umeću vagon koji se nalazi negdje u snijegu. Dok snijeg pada, u sumornom zimskom ambijentu u taj vagon ispočetka ulaze ustaške žrtve iz Jasenovca i Stare Gradiške, odnosno pamtljivije među njima. No autori ubrzo odustaju od toga da samo ubijene logorašice i logoraši ulaze u vagon, jer nakon nekog vremena počinju ulaziti i još živi zatočenici. Premda je taj detalj jasan na simboličkoj razini, jer se naznačuje neizbježno tragično skončavanje likova, smeta činjenica da je nekonzistentno proveden, odnosno da je proveden s primarnim ciljem manipulacije očekivanjima i osjećajima gledatelja, kao i naglašavanjem melodramske dimenzije cjeline.

Manipulacija i jest imenica kojom bi se najsažetije i najjezgrovitije mogao opisati film Dara iz Jasenovca, jer je doslovce sve što gledamo podređeno manipulaciji gledatelja te idejnoj, ideološkoj i političkoj tezičnosti. Od sama početka, otkad su se pojavile prve informacije o filmu, bilo je jasno da je posrijedi primarno politički i od strane države Srbije obilno financiran projekt. Kao takav, on je posve razumljivo osuđen na neuspjeh i debakl, koji su mu se već i dogodili i s neostvarenom kandidaturom za Oscar i s negativnom inozemnom kritičarskom recepcijom.