Kazališna čarolija, fantazija i ljubav

Odnos danas već starinskoga papira (papirnica, stablo života...) i suvremene digitalne tehnologije, tj. svijeta dobre stare ljubavi i melodramatske romantičnosti te virtualnosti i hladne proračunatosti provodna je nit nadrealističko-simbolističke, maestralne režije Nenni Delmestre u predstavi ... a mobitel i dalje zvoni, koju smo gledali po ekstremno hladnoj, orkanskoj škuroj buri u Splitu, na velikoj pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta pod intendantskim vodstvom Srećka Šestana na premijeri 12. veljače u gledalištu propisno neispunjenu po svim epidemiološkim mjerama.

Ksenija Prohaska (lijevo) ovom predstavom obilježava 45 godina na profesionalnoj pozornici / Izvor HNK u Splitu

Redateljica kao da se tom predstavom (kojom obilježava 35 godina stvaranja), spojem dvaju kodova i izborom teksta američke spisateljice, vraća na početke, tj. na studij tehnologije i komunikacije te studij režije na Sveučilištu Floride, Miami, u SAD-u. Tekst ugledne i svjetski popularne Sarah Ruhl, napisan 2005, a praizveden u Washingtonu 2007, Nenni Delmestre davno je uočila, a na red je došao u pravi repertoarni tren, kad smo u razdoblju i kavezu pandemije i velikih trešnja prisiljeni komunicirati, a neki i uživati u komunikaciji isključivo mobitelom.

Izvorno naslovljen Dead Man’s Cell Phone (Mobitel mrtvoga čovjeka; Mrtvačev mobitel) u redateljičinu prijevodu s engleskog dolazi s intrigantnijim naslovom te kazališnom živošću i preciznošću hrvatskoga jezika parira brojnim jezicima na koje je dosad preveden. Delmestre strateški inteligentno organizira prostor, lucidno konkretizirajući autoričin opis scene na početku drame: 1. bistro, pokretni stolovi i stolice; 2. pokretni kavanski stol; 3. mobitel; 4. svjetlo zadržavaju scensku prisutnost u predstavi, ali tako da se prvi element pretvara u atraktivan kafić s mrtvim čovjekom na lijevoj, a živom djevojkom na desnoj strani pozornice, u blizini proscenija, da pokretni kavanski stol dobiva dimenziju središnjega okupljanja u obitelji mrtvoga čovjeka te odraz u domišljenu videu (režija i montaža videa: Goran Ćaće). Oživljena slika hiperrealističkoga slikarstva, uvišestručenja mobitela u zaslonima s lijeve i desne strane scene naglašavaju svjetlo pretvoreno u drvo života na sredini pozornice u iznimnoj scenografiji Line Vengoechea.

Ovu izvrsnu, metafizičku predstavu, spoj realnoga i irealnoga, crne komedije i trilera, pojačava jazz pedesetih godina i glazba iz Hitchcockovih filmova (izbor glazbe i asistenturu redateljici potpisuje također Lina Vengoechea).

Čini se da je dramaturški i redateljski ključ predstave stvaranje Edwarda Hoppera, posebno njegova fascinantna slika Nighthawks (Noćne ptice u baru) iz ratne 1942, s atmosferom u bistrou u Americi nalik našoj današnjoj.

Ta je slika, oživljena glumačkom izvedbom na pozadinskom videu zakrivenu poluprozirnim tilom (usp. mrtvačke pokrove i udovičke koprene) pridonijela ozračju mističnosti, straha, apatije, ali i radosti ljubavnih silnica, postajući most između svijeta živih i mrtvih, uz ekspresivno oblikovanje svjetla Branimira Bokana.

Mobitel stalno zvoni nakon iznenadne smrti vlasnika, a slučajno na tom mjestu zatečena žena želi život toga čovjeka prikazati idealnim. Na slici tri figure sjede u baru za šankom: žena (Hopperova žena Jo) i dva muškarca (autorov dvostruki autoportret). U predstavi to su Hermia, žena mrtvoga čovjeka Gordona – u karizmatičnoj interpretaciji eruptivne Zorane Kačić Čatipović, Gordon, prvo zaleđen pa konkretno realističan Mijo Jurišić, i njegov brat Dwight, zaljubljen u Jean, topao i nježan Nikša Arčanin. Ženu iz kafića, moguć odraz osobe na slici s druge strane šanka, slobodne i nasmijane, posvećeno je i emotivno odigrala Monika Vuco Carev kao Jean, u zavodljivu tipu naivke i dobročiniteljice.

Elementi Hemingwayeve priče Ubojice, Van Goghove slike Noćni kafe i filma noir, spoj četrdesetih i pedesetih i naših godina fluidno se izmjenjuju na pozornici koja se okreće.

Na privatne detektive sa šeširima podsjeća, duhovito i precizno, Petra Kovačić Pavlina kao Strankinja, poslovna žena, svojevrsna parafraza Humphreyja Bogarta u tamnom odijelu, a kao Druga žena asocira na Almodóvarove filmove, posebno na Žene na rubu živčanog sloma. Femme fatale, zavodnicu, ženu u crvenoj haljini, energično i radosno utjelovljuje atraktivna i samosvojna Gordonova majka, Gospođa Gottlieb, Ksenija Prohaska, s podsjećanjem na Marilyn Monroe, koja ovom predstavom obilježava 45 godina na profesionalnoj pozornici. Maro Drobnić kao Karmelo i Svećenik i Luka Šamadan kao Karmelov asistent pridonose scenskoj čaroliji i metateatralnosti kao uigrani poslužitelji scenske energije i čarobnjaci promjene prostora.

Neuroza i misterioznost, crni humor, melodramatičnost... začudan zaokret doživljuju u prizoru fantazije mlade Jean, koja dolazi na jedan od predočenih planeta – onaj Gordonov.

Dobro odabran američki tekst, iznimna režija i scenografija, izvrsni kostimi Sare Lovrić Caparin atraktivnih boja i krojeva, uigran i posvećen glumački ansambl pobjeđuju strah od bolesti i smrti i pokazuju snagu ljubavnih i osjećaja radosti života s bližnjima – kojima se vraćamo u ovim teškim vremenima.

Sofisticiran spoj fantazije u glavi i u životu, supostojanje svijeta realnosti i irealnosti, imaginacije i stvarnosti, predstava ... a mobitel i dalje zvoni u HNK-u u Splitu ostvaruje putovanje poznatim i nepoznatim prostorima, krajolicima, kontinentima i planetima u trenutku kad su putovanja u cijelom svijetu zaustavljena i kad se traže putnici na Mars. Nenni Delmestre tretira smrt u mizansceni metafizičnoga i komičnoga, estetski raskošnoga i savršenoga.

Predstava je to koja se ne srami emocija i ljubavi i koja osvaja publiku osjećajnošću i toplinom, fantazijom o fantaziji u fantaziji, govorom snova, sanjarenja i snovitosti.