Vrhunac suvremene slikarske estetike

.

Izvanredna je izložba slikara Duje Jurića postavljena na dva kata zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti. Riječ je o retrospektivnom presjeku, ne o punoj retrospektivi. Na izložbi možemo vidjeti segmente „nesvakidašnje bujnog i raznolikog opusa koji se gradi posljednjih četrdesetak godina, suočiti se sa stilskom, medijskom i tematskom dinamikom njegova umjetničkog puta“, kako piše Antun Maračić na početku kataloškog predgovora.

Kao vrsni znalac Jurićeva opusa napravio je odličan posao izborom radova iz svih desetljeća, faza, ciklusa i serija, kao i svrsishodnim tekstom u katalogu. Jurić je umjetnik golema opusa. Nesvakidašnje je produktivan autor egzaktno promišljena i izvedena projekta. Čovjek je iznimne radne energije, izdržljivosti, meditativne strpljivosti i koncentracije, vođen maksimalnim stvaralačkim imperativom. Duje Jurić je važan pa i velik suvremeni hrvatski slikar. Uvijek je tražio svoj tip slike i slikarstva, u dijalogu s modernim, avangardnim i suvremenim umjetnicima koji mu mnogo znače.

I drugi su slikari istraživali slikarske mogućnosti, tražili i nalazili svoj tip slike, svoj autentični izričaj, no Duje je poseban, specifičan. Pojavio se sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća kao pripadnik postslikarske generacije. U počecima je slikar ekspresivne geste, na tragu enformela i reminiscencija na apstraktni ekspresionizam. Slika na velikim formatima spojenih novinskih listova, na tapetama i platnima.

Elitističko i
ekstravagantno slikarstvo

Vječno samokritičan i nezadovoljan, ogorčen, razočaran i tjeskoban, pod stalnim stresom zbog društvene sredine u kojoj živi, još 1987. na svojoj izložbi u Galeriji proširenih medija izveo je prvi drastični performans Autodestrukcije, strgnuvši sa zida tri svoje velike slike na platnu i izderavši ih na komadiće pred publikom. Slike su bile stilski spoj kubofuturističkog obrasca i akcijskog slikarstva.

Tada je već bio zapažen mladi umjetnik, laureat Salona mladih, ali bio je revoltiran nemogućnošću egzistencije slobodnog umjetnika (u kojem statusu preživljava od 1984. do 1999). Bio je bez stana, atelijera, a mogućnosti prodaje bile su slabe, premda je bilo komercijalno uspješnih slikara. Mogućnosti su bile skromne tada, a nikakve su posljednjih nekoliko godina, i ne samo zbog pandemije koronavirusa. Sjećam se, kada smo se upoznali prije tridesetak godina, da je bio na granici očaja i govorio kako će otići na naftnu platformu na Sjeverno more. Nije otišao, ostao je i opstao. Bio je i ostao skroman, nikada se nije isticao egom, već je neumorno stvarao i pokazao kako su istinski veliki ljudi skromni, jednostavni i radišni. I nije podilazio publici, bio je ustrajan i nepokolebljiv u svojim slikarskim istraživanjima i idejama.

Memo-chips asocira na mrežne konfiguracije, tekuće informacije, na sve što generira današnji svijet napredne tehnologije / Izvor MSU

Dapače, Jurićev je umjetnički rad zapažen, poseban i iznimno cijenjen (u stručnim krugovima). Napokon, nakon dugogodišnjega stvaranja, ostvario je respektabilnu karijeru. Godinama već kao redoviti profesor u trajnom zvanju vodi svoju slikarsku klasu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njegovo elitističko i za naše prilike ekstravagantno slikarstvo nije za svakoga. Energija gestualne ekspresivnosti, karakteristična za njegove rane radove iz polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća, potkraj toga desetljeća i u 90-im godinama doživljava kopernikanski obrat.

Počinje slikati akromatske geometrijske slike te ulazi u obitelj neo-geo poetike. Naoko impersonalan idiom geometrijske apstrakcije bio je u početku bijelo, sivo i crno intoniran. Kompozicije svedene na strogo organizirane vertikale, horizontale i dijagonale izložio je 1988. u Studiju Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu. Te slike pomno su organizirane kompozicije. Preplet su cjevastih traka, izduženih rebrastih ploha, a imaju opartistički učinak. U biti su, prije bih rekao, konstruktivističke strukture.

U kompoziciji dominira motiv oblice, vertikalnoga cjevastog crno-sivo-bijelog elementa, s precizno izvedenim rasponom tonova po dužini oblice, od bijelog preko sivog do crnog, u preciznom i pomnom nijansiranju sjenčanjem. Stvoren je dojam iluzije cijevi, „čime se autorova prethodna kubistička inspiracija svela na svojevrsni citat Légera“ (Maračić). U sljedećoj fazi slikao ih je u boji. Formalni elementi još su i veće pravokutne i kružne plohe te iluzionistički slikani simboli, kugle i piramide.

Autentičan autor

Te racionalne lineature apstraktne umjetnosti jedinstvene su unutar tzv. neo-geo kako u nas tako i u svijetu. Naglašeno je jačanje kontura, a s pomoću geometrijskih mreža hvataju se sadržaji slike „izgubljeni bijegom predmeta“. Theodor Hauss to naziva „akcentiranom geometrijom“, koja dolazi kao „spas od kaosa vremena“. Taj je golemi ciklus kulminirao izložbom u Salonu galerije Karas 1997. pod naslovom Soul of my Cage – Cage of my Soul, a sam naslov izražava umjetnikovu tjeskobu. Riječ je o u horizontalne nizove složenim vodoravnim i okomitim trakama različitih širina i gustoća. Rešetkaste teksture specifičnih ritmova razvijaju se uzduž zidnih ploha, a dubina je naznačena optičkom varkom.

U doba postmodernizma i poststrukturalizma, citatnosti i pastiša, Jurić se postavlja kao autentičan autor i postmodernističke citatnosti i pastišizacije slike. Slika velike bijele kvadrate kao hommage Maljeviču, Rymanu, Rauschenbergu i, prije svih, Juliju Kniferu, najvećem hrvatskom slikaru druge polovice 20. stoljeća, s kojim je surađivao i čije je meandre restaurirao. S kim je stalno u unutarnjem duhovnom dijalogu pokazuje ispisivanjem imena njemu važnih avangardnih umjetnika na manje kvadrate oko velikog bijelog kvadrata: Kaprow, Rothko, Tzara, Haacke, Balla, Manzoni, Opalka, Pollock, Kosuth, Boltanski, Beuys, Richter (Gerhardt), Polke, Broodhaers, Smithson, Cage, LeWitt, Ray, Paik. Na sljedećoj kompoziciji, oko bijeloga kvadrata istih dimenzija i postava, naslikao je malene kvadrate kao pastiše Lichtensteina, Maljeviča, Mondriana, Rodčenka i Albersa.

Na otvaranjima izložbi tih slika izvodio je performans odjeven u odjeću s ispisanim imenima umjetnika 20. stoljeća na njoj. Potom će naslikati i seriju malih monokromnih kvadrata, a na njih napisati naziv boje kojom je površina premazana: KADMI UMROT, AZUL INDIGO, HELIOECHTGELB ZITRON, AMARILLO CADMIO, NARANJA, POZZUOLI VERDE, ROSE TYRIEN, PERMANENT VIOLETT, DUNKEL, BRUN VAN DYCK, NOIR.

Ispisivanjem riječi u sliku autor je konceptualizira. Uslijedio je koncept ispisivanja slova, slogova i riječi u polju slike. U vertikalnim stupcima crno na bijelom Jurić ispisuje niz slika sa zgusnutim slovima unutar kojih se kriju psovke. Treba ih naći. Tekst je mimikriran i formira se kad povežemo umrljana slova disperzirana na platnu. Tada čitamo vulgarne sintagme psovki, čime Jurić ponovo „iznevjerava“ hladnoću svoje gotovo strojno egzaktne strukture slike. Samo blaga mrljica označava mjesto gdje se psovka nalazi. Izložio ih je 2015. u Bačvi HDLU-a. Samo tim slikama, da je kojim slučajem u New Yorku, bio bi jedan od najviđenijih slikara tzv. simulacijskog slikarstva, koji recentno vlada galerijama i tržištem.

Stilizirani mikročipovi

Čikaški slikar Christopher Wool treći je najskuplji slikar na svijetu, a slika slova i riječi, uključujući psovke (Fuck off). Jurić je, po meni, bolji slikar konceptualnog slikarstva od Woola. No to je Amerika, a mi smo mi. Da ne govorimo da je jedan od najuglednijih slikara post neo-geo orijentacije Peter Halley vodeći simulacijski slikar u SAD, a Jurić je to kod nas, s visokom svjetskom kvalitetom. Jurić je slovima oslikavao i starinske putne kovčege, kao reminiscenciju na svoja stalna seljakanja u prošlosti, kao podstanar bez stalnoga životnog i radnog prostora.

Velik ciklus slika Memo-chips izložen na impozantnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu 2010. – meni osobno najbolja koju sam ikada vidio u Paviljonu – još je povećao dodatnim desecima slika koje se mogu promatrati pojedinačno, ali i u dugom horizontalnom nizu koji kruži duž svih zidova velike prostorije u kojoj su smještene. Cijeli je prostor paviljona obložio takvim nizovima slika u neprekinutome tijeku, a slike predstavljaju stilizirane mikročipove.

Maračić točno opaža da su slike memočipova odlično korespondirale s građevinom Umjetničkog paviljona: slikarstvo 21. stoljeća sa zgradom s kraja 19. stoljeća. Isto tako, odlično izgledaju ti nizovi u suvremenom arhitektonskom zdanju MSU-a. Tim je ciklusom, koji se još nadograđuje, Jurić postavio pitanje što je slika danas, što je slikarstvo današnjice? To je pitanje ontologije slike. Što bi slika u kontekstu suvremene kulture bila i/ili jest, i što uopće slika još znači? 

Također, postavom u Umjetničkom paviljonu prije deset godina pitanje je bilo o mogućnostima ekstenzije slike na gabarite vrijedne historicističke arhitekture, kao i na njezinu ekstenziju kroz unutarnji prostor zidova. Jurić nudi stilizirane, geometrizirane slike mikročipova, tih simboličnih kôdova današnje tehnologije i komunikologije. Osim terapeutskog učinka na sama umjetnika, koji neviđenom minucioznošću precizno izvlači linije u gami žute, oker i smeđe boje, izvježbanim rukopisom i u zen-koncentraciji, ideja je da takav mikročip – ujedno simbol i goleme memorije, jer od njih su sastavljeni kompjuteri – postaje vizualno zanimljiv motiv koji on uzdiže do vrhunca suvremene slikarske estetike.

Memo-chips asocira na mrežne konfiguracije, tekuće informacije, na sve što generira današnji svijet napredne tehnologije. Pritom diskretno na nekim od mnogobrojnih slika u dugom nizu što horizontalno teku uzduž zida naslika mali Kniferov meandar, uvijek odajući počast velikom slikaru. Slikara zanima prijenos i mogućnosti prijenosa. Referira se neposredno na širok kontekst prijenosnih mogućnosti medija i medijske kulture. Stvara slikarsku mrežu koja je upravo nositelj prijenosa, putovanja, igre.

Vrhunac su izložbene prezentacije prostorije s još većim slikama/prizorima mikročipova, ali posljednji je ciklus osvijetlio. Njegovi čudesni prostorno-svjetlosni ambijenti slikama daju poseban ugođaj. Dobiva ih osvjetljenjem, ne jakim, ultraljubičastim i plavim led-neonskim lampama, tako da promatrač cijelim tijelom „uranja“ u redefiniran prostor prostorije u kojoj se dugačak slikarski niz nalazi. Na neki način, kao da se Jurić ovim novim konceptom mreže oprostorenih slika na svoj način nadovezuje na umjetnost američkih umjetnika grupe Light and Space Movement, osnovane 1967. (Peter Alexander, James Turrell, Larry Bell, Doug Wheeler, Robert Irwin, Elyn Zimmerman, Eric Orr, DeWain Valentine, John McCracken i Craig Kauffman.)