Škotu Douglasu Stuartu Booker za debitantski roman Shuggie Bain

Godina na izmaku, kojoj svršetak s nestrpljenjem iščekujemo, unijela je mnoge promjene u našu svakodnevicu, način na koji promatramo sebe i druge, promišljamo bliskost i preispitujemo neke dosad samorazumljive koncepte. Promijenila je, donekle, i način na koji promatramo umjetnost. Dio smo godine bili prikraćeni za posjete umjetničkim galerijama, muzejima i kazalištima, glazbene izvedbe uživo još su rijetkost, a samo se najhrabriji odlučuju posjetiti kinodvorane. Ipak, sve smo to vrijeme potpune zatvorenosti uza se imali knjige.

Premda sastanci, barem oni izvan domene virtualnoga, još nisu preporučljivi, ponekad ni dopušteni, književne nagrade dodjeljuju se i dalje. I to je jedan, makar i vrlo sitan, dokaz neprekinute vrtnje svijeta oko vlastite osi, normalnosti u iščašenom vremenu. Jedna takva dodjela, ona nagrade Booker, održana 19. studenoga u Londonu, izrazito je važna. Ne samo zato što se članovi žirija (predsjednica Margaret Busby, Lee Child, Lenn Sinssay, Sameer Rahim i Emily Wilson) nijednom nisu našli u istoj prostoriji, a 162 su nominirana djela pročitali u elektroničkom obliku ili zato što je ceremonija dodjele, premještena iz Guildhalla u Roundhouse, održana pred praznim gledalištem.

Naslovi u užem izboru nagrade Booker raznolikošću odražavaju složenost života u suvremenoj kulturi / Stuart cMartyn / Pickersgill sa Kirkus Reviews

Kako je u razgovoru s njezinim voditeljem Johnom Wilsonom istaknuo Kazuo Ishiguro, „ove godine i ceremonijom odražavamo ono što nagradom Booker doista slavimo. Samotni rad. Pisci provode katkad i godine sjedeći sami u mračnom, zagušljivom sobičku posve sami, pišući, a onda to netko, opet sam, pročita.“ Ovogodišnja se dodjela, usto, održavala pod egidom dostupnosti bez zidova, u kojoj se također lijepo zrcali smisao književnosti.

No više od posebnosti društveno-povijesnog konteksta kojim je obavijena, ovogodišnja će nagrada Booker ostati upamćena po naslovima u užem izboru čija raznolikost odražava složenost života u suvremenoj kulturi. Tako Diane Cook u distopijskom romanu The New Wilderness u međuodnos postavlja klimatske promjene i konstrukt obitelji, Burnt Sugar indijsko-američke spisateljice Avni Doshi istražuje složenost generacijskih razlika i skrbi unutar obitelji, This Mournable Body zimbabveanske književnice Tsitsi Dangarembga bavi se egzistencijalnom anksioznošću, a Brandona Taylora i Maanzu Mengiste u svojim romanima opterećuju klasne predrasude i rasna mikroagresija. Margaret Busby, predsjednica povjerenstva, naglasila je da pri izboru finalista nisu popunjavali nikakve kućice niti slijedili obrasce, ali ponosni su na konačan rezultat. „Jednom kad različitost postane opće mjesto u književnosti, neće biti potrebno osvrtati se na nju. Iako su književnost i izdavaštvo već učinili mnogo, imamo još posla oko uključivanja različitih klasnih, etničkih i rasnih skupina“, podsjetila je trenutak prije no što će laureatom ovogodišnje nagrade proglasiti Douglasa Stuarta (1976), škotskog autora čiji je debitantski roman Shuggie Bain, prema ocjeni žirija, „predodređen da postane klasikom“. Priča s radnjom iz osamdesetih godina smještena je u Glasgow, grad kojim su prema autorovim riječima vladale žene, a pričom o bezuvjetnoj ljubavi majke Agnes koju su nesretne okolnosti natjerale na stazu alkoholizma i njezina najmlađeg sina autor je iscrtao „dirljiv, detaljiziran i nijansiran portret gusto istkana društva, njegovih ljudi i njihovih vrijednosti“.

Priča romana čijem je tekstu autor posvetio cijelo desetljeće svojeg života, a njegovu su objavu odbila čak 32 izdavača, duboko je osobna. Iako posljednjih dvadeset godina živi u New Yorku, gdje, nakon završetka studija na Royal College of Art, gradi karijeru u modnoj industriji, Stuart je i sam odrastao u Glasgowu, a poput svojeg junaka, i on se kad mu je bilo šesnaest godina morao oprostiti od majke. „Odrastati u Glasgowu nije bilo lako. Bio sam queer sin majke ovisnice kojoj je posvećena svaka stranica ovog nježnog, istovremeno duhovita i tužna romana.

Tri sam desetljeća htio napisati roman o tome kako je biti čist u Glasgowu, kako je imati roditelja kojeg bezuvjetno voliš, a nisi ga kadar spasiti“, kazao je Stuart te opisao svoju knjigu kao višestruko iscjeljujuće iskustvo. Na osobnoj, ali i na razini kolektivnog cijeljenja jer „muškarci sa zapadne obale Škotske ne bi smjeli pokazivati osjećaje“ pa se nada da će ova knjiga, koja od čitatelja zahtijeva empatiju, nekom budućem čitatelju neotkrivenom piscu učiniti ono što je njemu učinio roman How Late It Was, How Late prvoga škotskog dobitnika Bookera, Jamesa Kelmana – uvjeriti ga da glasovi poput njegova nisu remetilački niti strano tijelo u društvenom tkivu, već samo još jedno od mnogih lica društvene raznolikosti. I navesti da postane hrabar.