Odgoj i obrazovanje ne smiju biti dresura

Stogodišnjica postojanja učiteljskog obrazovanja u Hrvatskoj, obilježavanje te obljetnice te aktualna obrazovna reforma i štrajk prosvjetara povod su i tema razgovora sa Sinišom Opićem, dekanom Učiteljskog fakulteta u Zagrebu.

Profesore Opiću, ove godine Učiteljski fakultet slavi sto godina postojanja. Što se u učiteljevanju dogodilo u tih stotinu godina?

Visokoškolska izobrazba učitelja u Hrvatskoj započela je osnivanjem dvogodišnjega studija na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 15. studenoga 1919, prvu učiteljsku školu Zagreb je dobio 1849, Petrinja je dobila prvo Učiteljsko učilište 1. listopada 1862, a Čakovec 1879. Od 1919. pa do danas učiteljstvo je napravilo veliki iskorak i danas naši budući učitelji mogu na razini diplomskog, postdiplomskog i doktorskih studija steći najviši akademski status. Ali ne možemo biti zadovoljni dignitetom naših učitelja. Proteklih sto godina taj se dignitet nažalost jako srozao.

Snimio MIRKO CVJETKO

Učiteljski poziv nije cijenjen?

Nažalost, nije cijenjen. Mnogi ne shvaćaju da je učiteljski poziv ili zanimanje više od sama poziva, to je poslanje. Radno vrijeme učitelja ne završava nakon šest ili osam sati rada u školi, nego traje dvadeset četiri sata. Život i rad s djecom zahtijeva mnogo više od formalne radne obveze. Učitelji su ljudi koji djecu odgajaju i njihove probleme nose kući. Recentna istraživanja pokazuju da prvih nekoliko godina života i obrazovanja vječno traju, da su od presudne važnosti za zdrav psihofizički razvoj djece. Ako ne uložimo u djecu, poslije ćemo ulagati u penološke sustave, ulagat ćemo u policiju, pravosuđe. Uloga učitelja u društvu u nas se malo cijeni, ozbiljno se ne shvaća njihova uloga u društvu, čega su posljedica i niski osobni dohodak i štrajk u cijeloj Hrvatskoj.

Za položaj učitelja i obrazovnog sustava, jesu li krive samo plaće ili je kriza dublja?

Kriza je mnogo kompleksnija, ali nije pametno ni mudro krivca tražiti u jednoj ili više osoba. Svi zapravo snosimo odgovornost za dignitet naših učitelja. Osobito je zabrinjavajuće da se o odgoju i obrazovanju govori samo kad se govori o visini osobnog dohotka, a ne govori se o ulaganju u obrazovanje, koje nam je nažalost na pretposljednjem ili posljednjem mjestu. Ne shvaća se da je ulaganje u odgoj i obrazovanje najbolja investicija u budućnost svakoga društva. Odgoj i obrazovanje ne mogu i ne smiju biti trošak za naciju jer je to najbolja investicija svake nacije. Da je tomu tako dovoljno je osvrnuti se na najrazvijenije zemlje u svijetu, primjerice u Europi su to skandinavske zemlje, koje imaju najvišu razinu BDP-a i najbolji obrazovni sustav. S obzirom da ste me pitali tko su krivci, odgovorno tvrdim da je jedan od njih svakako politika. Politika se odveć upleće u obrazovne politike i ne donosi odluke koje su u interesu nacije.

Kao primjer dobra školstva spomenuli ste skandinavske države. Znači li to da je naš obrazovni sustav jako zaostao u odnosu na europski?

Ne možemo govoriti da je naš obrazovni sustav zaostao, ali reforme koje smo provodili i koje danas provodimo, nažalost, nisu u potpunosti uspjele.

Zašto nisu?

Zato što je previše političkih boja i mirisa bilo uključeno u donošenje obrazovnih politika. U skandinavskim državama, recimo, tijekom izbora odgoj i obrazovanje ne smije biti vlasništvo nijedne političke opcije. To bismo i mi trebali preslikati. Obrazovna politika ne može biti dio političke trgovine ni političkih prepucavanja, što se kod nas nažalost događa. Obrazovanje mora biti potpuno oslobođeno od bilo kakve paske politike i prepušteno najkompetentnijima, a to su prije svih učitelji, nastavnici, profesori, u suradnji sa svim dionicima u tom procesu.

Je li to bila kurikularna reforma koju je nudio Boris Jokić?

Obrazovne reforme koje su kod nas proteklih nekoliko godina započete nisu provedene. Bojim se da ni sadašnja reforma neće u potpunosti biti provedena.

Zašto?

Zato što svaka vladajuća politička garniture sve počinje ispočetka smatrajući da prethodno ništa nije valjalo. Nitko ili malo tko shvaća i želi uzeti ono što je dobro od svih onih koji su bili akteri u obrazovnim politikama i što je primjenjivo na hrvatski narod i hrvatsku državu. To treba biti model i to treba razvijati. S obzirom na postojeće reforme Učiteljski fakultet, odnosno učiteljski fakulteti, ne mogu biti zadovoljni. Mi smo prije dva, odnosno tri mjeseca, pozvali sve učiteljske fakultete u Republici Hrvatskoj i napravili okrugli stol jer su ti fakulteti o obrazovnoj reformi i obrazovnim politikama saznavali iz novina i TV-dnevnika. Nas se ne uključuje u reformu.

Nisu li i učiteljski fakulteti u službi politike i političkih interesa?

Vjerujem da nisu. Na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kojemu sam dekan, nema politike niti će je biti dok ga vodim. Nas ne zanimaju političke boje, mirisi i okusi. Mi se rukovodimo onim što je u interesu Republike Hrvatske. Mi želimo najbolji obrazovni sustav.

Treba li taj obrazovni sustav uzeti nešto od reforme Stipe Šuvara?

Od svakog možemo uzeti ponešto, s obzirom na specifikum Republike Hrvatske, ali je pogrešno preslikavati tuđe obrazovne sustave. Primjerice, iskustva iz Finske i ostalih skandinavskih država. Trebamo uzimati ono što je najbolje od obrazovnih sustava zemalja koje su najrazvijenije i primijeniti u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske.

Mogu li se učitelji i fakulteti dogovoriti što je najbolje? Po ponašanju politike čini se kao da vi nemate pojma što je to.

Da, postoji jaz između politike i učiteljskih fakulteta. Republika Hrvatska jedna je od rijetkih država u ovom dijelu Europe koja nema devetogodišnju osnovnu školu. A BiH je recimo ima. Mi trebamo napraviti deep screening dobrih iskustava okolnih zemalja i zemalja Europske Unije, ako je potrebno i dalje, i to primijeniti u Hrvatskoj. Eto od ove godine svi učiteljski fakulteti dionici su u jednom velikom projektu, dobili smo više od tri milijuna kuna kako bismo napravili nove kvalitetne programe učiteljskih studija, kako bismo ih objedinili u cjelinu s obzirom na potrebnu kvalitetu.

Većina novina pišu kako se roditelji žale da se eksperimentalne škole, koje je prošle godine uvela ministrica Divjak, nisu pokazale dobrima, a ona i dalje ustrajava na svojoj reformi.

Ili je nešto dobro ili nije dobro. Ne možemo kroz odgovor da/ne, odnosno kategorijalno dihotomnu varijablu, tražiti rješenja. Reforma se ne može urediti i napraviti tijekom noći. To je proces koji nalaže velik broj sudionika u odlučivanju, koji u potpunosti mora biti javno dostupan i mora uključiti sve relevantne eksperte koji odlučuju o tome. Do sada učiteljski fakulteti nisu bili dovoljno uključeni u postojeću reformu. Tko je meritorniji govoriti o kvaliteti odgojno-obrazovnog procesa ako to nisu učitelji, nastavnici, odnosno profesori na učiteljskim fakultetima Republike Hrvatske?

Je li ih iz toga isključila politika?

Nadam se da nije. Više volim vjerovati da je ovo nesmotrenost i nepripremljenost politike za reformu nego da je riječ intencionalne naravi, da nas politika želi maknuti od toga. Mi nismo ničiji. Ne bismo trebali biti dionici bilo koje političke opcije. Mi bismo u interesu Republike Hrvatske trebali osigurati kvalitetan odgojno-obrazovni proces, a ne priklanjati se ikojoj politici. To bi trebali raditi i mediji.

Mislite da ne rade?

Ne kako bi trebali. U medijima se piše i govori o potpuno efemernim i kvaziznanstvenim, kvaziumjetničkim stvarima, raznim šouovima koje produciraju razne televizije, a koji nisu u funkciji odgoja i obrazovanja. Zato se nameće logično pitanje, tko nam odgaja djecu? Kakve poruke mediji i mi s njima šaljemo djeci putem emisija koje su s one strane zrcala s obzirom na lošu kvalitetu i loše odgojne poruke? Tko će nam odgajati našu djecu ako ne učitelji kao najmjerodavniji za odgojno-obrazovni proces? Zbog takvih propusta danas je u Republici Hrvatskoj, ovisno o istraživanju, svaka n-ta žena zlostavljana i svako n-to dijete doživi neki oblik nasilja.

Kad ste već spomenuli utjecaj medija, njihov utjecaj na odgoj i obrazovanje, recite, koja je uloga Crkve u tome? Je li Crkva u hrvatskom društvu prihvaćena kao relevantna odgojna institucija? Od politike i od učiteljskih fakulteta?

U opstojnosti Hrvata i stvaranju samostalne hrvatske države, od stoljeća sedmog pa do danas, nemjerljiva je uloga Crkve. Zato je nepotrebno, što često rade naši mediji, postavljati pitanje, vjeronauk da ili ne?! To pitanje dovodi u pitanje demokraciju i prava pojedinca. U demokratskom društvu svi dionici u tom procesu moraju snositi odgovornost za svoje postupke. Nitko, pa ni mediji, ne trebaju štititi onoga tko je učinio nešto suprotno zakonu i odgojno-obrazovnim normama. Ne trebamo ništa nametati. Osobno mislim da religija i Crkva imaju pozitivnu ulogu u odgoju i obrazovanju mladih. Crkva i vjera propovijedaju ljubav, a ima li išta važnije od ljubavi? Što je važnije u učionici od ljubavi prema toj djeci?

Je li novi prijedlog školske reforme, kakav se nastoji ozakoniti, isforsiran od strane neoliberalnih svjetskih tendencija?

To je sustav iz kojeg ne možemo pobjeći, mi smo ga odabrali, to je sustav europskih država. Kad je tako, jedino što možemo napraviti, što nam je činiti, jest kontrolirati negativne čimbenike koji utječu na odgoj djece, kako naša djeca zbog tih negativnih čimbenika poslije ne bi imala problema u životu.

Tko će otklanjati negativne čimbenike?

To pitanje traži odgovor na pitanje tko nam danas zapravo odgaja djecu. Roditelji imaju malo vremena za sam odgoj, a škola sve više stavlja naglasak na obrazovanje na štetu odgoja. Zanemarivanje odgoja opasna je stvar, posljedice su vrlo opasne i tragične. Nikako se ne smije zaboraviti da odgoj uvijek mora biti nadređen obrazovanju. Obrazovan čovjek, ako nije odgojno osviješten, za društvo je opasan. A odgojen čovjek, s razvijenim stavom i ljubavi prema domovini, ljubavi prema bližnjem – koji je častan, pošten, nepodmitljiv – ono je prema čemu trebamo težiti. Na tim postulatima treba počivati odgojno-obrazovni proces u Republici Hrvatskoj.

Kako to postići kada se u nas permanentno vodi bitka između ostataka komunističke jugonostalgije i nacionalnih državnih interesa? Kako kroz odgoj i obrazovanje otkloniti ideologijske polarizacije i partikularne političke interese?

Da, političke garniture s pomoću partikularnih interesa nameću neke odgojno-obrazovne imperative. To se mora zaustaviti. To mora biti prepušteno stručnjacima, što je možda utopija jer politika odlučuje o obrazovnim politikama, o visini dohotka i plaćama prosvjetnih djelatnika. Nadam se da će država uspjeti riješiti navedene probleme i da ćemo svi zajedno shvatiti da su nam odgoj i obrazovanje najvrednije što imamo. Vrijeme je da počnemo vjerovati u sebe. Također je vrijeme da mediji, ma tko oni bili, prestanu širiti glasine kako je naš obrazovni sustav loš, jer to nije točno. Pogledajte naše učenike na svjetskim natjecanjima. Pogledajte naše studente i naše znanstvenike koji su u svijetu uspješni.

Izjavili ste u jednim novinama da su nam škole vježbališta, a djeca pokusni kunići. Zašto ste to rekli?

Nitko od nas nema pravo eksperimentirati s djecom jer to nije laboratorij u Plivi ili bilo gdje, da možete ponoviti pokus. Posljedice propusta u odgoju su velike, njihov je ispravak dugotrajan i vrlo upitan. Zato samo najkompetentniji mogu provoditi reforme i raditi s djecom. Zato trebamo više cijeniti najvrednije što imamo – djecu. Mi učiteljima dajemo u ruke najdragocjenije što imamo u životu, a to su djeca.

Jesu li svi učitelji kompetentni?

Ne treba sumnjati u učitelje i odgajatelje, samo im treba osigurati najbolje uvjete za kvalitetan odgojno-obrazovni proces.

Religija i Crkva imaju pozitivnu ulogu u odgoju i obrazovanju mladih / Obrazovan čovjek, ako nije odgojno osviješten, za društvo je opasan / Nitko od nas nema pravo eksperimentirati s djecom / Google gotovo da ima sve odgovore, ali nema kada i kako razvijati ljubav, empatiju, dobročinstvo, domoljublje...

Mislite da su svi odgajatelji i učitelji u školama, na fakultetima i općenito u obrazovnom sustavu oni kojima je doista stalo do struke?

Mi imamo kvalitetne učitelje, kvalitetne nastavnike i odgajatelje. Ti su ljudi podcijenjeni s obzirom na visinu dohotka i s obzirom na dignitet koji imaju u društvu, ali oni rade sa srcem, rade s oduševljenjem i oni tu ljubav i sreću prenose na djecu. Mi to vidimo i na fakultetu. Naši studenti koji upisuju učiteljske studijske programe u startu znaju što ih poslije čeka u životu, s obzirom na visinu dohotka i položaj u društvu, ali to im ne može oduzeti ljubav koju žele prenijeti na djecu.

Je li odgoj dresura, kako se u nas često misli, koja može biti političko-ideološka, religiozna, slobodoumna do krajnjih granica...?

Odgoj je put od heteronomije do autonomije, on ne može niti smije biti dresura. Propitivanje odgoja iznimno je složeno i ponekad vrlo teško. Sve nacije, svi narodi propituju kvalitetu odgoja svojih društava kako bi osigurali njihov kvalitetan razvoj. Koliko smo mi uspješni, pokazat će se za deset, petnaest, dvadeset godina. To je dug proces. Najvažnije je za svako društvo da ga se ne smije gledati kroz prizmu uštede, već kroz prizmu aktivnog ulaganja, jer je to najbolja investicija za svako društvo.

S obzirom na rečeno, treba li odgoj uključivati tradiciju, kulturu, religiju?

Apsolutno. Odgoj počiva na kulturi i tradiciji. Ne možemo, kako sam već rekao, preslikati in vivo i u potpunosti primijeniti iskustva drugih država, njihovih kultura i tradicija. Mi svoje specifičnosti moramo ugrađivati u svoj odgojno-obrazovni proces. Kao mali narod mi smo od stoljeća sedmog kroz našu baštinu, našu kulturu, našu religiju, uspjeli ostvariti ono što imamo: samostalnu Republiku Hrvatsku. To je sveti gral, i to trebamo čuvati kao zjenicu svoga oka. I, naravno, na aktivan način uključivati u odgojno-obrazovni proces.

Jer živimo u internetskom i globalizacijskom svijetu, koji ne zanimaju nacionalne posebnosti i male države, koliko je u odgoju važno učenje djece slobodi, domoljublju, emocijama, empatiji...?

Sve što ste nabrojili čuva se kroz odgoj i obrazovanje. Samo odgojno osviješteni ljudi mogu razvijati ljubav prema domovini i razvijati boljitak domovine.

Kako se suprotstaviti internetskom utjecaju kojem su djeca sve više podložna?

Internet ne možemo zaustaviti. Ne možemo više djeci braniti da se koriste mobitelima i društvenim mrežama, nego samo možemo kontrolirati to i u određenoj mjeri usmjeriti u obrazovni i odgojni proces. Google gotovo da ima sve odgovore, ali nema odgovore kada i kako treba razvijati ljubav, empatiju, dobročinstvo, domoljublje... To Google ili naši mediji ne mogu kvalitetno napraviti kao što to mogu in vivo uraditi naši učitelji.

Je li u nas digitalizacija humano promišljena? Mnogi misle da ponuđena reforma digitalizaciju nameće kao ishodište, a ne kao obrazovnu podršku?

Da, riječ je o novim ovisnostima, koje se kao takve medicinski tretiraju. To je vrlo složeno pitanje. Digitalizaciju ne možemo izbjeći, ali ona ne može biti ni sama sebi svrha. Ona može biti samo prateće, dodatno pomagalo u odgojno-obrazovnom procesu. Potrebna nam je škola koja će više uključivati nastavu izvan škole, škola koja će uključivati aktivnu komunikaciju između svih dionika. Škola koja počiva na ljubavi i na kvaliteti.

Postoje li kakva istraživanja koja pokazuju ulogu digitalizacije u odgoju i obrazovanju, pozitivnu ili negativnu?

Posljedice takvih fenomena nisu kratkoročno vidljive, već su dugotrajne. Jedna je od posljedica poruka neoliberalnog svjetonazora da je samo bogatstvo, samo materijalno, mjerilo uspjeha u životu. Mediji su mi zamjerili kada sam prije nekoliko godina izišao s idejom o potrebi nošenja uniformi u školama.

I dalje ste za uniforme?

Na to pitanje ne može se odgovoriti s da ili ne. Ali je činjenica da se u nižim razredima, posebice u predškolskim ustanovama, djeca počinju međusobno vrednovati materijalno – po onome što imaju, odnosno nemaju. To je opasno jer već u ranoj fazi odrastanja neka djeca proživljavaju golgotu, s obzirom na nemogućnost posjedovanja određenih materijalnih uvjeta. Školske uniforme to ne bi riješile, ali bi ublažile posljedice.

Jesu li protiv uniformi bila djeca iz uspješnih, bogatih obitelji?

To se ne može tako sagledavati, o tome postoje različita tumačenja. Jedno je da se time degradira individualnost djece, a pritom malo tko govori da se individualnost djece ne treba graditi na materijalnim dobrima. To je tužno. Kod djece je ekonomska, materijalna razlika vidljiva i opipljiva. Mi odrasli to ćemo prešutjeti, ali djeca će vam zbog toga, toga smo svjedoci i to pokazuju istraživanja, nazivati pogrdnim imenima djecu kojima roditelji ne mogu priuštiti određene brendove, izolirat će ih na sve moguće načine, i putem društvenih mreža. Posljedice takve izolacije opasne su i teške. Zato je odgoj uvijek važniji od obrazovanja. S obzirom na preopterećenost, nastavnici nemaju vremena za rješavanje takvih krucijalnih problema u odnosima među djecom, ali bi ga morali imati jer to može imati fatalne posljedice za psihofizički razvoj.

Kakva je veza između obiteljskog odgoja i obrazovnog odgoja? Postoji li u hrvatskom društvu ili je eliminirana?

Obitelj je stup odgoja i stup društva, a odgojna uloga obitelji slabi. Kako kolega Kardum tvrdi, obitelj je, uz vojsku i policiju, jedna od najopasnijih socijalnih zajednica. Često smo svjedoci da su počinitelji zla članovi uže obitelji; mislim na pedofiliju, na fizičko kažnjavanje djece i druge oblike zlostavljanja u obitelji. S obzirom na to društvo mora imati odgoj djece i obitelj pod kontrolom. Mi danas roditeljima premalo govorimo o novim znanstvenim činjenicama u odgoju, a potrebno je aktivno uključivanje roditelja u odgojno-obrazovni proces.

Kakva su iskustva s obiteljima koje imaju više djece u odnosu na obitelji koje imaju manje? Je li odgoj u obiteljima s više djece bolji ili lošiji?

Ne možemo govoriti je li bolji ili lošiji s obzirom na broj djece, nego s obzirom na odnos roditelja prema toj djeci. Odgoj zahtijeva i odgovornost, koja to nije ako roditelji zbog ocjena vrše pritisak na učitelje. Za razliku od najboljih europskih obrazovnih sustava, u nas je ocjena mjerilo uspjeha, iako znamo da nije tako. Većina skandinavskih država ne poznaje institut ocjene u primarnom obrazovanju.

Stavlja li nova reforma usmjeravanje ispred ocjene?

Samo djelomično. Tu ne možemo biti zadovoljni. Osobno mislim da institut ocjene u primarnom obrazovanju treba ukinuti.

Trebaju li odgoj i buduća reforma nuditi gotova rješenja ili poticati djecu da nude vlastita rješenja, stavove i ideje?

Odgoj i obrazovanje trebaju osigurati preduvjete da se djeca sama razvijaju, da uvažavaju svoje specifičnosti i svoje sposobnosti. Da zbog onoga u čemu nisu najbolji ne trebaju biti tužni, nego da treba razvijati osobne potencijale. Djeca trebaju biti odgojno osviještena, kako bi mogli biti pošteni, časni i nadasve plemeniti i korisni ljudi sebi i svojoj domovini.

Znači li to da ne trebamo prihvaćati i uvoditi sve što nam EU nameće ili da to trebamo raditi sporije?

Sporije! Ne možemo preuzimati sve što nam dolazi iz razvijenih zemalja. Prije svega to treba analizirati, kontrolirati i odrediti specifičnosti koje su u nas primjenljive. Nije današnje dijete ono od prije dvadeset godina, niti je dijete za sljedećih dvadeset godina.

Očekujete li da će aktualna reforma u proceduri s eventualnom promjenom vlasti u budućnosti biti promijenjena?

To me zabrinjava jer se to događalo dosad. Sve nove političke garniture počinjale su ispočetka, što nije dobro. Treba ostaviti ono što je dobro, ma od koga bilo, i dalje nastaviti razvijati, a ne sve počinjati ispočetka.