Ako umjetnik izgubi nevinost, izgubio je sve

Kao autor intrigantna i zaokružena opusa, Zrinko Ogresta ubraja se među najzanimljivije suvremene hrvatske filmaše. Osim niza TV-filmova i dokumentaraca realiziranih u prvih deset godina njegova stvaralaštva, iza Ogreste je sedam kinofilmova s kojima je tri puta pobijedio u Puli te osvojio niz Zlatnih arena. Nagrađivan je na uglednim domaćim i međunarodnim festivalima, a za svoje zasad posljednje ostvarenje S one strane, prikazano u programu Panorama festivala u Berlinu, ovjenčan je posebnim priznanjem žirija Europa Cinemas Label. Povod razgovoru godišnja je nagrada za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2017, koju je Ogresti nedavno dodijelio Hrvatski kulturni klub, utemeljen davne 1944. na Kongresu kulturnih radnika u Topuskom.

Gospodine Ogresta, potkraj prošle godine dodijeljena vam je godišnja nagrada Hrvatskoga kulturnog kluba za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2017. Nagrada vam je dodijeljena za cjelokupni umjetnički opus s kojim ste, kako je navedeno, trajno prisutni i prepoznatljivi u svijetu te ste postali istaknuti veleposlanik hrvatske kulture. U kratkoj izjavi o nagradi rekli ste da vas je istinski dirnula, a moglo bi se reći i iznenadila.

Da, točno. Naime, relativno rijetko događa se nekom stvaraocu, osobito filmskom, da njegovo djelo, u ovom slučaju čak kompletni opus, budu istaknuti i vrednovani u cjelini hrvatske kulture. To je, naravno, rijetka povlastica i takav je trenutak osobito emotivan. Premda je umjetnost, barem kako je ja doživljavam, vrlo intimno, osobno nastojanje koje ti se ponekad posreći, ali i tada zahvaljujući i Onome iznad tebe, u takvu trenutku povjeruješ kako je to tvoje nastojanje oplemenjeno činjenicom da se pretočilo na druge, na one koji tvoje djelo gledaju i prepoznaju, i postalo općim.

Status hrvatskog filma

Tijekom dosadašnje karijere osvojili ste brojne nagrade, od pet Zlatnih arena i tri Velike Zlatne arene u Puli, preko nagrada na prestižnim festivalima u Berlinu i Karlovim Varima do onih na Danima hrvatskog filma i u Motovunu. Koliko vam općenito znače nagrade, i one uže strukovne festivalske, i one šire umjetničke kakva je nagrada Hrvatskoga kulturnog kluba?

Tko god me poznaje, zna da redovito ističem kako iza nagrade ne mora uvijek stajati i kvaliteta. Toliko je vrijednih djela, vrijednih filmova koji nikada nisu nagrađivani. I hrvatska filmska povijest ima takvih autora i djela. Recimo, filmovi Ante Babaje. Netočno bi bilo ustvrditi da Babajina djela nisu nagrađivana, no nisu ni izdaleka onoliko koliko su to zaslužila. Premda je Babajin kratkometražni filmski opus, i onaj igrani i onaj dokumentaristički, bio prepoznat i cijenjen u Europi, njegovi dugometražni igrani filmovi nažalost nisu imali tako otvoren put prema svijetu. U doba kad je on, naime, stvarao, strategija međunarodne filmske promocije ovdašnjih filmova i autora stvarala se u Jugoslavija filmu u Beogradu. Babaja se tamo „nije nosio“. Kao ni brojni drugi hrvatski filmski autori. Hrvatski filmaši danas srećom takvih problema više nemaju. Kad bih trebao reći nešto generalno o sebi u odnosu prema nagradama koje sam za svoje filmove dobio, bilo bi to samo ovo: da, nagrada sama po sebi ne mora mnogo govoriti, ali ako se one umnože, prate veliki broj tvojih radova, onda to vjerojatno nešto znači.

Vaš govor prilikom dodjele godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu bio je u dobroj mjeri polemički intoniran. Istaknuli ste kako se od svih umjetnosti u Hrvatskoj najnezahvalnije baviti filmom jer on, unatoč tome što je uz glazbu najpopularnija umjetnost, ne uživa status kakav zaslužuje te da je „uvijek bio drugotan“. Možete li nam detaljnije približiti razloge svog nezadovoljstva statusom hrvatskoga filma?

Pogrešno bi bilo reći da nisam zadovoljan „statusom hrvatskog filma“. Više sam mislio na percepciju koje filmsko stvaralaštvo po sebi ima u Hrvata. Da se dijelom citiram, o tome su mi svjedočili moji slavni profesori, osobito Ante Babaja, Zvonimir Berković i Krešo Golik. Pamtim razgovore s profesorima filmske režije u negdašnjoj kavani Kavkaz, u društvu također mojih profesora Ranka Marinkovića, Ante Peterlića i Nikole Batušića, kako su zagledani u središte Trga kojim dominira predivno Hrvatsko narodno kazalište, govorili kako su Hrvati, posebice Zagrepčani, ali i drugi, narod koji je više od i jednoga od onih koji nas okružuju izgradio svojevrsno poklonstvo kazalištu. Kazalište, osobito ovako lijepo i monumentalno, sa svojom divnom dvoranom, možda im je, razmišljam, kad su u njega dolazili, stvaralo privid kako su oni, dakle ti naši sunarodnjaci, zapravo isti kao i bečka, milanska ili pariška gospoda, koja jednako svečano dotjerana pohodi svoj Burgtheater, La Scalu ili Parišku operu. Taj dojam osobito mi pojačava činjenica kojoj nerijetko svjedočim: premda imamo osobitu i jedinstvenu hrvatsku riječ kazalište, naglašeno često koristimo pojam teatar i njegove izvedenice kakve su teatarski čin, moja teatarska iskustva, teatarska publika... Kao da nam teatar nekako ljepše zvuči, otmjenije i veće, rekao bih: teatar, kako to gordo zvuči! Odlazeći u teatar i radeći u teatru sličimo si onima u Beču, Milanu ili Parizu. Film, odnosno kino, nema miris Beča ili Pariza, premda je, zanimljivo, upravo iz Pariza i potekao. Koliko je to zapažanje, čini mi se, točno, očigledno je na svečanosti premijera hrvatskih filmova: ista publika koja pohodi kazališne na filmske premijere ne dolazi dotjerana kao u kazalište, brojni ulaze s kutijama kokica koje žvaču za vrijeme predstave, ponekad toliko glasno da nadglasaju zvukove s filmskoga platna za tiših dramskih situacija. Uza sve to, naravno, film je, gotovo poput nogometa, ono o čemu svatko sve zna i čiji se protagonisti ili tvorci časte gotovo istim epitetima kao i nogometni treneri ili igrači ako se na nogometnom igralištu stvari baš ne odvijaju prema njihovu ukusu.

Autorska osobnost i osobitost

U govoru ste također naglasili da je u domaćem filmu ugroženo ono što je u temelju svakog umjetničkog stvaralaštva, a to je autorska osobnost i umjetnička osobitost. Da se poslužimo naslovom pola stoljeća stara filma Nevinost bez zaštite Dušana Makavejeva, apostrofirali ste nezaštićenost nevinosti i iskrenosti hrvatskih filmaša, koji su sa svih strana izloženi udarcima.

Rekao sam da bi nezaštićenost hrvatskih filmaša bila razmjerno shvatljiva, nešto na što smo se navikli, kad takva okolina ne bi ugrožavala ono temeljno, a istodobno najkrhkije, na što se naslanja svako stvaralaštvo, svaka umjetnost – stvaralačku osobnost, umjetničku osobitost. Dakle, ono bez čega je umjetnički čin nezamisliv, ono na temeljima čega počiva, ono što bih nazvao srcem i dušom svakog umjetničkog čina, umjetničkog djela. Umjetnik, stvaralac, cijeli svoj stvaralački vijek nudi i izlaže zapravo sebe sama. I dok god to čini, dok je god u tome ustrajan, vjerodostojan i iskren, toliko iskren da se u njegovoj vlastitosti, premda različite, prepoznaju vlastitosti onih koji njegovo djelo gledaju ili slušaju, ima priliku da ono što stvara i postane umjetnost. Čim imalo skrene s tog puta, takva mogućnost više ne postoji. Dolazi zapravo do izdaje. Nevinost je danas možda još jedino u umjetnosti conditio sine qua non. Izgubiš li je, izgubio si sve. A taj zadatak, ta temeljna pretpostavka stvaranja, koja počiva na izlaganju vlastitosti, vlastitih svjetonazora, doživljaja, emocija, kad je riječ o filmu i filmskim stvaraocima, u nas je beskrajno težak, ponekad nepodnošljivo težak. Nema skloništa ni zaštite, nema alibija poput teatra, koji je već sam po sebi toliko velik i važan da je, vjerojatno, i sve što se u njemu prikazuje jednako tako veliko i važno, pa i povremena nezadovoljstva viđenim, jer smo u teatru, nećemo naglašeno iskazivati. Predstave ćemo nagrađivati višestrukim aplauzima ili bisevima, a eventualno nezadovoljstvo mahom kuloarski.

Kod filma toga nema: udarci i publike i kritike izravni su i bolni, bez rukavica. I u takvoj okolini filmskom je stvaraocu teško, usudio bih se reći, možda teže no ostalim stvaraocima, sačuvati vlastitu osobnost, ne prodati dušu đavlu, ne nastojati se apriori svidjeti i sviđati publici, kritici ili pak vlasti. Jednostavno, ostati i biti svoj, s čvrstom svijesti da jedino i samo s takvim preduvjetom, ma koliko neugodna bila povremena šibanja, sve to što stvaramo ima smisla i nade da će ponekad možda prerasti u umjetnost.

Kao jedan od ključnih autora suvremenoga hrvatskog filma, čije zasad posljednje ostvarenje S one strane neki poput književnika i filmskog scenarista Josipa Mlakića drže jednim od najboljih u hrvatskoj povijesti, vi ste i insajder odlično upućen u sve ono što određuje domaću kinematografiju, od raznorodnih autorskih estetika i etika preko zajedničkog nam socijalnog konteksta do neizbježnih političkih silnica. Kakvim vidite trenutno stanje hrvatskog filma?

Hrvatski film je, nažalost, pretrpio prekomjerno granatiranje svoje središnje institucije, HAVC-a, od strane pojedinih političkih i interesnih skupina. U toj su agresiji uspjeli. Metaforički govoreći, a možda i ne samo metaforički, žrtve su bile ne samo ljudske i materijalne nego i kulturne. U HAVC-u nakon njihova udara više nema središnjih vodećih ljudi, ni ljudi zaduženih za logistiku, financijski je slabiji, a rezultati, prije svega proizvodni, ali i kreativni, slabe. Pitanje je hoćemo li i kada dosegnuti postignuća koja je HAVC nedvojbeno imao prije udara.

Filmovi kao zrcala odgoja i svjetonazora

Još od dugometražnog igranog prvijenca Krhotine iz 1991, koji je te godine u nadmetanju za europsku filmsku nagradu Felix izabran među pet najboljih mladih europskih filmova, razvidni su vaša socijalna i politička osviještenost te izraženi moralizam. Može se reći da u autorskom smislu funkcionirate i kao savjest društva.

To je ipak nešto što eventualno možete ustvrditi vi. Bilo bi ne samo pretenciozno nego i neumjesno da sam sebe doživljavam „savješću društva“. Nedvojbeno je da su u mojim filmovima zorni i moj odgoj i moj svjetonazor, ali kao neizostavni dio mene kao osobe, nikako kao nešto što bih drugima nudio ili ne daj Bože nametao kao uzor.

Ista publika koja pohodi kazališne na filmske premijere ne dolazi dotjerana kao u kazalište, brojni ulaze s kutijama kokica koje žvaču za vrijeme predstave / Stvaranje, ako je iskreno, jako je blisko prirodi

Vaši su filmovi redovito obilježeni realističnim društvenim, dijelom i političkim kontekstom kroz koji se probija vaš autorski, pa i osobni ljudski angažman. Ljubitelj ste poljskog filma i umjetnosti, pa koliko su u tom smislu na vas utjecali autori poput Krzysztofa Kieslowskog i Andrzeja Wajde?

Poljacima sam se uvijek divio, i njihovoj literaturi i njihovu filmu. Prepoznavao sam se u njima i stvaralački i ljudski. Kieslowski je nedvojbeno meni najdraži ili, bolje rečeno, najbliži filmski autor. Je li na mene dublje utjecao, ne znam. Racionalno sigurno ne. Naime, ja ne pripadam u one filmske autore koji po desetak puta gledaju tuđe filmove, seciraju svaki detalj ili izučavaju stilske osobitosti ili redateljski rukopis.

Na temelju čega birate projekte koje ćete realizirati? Odnosno, što je ono što vas intrigira i privlači u pojedinim projektima? Koje uvjete, recimo tako, neki scenarij mora zadovoljiti da bi vas privukao?

To je zanimljivo pitanje. Na njega mi je, međutim, nemoguće dati racionalan odgovor. To je poput ljubavi, odnosa s drugom osobom, ili se dogodi ili ne dogodi. Jednostavno, određeni sadržaj, način na koji je izložen, osobito motrište koje nudi, za mene se uhvati ili ne uhvati. Poput sjemena. Stvaranje, ako je iskreno, jako je blisko prirodi, prirodnim procesima.

Iz filma u film moguće je pratiti vašu sve izraženiju autorsku samosvijest te hrabrost u izboru sve izazovnijih projekata.

Valjda je tako. Ali i to nije racionalna odluka. Jednostavno, ljudski i stvaralački rast valjda me vode u tom smjeru.

Izvedbeni izazovi

Kad govorimo o izvedbenim izazovima, skloni ste također eksperimentiranju, kao da si želite postaviti ograde i prepreke te onda tražiti načine njihova svladavanja i prevladavanja. Psihološku egzistencijalnu dramu Projekcije snimili ste uglavnom u jednoj prostoriji, isključivo kroz subjektivne kadrove likova, kojima se oslikavaju njihovi međuodnosi i drame.

Točno. Međutim, spomenute formalne datosti nisam „domišljao“. Jednostavno, sadržaj kojim sam se bavio doveo me do takvih rješenja. Nikada ne želim nadvladati sadržaj, biti njegov gospodar, nego mu želim služiti. U najplemenitijem smislu tog pojma. Sve što ne izlazi iz sadržaja, iz biti onoga čime se bavimo, ne vodi dobru. Nepojmljivo mi je prvo izmisliti okvir, a zatim misliti što u nj staviti. Mene prije svega zanima ono što jest u okviru, a iz tog interesa i pune posvećenosti tom sadržaju i taj se okvir nekako nametne i, valjda, postane stvaralački zanimljiv.

U svom zasad posljednjem ostvarenju, psihološkoj egzistencijalnoj drami S one strane, vješto se poigravate očekivanjima gledatelja koje, kao i protagonisticu Vesnu, tijekom filma vodite u određenom smjeru, da bi u završnici uslijedio preokret i da bi intimna drama protagonistice poprimila posve drukčije značenje. Koliko je vama i suscenaristu Mati Matišiću bilo zahtjevno realizirati takvu priču?

Bilo je, naravno, i zahtjevno i izazovno. Film je na moju sreću imao i ima bogat život, prikazan je na svim kontinentima, nagrađivan. Razmišljam danas, ipak, jesam li u pojedinim trenucima bio za nijansu odveć škrt prema gledatelju, jesam li ponekad trebao ponuditi koju informaciju više kako bih možda olakšao praćenje filma. Naime, iole neusredotočenijem gledatelju lako mogu promaknuti pojedini bitni detalji, bitne informacije, jer se u filmu pojavljuju samo jednom. Ukoliko se, recimo, u tom trenutku gledatelj u kinu slučajno okrene prema nekomu, posegne za maramicom, lako može propustiti detalj koji mu može bitno otežati praćenje filma.

U istom filmu u više navrata promišljeno i vrlo spretno umećete kadrove koji se mogu interpretirati i kao neutralni i kao subjektivni pogledi, a moguća dvoznačnost tih kadrova postaje razvidna tek nakon preokreta. Kako ste se odlučili na ovaj izvedbeni detalj?

Vaše pitanje nedvojbeno ukazuje na činjenicu da ste film pogledali više puta, što ovaj film „voli“. Naime, doista, svako novo gledanje otkriva ono što u prethodnom niste zapazili. To, možda, i jest jedna od kvaliteta toga filma, ali to ne mora uvijek biti kvaliteta. Naime, grozno je kad gledate nejasne i samo njegovu autoru razumljive filmove. Ja takve ipak, nadam se, ne snimam, ali, ponavljam, možda bih ponekad trebao biti „milostiviji“ prema gledatelju. Ipak, nekako me ta napast ne uspijeva svladati, premda bih ponekad volio da uspije (smijeh).

Dokumentarci
iz Domovinskog rata

Tijekom karijere tri ste puta surađivali s dramatičarkom i dramaturginjom Ladom Kaštelan, koja je suscenaristica vašeg prvijenca Krhotine i dvjema Zlatnim arenama ovjenčane drame Iza stakla, te scenaristica Projekcija. Reklo bi se da se vaš autorski senzibilitet skladno preklapa s njezinim?

Da, sigurno postoji bliskost u senzibilitetima. Ono što volim kod Lade jest puna posvećenost sadržaju koji je zaokuplja. Nije rutinerka, premda je vrsna dramaturginja i odlično zna svoj posao. Zanimljiva mi je i kao suradnica jer nije baš „jednostavna suradnica“. U tomu, mislim, također imamo sličnosti, duboko proživljava sadržaje kojima se bavi i energično brani svoje zamisli, ali nije isključiva. Volio bih ponovo snimiti nešto u suradnji s Ladom.

Tijekom Domovinskog rata realizirali ste dokumentarce na bojištima diljem Hrvatske, od tri dokumentarca snimljena na zapadnoslavonskom bojištu i objedinjena u seriji Prizori s virovitičkog bojišta, do Doli – krhotine mog djetinjstva snimljena u Dubrovačkom primorju. Možete li se prisjetiti okolnosti nastanaka tih filmova?

Snimanja tih filmova imala su neprocjenjivu važnost za mene. Snimao sam ih na prvim linijama bojišnica, vidio i doživio doslovce svašta. Ne znam kamo bi me odvelo iznošenje iskustava, sjećanja iz tog vremena i tih situacija. Ono, međutim, što sam nedvojbeno tada naučio jest – ne sudi ikome tko prolazi ratne strahote.

Malo je poznato da ste redatelj jednog od najdojmljivijih glazbenih spotova iz Domovinskog rata, onog za pjesmu Ne dirajte mi ravnicu, koji ste realizirali s glumcem Fabijanom Šovagovićem. Kako je nastao taj spot?

Sjećam se poziva Miroslava Lilića, koji je tada, čini mi se, bio glavni urednik HRT-a. U razgovoru mi je rekao da trebamo „moćan, emotivan, ali i prkosan spot“. Zlatni dukati tada su izvodili Ravnicu i predložio sam im koncept. I danas sam zahvalan kolegi Branku Schmidtu što mi je ustupio kadrove iz nekih svojih filmova koje sam uklopio u poznatu cjelinu s glumcem Fabijanom Šovagovićem, čije suze iz tog spota pamti vjerojatno svaki Hrvat.

Svojedobno ste u jednom intervjuu rekli da se sramite većine igranih filmova o Domovinskom ratu i da bi vam bilo draže da nisu snimljeni. Zbog čega tako mislite?

Zbog toga što je u većini motiv njihova nastanka kalkulantski, bez punoga stvaralačkog nadahnuća i iskrene ljudske potrebe da se takav film snimi. Sadržajna i izvedbena razina tih filmova to potvrđuju. Domovinski rat je sveto mjesto hrvatske povijesti i bilo kakva računica pri stvaralačkom oblikovanju tog sadržaju za mene je nepodnošljiva.

Nerealizirani projekt
o ranjenom branitelju

Prije više od desetljeća, dakle prije utemeljenja HAVC-a, na natječaju ste predložili scenarij za film intrigantna naslova Hvala ti, Bože, što sam branitelj, no scenarij tada nije prošao. Kako danas gledate na to i kojom ste se idejom vodili u pisanju scenarija?

I danas se sjećam svog prkosa koji sam prije svega iskazivao naslovom filmu, zbog kojega je, ne bih se čudio, možda i odbijen. Sadržajno i formalno, i danas to mislim, čini mi sa da bi to bio neobično zanimljiv film. Bavio se zapravo situacijom u kojoj hrvatski branitelj stradava u bitci, biva teško ranjen i ostaje bez svijesti. Izvlače ga iz bojišnice i vode u bolnicu. Priča zatim ulazi „u glavu“ tog vojnika, u njegovo nesvjesno, košmarno motrište koje na neobičan način interpretira njegovih posljednjih tjedan dana života u kojemu na svaki način nastoji izbjeći sudbinu, dakle to ranjavanje, koje mu se na koncu i dogodi, ali tada se budi iz kome i dolazi do spoznaje da je sudbina koja ga je zadesila najbolje što se moglo dogoditi za nastavak njegova života.

S nedavno preminulim Ivom Gregurevićem, jednim od najvećih hrvatskih glumaca, snimili ste filmove Krhotine, Isprani, Crvena prašina i Tu. Možete li se prisjetiti rada s Gregurevićem, vašega profesionalnog i možda privatnog odnosa?

Ivo je trebao glumiti i u tom mom filmu, koji sam maloprije spominjao, a koji nije nikada snimljen. Nedvojbeno najveći profesionalac među glumcima s kojima sam radio. Ljudski sam ga neobično cijenio i razumio njegovu bol, s kojom je živio više od dva desetljeća, i koja je, čini mi se, bila okidač za preranu smrt.

U izjavi u povodu dodjele nagrade Hrvatskoga kulturnog kluba spomenuli ste novi projekt na kojemu već dvije godine radite s dramatičarom Ivorom Martinićem, koji je napisao scenarij Ljudi ne mogu letjeti i s kojim ste trenutno na natječaju. Možete li nam reći nešto više o tom projektu?

Riječ je o filmu koji se bavi ženom, samo ću to reći. Beskrajno me stvaralački i emotivno angažira, nadam se da ću imati priliku i snimiti ga.