Hrvati i Tridesetogodišnji rat

Tridesetogodišnji rat (1618–1648) bio je veliki europski sukob koji je ostavio krucijalne posljedice na političke odnose i društvenu strukturu europskih država ranoga novog vijeka. Iako potaknut sukobima između katolika i protestanata u Svetome Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti, rat je ubrzo poprimio paneuropski karakter. No zaraćene strane nije mobilizirao tek vjerski sentiment, koji je često služio tek kao motivacijsko sredstvo ili izgovor za intervenciju, već je ulazak u rat diktirao partikularni interes pojedine države sudionice. Ispod konfesionalne maske često se skrivalo profano lice borbe za dominaciju na regionalnoj, odnosno, u slučaju najvećih, i na kontinentalnoj razini.

Značenje Tridesetogodišnjega rata pokazuje već i sam popis uključenih država – Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, Kraljevina Španjolska, Kraljevina Danska, Kraljevina Švedska, Kraljevina Francuska, Kraljevina Engleska, Kraljevina Škotska, Ujedinjene Provincije, Kneževina Erdelj, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo... Dakle, većina europskih država bila je, posredno i/ili neposredno, involvirana u sukob koji je nakon desetljeća nesuglasja i konfrontacija između katolika i protestanata u Carstvu eskalirao 23. svibnja 1618. poznatom tzv. (drugom) Praškom defenestracijom. Taj čin te izbor falačkoga kneza izbornika Friedricha za češkoga kralja pokrenuo je spiralu sukoba koja se ubrzo pretvorila u rat općih razmjera.

Otvaranje izložbe Tko su bili ti strašni Hrvati u HDA u Zagrebu

Sam rat dijeli se na četiri faze – Češku i Falačku (1618–1625), Dansku (1625–1629), Švedsku (1630–1635) te Švedsko-francusku (1635–1648). Iako je carska strana trijumfirala u prvim dvjema fazama ratovanja, tijekom Švedske faze protestantska je strana bila poprilično uspješna na bojnome polju. Nastavkom rata i ulaskom Kraljevine Francuske u sukob te unatoč nekoliko velikih poraza carske strane, rat se prometnuo u iscrpljivanje snaga.

Tridesetogodišnji rat okončan je nakon dramatične destrukcije i međusobnog iscrpljivanja, potpisivanjem Westfalskog mirovnog ugovora 1648, čime je na europskoj političkoj pozornici etabliran novi politički poredak, koji će se održati sve do ratova s revolucionarnom Francuskom potkraj 18. stoljeća.

Brojne hrvatske postrojbe

Unatoč njihovoj važnosti, uloga hrvatskih postrojbi u Tridesetogodišnjem ratu vrlo je slabo istražena. Pitanje podrijetla hrvatskih vojnika pa i časnika, njihove biografije i ratni putovi, sociopolitički status i službe unutar Hrvatsko-Slavonskoga, odnosno Ugarskoga Kraljevstva, broj unovačenih vojnika s hrvatskoga prostora, narodnosni sastav hrvatskih postrojbi, problematika prenaglašenih optužaba za bestijalnost upućenih „Hrvatima”, samo su neke teme koje još nisu adekvatno rasvijetljene ili su pak sasvim neistražene. Jednako tako, u domaćoj historiografiji, s iznimkom nekih područja i tema, 17. stoljeće relativno je slabo istraženo, pa još nije poznato kakve su zapravo bile sociopolitičke, ekonomske, demografske i druge posljedice rata za Hrvatsko-Slavonsko Kraljevstvo, kao dio zemalja Krune sv. Stjepana s habsburškim kraljem kao vladarom.

Hrvatski vojnici ratovali su zaista na praktički svim bojištima Tridesetogodišnjeg rata – od Baltika do Bavarske, od sjeverne Italije do današnje Nizozemske, od ugarskog ratišta do sjeveroistočne Francuske, pa čak i do predgrađa Pariza. Ipak, treba istaknuti kako su u borbama protiv ugarskih pobunjenika, inače osmanskih saveznika, 1619, 1620-ih te 1640-ih, postrojbe Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva sudjelovale masovno, ali unutar važećega institucionalnog okvira Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Jednako tako, krajišnici iz Slavonske, Hrvatske i Primorske krajine masovno su participirali u tim sukobima unutar specifičnoga krajiškoga institucionalnog okvira. U vojnim postrojbama koje su se pak borile u Carstvu, odnosno diljem europskoga kontinenta, oni su uglavnom neka vrsta najamnika, iako je bez dodatnih istraživanja zasad teško precizno elaborirati njihov status, odnosno da li ih se može ili ne, svrstavati u kategoriju plaćenika. No u obama slučajevima sudjelovali su vojnici s područja cijelog Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva, uključujući i krajiški prostor, bez obzira na etnokonfesionalnu pripadnost.

Kada je riječ o ratovanju izvan Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, koje je započelo vrlo brzo nakon završetka Uskočkog rata (1615–1617), broj hrvatskih vojnika eksponencijalno je rastao. Čini se kako je na početku angažirano nekoliko stotina hrvatskih vojnika, da bi 1626, nakon što je minula prijetnja od ugarskih ustanika, u carskom logoru već 2400 hrvatskih konjanika. Njihov se broj do sredine 1630-ih povećao na više od deset tisuća konjanika. Također, treba napomenuti kako je, barem u pojedinim fazama, u ratu sudjelovao i još neutvrđen broj pješaka, kojih prema nekim indicijama također nije bilo malo. Takvo masovno sudjelovanje s jedne je strane posljedica intenzivna novačenja na hrvatskom prostoru, protiv čega je Hrvatsko-slavonski sabor prosvjedovao 1632, 1633, 1634. i 1636, a s druge strane uključivanja među „Hrvate“ vojnika drugih narodnosti (Ugara, Poljaka, Kozaka, Nijemaca…). Kada je 1632. pukovnik Luka Hrastovački poslan da novači na hrvatskome prostoru, Sabor je prosvjedovao govoreći kako već tisuće ratuju izvan zemlje, koja je pak pogođena prošlogodišnjom gladi i ugrožena od Osmanlija i Ugara. No novačenje se nastavilo unatoč neprestanoj osmanskoj prijetnji.

Uspjesi hrvatskih ratnika

Hrvatski vojnici ubrzo su se istaknuli specifičnim stilom ratovanja, koji se oblikovao u višestoljetnim sukobima, ali i interakcijama s Osmanlijama, pa su se postrojbe takva profila počele pojavljivati i u sastavu savezničkih, ali i u sastavu neprijateljske francuske vojske. Štoviše, pojam „Hrvat“ sve više je mijenjao značenje – od oznake (samo) za vojnike s hrvatskog prostora, sve više prema generičkoj oznaci za specifični rod vojske – laku konjicu. Čarkanje, pustošenja, opstrukcije opskrbnih linija, izviđanje iza neprijateljskih linija, započinjanje sukoba ili njegovo okončavanje, bile su njihove primarne zadaće, koje su usavršili na vječno nemirnom osmanskom pograničju. Stoga možemo konstatirati kako su se pogranični principi ratovanja s velikim uspjehom i medijskim odjekom preselili iz periferije u centralni europski prostor.

Kuriozitet je izazivao i njihov izgled – odora, oprema, oružje – koji se također formirao pod snažnim osmanskim utjecajem. Standardno su se nosili dugi kaputi obrubljeni krznom, jakne i modre, tamne ili crvene dolame ispod kojih su nosili košulju i prsluk, crvene hlače ukrašene srebrnim gumbima i srebrnim, zlatnim i crnim gajtanima te crvenu ili crnu kabanicu. Nadalje, nosili su krznene kape sa zataknutim perom ili čelenke. Oko pasa nosili su kožne remene na koji bi objesili sablju, a preko svileni ili platneni pojas. Što se tiče oklopa i kaciga, njih su rjeđe nosili, iako se na nekim prikazima pojavljuju i s kacigama na glavama.

Tijekom Tridesetogodišnjega rata bilo je zapravo malo velikih bitaka jer zaraćene strane uglavnom nisu željele riskirati teške poraze, no između bitaka odvijali su se mnogobrojni manji sukobi – dakle pogodno tlo za nastanak fame o „Hrvatima”. Laka hrvatska konjica terorizirala je lokalno stanovništvo pojavljujući se iznenada i nestajući jednako brzo, pa je ubrzo naziv „Hrvat” postao sinonimom za pljačku i nasilje.

Hrvatsko ime postalo je tada, kao rijetko kada u našoj povijesti, prepoznatljivo na europskoj razini te su hrvatske postrojbe koje su, s dosta uspjeha ili barem publiciteta, krstarile Europom, otvorile vrata uvođenju hrvatskih odreda na dvorove europskih vladara – u Dresdenu, Münchenu, Parizu. Kada tomu pridodamo kravatu, koja se s pariškog dvora proširila diljem svijeta, tada već i ove kratke natuknice pokazuju na koliko je razina sudjelovanje hrvatskih postrojbi u Tridesetogodišnjem ratu relevantno na međunarodnoj razini, što svakako treba znati prezentirati i iskoristiti.

Pustoš Tridesetogodišnjega rata

Tridesetogodišnji rat ulazi u red najbrutalnijih sukoba koji su pogodili njemačke zemlje, a u kojemu je prema suvremenim procjenama stradalo do dvadeset posto ukupnoga stanovništva. Iako nisu svi krajevi bili jednako pogođeni, dugotrajne ratne operacije ostavile su dramatične društvene posljedice na njemačkome, ali i širemu srednjoeuropskom prostoru. Upravo su hrvatski vojnici bili na glasu kao vrlo okrutni, iako treba naglasiti kako je takva fama, odnosno izdvajanje „Hrvata“ između svih ostalih, u stanovitoj mjeri neopravdana jer su i vojnici svih vojska bez obzira na podrijetlo i narodnost činili jednako okrutna djela. Ipak, hrvatski vojnici zaista jesu bili skloni pljački i pustošenju, iako je svakako bilo mnogo pretjerivanja i/ili generaliziranja, čime ih se nastojalo difamirati. U kontekstu protestantske propagandističke literature osobito se ističe djelo Engleza Philipa Vincenta, The Lamentations of Germany (London, 1638), publikacija prepuna primjera ekstremne brutalnosti i nečovječna postupanja katoličke strane. To je djelo do krajnjih granica demoniziralo katoličku stranu, među kojima je posebno naglašen barbarizam i divljaštvo „Hrvata“. Tako se u knjizi osobito ističe strahovit prikaz hrvatskoga vojnika koji jede dijete, čime autor nastoji diskreditirati „Hrvate“ optužujući ih za bešćutna ubojstva i kanibalizam. Ništa manje grozan nije Vincentov opis hrvatskih konjanika – „koji su se trudili mnogo da nauče svoje konje ne samo da ubijaju ljude, nego i da jedu ljudsko i kršćansko meso, te su se savjetovali kako pronaći što rjeđe, okrutnije i ekstremnije metode mučenja“. Ipak, i sam autor bio je svjestan kako dobar dio „Hrvata“ uopće nije bio hrvatskoga podrijetla, pa navodi kako „desetina ih nije iz te zemlje (Hrvatske op. a.), nego su mješavina raznih stranih naroda, bez Boga, bez vjere te posjeduju tek vanjštinu čovjeka, a i to rijetko”.

Hrvatski vojnici apostrofirani su i kao protagonisti destrukcije i pokolja stanovništva u prosperitetnom saskom gradu Magdeburgu u svibnju 1631. U tom grozomornom činu, koji je stajao života do 20.000 ljudi, hrvatski odredi činili su tek mali dio od dvadesetak tisuća vojnika katoličke strane, no upravo je jedan hrvatski odred s kapetanom Šafarićem na čelu preko rijeke Labe, a kroz jedna sporedna vrata, prvi upao u grad i zatim otvorio druga veća vrata kroz koja je nahrupio ostatak carske vojske.

Hrvatske postrojbe bile su savršeni primjer „drugosti“ – nemilosrdnih i neuobičajeno odjevenih stranaca s europske periferije koji su ne samo izgledali, već su se i ponašali gore nego „Turci“. Slika hrabrih, ali brutalnih vojnika duboko se utisnula u memoriju stradalog njemačkog stanovništva, ušavši u njihove predaje i regionalne historije. Taj motiv pronašao je svoje mjesto i u književnosti, pa i kod velikana pisane riječi, poput Friedricha Schillera. Možda je stoga sada, četiristo godina nakon početka ovoga dramatičnog sukoba, vrijeme da hrvatska historiografija započne odgovarati na sva ta pitanja koja su ostala iz ove vrlo zanimljive i europski relevantne epizode naše povijesti.

*Povjesničar Damir Stanić viši je arhivist u Odsjeku za starije i vojno arhivsko gradivo

Hrvatskoga državnog arhiva