Tragedija prolaznosti

I smrt će biti sasma nešto ljudsko – uz te šimićevske stihove lako bi se nadodalo – i sasma nešto pjesničko, jer ono što povezuje novi broj časopisa Poezija Društva hrvatskih pisaca s jedne je strane smrt kao snažni i vječni pokretački motiv pjesama, a s druge strane smrt kao neizbježna i razorna stvarnost koja je odnijela mnoge pjesničke živote u vrlo kratku vremenu, poput Nikice Petraka, Branka Bošnjaka, Ante Stamaća, Zilhada Ključanina i Leonarda Cohena. Ipak, pjesnici i pjesnikinje na stranicama se novoga broja časopisa s njom hrvaju i dalje, riječju, kako i dolikuje.

Uz spomenute pjesničke velikane, časopis donosi intervju s uglednim pjesnikom Jakšom Fiamengom skrećući pozornost s poznatijih uglazbljenih pjesama (Nadalina, Karoca...) na važnost njegova klasičnoga pjesničkoga opusa sastavljena od tridesetak samostalnih zbirki poezije. Fiamengo u primijenjenoj, skladanoj poeziji vidi šansu da se bude kreativan u težnji da se u opću korist poboljša kvaliteta stihova, stoga je uvijek bio više sklon šansonama nego trivijalnom šlagerizmu. Objavljivao je još i eseje, kritike i scenarije, a najbolje ga je u intervjuu opisao Tonko Maroević rekavši da je „ustrajni rapsod Sredozemlja, himničar i elegičar pučinskog i otočkog življenja, svjedok i zatočnik ‘malog starinskog svijeta’ dalmatinskih i istarskih gradića, senzibilni lirik ljubavnih zanosa i egzistencijalnih strepnji“. Na kraju intervjua istaknuo je kako želi biti upamćen po dobru te da bi volio vidjeti ili osjetiti svoju najbolju pjesmu, „onu koju tek trebam napisati“.

U taj se nezaustavljiv tijek uvijek nova pisanja u časopisu upuštaju mnoga imena, šarolikih godišta i pristupa temama i motivima. Svakako treba izdvojiti poeziju Ivana Rogića Nehajeva uronjenu u (u)dobnost i refleksije prolaznosti, osobnu i obiteljsku povijest oslikanu u poeziji Marije Lamot, nepresušnu putopisnu notu pjesama Dinka Telećana, kao i permutacije pjesničke slobode Marija Glavaša uokvirene jezičnom profinjenošću te pjesme u kojima je prosuta čežnja za izgradnjom stabilnoga i intimnoga ljudskoga odnosa autorice Lane Bojanić iz zanimljive i aktivne pjesničke skupine 90+ (mladi rođeni u devedesetima).

Časopis donosi sjajne pjesme kultnoga njemačkoga pjesnika 70-ih godina 20. stoljeća Wolfa Wondratscheka, proslavljena pjesmom Kad je Alfred Jarry opazio da mu je majka djevica, sjeo je na bicikl, te pjesme jednoga od rijetkih američkih pjesnika koji je pisao iz vizure „običnoga“ radnika, Jacka Michelinea poznatoga publicista i prozaika, buntovničkoga pjesnika bitničkog razdoblja. Zadnje stranice posvećene su književnim kritikama recentnih pjesničkih uradaka, prijevodima pjesama indijskoga pjesnika Sudeepa Sena i Kolumbijca Marija Quintera te osvjetljavanju poezije hercegovačkoga pjesnika ujevićevskog stila Ivana Kordića.