Neizvjesna budućnost dvoraca

U organizaciji Matice hrvatske, Ogranka Sveta Nedelja, 5. svibnja u prostorijama Ogranka, održala sam predavanje naslova Dvorac Erdödy u Kerestincu i dvorci sjeverozapadne Hrvatske. Predavanje je organizirano u sklopu niza aktivnosti kojima Ogranak i lokalna zajednica opetovano skreću pozornost na taj vrijedni spomenik koji čeka obnovu i primjerenu namjenu. Tako je i 16. svibnja održana tribina Dvorac Erdödy u Kerestincu – neiskorištena kulturna baština kao značajni resurs kulturnog, gospodarskog i društvenog razvoja grada s naglaskom na mogućnostima nove namjene i stavljanja dvorca u funkciju. Osim davanja potpore toj hvalevrijednoj inicijativi i svim aktivnostima koje se poduzimaju u Svetoj Nedelji namjera je skrenuti pozornost šire, ali i stručne javnosti na sam dvorac. Naime, iako je riječ o jednom od važnijih primjera profane arhitekture ranoga novog vijeka, dvorac je gotovo neistražen i u stručnoj literaturi nije primjereno obrađen. U Registru kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske za dvorac u Kerestincu stoji: „Svojom poviješću, arhitektonskim oblikovanjem te veličinom perivoja spada među najznačajnije građevine samoborske okolice, a jednako tako značajan je i u pregledu dvoraca kontinentalne Hrvatske.” No njegovo primjereno vrednovanje u korpusu profane arhitekture kontinentalne Hrvatske zadaća je koje se povijest umjetnosti tek treba prihvatiti.

Ni burna i zanimljiva povijest dvorca nije primjereno istražena i pokazuje velike praznine. U povijesnim izvorima koji su analizirani i objavljeni u stručnoj literaturi spominju se sami počeci gradnje dvorca. Posjed Kerestinec, kao i okolni posjedi, od 1559. u vlasništvu je plemićke obitelj Erdödy, koji dolaze u njegov posjed kao vlasnici Okićkoga vlastelinstva. Gradnja dvorca započela je 1576. nakon što je obitelj Erdödy napustila tadašnji dom na Okiću, koji više nije odgovarao njihovim potrebama. Uz novi dvorac u Kerestincu, koji ima sve karakteristike utvrde, odigrala se i poznata epizoda iz seljačke bune, banski namjesnik Gašpar Alapić 1573. porazio je vojsku Matije Gupca. Još jedna bitka obilježila je početke i značenje tog dvorca-utvrde bana Tome II. Erdödya. Osmanlijski vojskovođa Hasan-paša u velikom vojnom pohodu na koji kreće u kolovozu 1592. iz novopodignute utvrde Petrinja ušao je u Turopolje, gdje njegove čete rade veliku štetu u svim selima južno od Zagreba. U tom pohodu dolazi i do banove utvrde u Kerestincu pod Okićem, kako donosi Rudolf Horvat u Povijesti Hrvatske (Zagreb, 1924). Nakon burna početka malo je poznato iz povijesti dvorca u Kerestincu. U castellumu Kerestinecz, kako se spominje 1578, Erdödy su uglavnom imali svoje kaštelane. Dvorac je ubrzo nakon početka gradnje bio u funkciji, jer su već 1619. u njemu održane karmine za Suzanu Erdödy, a ne u Okiću. Obitelj je u posjedu dvorca i vlastelinstva sve do 1860, o čemu svjedoči i nekoliko grbova još sačuvanih u dvorcu. Nakon Erdödyja uslijedilo je nekoliko vlasnika, obitelj Pallavicini, zatim Türk, da bi naposljetku prešao u državno vlasništvo. Sljedeća epizoda iz povijesti dvorca opsežno istražena i opisana u brojnim radovima bila je tek u 20. stoljeću. Za vrijeme NDH u dvorcu je prvo uspostavljena časnička škola, a od 19. travnja 1941. odlukom Redarstvenog ravnateljstva za Zagreb koncentracijski logor za političke zatvorenike. U kerestinečkom logoru bili su utamničeni i mučeni poznati intelektualci i komunisti poput Ognjena Price, Otokara Keršovanija i Augusta Cesarca. Nakon neuspjela proboja od 13. na 14. srpnja 1941. zatvorenici su strijeljani (kerestinečke žrtve). Poslije je dvorac služio kao vojarna JNA, a nakon Domovinskog rata i Hrvatske vojske te je naposljetku napušten.

Od utvrde do dvorca

Povijest gradnje, prenamjena i obnova utvrde odnosno dvorca u Kerestincu odvija se između tih povijesnih događaja. U Kerestincu obitelj Erdödy podiže utvrdu, koju Drago Miletić u knjizi Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske (Zagreb, 2012) opisuje kao nizinski dvorac s „brojnim utvrdnim elementima“. Nakon spomenutog osmanlijskog pohoda Erdödyjevi definitivno napuštaju Okić i naseljavaju se u Jastrebarsko i Kerestinec, a brojne su i arhitektonske i oblikovne podudarnosti ta dva dvorca. Srodan proces odvija se i na nešto sjevernijem posjedu obitelji Erdödy, koji neudoban burg na Cesargradu zamjenjuju novim dvorcem nadomak Klanjca, Novim dvorima cesargradskim odnosno klanječkim. Taj proces napuštanja utvrđenih burgova na uzvisinama te prenamjene postojećih nizinskih utvrda u dvorce ili gradnje novih dvoraca koje odgovaraju suvremenim potrebama i zahtjevima plemstva za udobnijim stanovanjem najjasnije pokazuje početak novoga razdoblja, koje se stilski manifestira barokom u arhitekturi. Intenzitet procesa koji je započeo ni desetljeće nakon sisačke bitke jasno govori o željama i novom raspoloženju koje je nastupilo početkom 17. stoljeća, nakon teškog stoljeća neprekidnog ratovanja. Razumljivo je da ga u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predvodi upravo obitelj Erdödy kao najmoćnija obitelj iz koje redom dolaze banovi i najviši dužnosnici, a ubrzo će ga prihvatiti i druge plemićke obitelji, što će rezultirati iznimnom gustoćom dvoraca podignutih na tom području u razdoblju baroka, odnosno tijekom 17. i 18. stoljeća.

Dvorac u Kerestincu, kao i u Jastrebarskom, na samu je početku tog razdoblja izmjena utvrda u dvorce. Četiri krila koja zatvaraju unutarnje dvorište prenamijenjena su za stanovanje ili za gospodarsku namjenu, a cilindrične ugaone kule više nemaju obrambenu funkciju. Sve prostorije povezuje svođeni hodnik, arkadno rastvoren prema dvorištu kao glavna komunikacija, što je karakteristika prostorne organizacije koju će iz burgova preuzeti i reprezentativna arhitektura višekrilnih dvoraca, kao i ugaone kule. Srodno je prostorno oblikovanje i u Novim dvorima klanječkim. Unatoč brojnim prenamjenama i lošim obnovama te devastaciji u 20. stoljeću kojima je dvorac izložen, ipak se još mogu iščitati njegove arhitektonske osobine. Ukazuju na nekoliko obnova i pregradnji koje možemo smjestiti u barokno razdoblje – očituju se u oblicima svodova, ostacima dekoracija izvedenih na masivnim stupcima koji nose arkade stiješnjenih lukova te posebno u trokrakom kamenom stubištu. U tom razdoblju dekorirano je i sjeverno pročelje, orijentirano prema perivoju odnosno vrtu koji se formira uz dvorac, koje danas gleda prema cesti koja vodi tik uz dvorac. Barokni stil očituje se u stiliziranim trakama rustike koje su izvedene u prizemlju te, znatno naglašenije, u pilastarskoj raščlambi kojom je postignuta ritmizacija podjele prozorskih osi provedena na katu. Naglašena je i iznadprozorskim vijencima. U dekoraciji pročelja očituju se paralele s dvorcem u blizini, Lužnicom kod Zaprešića. Iako je dvorac obitelji Rauch u Lužnici daleko bogatije oblikovan i dekoriran, i na njemu se primjenjuju ugaone cilindrične kule kao „povijesna scenografija“ (V. Marković), tako omiljena među hrvatskim plemstvom, kojom se naglašava značaj i povijest obitelji i naručitelja. Primjenjivat će ih u novopodignutim dvorcima Erdödyjevi u Gornjoj Rijeci, Draškovići u Brezovici ili Rattkayevi u Malom Taboru, da spomenemo samo neke primjere.

Povijest intervencija na dvorcu svakako valja istražiti, a kao dragocjen dokument za to istraživanje mogu poslužiti prikazi dvorca na vojnim kartama i katastrima. Iako sumarno, donose gabarite dvorca i pokazuju kako se razvijao i obnavljao tijekom stoljeća. Tako prva jozefinska izmjera (1763–1787) pokazuje četverokrilni dvorac s ugaonim kulama, na drugoj vojnoj izmjeri iz 19. stoljeća vidljive su izmjene koje se detaljnije očituju na katastarskoj karti iz 1862. Karte donose i prikaz razvoja i uređenja reprezentativnoga perivoja s jezerom, dovršena u 19. stoljeću, koji je obuhvaćao površinu veću od 7 hektara. Dvorac su zadesila velika oštećenja u potresu 1880, nakon čega je kao i u čitavoj okolici Zagreba uslijedila obnova. U potresu su teško bili oštećeni ugaone kule, gornji kat dvorca i krovište, a razmjere oštećenja zorno pokazuju fotografije Ivana Standla, objavljene u knjizi Nade Grčević, Fotografija 19. stoljeća u Hrvatskoj (Zagreb, 1981). Obnova je počela odmah nakon potresa, ali obitelj Pallavicini nije uspjela završiti radove te su opsežni popravci i veći građevinski zahvati poduzeti tek početkom 20. stoljeća, za vrijeme obitelji Türk. Tim intervencijama kerestinečki dvorac dobiva današnje gabarite. Dvije južne ugaone cilindrične kule srušene u potresu nisu se obnavljale nego su uklonjene, kao i oštećen drugi kat, a prigrađen je poligonalni istak na zapadnom krilu. Dograđeno je južno jednokratno krilo, čime je ponovno zatvoren četverokutni tlocrtni oblik dvorca. Arkadni su hodnici na katu zastakljeni, s prozorima stiliziranih mrežišta nalik biforama, kakve se javljaju na zagrebačkim građevinama 19. stoljeća, primjerice na zgradi Rektorata Sveučilišta. Perivoj je tada još bio dobro očuvan i prostran, s jezerom uz koje su poslije podignute zgrade industrijske namjene. Nove intervencije, odnosno bolje reći devastacije, uslijedile su zbog prenamjena u 20. stoljeću za potrebe vojarni.

Dvorci kao muzeji i hoteli

Dvorac u Kerestincu tako dijeli nesretnu sudbinu više desetaka dvoraca baroknog razdoblja i 19. stoljeća, koji zbog društvenih promjena u burnom 20. stoljeću mijenjaju vlasnike i gube namjenu, prepušteni djelovanju vremena i opustošeni. Srećom izbjegao je najgoru sudbinu Novih dvora klanječkih, koji su gotovo potpuno nestali, ili dvorca u Poznanovcu, koji je kao peradarska farma potpuno uništen. Kao i u brojnim drugima u kojima su bile smještene institucije i koji su služili kao domovi ili bolnice (dvorci u Loboru, Gornjoj Bistri, Bedekovčini, Mirkovcu ….) zbog opsežnih intervencija ostala je samo sačuvana arhitektura kao opna, a oprema je nepovratno nestala. Iseljavanjem tih institucija iz dvoraca posljednjih desetljeća otvara se problem njihove namjene i upravljanja tom baštinom. To pitanje posebno je aktualno na području Zagrebačke županije i Hrvatskog zagorja, gdje su tek rijetki dvorci s primjerenom namjenom i dostupni javnosti. Na to složeno pitanje nema jednostavnih odgovora ni gotovih rješenja. Nužna je suradnja lokalne zajednice i nadležnih službi, a na struci ostaje veliki zadatak temeljitih istraživanja. U razmatranjima namjene sačuvanih dvoraca treba se ugledati na pozitivne primjere u srednjoeuropskim zemljama, gdje su dvorci zaživjeli ne samo kao muzeji nego i kao hoteli, privatni muzeji i kulturni centri. Prije svega je na lokalnoj zajednici koja njima upravlja da iznađe najbolja rješenja prenamjene. Inicijative grada Sveta Nedelja te manifestacije koje se organiziraju u dvorcu, pa i ciklus predavanja u organizaciji Ogranka Matice hrvatske, pokazuju pozitivan odnos prema baštini i da je dvorac i prije obnove zaživio u zajednici, što nažalost nije pravilo u našim sredinama. Stoga im je svakako potrebno dati maksimalnu pomoć i potporu u njihovim nastojanjima.