Čarobna oda Mediteranu

Erri De Luca talijanski je pisac vrlo zanimljiva životopisa. Rođen 1950. u Napulju, u osamnaestoj godini odlazi u Rim, politički se angažira, radi kao vozač kamiona, skladištar, zidar, istodobno učeći brojne strane jezike (s kojih potom i prevodi književna djela), često mijenja adrese, živi u Africi, Francuskoj i Italiji, a tijekom Domovinskog rata stradalima dovozi humanitarnu pomoć. Pisanjem se počinje baviti relativno kasno te u 39. godini objavljuje prvu knjigu, ali ih je dosad napisao već više od pedeset. Irenina priča treća je De Lucina knjiga prevedena na hrvatski i objavljena u izdanju zagrebačke MeandarMedije (prethodne su bile romani Dan prije sreće, 2010. i Tri konja, 2011).

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2015.

Knjiga Irenina priča okuplja jednu (naslovnu) pripovijetku i dvije kratke priče (Nebo u jednoj štali i Nešto vrlo glupo), uz dodatak autopoetičke kratke pjesme zahvalnice. Čitatelji upoznati sa spomenuta dva autorova romana u ovim će tekstovima prepoznati zastupljenost svih najvažnijih značajki i odrednica stvaralaštva Errija De Luce. U prvom redu to je iznimna socijalna osjetljivost, humanistički, antifašistički i antirepresivni svjetonazor, uz tematizaciju suživota i prožimanja čovjeka i prirode te asketski, minimalistički, pomalo arhaičan stil oplemenjen obilnim dozama lirizma, s mnoštvom dojmljivo dočaranih, često i začudnih poetskih slika i određenu dozu mistike.

Pripovijetka Irenina priča De Lucu predstavlja kao jednoga od onih pisaca blagoslovljenih sposobnošću da s jako malo riječi mnogo kažu. A on to postiže kombinirajući riječi na začudne načine i izbjegavajući puku doslovnost, čime stvara čudesne verbalne slike koje dočaravaju i ono neiskazano, nagoneći čitatelja da tekst samostalno nadograđuje, da mu upisuje značenja koje autor tek sugerira, na koje aludira i ostavlja ih na razini slutnje. Tako primjerice pišući o izbjeglicama: „Bili su progonjeni, koristili su sva sredstva, od poniznosti do noža“, on u jednoj rečenici sažima niz različitih životnih putanja, ali na toj jednoj rečenici staje, ne razrađuje dalje taj iskaz niti ga ičim nadopunjuje već ostavlja čitateljevoj mašti da ga nadogradi. Zato De Lucu valja čitati polako, treba predahnuti iza svake točke i pustiti umu da otplovi u smjeru autorova kormila te izmašta svoju inačicu priče kojoj je autor ocrtao tek obrise.

Za pripovjedača Irenine priče Erri de Luca uzima pisca, svoj alter ego, skupljača tuđih priča koji ih, kako veli, pakira u knjige, a naslovna je junakinja Irena četrnaestogodišnja djevojčica koja živi sama na grčkom otoku, spava u štali, i pred porodom je. Upoznavši je i zbliživši se s njome pripovjedač saznaje da je Irena nepismena družica dupina, siroče na zemlji koje je u moru moralo tražiti ljubav i obitelj, stvorenje iz valova, vještija pod vodom nego na kopnu. Irena je svojevrsna inačica primordijalnog bitka, neizrecivo lijepa u svojoj aseksualnoj androginosti te neizmjerno naivna, prostodušna, neiskvarena, posve lišena ega i taštine, svevremena i bezvremena.
Iako se u ovoj filozofičnoj, meditativnoj, lirskoj, mediteranskoj elegiji autor bavi mnogim temama (pa se na svoj minimalistički način uspijeva dotaknuti i afričkih izbjeglica, i Kolumbove pinte i američke 6. flote, i koncentracijskih logora, i Golog otoka, i talijanskog terorizma sedamdesetih, i antifašizma i antikapitalizma, ali i Homera, Hiparha i Ksenofonta), naglasak ipak stavlja na temu identiteta. Prikazujući niz otočana, njih uglavnom svodi na profesiju koja ih određuje – ribar, ratar, pomorac – a Irena je posebna, ona je bezidentitetna jahačica valova i krotiteljica dupina, svedena na tjelesnost, prirodna, elementarna. U njezinoj beskonfliktnosti, posvemašnjoj lišenosti pohlepe te odsutnosti bilo kakve namjere i želje za materijalnim, ali i u njezinoj viktimiziranosti, njezinoj izoliranosti, zrcali se mnoštvo neuralgija suvremenog društva.
„Život računa na mnogostrukost, svatko je primjerak potraćenog mnoštva“ – do paroksizma dovodeći lišenost čovjeka oholosti Erri De Luca u ovoj prozi uzdiže unikatnost svake individue.
No, iako se usredotočuje na problematizaciju identiteta, Irenina priča ponajprije je lirska, izrazito poetična i mistična oda moru, stijenama, vjetru, travi, suncu, dupinima, vinu, valovlju i zvijezdama, a svime time to je zapravo jedna od najdojmljivijih i najljepših literarnih oda Mediteranu.

Preostala dva teksta, iako izričajno i ugođajno različita, s Ireninom pričom u bliskoj su vezi. I priča Nebo u jednoj štali (u kojoj autor prepričava autentično iskustvo svoga oca koji je s ratnim drugovima 1943. bježao pred nacistima) kao i priča Nešto vrlo glupo (gdje su vrlo snažno i potresno opisani posljednji sati života jednoga starca) mediteranski su ambijentirane, i u njima autor veliku pozornost pridaje tematizaciji prirode te i te priče očituju humanistički autorov svjetonazor i njegovu socijalnu osjetljivost, ali i dojmljivo baratanje riječima, sklonost metaforizaciji i kreiranju snažnih poetskih slika.
Na koncu, sva tri teksta tvore čvrstu, krasnu cjelinu koja, pisana prožimanjem poetskog i proznog, govori o prožimanju čovjeka i prirode, ali i o tegobnosti svakodnevne borbe za preživljavanje te o ljepoti života i neponovljivosti i jedinstvenosti svakoga pojedinca.