Rekonstrukcija bolje prošlosti

Kao što postoje razni načini doživljavanja vlastite zrelosti (ili procesa starenja, ako bismo htjeli biti izravniji ili grublji), tako je i bolju autorsku prošlost moguće rekapitulirati raznim metodama: standardnim kompilacijama, tematskim antologijskim izdanjima (kao što je nedavno učinila Joni Mitchell), bogatim kutijama (box-set) s dodanim neobjavljenim snimkama, ili pak koncertnim rekonstrukcijama ključnih albuma izdanima na vrhuncu karijere. Sve to dio je procesa razračunavanja s vlastitom poviješću.

Izd. RCA, 2015.

No postoji još jedan retrospektivni koncept: dueti. Tako je za svoj 35. studijski album Van Morrison odabrao šesnaest manje eksponiranih (ali ne posve opskurnih) pjesama iz svoje višedesetljetne karijere i snimio ih ponovno, ali uz pomoć niza uglednih gostiju. Svaki od njih pomogao je udahnuti novi život u svaki od predložaka. U teoriji, to se lako može podvesti pod sintagmu linija manjeg otpora, što je najlakši način ispunjavanja diskografskog ugovora.

Sljedbenici i učenici

Srećom, praksa je demantirala skeptike. Duets: Re-Working The Catalogue pristojan je i posve vitalan dokaz Morrisonove energije koja je i u kasnom razdoblju karijere barem povremeno kadra održati stari zamah. Doduše, to valja shvatiti s nužnim ogradama. Od ležerne povijesne lekcije malotko je očekivao čuda, makar ona bila održana uz asistenciju Marka Knopflera (dojmljiva Irish Heartbeat), mlade Joss Stone (nadahnuta izvedba Wild Honey, izvorno s najneobičnijega Morrisonova albuma Common One), ili, uz ostale, Bobbyja Womacka: nedugo nakon sessiona koji je proizveo urednu, ali energičnu i fokusiranu repliku skladbe Some Peace Of Mind, majstor je soula nažalost preminuo.

Lista gostiju šarolika je koliko uopće može biti, s obzirom da je irski bard više puta ponovio kako ga ništa i nitko sa suvremene soul, rhythm and blues i rock-scene ne može zadiviti. Ipak, nagrađivani jazz-pjevač i pripadnik mlade garde Gregory Porter s Morrisonom se ravnopravno – i uspješno – uhvatio ukoštac s pjesmom Eternal Kansas City. Ovdje je uistinu riječ o opskurnom komadu koji poznaju samo najupućeniji Vanovi sljedbenici, jer je dio zanemarenoga prijelaznog projekta Period Of Transition (1977). Postavu je proširila i Morrisonova kći Shana, vrlo sposobna pjevačica, čiji glas nije uspio transformirati temu Rough God Goes Riding. No zato ju je učinio pitkijom i približio je countryju, ne lišivši je početne strasti.

 Jasno, ne funkcionira sve podjednako dobro. Primjerice, George Benson mogući je krivac što je dopadljiva Higher Than The World iz meditativne balade u srednjem tempu pretvorena u ordinarni funk. Najugodnije iznenađenje priredio je Mick Hucknall (pjevač nekadašnjih Simply Red) koji je sâm odabrao klasik Streets of Arklow s jednog od najboljih Morrisonovih albuma Veedon Fleece: introspektivan keltski ugođaj originala zadržan je, ali njihova je interakcija pjesmi dala novu nadgradnju. Preostali sudionici pokazali su se dostojnim sparing-partnerima, od Stevea Winwooda i Georgieja Famea, preko Michaela Bublea (!) pa sve do Mavis Staples, koju je zapala balada If I Ever Needed Someone. Aranžmansku sočnost, autorsku proživljenost, emotivnu unesenost i dubinu izvornika s albuma His Band And Street Choir (1970) teško je nadmašiti. No uspjeh nove izvedbe, i većine drugih na prohodnom projektu, proizlazi iz te temeljne vokalne interakcije i uzajamna respekta između domaćina i njegovih gostiju.

Dakako, za velik dio pozvanih glazbenika Morrison je prvi pjevački uzor, svojevrsni nekonvencionalni profesor kojega valja tretirati s kombinacijom divljenja i strahopoštovanja. Nakon tako dojmljive i duge karijere, sve drugo bilo bi neobično.

Isplativi rizici

Ove godine George Ivan Morrison proslavit će 70. rođendan. Rođen je 31. kolovoza 1945. u Belfastu, u Sjevernoj Irskoj. Glazbeni dar naslijedio je od majke, koja se u mladosti bavila pjevanjem, ali je uloga oca, strastvenoga sakupljača ploča, također bila od iznimne važnosti. Mladi Van odrast će uz najveću kolekciju bluesa i jazza u Ulsteru, crpeći iz nje prva glazbena iskustva. U očevoj zbirci pronašao je neke od svojih životnih heroja, kao što su Hank Williams, Muddy Waters, Charlie Parker te – više od svih – Ray Charles, Mahalia Jackson, Leadbelly i Solomon Burke.

Ostalo je manje ili više poznato: nakon što je stekao izobrazbu u skupini The Monarchs, pokrenuo je grupu Them. Nju su marketinški stručnjaci doista mogli promovirati kao „irski odgovor na Rolling Stonese“ da je nije predvodio mušičavi glazbenik koji je osim rhythm and blues agresivnosti posjedovao i lirsku dubinu te duboki prijezir prema diskografskoj industriji. Poetska suptilnost naznačena je, dakako, manje u senzualnoj garažnoj himni Gloria, a mnogo više u razmjerno rijetkim baladama poput Hey Girl, čiji premazi flaute nagovještavaju introspektivan ugođaj remek-djela Astral Weeks – albuma koji je na svim razinama redefinirao kantautorsku glazbu kakvu danas poznajemo.

Doduše, sličan je učinak postignut i na idućem izdanju Moondance, ali na konvencionalniji, manje apstraktan način. U ta dva rada ugradio je mnogo elemenata bluesa i soula, jazza, countryja i folka; bilo je tu impresionizma, utjecaja keltske i beat-poezije te mnogo postupaka za koje tek treba pronaći točan naziv. Zapravo, Morrisonova vrijednost u prvoj etapi karijere leži upravo u stalnu izmicanju strogim žanrovskim okvirima: kad god bi osjetio da je odveć zašao u neki žanr, posegnuo bi za drugim, istražujući, poigravajući se s drukčijim formama i pritom riskirajući da izgubi publiku. Skladbe poput Madame George, Into The Mystic, Tupelo Honey ili St. Dominic’s Preview (posljednje dvije s istoimenih albuma iz 1971, odnosno 1972) teško je svrstati u žanrovske pregrade. One su se pod Morrisonovim naletom u prvoj polovini sedamdesetih rušile poput kula od karata.

Uostalom, njegove transžanrovske postupke najelokventnije je sažeo američki kritičar Paul Evans u eseju za Rolling Stoneov Album Guide: „Bez obzira pjeva li rhythm and blues, keltske pjesme ili gospel, Van Morrison istovremeno definira ali i nadilazi žanr koji istražuje. Riječ je o rijetkoj vještini, onoj koju dijeli sa Sinatrom, Arethom Franklin, Georgeom Jonesom i tek nekolicinom drugih. Kao skladatelj, on je također jedinstveno nadaren, a njegov utjecaj mnogo je veći no što sugeriraju relativno skromne naklade. Povučen, plodan i oboružan vlastitom vizijom, Van Morrison jedan je od divova popularne glazbe.“

Rani kreativni rezultati Morrisonove znatiželje ostali su jednako vitalni kao i u vrijeme kad su nastajali, i prava je šteta da je u idućim desetljećima Morrison polako gubio taj početni instinkt. Njegovi recentni albumi sve su više počeli nalikovati na rutinske stilske vježbe iz starinskog rhythm and bluesa. Stoga i novi album, Re-Working The Catalogue, ima dodatnu težinu djela koje sugerira da Morrison nije zaboravio cijeniti svoju bolju prošlost.