Definiranje ljepote: tijelo u antičkoj grčkoj umjetnosti, Britanski muzej, London, ožujak–srpanj
Još prije otvaranja izložbe u Britanskom muzeju novine su je najavile kao kulturni događaj godine. U izboru od 150 vrhunskih izložaka, probranih umjetnina iz stalnog postava Britanskoga muzeja i posudbi iz trinaest svjetskih zbirki, istaknuto mjesto zauzima eksponat koji nas dočekuje u prvoj izložbenoj dvorani. Na početku konferencije za medije na njega je ukazao karizmatični ravnatelj muzeja, Neil MacGregor, koji je istaknuo da je zahvalan Hrvatskoj, koja je za izložbu velikodušno posudila svoje nacionalno blago, kojemu su dali istaknuto mjesto među nekima od najljepših umjetnina na svijetu. To je nacionalno blago takozvani Apoksiomen, brončani kip mladog atlete, koji čisti svoj strigil nakon nadmetanja. Pronađen je u moru kod otočića Vele Orjule kod Lošinja, a sada je prvi put došao na Britansko otočje.
Apoksiomen u postavu izložbe
„Neka umjetnička djela na ovoj su se izložbi prvi put našla zajedno, obogaćena izlaganjem u kontekstu istraživanja najvišega dometa starih grčkih umjetnika i filozofa i u traženju odgovora na pitanje što znači biti čovjek“, zaključio je Neil MacGregor, kojeg su nedavno mediji proglasili nacionalnim blagom koje ne bi smjelo dobiti dozvolu izvoza. To je bila reakcija na vijest da će možda nakon mandata u Britanskom muzeju otići za ravnatelja muzeja u Njemačkoj. MacGregor je s razlogom bio sretan što je uspio ishoditi od hrvatskog ministarstva kulture posudbu Apoksiomena, jer to prije gotovo tri godine nije uspjelo Kraljevskoj umjetničkoj akademiji za izložbu Bronca, na kojoj je bilo izloženo 150 najboljih primjeraka brončane skulpture iz cijelog svijeta i iz svih povijesnih razdoblja. I u Kraljevskoj akademiji Apoksiomena je čekalo povlašteno mjesto u glavnoj rotondi na početku izložbe, ali pregovori nisu uspjeli. To je još jedan razlog da s posebnim užitkom zajedno s Ianom Jenkinsom, kustosom izložbe i voditeljem zbirke Antičke grčke umjetnosti, proslavimo Apoksiomenov dolazak u Britanski muzej.
Detalj glave mladića spuštena pogleda s rumenim usnicama nalazi se na istaknutom mjestu i u katalogu, luksuznoj monografiji, na cijeloj stranici uz naslovnicu. Bio bi i na plakatu izložbe da su tražene fotografije stigle na vrijeme iz Hrvatske.
U razgovoru s Jenkinsom saznajem da je bio posebno zainteresiran predstaviti Apoksiomena, ne samo zbog toga što je to izvanredna skulptura koja odgovara temi izložbe, a brončani su kipovi rijetko sačuvani, već i zbog toga što je on relativno novo otkriće i nije bio izložen u Velikoj Britaniji. Jenkins ga je znao iz literature, jer nije bio u Hrvatskoj, pa sam se prošle godine dogovorila s njim i drugim članovima udruge The Decorative Arts Society da ove jeseni zajedno posjetimo muzeje u Zagrebu, Splitu, Trogiru, Cavtatu i Dubrovniku. Razgovor smo nastavili o njegovu konceptu izložbe. Relativno nov galerijski prostor nema danjega svijetla, tako da umjetna rasvjeta stvara teatralni ugođaj. U uvodnom dijelu nazvanu Susreti dočekuje nas najprije Apoksiomen na visokom postamentu, pred pozadinom od grimiznocrvene tkanine. Takav postav kao da ga zbog njegove tjelesne ljepote uzdiže iz sfere običnoga smrtnika u božanske visine. Kao kontrast toj rijetkoj brončanoj skulpturi iz razdoblja oko 300 g. pr. Kr., na nižem postamentu u našem očištu doživljavamo bliski susret s Afroditom, božicom ljubavi. Njezino nago, puteno tijelo ovjekovječeno je u bjelini i sjaju mramora. Prilazimo joj s leđa, ali kao što kaže Jenkins: „Znatiželja nas tjera da se suočimo s njezinim božanskim i opasnim pogledom. Grčki su bogovi prikazani kao ljudska bića iznimne ljepote, i premda su imali nadnaravnu moć i bili besmrtni, ipak su kao i obični smrtnici bili tašti, nepouzdani i izdajice.” Takozvana Venera Lely’s rimska je kopija iz 2. stoljeća pr. Kr. izgubljenoga grčkog originala, u vlasništvu britanske kraljice.
Za ilustraciju Aristotelova poimanja ljepote kao spoja reda, razmjernosti i jasno definiranih linija, i Protagorine izreke da je čovjek mjerilo svih stvari, Jenkins je odabrao još tri skulpture: mramornoga Bacača diska, rimsku kopiju brončanoga grčkog kipa iz 5. stoljeća pr. Kr. iz zbirke Britanskog muzeja, zatim rekonstrukciju Polikletova brončanog Nosača koplja, iz zbirke sveučilišta Ludwig-Maximilian u Münchenu i čudesnu originalnu skulpturu riječnog boga Ilissosa, koji je nekada krasio zapadni zabat Partenona, a od 19. stoljeća nalazi se u zbirci Britanskog muzeja. To remek-djelo zlatnoga razdoblja grčke umjetnosti, pripisano slavnom kiparu Fidiji, prvi put izloženo je izvan konteksta partenonskih skulptura, takozvanih „Elginovih mramora“, nazvanih po britanskom ambasadoru lordu Elginu, koji je od tadašnje otomanske vlasti otkupio polovicu skulptura i reljefa iz razrušenoga Partenona. Prenio ih je u London i prodao 1807. Britanskom muzeju, koji je za njih izgradio posebnu izložbenu dvoranu. Na izložbi je još pet skulptura iz toga stalnog postava u raznim sekcijama izložbe, izvanredni primjeri virtuoznosti grčkih umjetnika. Spominjanje partenonskih umjetnina u medijima uvijek iznova izaziva davno započetu raspravu o tome bi li Britanski muzej trebao vratiti partenonske skulpture u Atenu. Očekujući takvu reakciju, Britanski muzej tiskao je informativni listić u kojemu je objašnjena povijest partenonskoga friza i skulptura i razlozi zbog kojih moraju ostati u vlasništvu muzeja i stalnom postavu u kojem besplatno uživa više od sedam milijuna posjetitelja godišnje. Vidjeti ih doslovno u novom svjetlu, u različitim interpretacijama, uz najvažnije skulpture iz drugih svjetskih muzeja, za posjetitelje je novo, intimnije otkriće njihove ljepote, a za stručnjake izvanredna prilika za dalja istraživanja.
Dorifor, Diskobol i dio Partenona
Osim partenonskih skulptura Britanski muzej posjeduje jednu od najboljih zbirki antičke umjetnosti, ali su za ovu izložbu ipak posudili i iz drugih svjetskih muzeja i privatnih zbirki: iz Louvrea Usnulog hermafrodita, skulpturu iz 2. stoljeća, toliko slavnu da joj je 1619. Bernini isklesao podnožje u obliku madraca. Ranjena Amazonka, rimska kopija Polikletova originala posuđena je iz Kapitolinskih muzeja. Plinije opisuje kako su se vodeći grčki kipari natjecali tko će bolje prikazati lik ubojite Amazonke. Među izlošcima je i slavni Belvederski torzo iz Vatikanskog muzeja. Poznato je da mu se Michelangelo divio i iz poštovanja prema nedostižnoj genijalnosti kiparevoj odbio papinu molbu da torzo restaurira i nadomjesti mu nestale dijelove tijela. Uz vatikanski torzo izloženi su originalan Michelangelov crtež, studija Adama za fresku u Sikstinskoj kapeli i poluležeća mramorna figura boga Dioniza iz Partenona.
Izložba nas vodi od skulptura nagih mladića koji utjelovljuju fizičku ljepotu s moralnim vrlinama (zdrav duh u zdravom tijelu), idealiziranih personifikacija bogova i božica do realističnih portreta Homera, Sofokla, Sokrata, glumaca, ribara, djece i staraca. Dok su mladići odjenuti nagošću, djevojke su obavijene laganom slojevitom odjećom čiji im nabori ističu vitke oblike i naglašavaju dinamiku pokreta. Sjajan je primjer mala brončana plesačica iz Metropolitanskog muzeja u New Yorku. Bez odjeće su jedino mramorne figurice iz brončanoga doba, koje povezujemo s kultom plodnosti i božice poput već spomenute Afrodite.
Iz bogate zbirke grčkih vaza odabrani su izvanredni primjerci s prizorima zavođenja, seksa, razbludnosti, rata, raznih proslava i djece u igri. Jedna je galerija posvećena temi boje u skulpturi kroz stoljeća: kako su nekad izgledale skulpture i reljefi, možemo vidjeti iz rekonstrukcije polikromatskih reljefa iz civilizacije Maya i grčkih skulptura, a uz njih su izloženi srednjovjekovni engleski alabastarni reljefi na kojima je sačuvana originalna boja.
I na kraju, pitamo se, je li moguće definirati ljepotu? Izložba daje priliku svakomu od nas da među remek-djelima grčke i rimske umjetnosti pronađe vlastiti model ljepote. A možda će neki kao pjesnik Percy Shelly (1792–1882) u predgovoru drame Hellas izjaviti: „Svi smo mi Grci.” Da je pisao u današnje vrijeme, Shelly bi tu izjavu stavio na svoj Facebook ili Twitter. Uz izložbu muzej organizira bogat program predavanja, filmove i program za djecu. Cjelodnevni simpozij, posvećen isključivo hrvatskom Apoksiomenu, održan je 10. travnja. Predavanja su održali britanski i hrvatski stručnjaci.
Klikni za povratak