Pramen, špranja i rasporak

Svaki dan vrti se na televiziji sva sila reklama – to ulazi u danas tako traženo umijeće uvjeravanja, sposobnost nagovaranja, a sve se zapravo svodi na mamce, na mamipare, kojima je cilj izmusti što više novca iz džepova potrošača. Doduše, danas je to više-manje „uzaludan ljubavni trud“, jer su ti džepovi na koje oni atakiraju sve prazniji. Oglašavanje je postalo vrlo razgranat posao, koji traži – što bi rekli Primorci – „čuda“ novih (razmrvljenih) zanimanja. Tako nenadomjestiva zanimanja ne mogu se zvati drukčije nego, naravno, engleski (kod nas u Hrvatskoj, dakako), no to nisam zamislila kao temu ovoga članka, jer sam o tome pisala na drugom mjestu. U tim se reklamama u zadnje vrijeme pojavljuju i one koje se odnose na pivo. Doduše, za pivo nema „zadnjega vremena“, ono se pojačano reklamira oko nogometnih prvenstava i/ili olimpijskih igara, no ne presušuje ni preko godine. Jedna sadašnja htjela bi ispričati priču o nekoj izmišljenoj amazonki s Vltave, koja je, doduše, u „obličju i ljepoti“ kakvi nam se nude mai vista u Pragu, ali, eto, upravo ona, poput Eve u Rajskom vrtu, mami muškarce na kušnju jer im nudi novo piće, Staropramen Eden. Kakvi bi to ti potomci rajskoga pretka i bili kad ne bi bili nalik svojem blentavom praocu Adamu! Kako on nije mogao odoljeti (ničemu), tako ni jedan junak našega doba neće moći odoljeti ovom reklamiranom pivu. Odmah moram reći da me uopće ne zanima ta (pomalo ofucana i opajdarasta) vizualna verzija legendarne Libuše (jer to bi valjda trebala biti ona). U cijeloj (propagandnoj) priči zanima me jedino riječ pramen.

Frizerke bi odmah zainteresirano digle glave na spomen te riječi, jer ako išta ulazi u njihov revir, onda su to pramenovi. No u cijeloj ovoj priči ipak su najvažnije poveznice koje vezuju riječi iz naslova. I sve njih s praškim pivom, tj. kako spojiti češko pivo s frizerskim kreacijama na glavama tolikih žena. A veza mora nužno postojati – ta radi se o jednoj te istoj riječi: pramen. Istini za volju, frizeri barataju češće množinom (pramenovi) nego jedninom (pramen) – premda ni on nije isključen – dok je s pivarima obratno. Njima je dovoljan i samo jedan pramen (izvor, ali dao Bog da bude obilan). Kad već govorim o pivu, samo usput (jer kako bih drukčije i mogla nego samo usput – uz živoga i zdravoga znalca, Mladena Klemenčića): Staropramen je tipično praško pivo koje se na Smichovu (danas je to već praška gradska četvrt) proizvodi od 1859. godine i znači stari izvor. Zanimljivo je to što pramen u značenju izvor (pa i studenac, zdenac) nalazimo samo u češkom. Leksikografi pišu da je vjerojatno nastao metaforom, a izvorno da se ipak vezuje uz kosu (pram ili pramen kose). No tako i ne mora biti. Veza mi se ne čini nategnutom ni kad se zna da i izvor izbija iz zemlje (da se istrgne iz zemlje), pa bih prije rekla da se u češkom zadržalo starije značenje nego da je nužno preuzeto s (nečije) glave. Pa premda kosa i prirodno raste u pramima ili pramenovima, današnji pramenovi, kao frizerska kreacija na glavi (i prva pomisao na tu riječ), ipak su novija akvizicija. Dakako, kad god mi zatreba, tu je uvijek moj dragi Matoš, kod kojega je riječ pram upotrijebljena u značenju čuperak kose, dakle još sasvim neobrađen frizerskim rukama i kemikalijama: Strelili su mene Smiljke zlati prami (Hrastovački nokturno). A kad je tak’, onda je sasvim razumljivo pitanje betežnika ljuvenog: Kaj da počmem, moja draga mati?

Vrijedi pobliže pogledati te pramenove na glavama (umalo napisah „na ženskim glavama“, a kad tamo – mogu biti, ravnopravno, i na muškima). Vidjet ćemo da se oni pojavljuju više-manje nasumce. Odnosno, valjda trebaju ostaviti dojam nepredvidive izraslosti, niknulosti, po nekom nedokučivom slijedu. (Svjesna sam sažalnih osmijeha frizera iza svojih leđa na takvo „znanje“.) Ne kažem da nekim glavama nisu skladan ukras, da to nekim ženama ne stoji dobro. Istina je da znaju biti decentni, dopadljivi, lijepi. A što se tiče uljepšavanja današnjih muškaraca, još se ne mogu sviknuti na suvremene muške frizerske salone – sjećam se „svojih muškaraca“ (djeda, oca, pa kasnije i muža, čak i sinova) koji su odlazili u brijačnice, pa su mi valjda one ostale u glavi kao mjesta muške higijene (šišanje, ponekad brijanje, trećega nije bilo). Eto, priznajem da o pramenovima na glavi iz vlastita iskustva ne mogu reći ništa. Zato se od estetskoga dojma i frizerske umješnosti ograđujem, a usredotočujem se samo na razinu riječi.

Bez obzira na to što pramen u kojem jeziku značio, on izvire iz prasl. *porti, što znači trgati. Prvotno je značenje pramena bilo ono što je otrgnuto, trak, pruga. Praslavenski oblik *parati (što i znači trgati, parati) nesvršen je oblik praslavenskoga glagola *porti (prezent *por’o¸), a sva tvorba vjerojatno potječe iz indoeuropske baze *(s)p(h)er(Hg)-, trgati. Odatle je i grč. sparásso, rastrgam. Riječ pramen u ovom obliku rezultat je metateze (premetanja) likvida – dobro opisane glasovne promjene u povijesti hrvatskoga (i drugih) jezika (od prasl. *pormy, pormene dobili smo pramen). Ti čupavi isperci u nešto drukčijoj boji od ostatka kose doimaju se kao da su istrgnuti iz nečega drugog, iz nekoga drugog korijena (ovdje se već približavamo izvoru, osjećate? Jer i on se nekako želi otrgnuti iz zemlje). Dovde je još sve koliko-toliko jasno. No sumnjam da bi itko rekao kako po glavi ima špranje. Lakše se našpranjiti po dlanu nego po glavi. Ipak, i špranje izviru iz istoga vrela kao i pramenovi.

Špranje su sitni komadići drva koji se zariju pod kožu ili pod nokat – već se i po ovom kratkom opisu vidi da špranje mogu izazivati samo nešto neugodno. Nekoć su se vadile s mjesta na koja su se zarile u meso spaljenom iglom (bar nekakva dezinfekcija i sterilizacija „kirurškoga pribora“). Ako pri ruci nije bilo ni šibice, radila je i „neobrađena“ igla. Glagol koji opisuje tu neugodnu radnju zarivanja truna u meso ili pod nokat jest našpranjiti se – ozlijediti se tako da pod kožu uđe špranja. Osim pravoga (uvijek neugodnoga) značenja, našpranjiti se ima i ono preneseno (također ne baš ugodno): isto kao i kad komu stanemo na žulj – loše s nekim proći, loše se provesti, najčešće vlastitom nesmotrenošću, nagrabusiti. I špranja, dakle, kao i pramen, prvotno znači ono što je rastrgano, rasporeno, a nama se danas značenje donekle promijenilo i znači nam ona koja trga, para (kožu).

Ostala je (kao napušteno siroče) još jedna riječ iz iste porodice riječi. Na prvi pogled ne bi se uopće reklo da je i ona neka rođakinja, da ovamo pripada, poglavito zato što se, kad o njoj govorimo, najčešće služimo germanizmom šlic (njem. Schlitz, prorez, razrez, rastriž, rasporak). No i raspor i rasporak – prorez na muškoj ili na ženskoj odjeći – potječe od glagola parati. Prvotno značenje ove riječi (šlic i druge) bilo je: mjesto gdje je odjeća rasparana. Na spomen šlica najprije pomišljamo na prednji otvor na muškim hlačama (u eri uniseksa i na ženskima), pa na onaj sa strane (zatvaramo ih patentnim zatvaračem), no šlic, rasporak, razrez može biti i na ženskoj haljini i/ili na suknji (i sprijeda, samo mnogo dublje nego što je to na hlačama, i sa strane – bez ikakva zatvarača). Kako se danas (kad su svima puna usta slobode) ta sloboda sve manje dopušta – kao da sloboda i dopuštanje idu ruku pod ruku?! – tako se sve više propisuje koja je odjeća prikladna za koje radno mjesto. Dubok rasporak na haljini / suknji smatra se neprikladnim modnim detaljem za poslovnu odjeću (žensku, dakako, jer muška uvijek ostaje više-manje klasična, tek uz poneki suvremeni modni detalj) jer izazovno otkriva dobar dio noge (stegna, bedra). No ima i onih žena koje slabo mare za to, pa tvrdoglavo nabace na sebe ono što žele ili pak i time žele demonstrirati svoju odlučnost, samosvijest – danas se to kaže asertivnost. Uza sve kršenje poslovnih modnih zakona, uspjeh im je obično osiguran. To danas vjerojatno znači uzeti stvar u svoje ruke.