Svemir Novakove genijalnosti

Sabranim djelima Slobodana Novaka u izdanju Matice hrvatske u osam svezaka hrvatska, europska i svjetska javnost dobila je precizno i temeljito ukoričeno remek-djelo kanonskog pisca hrvatske književnosti

Matica hrvatska objavila je u Zagrebu Sabrana djela majstora umjetnosti riječi, suvremenoga klasika hrvatske književnosti Slobodana Novaka u dojmljivih osam opsežnih svezaka tiskanih u razdoblju od 2009. do 2011. pod uredničkim vodstvom Tonka Maroevića, Antuna Paveškovića, Davora Velnića i Igora Zidića. Za nakladnika potpisuje se Igor Zidić.

Slobodan Novak – majstor književnog izraza

Svezak prvi, u kojemu su u knjizi na 342 stranice tiskani Novakovi tekstovi povezani s autorovim početnim egzistencijalnim dvojbama isprepletenima ratnim i ideološkim kontekstom, naslovljen Glasnice u oluji, objavljen 2011, čine cjeline Pjesme, Silentium i Velebitske vatre, a započinje znalačkim i lucidnim predgovorom Tonka Maroevića Nesmiljeno, a s podsmijehom (Pristrani pristup književnom djelu Slobodana Novaka). Široj javnosti najmanje poznat, pjesnički opus Slobodana Novaka, obuhvaćen pod naslovom Pjesme, tiskan je bio u časopisima, u samostalnoj zbirci Glasnice u oluji 1950, u cjelini Iza lukobrana, 1953, u knjizi trojice autora Pjesme (skupa s pjesničkim cjelinama Nikole Milićevića i Vlatka Pavletića). Čitatelji se mogu upoznati i s nekoliko dosad neobjavljenih autorovih pjesama, ukupno s 51 pjesmom, zajednički naziv kojih bi mogao biti i Trgovina umjetnina, naslov pjesmotvorbe nastajale od 1945. do 2000, s punktovima cjelokupna Novakova stvaralaštva, od mediteranske školjke i portreta vječnoga dječaka do „starčića finih manira“ koji gleda odlazak jedne ili dolazak druge umjetnine, žanr-slikā smjenā umjetničkih i životnih paradigmi. Pjesnički bi se niz mogao nazvati i imenom pjesme Tremuntâna, iz 1946/1947, na rapskoj čakavštini, u simboličnom dijalogu Kate i Rože, koji usporednicu zauzeće područja – ljudska sloboda nameće kao književno-estetsku stalnicu Novakova stvaralaštva. Ekskluzivnost tome svesku donosi i većinskim dijelom (osim dva prozna ulomka) objavljivanje proznih fragmenata Silentium, nastajalih od 1949. do 1953, što tematiziraju autorovo djetinjstvo na Otoku i život u sjemeništu, u prvoosobnoj, poslije stalnoj i za Novaka prepoznatljivoj i zaštitnoj pripovjednoj formi, više od 110 stranica nikad dovršena romana. Za filmoljupce iznenađenje će biti i čitanje Novakova prvoga, nikad ekranizirana filmskoga scenarija Velebitske vatre iz 1947, alegorijske satire između dvaju ribarskih ulova, koje postavlja pitanje i o izgubljenome Novakovu filmskom scenariju Žedni car iz 1967, prema kojemu je snimljen igrani film Palma među palmama, i otvara mogućnost analize suatorskoga Novakova rada na ovdje neotisnutima scenarijima Izgubljeni zavičaj i Kamenita vrata (za filmove autora Ante Babaje) te analize suautorstva (s Miroslavom Međimorcem) na filmu Školjka šumi. Na kraju je sveska tiskana vrijedna, potrebna i impresivna Bibliografija djelā Slobodana Novaka, od 1946. do 2010, na čak 29 stranica, koja demantira nekad izrečene teze o relativno slabo plodnu hrvatskome klasiku, te Važnija literatura o Slobodanu Novaku na 17 stranica, koja na ponuđenoj podlozi iznimnih tekstova o Novaku otvara mogućnost nastanku novih knjiga, monografija i disertacija.

Pripovjedna i životna putovanja

Svezak drugi, objavljen 2009, donosi 444 stranice opsežnu knjigu naslovljenu Izgubljeni zavičaj, koja prikazuje autorova pripovjedna i životna putovanja oko višeslojevita sidrišta Otoka i potrage za zavičajnošću, obuhvaćajući antologijske proze Izgubljeni zavičaj, Dolutali metak, Izvanbrodski dnevnik i Pristajanje. Četverostavačni arhetipski Izgubljeni zavičaj iz 1954/1955. u raznogodišnjim dobima alegorizira životno protagonistovo putovanje od dječaštva do zrelosti u okružju Drugoga svjetskoga rata, poslije blizanački odraženo u trostavačnu kratkome romanu Izvanbrodskom dnevniku – tri putovanja, koje fiktivnim shizofrenim diskursom pokazuje alegoriju hrvatske društvene zbilje predvođene istim Vođom, ovaj put u kontekstu događanja 1971. i političkih stradanja hrvatskih intelektualaca. Ta se zabranjena i prešućena knjiga retroaktivno odzrcaljuje u prozi Dolutali metak, prepravljenoj nakon političke recenzije, objavljenoj u knjizi Tvrdi grad 1961, ključnim pitanjem o krivnji i žrtvi, pa se kratke romaneskne forme ponovno zrcalno ulijevaju u sintezu Pristajanje, prvi put spomenutu 1988, roman tiskan 2005, uokviren morskim strujama i brodskim kapetanovim uplovljenjem, što u sebi hvata dubine, zaljeve i otoke Izgubljenoga zavičaja i Mirisa, zlata i tamjana, autorova i naših života.

Iz otočke prostorne zakrivljenosti u trećemu svesku, objavljenu 2009, na 492 stranice, ulazimo u opsežnu knjigu Zakrivljeno vrijeme, s podnaslovom Dramski dijalozi, koja uključuje radiodramske tekstove Ispovijed koju niste zavrijedili, Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime?, Zakrivljeni prostor, Redukcija, Zakrivljeno vrijeme, Samotnik, Impromptu i Crvena razdjelnica te dramu u dva čina Trofej, nastalu prema ideji Stjepana Perovića (prema njezinu je drugom činu autor priredio tekst za istoimenu televizijsku dramu, koji se ovdje ne donosi), i tekst Hlap, autorovu radioadaptaciju istoimene vlastite novele, predstavljajući Novaka kao majstora ozvukovljenja tišine i samoće u često autoironičnom i dubinskom dijalogu s vremenom koje zakrivljuje život ne dajući mu mirno teći.

Radnja i životopis

vremenski povezani

U svezak četvrti ukoričena je knjiga Dalje treba misliti, s podnaslovom Kratke proze, objavljena 2009, koja na 406 stranica sadržava sve autorove novele, kratke priče i crtice koje su objavljene u časopisima i knjigama, s djelomičnom dopunom ili izmjenom nekih naslova. Prozni tekst Šalabazanje Euromumijom objavljuje se prvi put. Uredništvo se u kronologiji tekstova odlučuje za biografsko-dramaturški pristup, povezujući vremensko određenje radnje i događanja s događanjima u autorovu životopisu, pa se knjiga otvara Ćuškom iz jezikoslovlja, filozofskom proznom dijaloškom groteskom potaknutom jednim pogrešnim naglaskom i „antiposlovičnim“ spojem jezika i životne stvarnosti, a zatvara se, nakon tiskanih pedesetak Novakovih bisera hrvatske i svjetske kratke proze kakvi su Badessa madre Antonia (obje inačice), Tvrdi grad, Južne misli, od gorkih grobljanskih do arhetipskih parabola, sarkastično-satiričnim tekstom ponovno povezanim s radiom, Grmljavina najavljuje posao i perspektivu.

Svezak peti, objavljen 2009, na 228 stranica donosi knjigu Mirisi, zlato i tamjan, kanonski roman suvremene hrvatske književnosti, sa zaključnom autorovom redakcijom nakon jedanaest prethodnih izdanja, snažnu alegoriju o Malome koji prolazi probleme s Madonom „između dviju stolica“, u obliku konkretne opstipacije prikazujući osamnaestodnevno i osamnaestogodišnje čišćenje – čistke ljudi i svijesti, od onih staljinističkih na Golome otoku do onih potkraj šezdesetih, i buđenja hrvatskoga jezika i Hrvatskoga proljeća. Briljantan roman hrvatske književnosti tiskan prvi put u cijelosti 1968, koji asocijativno njiše i umrežuje trostruki grop, uzao ili spoj biblijskih i katoličkih sa simbolima vremena političke okupacije duha slobode, uz Marinkovićev je Kiklop vrhunac hrvatske romaneskne i prozne književnosti 20. stoljeća, a prva bi rečenica („Kroz prozor sam odaslao u noć sav onaj silan zadah što je prokuljao ovamo po prorezima oko tankih dvokrilnih vrata sobnih i onda nabujao u oblak grobnoga smrada koji guši“) trebala ući u antologije svjetske književnosti kao i ona iz Kafkine/a Preobrazbe/Preobražaja, a cjelokupan roman otvoriti antologijske prozne stranice svjetskih vrhunaca.

Bez dlake na jeziku

Svezak šesti, objavljen 2010, obuhvaća knjigu naslovljenu Protimbe i podnaslovljenu Prerađene i proširene Digresije, na golemih 580 stranica predočujući 24 dinamično strukturirana teksta o vlastitu životu/životopisu i uporišnim egzistencijalnim točkama što su najčešće povezane s proznim temama i fenomenima obrađenima u tzv. fikcijskom autorskom djelu. Iz naslova „životopisnih bilježaka“ (Podrijetlo / djetinjstvo / mladost, U ratu protiv okupatora, Utočište u pobjedi / „slasti“ mira, Prvi uzori, Časopisi i novine / iluzije i deziluzije, Opet na biološkim izvorima, Povratak u treći zavičaj, Po reljefu proze, Izgubljeni i pronađeni zavičaj, Na otvorenoj kazališnoj sceni / na kriptosceni / na platnu i zaslonu, Prosede, Kultura i jezična kultura, Sporenja, prijepori, Ukopan u tuđe rukopise, Per aspera ad ardua, O recepciji, O druženjima i prijateljstvima s piscima, O drugim umjetnostima, Pisac i vlast, Domovinski rat i hrvatski ratni zločin, O govoru mržnje i o ratnoj vlasti, Prigodna analiza očinskog ateizma, O amaterskome športu bez pehara i trofeja, Pregršt malih personalija) vidljivo je da Novak kao hrvatski intelektualac bez dlake na jeziku angažiranost izražava specifičnim i originalnim jezičnim sredstvima, stilom u kojemu spaja jezičnu, književnu i životnu pozornicu. Navegavanje, plivanje i ronjenje tim tekstovima pravi je užitak zajedničkoga čitateljskoga i spisateljskoga plova na humorističnim, autoironičnim valovima društvene i vlastite svijesti i savjesti. Nastanak ove knjige seže u vrijeme pripreme dokumentarnoga filma koji je o Slobodanu Novaku spremao Urania film, kad je trebalo pripremiti popratnu građu za film. Novak je izabrao Jelenu Hekman kao sugovornicu koja s njim 1998. snima razgovor namijenjen isključivo Eduardu Galiću, iz kojega bi se redatelju u tih „16 magnetofonskih kasetica“ trebala ponuditi informacija ili dulji sinopsis. Nakon što je istoga ljeta filmska građa snimljena, a nikad montirana, prihvaća se ponuda izdavačke kuće Ex libris u vlasništvu Ivane Hekman da od tih razgovora nastane knjiga pa autor samostalno izabire polovicu od velikog broja pitanja i odgovora i povezuje ih kronološki u opsežan razgovor koji ta izdavačka kuća kao praizdanje objavljuje 2001. pod naslovom Digresije – razgovori s Jelenom Hekman. U Nakladi Ljevak godine 2003, a u dogovoru s Jelenom Hekman, nastaje nova knjiga, naslovljena Protimbe, kao potpuno autorsko djelo, a ne u obliku razgovora, i koja je bitno izmijenjena i prerađena te nadopisana za jednu trećinu, kako objašnjava Uredništvo Sabranih djela u Napomeni. Ovo izdanje, naslovljeno Protimbe, još je dodatno u velikoj mjeri dopunjeno i konačno uobličeno. Kao opravdan i sukusni moto konačnim Protimbama stavljeni su stihovi Tina Ujevića: „Oko nas slutimo zamke i crna djela himbe, / jazove opasnosti iza života riječi. / Ni jedne misli ne dijelim bez protimbe.“ Jazovi opasnosti u svakom su tekstu Slobodana Novaka glavni svjedoci izgovorena meštrova šapta i razgovora sa samim sobom i s drugima.

Svezak sedmi donosi 784 stranica opsežnu knjigu naslovljenu Sjetna rekapitulacija, sastavljenu od pet cjelina. Prva cjelina, Podlistci, zapisi (nastajali su od 1947. do 2008, a uvodni tekst iz 1989, Pristup, povezan je s izdanjem Djela Slobodana Novaka, sa VI. sveskom, Strašno je znati, Globus, Zagreb, 1990) naglašavaju paradokse u književnoj i društvenoj stvarnosti. Druga cjelina, Prijepori, sporenja (nastajali od 1950. do 2009) snažne, su, oštre i hrabre polemike o nepravednosti i nelogičnostima književne i kulturne svakodnevice. Treća cjelina, Ogledi, prikazi okupljaju sve dostupne tekstove objavljene u javnim glasilima i pročitane na radiju (od 1948. do 2006), od antologijskoga teksta o Dragutinu Tadijanoviću kao „pjesniku tišina“ do pohvalna prikaza pjesničke zbirke Urušena obala Slavice Šišara. Četvrta cjelina, Neobjavljene recenzije (nastajale od 1965. do 2001) interne su recenzije pristigle izdavačima i dragocjeno svjedočenje o tadašnjem izdavaštvu i Novakovoj estetskoj prosudbi nekih ključnih djela hrvatske književnosti (Šegedinovih, Šoljanovih, Belanovih, Fabriovih, Pavletićevih), napisani oštro, lucidno i minuciozno. Peta cjelina, Kazalište sastoji se većinom od prikaza kazališnih predstava od 1954. do 1958, najviše u splitskom Narodnom kazalištu (1957. i 1958) nakon što je Novak prestao biti ravnatelj toga teatra, ali se oštroumno i nježno dotiče i specifičnih fenomena scenske umjetnosti, npr. šaptača u kazalištu..

Oštro i hrabro, lucidno i minuciozno

Svezak osmi, Izjašnjavanja, rasprostrt na 472 stranice, podijeljen je na tri cjeline: Razgovori; Izjave; Pisma, govori. U prvoj cjelini, Razgovori, donose se 34 u tisku objavljena razgovora koje je Slobodan Novak u više od pedeset godina vodio s različitim sugovornicima (Bruno Begović, Tomislav Lalin, Željko Grbac, Giacomo Scotti, Vjeran Zuppa, Stevo Ostojić, Čedo Prica, Vlatko Pavletić, Goran Tribuson i Milorad Stojević, Ivan Lovrenović i Dževad Karahasan, Branka Kamenski, Danuta Cirlić Straszyňska, Jelena Hekman, Anči Fabijanović, Andriana Škunca, Đurđica Ivanišević, Branko Brljević, Dubravko Horvatić, Nikola Vončina, Milan Ivkošić, Mirjana Jurišić, Vesna Laušić, Karolina Lisak Vidović, Ivica Hodak, Nino Đula, Davor Velnić) od 1955. do 2010. o raznim fenomenima književnoga, kazališnoga i društvenoga života i stvarnosti te o pitanjima književnoga stvaranja. Nisu tiskani razgovori s Novakom koji su emitirani uživo na radiju ili televiziji, zbog nemogućnosti rekonstrukcije. U poglavlju Izjave objavljeni su piščevi odgovori na ankete i izjave o pojedinim društvenim pitanjima od 1952. do 2008., od izjave u povodu smrti Ernesta Hemingwaya do neobjavljene izjave Vlatko Pavletić (Post mortem) iz 2007. U poglavlju Pisma, govori objavljuju se Novakova pisma upućena javnosti i ona „od općega značenja“ i govori potaknuti pojedinim situacijama i prigodama, pa se mogu pratiti Novakovi hrabri i odlučni nastupi, od 1968., kad Nakon turneje po Istri piše Pismo Društvu književnika, do teksta iz 2010. Poštovani gosp. B. (nakon poziva na rabski okrugli stol o antifašizmu).

Svaki je svezak popraćen i životno odgovarajućom fotografijom Slobodana Novaka na ovitku koji bojom podsjeća na patinu dobrih, starih knjiga kojima se rado vraćamo usuprot ili unatoč površnoj digitalnoj i virtualnoj stvarnosti.

Biserne školjke umjetnosti riječi

Na kraju prvoga sveska, objavljena 2011, Slobodan Novak posebno zahvaljuje književniku Davoru Velniću, koji je potaknuo objavljivanje Sabranih djela i djelovao kao izvršni urednik, Tonku Maroeviću za mnoge korisne stručne savjete, za uvodni esej, ocjene, komentare i tumačenja, i drugim članovima uredništva, Antunu Paveškoviću za pomoć i predsjedniku Matice hrvatske Igoru Zidiću za punu podršku te osoblju Matičine nakladne djelatnosti za izdavački dio posla. Posebno zahvaljuje svojoj supruzi Nadi – „mojoj neumornoj arhivarki, za velik i samozatajni trud oko sređivanja dugogodišnje dokumentacije i bibliografije“.

Bez navedenih osoba, ali najviše od svega bez Novakova jedinstvena života i djela ne bi bilo moguće držati u rukama i čitati i čitati, čitanjem (sa) stalnim divljenjem potvrđivati dugogodišnje bavljenje Novakovim književnim radom, djelom i stvaranjem, ne bi bio moguć užitak u čitanju koje sebi možemo priuštiti iznova i stalno čitajući ukoričene i završno redigirane Novakove biserne školjke umjetnosti riječi, hrvatske i svjetske književnosti.

Pred nama je izdavački, književni i kulturni pothvat zasnovan i utemeljen na tradiciji, individualnom talentu, modernosti, suvremenosti, čvrstoj i preciznoj strukturiranosti i u svemu domišljenoj i ostvarenoj jezičnoj, umjetničkoj, književnoj, egzistencijalnoj strukturi, otvorenosti značenjima i nesvrstljivosti ni u jedan, osim u vlastit, poseban i neponovljiv književni okvir, u luku spisateljskoga vrhunca.

Novakovo djelo plovi u osam postaja stvorivši vlastiti svemir izgrađen od jedinstvena sklada misli i riječi, razmišljanja i rečenica, na morskoj i životnoj pozornici čvrstih i ponosnih književnih brodova.

Njegove asocijacije vrve kao mravi i „posluju revno“ oko uginulih ideja; njegove se metafore otimaju za mjesto u rečenici. Ali ta narativna raskoš, to obilje beskrajnih mogućnosti komparacija, zajedljivih tropa, izvrgnutih figura i svega onog već uočenog i proučenog instrumentarija školske poetike, u Novaka ima i svoju superiornu, rekao bih mudru izbirljivost i asketu prokušanog skeptika.[...] U Novaka nema vakuuma u rečenici, onih mučnih praznina u kojima izdišu izmorene riječi.

(Ranko Marinković)

Sabranim djelima Slobodana Novaka hrvatska, europska i svjetska javnost dobila je kanonsko izdanje kanonskoga pisca hrvatske književnosti. Na jednom mjestu, u izdanju Matice hrvatske u osam svezaka-knjiga, precizno i temeljito, intrigantno i mudro, lucidno i savjesno, okupljeno je i ukoričeno remek-djelo klasika suvremene hrvatske književnosti.

Iz Književnog leksikona - Vrhunci hrvatske proze

Slobodan Novak (Split, 1924), hrvatski prozaist, pjesnik i dramatičar.

Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, nakon mature otišao je u partizane, a nakon svršetka rata završio je studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Radio je u mnogim redakcijama, bio dramaturg u Splitu i nakon toga živio u Zagrebu. Književni je rad otpočeo pjesmama (Glasnice u oluji), nakon toga je objavio autobiografski roman Izgubljeni zavičaj, zbirku novela Tvrdi grad te romane Mirisi, zlato i tamjan i Izvanbrodski dnevnik. Uspjele su mu i radio drame Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime? i Zakrivljeni prostor, a pisao je također kritike i feljtone.

Pripovjedni opus ujednačene je vrijednosti, a osobito se neke novele, kao Badessa madre Antonia, Južne misli i Treba umrijeti logično, drže vrhunskim ostvarenjima cjelokupne hrvatske novelistike. U njima su reduciranom fabulom, ironijom i crnim humorom opisana traumatična iskustva i granične situacije straha, umiranja, tjeskobe i bolesti.

Vrhunac je pak takva izraza roman Mirisi, zlato i tamjan, u kojemu je kritika prepoznala iskustva cijelog naraštaja s njegovim dilemama i procesima samospoznaje, kao i modernističku književnu tehniku analitičke introspekcije, autoironije i složene simbolike s mogućnostima različitih tumačenja.

Kratki roman Izvanbrodski dnevnik, opisom putovanja glavnog lika ironiju čini vrhunskim načelom pripovjedačkog umijeća, razrađujući je u spletu simbolike, u širokom rasponu od kritike iluzije o blagostanju, pravdi i demokraciji, preko iluzija o osobnoj neupitnosti do iluzije o tradicionalnoj funkciji i strukturi pripovijedanja.

Milivoj Solar, Književni leksikon, str. 238-239.