Vijenac 406

Književnost, Proza

ROBERT ROKLICER

Hoćeš li, molim te, doći u krevet

„Nijedna emocija, poput vala,

ne može dugo zadržati oblik.“

Henry Ward Beecher


Jedan sam od onih bijednika koji vrlo malo spavaju i još rjeđe sanjaju. Zapravo sam se čitav svoj život divio ljudima koji na policama s knjigama, između Biblije i Tao ljubavi, drže Sanjaricu. Mišljenja sam da, bez pardona, možeš obrisati dupe djelima Pitagore, Cicerona, Sokrata, Platona, i da ne nabrajam dalje, ako prije toga nisi dobro proučio Sanjaricu. Sanjarica život znači. Blaženi su oni koji sanjaju. Tako su govorili moja baka, a bome i Mao Ce Tung. Oni su čitav svoj život sanjali, pa valjda o tome nešto i znaju.


Istina, i meni se katkad zalomi da sanjam. Kao što rekoh, vrlo rijetko: obično kad preko dana popijem petnaestak piva u kombinaciji s nekoliko žutih tableta. A tada nastaje ludnica. Čisti kaos u zrakomlatnom prostoru; kao da mi snove režira Wes Craven, Ronny Yu ili Kristijan Milić.


Tako sam jednu noć usnuo Jelenu, ženskicu malih sisa ali čvrstih bedara, kojoj se neuspješno upucavam već nekoliko mjeseci. Jelena je novinarka jednog poznatog internetskog portala, nedavno izliječena narkomanka i ljubavnica žgoljavoga baletana kojemu tajice i baletne papučice, ruku na srce, stoje bolje nego meni. Živjeli su u slobodnoj vezi, što je značilo da se svatko smio jebavati s kim god to poželi. Bez ljubomore i drugih kroničnih brakopizdarija kojima su izloženi mahom obični ljudi. Baletan je doma uredno dovodio mršave, rahitične mladiće te su duboko u noć izvodili piruete i ostale gadosti koje možete vidjeti jedino u Hrvatskom narodnom kazalištu i na nekim pornografskim televizijskim kanalima. Ona se pak ševila samo s najboljom prijateljicom Martinom i vrlo rijetko, rekao bih čak sporadično, s jednim ostarjelim gitaristom za kojega nitko normalan nije čuo jer je bio dozlaboga netalentiran i samim tim kronično impotentan zbog svoje anonimnosti.


I tako, da se vratim na sam početak ove tužne priče, jednu sam noć usnuo baš nju, Jelenu. Stajala je pred vratima mog stana i, da stvar bude gora, u desnoj je ruci držala umotano novorođenče.


– Ovo je tvoje – rekla je i zamahnula bebom poput igrača bejzbola Silvera Kinga.

– Nema šanse – odgovorio sam hrabro.

– Tvoje je, kad ti kažem – nastavila je.

– Oš se kladit da nije!? – bio sam nepopustljiv kao unutarnji hemeroid.

– Onda ga bolje pogledaj pa reci… – rekla je i odmotala dijete, tako da mu je iz ultraplavog pokrivala izletjela raščupana glavurda.


Ružnije stvorenje svijet valjda nikada nije vidio niti će vidjeti. Tko god je gledao filmove o Chuckyju, malom krvoločnom lutku koji kolje sve što mu je pri ruci, znat će o čemu govorim. Mali je imao mutno zakrvavljene oči kao da je dva dana lokao žestoka pića, nos ko u Holyfielda i debelo nakrivljena usta tako da nemaš pojma je l ti se smiješi ili te samo podmuklo zajebava… Ružan kao najružnije pseto. Ni Picasso ga ne bi bolje unakazio. Ipak, morao sam položiti dlan na bronhije i priznati…

– Je, moj je – potvrdio sam Jeleni nakon dublje analize: – Isti ja, fakat. Ne treba nam ni onaj… Kak se ono zove…?!...Onaj….a da, papa-test!

– Pljunut ti, rekla sam ti – zadovoljno se osvrnula na te riječi i uručila mi paket.

– Što ću s njim? – zavapio sam netremice gledajući u čudovište, odnosno u sina.

– Jebe mi se, stavi ga u vitrinu što se mene tiče. Prodaj, zakopaj, odgoji, tvoja stvar…! – nastavila je verglati bez trunke obzira da se mogu usrati svaki čas od neugodnosti.


Kako je taj moj san bio čisti horor, dokazuje i činjenica da mi se s leđa prikrala žena.


– Što je ovo? – rekla je autoritativno kako i priliči udanoj ženi.


Ljudi moji! zaboravite na sve hrvatske kipare od Meštrovića, preko Džamonje, Kožarića pa sve do Jurja Dalmatinca, jer sam se istog časa ukipio kao egipatski uleknuti reljef, a da me nijedan meštar nije uklesao u svom volumenu i prostoru. Usro sam se ko grlica na Tomislavcu.


– Ovo? Ovo je moje. Vidi kako je ružan, na mene je, je l da? – preplašeno sam izustio i zamalo katapultirao maloga Chuckyja.

– Kada? – nastavila je s neugodnim ispitivanjem.

– Što kada? – ledila mi se i dalje krv u žilama.


Položila je dlanove na bokove kao južnokorejski sumo-borac i zapiljila se drito u moje uplakane oči.


– Kad si ti to, molim te, zadnji puta jebao?! Odgovori mi?! – dreknula je, čvrsto stežući obruč oko sebe.


U isti čas proletjelo mi je kroz glavu da govori istinu. No Jelena je, kako to i inače biva u noćnim morama, već netragom isparila. Nije da mi je nedostajala, ali vrebao sam svaku moguću metu na koju će se obrušiti moja Žena. Suznih očiju potražio sam Chuckyja, koji se slavodobitno stao hihotati, a onda me svom snagom ugrizao u ruku. Otkinuo mi je komad mesa s podlaktice i samo se hihotao, hihotao, hihotao...


Kroz glavu su mi odzvanjale Ženine zadnje riječi: Kad – si – ti – to – zadnji – put – jebao?


Probudio sam se mokar od znoja. U prvi mah učinilo mi se da sam se čak i upišao od straha. Jer tko bi se iole pametan suočio sa Ženom, ljubavnicom i krvoločnim izvanbračnim sinom? Brzo sam shvatio da ipak nisam urinirao, jer je moja mlohava čuna koju od milja zovem Rocky i dalje čvrsto spavala u suhim gaćama. Lupio sam šljagu Rockyju, čisto da ga probudim, ali i da ga, onako usput, podsjetim da je dijelom i on kriv zbog mojih noćnih mora.


Na jeftinom kineskom satu pokazivalo je dvadeset do pet. Već je svanulo. Moj sin Chucky, zapravo kurvin sin, podsjetio me – da ovaj mjesec nisam platio alimentaciju za sina koji živi s mojom prvom ženom. Koje sranje, proletjelo mi je kroz glavu, ako za ovo bude saznala Jadranka Kosor, jebat će mi majku. Ma tko jebe i nju i alimentaciju…završih optimistično s razmišljanjem.


Pogled mi se zaustavio na ženi. Hrkala je ko varaždinski harmonikaški sastav. Podigla je dupe u zrak i zaklonila blijede sunčeve zrake koje su dopirale u sobu. Do trenutka dok joj se dupe nije strmoglavilo natrag na postelju uživao sam u umjetnoj pomrčini sunca. Gotovo je sa spavanjem, pomislio sam žalosno, dupe moje drage ponovno se ukopalo u meki madrac.


Na ormariću sam našao otvorenu kutiju antidepresiva Misar, 1 mg. Za svaki slučaj progutao sam dvije tablete i odšetao u trpezariju. Trebat će im dvadesetak minuta da me spuste. Stavio sam na štednjak vodu za kavu i pripalio si cigaretu.


U hladnjaku sam pronašao punu limenku piva. Za ciglih nekoliko sekundi limenka je bila prazna. Podrignuo sam. Popio sam još dvije žute tablete, ovaj put Prazine od po 25 miligrama. Ne znam da li one spuštaju ili dižu, ali pijem ih nakon Misara. Obično me smire. Postajem Dalaj-lama, što na mongolskom znači guru oceana. Kako ne znam ništa o tibetanskom budizmu, nisam se pretvorio u poglavara žute sekte. Umjesto toga popio sam dupli konjak. Ostatak iz boce ostavio sam na kuhinjskom stolu.


Već je bilo šest i deset kada sam srkao tursku kavu. Tada sam odlučio nazvati Jelenu. Nek zna kurva da imam noćne more zbog nje. I, na koncu, zaboli me Rocky što je ovako rano.


– Daaa… – javila se pospano.

– Ej, nije vrag da još spavaš? – improvizirao sam baš kao Clint Eastwood u Prljavom Harryju.

– Tko je to? – nastavila je kroz nos.

– Angelina Jolie – odgovorio sam latentno pederskim glasom.

– Tko?

– Pa Mustafa Nadarević! Zar mi ne prepoznaješ glas?

– Jebo ti Mustafa mater! Ko me to zajebava? Zvat ću policiju! – zavrištala je poput Oprice na govoru Baracka Obame.


Ja sam, zahvaljujući popijenim tabletama, Misaru i Prazinama, samo mirno nastavio:

– Radimo anketu za jedne ozbiljne dnevne novine. Pitanje glasi: Biste li radije spavali jedanput sa sedam patuljaka ili sedam puta sa Snjeguljicom?


Nastao je tajac. Kao da razmišlja. A onda se začuo urlik s druge strane žice:

– Roberteeee! Pizda ti materina alkoholičarska i narkomanska!

– Kurvo! – uzvratio sam joj umiljato.

– Pederu! – nije mi ostajala dužna.

– Jebat će te peder, kad-tad, jesi čula?! – nastavio sam samouvjereno svoj put, baš kao i Hrvatska na svom putu u Europsku Uniju.

– Napuši mi se kurca! – bila je sve inovativnija.


Uzeo sam konjak i istresao u suho grlo nekoliko kapi. Konjak, pivo i antidepresivi od mene mogu stvoriti volumen. Stoga mi sine:

– Volim te…


Opet tajac. Mogao sam osjetiti kako razmišlja. A onda je nastavila nešto mirnijim tonom:

– Gdje ti je žena?

– Spava.

– Što nju ne zajebavaš, nego si našao mene?

– Ne da mi se. Uostalom, i jača je – nerado sam priznao.

– Što si rekao, ono maloprije?

– Jača je od mene… da je samo vidiš… ima barem sto kila.

– Ma ne to… Ono…prije toga, da me… što?

– A tooo?! – sjetio sam se: – Volim te, bejbe.


I opet tajac, a onda:

– Pa što ne dođeš. Dečko mi je u Opatiji čitav vikend, na nekom festivalu suvremenog plesa… Znaš… Nema ga do ponedjeljka.

– A onaj tvoj… muzičar, što li je?

– Ma goni ga u pičku materinu. Prekinula sam s njim.

– Što?

– Zatekla sam Martinu kako mu puši dok je on, daj zamisli!, spuštenih hlača na terasi našeg stana svirao stvari Johnnyja Dickinsona.

– Užas! – glumio sam užasnutost.

– Zamisli što mi susjedi negdje pričaju iza leđa? Da slušam Johnnyja Dickinsona??? Ja?! Ejjj, tko je tu lud?! Halo?!

– Katastrofa! Ne mogu ni zamisliti.

– Je l ti to meni potvrđuješ samo da bi me jebao?

– Pa, malo.

– Dobro, nema veze. Ionako mi fali kurca…


U tom itekako presudnom trenutku za mene na vratima sobe pojavila se Žena. Samo je, neobično nježnim glasom, rekla:

– Sanjala sam da smo vodili ljubav. Hoćeš li, molim te, doći u krevet?

– Naravno – uzvratio sam rutinski i profesionalno: – Samo da dovršim telefonski razgovor.

– U redu. Čekam te – rekla je i vratila se u sobu.


Dok je odlazila, zapazio sam da nosi crne čipkaste gaćice i kratku spavaćicu. Čak joj je i dupe, za divno čudo, izgledalo vrhunsko. Rocky, za kojega sam vjerovao da je još samo suvenir iz mojih mlađih dana, lagano se budio. Odlučno sam uzeo slušalicu telefona.


– Jelena… – rekao sam tiho, ali odlučno.

– Znam, čula sam ti ženu. Idi kad te tako lijepo zove – uzvratila je dobroćudno poput benignog tumora.


Nasmiješio sam se.

– Ali… Rekla si, čitav vikend…?

– Da, dečko mi se tek u ponedjeljak vraća s puta.

– A Martina i onaj Dickinson?

– Što su jebali – jebali su! Dakle, odjebali su!


Uzvratio sam džentlmenski:

– Onda me čekaj rano ujutro. I još nešto… nešto što te nisam nikada dosad pitao, da nemaš slučajno sina koji se zove Chucky?

– Ne, otkuda ti sad to?

– Nije važno. Vidimo se sutra…


Ulazeći u sobu zapjevao sam kao Bruce Dickinson: Spend your days full of emptiness, Spend your years full of loneliness, Wasting love, in a desperate caress, Rolling shadows of night. Moja žena je na to podigla dupe visoko u zrak. Rocky je stajao u stavu mirno i čekao.


Ipak je, po mom skromnom mišljenju, Bruce nešto bolji od Johnnyja. Naravno, ako su žene u pitanju.

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak