Treba nam arhiv glazbe i govorne riječi

Treba nam arhiv glazbe i govorne riječi

Više ne možemo govoriti o liku arhivista–povjesničara, što je naslijeđeno iz 19. stoljeća. Danas je arhivist zasebna profesija, zapravo govorimo o jedinstvenoj profesiji koja uključuje brigu za zapise od njihova nastanka, upravljanja zapisima kao i brigu za njihovu konačnu obradu i korištenje u arhivima. Arhivistika je danas posvuda po svijetu priznata kao zasebna znanost

Nakon umirovljenja s funkcije ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva ostali ste aktivni u struci, s trima važnim velikim projektima. Možete li nam reći nešto više o tome?

— Kao ravnatelj Hrvatskoga državnoga arhiva posljednjih godina prije umirovljenja i odveć sam bio opterećen poslovima vođenja ustanove i praćenjem obnove secesijske zgrade na Marulićevu trgu 21, koja je cijela ustupljena Hrvatskome državnome arhivu 1995. nakon iseljenja Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Uz te obveze teško je bilo na vrijeme završiti pojedine projekte. Zbog toga sam se nakon umirovljenja u studenome 2003. uhvatio rada na dovršenju tri projekta koje sam vodio. To je izrada vodiča Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana i na području istočnih Alpa 1806–1814, zatim dovršenje novoga revidiranoga i nadopunjenoga izdanja Arhivski fondovi i zbirke Republike Hrvatske. Pregled te konačno redakcije izdanja 2. i 3. sveska edicije Hrvatski državni sabor 1848.

Možete reći nešto podrobnije o tim projektima i o njihovu značenju...

— Projekt Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana i na području istočnih Alpa 1806–1814. pokrenuo sam zajedno s kolegom Hervéom Bastienom, francuskim arhivskim stručnjakom i voditeljem međunarodne suradnje francuske Uprave za arhive. On je nažalost prerano preminuo, ali je s francuske strane vodstvo projekta preuzela Marie–Paule Arnauld, tada ravnateljica Povijesnoga centra Nacionalnoga arhiva u Parizu. Nakon inicijative koju su pokrenule Hrvatska i Francuska uskoro su se u projekt uključile arhivske službe Slovenije, Italije, Austrije i Crne Gore, zemlje koje su dijelom bile u sastavu Ilirskih Pokrajina. Postavili smo cilj pružiti arhivske izvore koji osvjetljuju i pružaju osnovu za proučavanje Ilirskih Pokrajina, uključujući i područja pod francuskom administracijom u okviru Kraljevstva Italije od Mira u Bratislavi 1805. Knjiga je konačno tiskana 2005. i sadrži kratak pregled institucija Ilirskih Pokrajina, od središnjih tijela pa do općine, popis sačuvanoga gradiva, bibliografiju radova o Ilirskim Pokrajinama, kronologiju i topografiju. Projekt je prihvatilo i Vijeće Europe u okviru akcije Europa, zajednička baština. S arhivističkoga gledišta to je gotovo jedinstven primjer međunarodne suradnje u prezentaciji gradiva koje se odnosi na određeno područje, a čuva se u arhivima različitih zemalja. Sa stručnoga gledišta on je primjer primjene međunarodnih arhivističkih normi za izradu takva međunarodnoga vodiča. Izabrali smo upravo Ilirske Pokrajine, koje su nastale kao rezultat Napoleonove istočne politike. Na tu političku tvorevinu ne gledamo tek kao izraz francuske okupacije tih krajeva, ona je prvi pokušaj defeudalizacije, stvaranja moderne samouprave i sudstva, dala je nove osnove školstvu od osnovnih škola do otvaranja visokih škola, kao što je Medicinski fakultet u Zadru, promicala je gradnju prometnica i razvoj poljoprivrede, tada se pokreću prve novine na narodnome jeziku (»Kraljski Dalmatin«)... da spomenem neke bitne odrednice koje obilježuju to vrijeme. Željeli smo pružiti izvore koji pokazuju cjelokupan politički, gospodarski i kulturni razvitak u navještaju novoga doba u Europi.

Kakvu sliku arhivske službe pruža novo izdanje knjige Arhivski fondovi i zbirke Republike Hrvatske. Pregled u posljednjih dvadeset godina?

— Već 1984. bio sam redaktorom prvog izdanja te edicije. Ona je zapravo prvi prikaz svega arhivskoga gradiva koje se čuva u arhivima, ali i u nearhivskim ustanovama (HAZU, knjižnice, muzeji, vjerske zajednice, instituti i zavodi). U to doba bio je ocijenjen kao svojevrstan katastar arhivskoga gradiva. Tada smo prvi put javnosti pružili najopćenitije informacije o većini arhivskih fondova i zbirki. To je bio širi projekt na razini tadašnje Jugoslavije. Svezak za Hrvatsku bio je osobito pozitivno ocijenjen zbog periodizacije gradiva i prikaza gradiva u nearhivskim ustanovama. Od toga je prošlo dvadeset godina i bilo je potrebno izraditi novo dopunjeno izdanje. Samo usporedbe radi evo nekih pokazatelja. Godine 1984. u svim arhivima i nearhivskim ustanovama zabilježeno je bilo 7.780, dok je u novome izdanju 15.933 arhivskih fondova i zbirki. Iskazano u metrima 1984. u Hrvatskoj se čuvalo 62.787, a 2004. samo u državnim arhivima čuva se 93.883 metara arhivskoga gradiva. Knjiga pokazuje i rad arhivista u posljednjih dvadeset godina na preuzimanju gradiva u arhive (preuzeto je više od trideset kilometara) i o radu na sređivanju arhivskoga gradiva, što je rezultiralo oblikovanjem novih arhivskih fondova. U redakciji knjige mnogo mi je pomogla kolegica Vida Pavliček iz Državnoga arhiva u Varaždinu. Odigrala je neprocjenjivu ulogu u prikupljanju podataka i koordinacije između uredništva i arhiva. Radilo se u neprestanoj komunikaciji između uredništva i državnih arhiva. Podaci su u više navrata redigirani i nadopunjavani.

Sve to gradivo danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu i u 13 područnih državnih arhiva, 11 sabirnih centara odnosno odjela te 175 imatelja koji nemaju status državnih arhiva te 12 ustrojbenih jedinica HAZU. U međuvremenu, nakon osamostaljenja Hrvatske, ukinut je Institut za historiju radničkoga pokreta Hrvatske, a njegovo je arhivsko gradivo najvećim dijelom preuzeo Hrvatski državni arhiv. Isto tako Hrvatski državni arhiv preuzeo je arhivsko gradivo koje je prije čuvao Zavod za migracije i narodnosti te stariji dio gradiva Arhiva Republičke geodetske uprave Hrvatske (Katastar sjeverne Hrvatske).

Pregled omogućava virtualno oblikovanje arhivskih fondova i pojedinih zbirki (kartografske, grafičke i dr.) ukoliko se isti fond čuva u više ustanova te je poticaj da se opisu i arhivističkom normiranom zapisu pristupi jedinstveno bez obzira gdje se rukopisna baština čuva. Time se otvaraju nove mogućnosti jedinstvenoga i normiranog pristupa arhivskome gradivu što i jest jedan od ciljeva ovakvih pregleda arhivskih fondova i zbirki. To je i zahtjev za poštivanjem strukovnoga pristupa obradi arhivskoga gradiva naspram praksi da se arhivsko gradivo u muzejima inventarizira kao muzejski predmet ili da se u knjižnicama katalogizira kao knjižno gradivo.

Pregled donosi i iscrpan popis preslika arhivskoga gradiva iz stranih arhiva ili drugih domaćih arhiva. U tu cjelinu pripada ponajprije zbirka Glagolitica, Zbirka matičnih knjiga Republike Hrvatske te gradivo koje je Hrvatska dobila temeljem međunarodnih arhivskih sporazuma iz Austrije i Italije. O kakvu je pothvatu riječ najbolje govori činjenica da novo izdanje (bez kazala) ima 1300 str., a izdanje iz 1984. ima (bez kazala) 565 strana.

Kako nakon opsežna rada na tom području danas tumačite djelovanje i odluke Hrvatskoga državnog sabora 1848?

— Ponajprije je potrebno istaknuti da je značenje toga pothvata naprosto izdavanje izvora. Na potrebu izdanja gradiva upozorio je davne 1897. Stjepan Pejaković u pismu upućenu tadašnjem predsjedniku JAZU Josipu Torbaru. Pejaković je na njemačkome objavio najvažnije dokumente u poznatoj knjizi Aktenstücke zur Geschichte des kroatisch–slavonischen Landtage und der nationalen Bewegung vom Jahre 1848. (Zagreb 1861). I Matija Mrazović, prvak Narodne stranke i zagrebački gradonačelnik, također je imao namjeru »sve važnije spise od godine 1848. izdati hrvatskim jezikom«. Konačno, na to je upozorio i Jaroslav Šidak te 1973. napisao da »historijska nauka ne raspolaže danas ni sistematski priređenom izvornom građom o hrvatskom pokretu za revolucije, osim poznate i još uvijek osnovne zbirke Stjepana Pejakovića na njemačkom jeziku«.

Specifičnost ovoga izdanja je što daje integralno gradivo nastalo djelovanjem sabora i najvažnije dokumente koji su svjedočanstvo ozračja i događaja 1848. Za dalja istraživanja od osobita su značenja zahtijevanja s područja civilne Hrvatske i Vojne krajine za mikroistraživanja i istraživanja društvene i gospodarske povijesti. U ovoj ediciji zajedno s događajima do 9. srpnja 1848, kada je sabor odgođen za »sretnija vremena«, donijete su na jednome mjestu zakonske osnove nastale radom saborskih odbora koji su djelovali i nakon prestanka rada sabora, praktički do njegova formalnoga zaključenja reskriptom Franje Josipa I od 7. travnja 1850. Sva ta dokumentacija 1861. ponovno postaje polazištem političkoga razmišljanja i djelovanja u Hrvatskoj. Na realizaciji ovoga projekta surađivao sam s akademikom Nikšom Stančićem i prof. dr. sc. Iskrom Iveljić.

Jeste li imali potporu nove uprave HDA u dovršenju tih vrijednih arhivističkih autorsko–uredničkih projekata?

— Ne bih mogao reći da nisam nailazio na teškoće, ponekad na nerazumijevanja i neke postupke koji mi nisu bili shvatljivi. No, riječ je o projektima koji se nisu mogli privoditi kraju bez suradnje arhivista. Dakako, moram istaknuti posebno kooperativnost ravnatelja državnih arhiva i suradnika iz tih arhiva. Bez njihove pomoći teško bi bilo redigirati i uskladiti tako golemu količinu podataka.

Imate golemo iskustvo u struci. Jeste li danas angažirani na nekim savjetničkim poslovima pri Hrvatskom državnom arhivu?

— Ne. U nas ne postoji praksa da naša ministarstva ili državne institucije iskoriste iskustvo i znanje osoba koje su otišle u mirovinu. Podsjetit ću vas na izjavu nekadašnjega potpredsjednika Vlade RH Milana Ramljaka. U povodu proslave petnaeste obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj su sudjelovali predsjednik i ministri ondašnje Vlade, Ramljak je na upit da li ih netko pozove na suradnju ili pita za savjet rekao: da je kao veleposlanik u Austriji i Njemačkoj vidio kako vlade i odgovorni u tim državama pozivaju i pitaju za savjet te angažiraju svoje stručne umirovljenike za sudjelovanje u određenim projektima. To rade velike zemlje, no nažalost, dodao je, u Hrvatskoj je to iznimka.

Bili ste dosta angažirani na povratu arhivske građe iz Austrije. Možete li reći nešto više o tome?

— Na provedbi tzv. Arhivskoga sporazuma s Austrijom iz 1923. i Protokola iz 1958. radio sam gotovo 25 godina zajedno s kolegom Miljenkom Pandžićem. Posljednji pregovori vođeni su 1990, a nakon toga su prestali. Nakon dobivanja neovisnosti učinjen je veliki propust, jer u ugovor s Austrijom o sukcesiji sporazuma ranije sklopljenih s bivšom Jugoslavijom nije uvršten i Arhivski sporazum s Austrijom. Prije odlaska u mirovinu uspjeli smo pokrenuti rješenje toga pitanja sa sadašnjim generalnim direktorom austrijskih državnih arhiva Lorenzom Mikoletzkym. On je pristao na opću nagodbu ili pragmatičko rješenje. Pođemo li malo dalje u povijest, prije dvadeset godina na sjednici Mješovite austrijsko–jugoslavenske komisije održane u Beogradu u lipnju 1987. riješena su mnoga sporna pitanja, važna i za Hrvatsku, i zacrtan je put rješavanja preostalih hrvatskih zahtjeva. Posebno je važna točka riješena na toj sjednici bila obveza Austrije da preda u izvorniku znatan dio kartografskoga gradiva iz Kartografske zbirke Ratnoga arhiva, zatim ekonomske planove Vojne krajine, rukopisni atlas Mletačke Dalmacije i Albanije s početka 18. stoljeća. Preostali dio gradiva iz Kartografske zbirke koji se odnosi na Hrvatsku Austrija je pristala predati u plan–filmovima. Usporedo s rješenjem tih pitanja na toj je sjednici iznesen i prijedlog za tzv. pragmatičko rješenje pojedinih zahtjeva. Riječ je o otprilike tri milijuna mikrofilmskih snimaka po našemu izboru (a tu smo mislili ponajprije na gradivo Dvorskoga ratnoga vijeća i Ministarstva rata nakon 1848, koje se odnosi na Vojnu krajinu). Prijedlog pragmatičkoga rješenja Austrija je uvjetovala globalnim pragmatičkim rješenjem. Na molbu generalnoga direktora Mikoletzkoga izradili smo prijedlog takva rješenja i 2003. predali ga Ministarstvu kulture, da se zatraži suglasnost Vlade Republike Hrvatske za taj prijedlog. U prijedlogu sam predložio odustajanje od nekih zahtjeva za gradivo koje Hrvatska već ima, a kao ustupak tražio se od Austrije povrat dijela rukopisa iz procesa protiv Petra Zrinskog i Krste Frankopana (Gartlic), zatim vraćanje orijentalnih rukopisa odnesenih iz Dubrovnika, koji se nalaze u austrijskoj Nacionalnoj knjižnici, mikrosnimke gradiva bečkih ministarstava koji se odnose na područje koje 1923. nije bilo u sastavu Kraljevine Jugoslavije (Istra). Ministarstvo nije dalo pisani odgovor na taj prijedlog pa ga nismo mogli ni proslijediti u Austriju. Riječ je o iznimno vrijednu izvornom arhivskom gradivu koje se potražuje od Austrije, kao i o iznimno velikim količinama snimaka koje bi Austrija trebala predati Hrvatskoj.

Kakva je bila situacija s Italijom, osobito što se tiče Istre i Dalmacije?

— Ni s Italijom nije riješeno pitanje konačnoga povrata arhivskoga gradiva, čemu je bila osnova razmjena pisama ministara vanjskih poslova bivše SFRJ i Italije nakon Osimskih sporazuma. Riječ je ponajprije o gradivu nekadašnje Zone B, ali i rješavanju nekih pitanja vezanih uz područje ustupljeno Mirovnim ugovorom iz 1947. Ovdje bih spomenuo pitanje istarskog katastra. Italija je predala jednu kopiju toga katastra, i on se danas nalazi u Splitu, ali nikada nije predala katastarske elaborate. Oni se čuvaju u Državnom arhivu u Trstu. Štoviše, neposredno prije mog umirovljenja utvrdili smo da se u Trstu nalazi jedan primjerak katastarskih elaborata Dalmacije. Riječ je o kopiji koja je najvjerojatnije odnesena iz Zadra nakon kapitulacije Italije 1943. Pregovori s Italijom vođeni su praktički do 1990. Nakon raspada Jugoslavije jednom smo uspostavili neslužbene kontakte i talijanski kolege pokazali su spremnost da se to pitanje konačno riješi. Ne znam što je u tom pogledu učinjeno nakon 2003.

Što je s pitanjem povrata arhivskoga gradiva iz beogradskih arhiva?

— Pregovori o sukcesiji arhiva s bivšom Jugoslavijom praktički su započeli već 1993, kada su predani u Bruxelles prvi popisi hrvatskih zahtjeva prema Beogradu. S formalnoga gledišta pregovori su završeni 2001, kada je u Beču potpisan Ugovor o pitanju sukcesije bivše SFRJ, Aneks D. (Arhivi). Konačno, Hrvatski je sabor 3. ožujka 2004. donio Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije. Ratifikacijom Ugovora u Hrvatskom saboru i deponiranjem toga ugovora pri UN stvorene su pravne pretpostavke za rješavanje spornih arhivskih pitanja.

Za Hrvatsku je riječ o povratu arhivskoga gradiva koje je odneseno iz Hrvatske u Beograd do 1991. (načelo provenijencije), potraživanje gradiva saveznih tijela ukoliko su potrebna Hrvatskoj za njezino normalno funkcioniranje (načelo funkcionalne pertinencije) i konačno sukcesija gradiva nastala u saveznim tijelima ako je riječ o većim i zaokruženim cjelinama koje se odnose na Hrvatsku. Ugovor o sukcesiji odnosi se i na filmsko gradivo, kako ono koje je odneseno iz Zagreba u Beograd, ali i pravo na drugo filmsko gradivo koje ima tzv. savezni karakter (kao što su Filmske novosti, strani filmovi). Uz predaju gradiva Ugovor predviđa i omogućavanje slobodna i nesmetana pristupa svemu gradivu nastalu djelovanjem saveznih tijela pa i saveznih tijela KP/SKH.

Konkretno, riječ je o arhivskome gradivu Ministarstva vanjskih poslova NDH, o dijelovima pojedinih ministarstva NDH, vojnih jedinica i upravnih tijela u vrijeme NDH, zatim o gradivu nastalu djelovanjem vojnih i civilnih tijela NOB–a. Neki su htjeli osporavati i povrat filmskoga gradiva, jer da je navodno riječ o ratnom plijenu, što je naprosto apsurd, jer je to filmsko gradivo bilo posuđeno Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. No, vrlo je važno pravno utvrditi i pravo nesmetana i slobodna pristupa svoj dokumentaciji, cjelokupnom arhivskom gradivu bivše Jugoslavije radi istraživanja hrvatskih istraživača. Neke druge države (primjerice Slovenija) sklopile su odvojene sporazume s beogradskim arhivima, koji čuvaju gradivo nastalo djelovanjem tijela bivše Jugoslavije.

Koji su rokovi za sukcesiju u pitanju arhiva i je li Hrvatska kasnila u tome?

— Ugovor o sukcesiji predviđa da zahtjeve postavljene za povrat gradiva koje je odneseno s područja Hrvatske treba realizirati što je moguće prije. No prethodno, u roku tri mjeseca od stupanja na snagu Ugovora, trebali su se sastati predstavnici ministarstava ili odjela odgovornih za arhive u svakoj državi radi provedbe Aneksa D (Arhivi) kako bi poduzeli neposredne moguće mjere. Do takva sastanka, koliko nam je poznato, do danas nije došlo. Taj je sastanak trebao pripremiti Stalni zajednički odbor, koji je osnovan za provedbu cijeloga Ugovora. Nadalje, u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Ugovora trebalo je posebnim ugovorom utvrditi »pravičnu raspodjelu« tzv. zajedničke arhivske baštine. I konačno, u roku od 24 mjeseca od stupanja na snagu Ugovora trebalo je predati popise, koji se imaju uskladiti u sljedeća tri mjeseca za gradivo koje se potražuje po tzv. funkcionalnoj pertinenciji i za veće cjeline koje se izravno odnose na jednu ili više država sljednica.

Koliko je meni poznato, svi su ti rokovi prošli, a da se ništa bitno nije dogodilo. Istina je, prvi popisi predani su već 1993. Ne znam da li su oni poslije revidirani i nadopunjeni. Valja ponoviti da u Ugovoru za povrat odnesenoga gradiva izrijekom stoji da će ga »država koja nadzire to gradivo vratiti što je prije moguće republici kojoj pripada ili na mjesto njegova nastanka«. A najviše je arhivskoga gradiva nakon 1945. odneseno baš iz Hrvatske. Iz Slovenije gradivo nije odneseno, za to se pobrinuo Edvard Kardelj.

Za vrijeme vašega mandata izdana su tri vrijedna CD–a s arhivskim tonskim zapisima: Verdi u zagrebačkoj operi te dva s dramskim kazivanjima na kojima možemo čuti glasove Marije Ružička Strozzi, Vike Podgorske, Nine Vavra, Bele Krleža, Tita Strozzija… Nažalost nakon toga HDA nije objavio ništa slično. Kakva je situacija s brigom za zvučne zapise danas?

— Briga za zvučne zapise pripada arhivima. U uvodnom dijelu Zakona o arhivskome gradivu i arhivima iz 1997. među arhivsko gradivo ubrajaju se i zvučni zapisi. Oni su dio kulturne baštine i dio općega pamćenja. U Zakonu je također utvrđeno da Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv čuva i provodi mjere zaštite i restauracije filmskog i ostalog audio–vizualnoga gradiva. U tom pogledu ranih devedesetih godina pristupilo se i izradi preslika prvih zvučnih zapisa iz Hrvatske koji se čuvaju u Fonoarhivu Austrijske akademije znanosti i umjetnosti. Drugi nam je korak bila intervencija pri privatizaciji Croatia Recordsa. Tom prigodom posebnim je dokumentom utvrđeno da zvučni zapisi ne mogu pripadati u masu privatizacije, nego su kao kulturno dobro dio opće nacionalne baštine i treba ih predati Hrvatskom državnom arhivu. Postupno smo započeli izradu kopija zapisa sa starih ploča, počela je sustavna zaštita zvučnih zapisa koji su nastali djelovanjem pojedinih partijskih tijela (sjednice CK SKH). U okviru te zadaće unutar Hrvatske kinoteke osnovan je posebni odsjek za zvučne zapise, a Croatia Records Hrvatskom je državnom arhivu darovala opremu za zaštitu videozapisa. U okviru svih tih akcija trajno se pomišljalo na stvaranje Hrvatskoga audio–vizualnoga arhiva, koji bi obuhvatio zaštitu nepokretne i pokretne slike (filma) te zvučnih zapisa. Uz zvučne zapise hrvatske glazbe, zabilježene govorne riječi, Hrvatskoga radija, potrebno je zaštititi i zvučne zapise koji nastaju u tijelima javne uprave (zvučni zapisi Sabora, predsjednika Republike, ministarstava). Bili smo stajališta da se svi zvučni zapisi čuvaju i obrađuju na jednome mjestu. Tada smo poduzimali određene mjere da se u nedovršenom prostoru u novoj zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice, južna laterala, osnuje upravo Hrvatski audio–vizualni arhiv. To više što je bilo predviđeno uređenje i dviju dvorana koje bi služile za prikazivanje filmova Hrvatskoga nacionalnoga arhiva. To smo predlagali i Vladi. No, prevladala je ideja da se taj prostor (u inače skromnim prostorima za kulturu) dodijeli pravosuđu za popularno zvanu Gruntovnicu.

Koji je položaj i koji su najveći problemi suvremene arhivske službe danas?

— Početkom 2004. arhivska služba stavljena je u Upravu za zaštitu kulturne baštine kao jedan od sedamnaest odjela te uprave. U organogramu Ministarstva kulture mjesto Odjela za arhivsku djelatnost izjednačeno je s pojedinim konzervatorskim odjelom. Nije nam jasno kako je došlo do takva pozicioniranja arhivske službe i djelatnosti. Sve europske zemlje imaju zasebne arhivske uprave. Mislim da je samo u Portugalu i Španjolskoj jedinstvena uprava za arhive i knjižnice.

Ovdje ne bih govorio o problemima zaštite, obrade, primjene arhivskoga gradiva, ni o pitanjima izrade suvremenih obavijesnih pomagala. Želim naglasiti probleme koje postavlja nova okolina i na opće suvremeno usmjerenje arhivske djelatnosti. Suvremena arhivska služba suočena je s prodorom informacijske tehnologije i s novim medijima, što traži njezino jače pozicioniranje unutar javne uprave i mnogo veću angažiranost u zaštiti pamćenja naroda od sama trenutka nastanka zapisa. Suvremena arhivska služba ne može se svesti isključivo i jedino na brigu za povijesno gradivo. Uostalom, takva je i naša tradicija koja govori o gradivu u nastajanju i brizi za to gradivo.

Novi medij traži posve drukčiji pristup dokumentaciji: svi elementi koji utvrđuju dokumenat i jamče njegovu vjerodostojnost moraju se dati na početku, pri samu nastanku dokumenta. U klasičnoj arhivskoj službi briga arhiva za dokumente počinje u trenutku kada se spisi arhiviraju, to jest kada se odlože u pismohranu, ili kada prema klasičnoj terminologiji postaju neaktivni i preuzima ih arhivska služba.

Suvremene težnje vode tomu da se arhivska služba brine od sama nastanka dokumenta, a to znači da briga za arhivsko gradivo počinje klasičnim uredskim poslovanjem. To traži nov pristup arhivskoj službi: preispitivanje njezine mjerodavnosti, organizacijsko uređenje. Jedno je od najnovijih usmjerenja i stvaranje Arhivske uprave pri samoj Vladi, odnosno kao Ured Vlade. To je jedno od rješenja koja se predviđaju i u zakonima nekih zemalja. Zanimljive su težnje povezivanja središnjih državnih knjižnica i arhiva kao osnovnih izvorišta informacija, primjerice u Kanadi.

Suradnja (ili čak i preuzimanje odgovornosti) u izradi sustava upravljanja zapisima i izradi alata za upravljanje zapisima, kao što su razredbeni sustavi, rokovi čuvanja zapisa, dostupnost zapisima i objektiviziranje stupnja tajnosti – sve su to zadaće koje sve više preuzima suvremena arhivska služba. Ili barem u tome tijesno surađuje s javnom upravom. Nadalje, izrada pravnih propisa i stručnih normi vezanih uz nove medije, uz njihovu zaštitu i preuzimanje, traže suradnju arhivskih stručnjaka i tijela javne uprave.

Da bi arhivska služba mogla u tome sudjelovati, potrebno je znatno podići njezin položaj unutar struktura državne uprave. Arhivska uprava postaje sve više suodgovorna u kreiranju suvremenog upravljanja zapisima, ona preuzima odgovornost izrade normi za zaštitu elektroničkih zapisa i za njihovo preuzimanje u arhiv. Klasična uloga arhivista i spisovoditelja (records managera) sve se više približavaju te govorimo o jednoj profesiji s različitim odgovornostima. Osim utvrđivanja uloge arhivske službe u novim uvjetima i s novim odgovornostima i zadaćama, nužna je i profesionalizacija te službe.

A što to znači za obrazovanje arhivista?

— Više ne možemo govoriti o liku arhivista–povjesničara, što je naslijeđeno iz 19. stoljeća. Danas je arhivist zasebna profesija, zapravo govorimo o jedinstvenoj profesiji koja uključuje brigu za zapise od njihova nastanka, upravljanja zapisima kao i brigu za njihovu konačnu obradu i uporabu u arhivima. Arhivistika je danas posvuda po svijetu priznata kao zasebna znanost. To traži i novi profil školovanja arhivista. Nužno bi bilo na državnoj razini zakonski utvrditi obvezu da se obrazovani arhivisti i spisovoditelji zapošljavaju u tijelima uprave. Sve je to preduvjet da bismo mogli sačuvati pamćenje za buduće naraštaje. A to je i izazov za osuvremenjivanje obrazovanja arhivista. Na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu postoji smjer arhivistike. Nova informatička okolina i novi izazovi suvremene arhivistike traže tijesnu suradnju između arhiva i takva studija. Nužno bi bilo da se mlađi stručnjaci za arhivistiku specijaliziraju i na stranim sveučilištima.

Razgovarao Zlatko Vidačković