Što je bioetika?

Glavni cilj integrativne bioetike bilo bi pružanje orijentacije za odgovaranje na neke od ključnih problema čovječanstva i planeta, te njegovanje i artikuliranje rastućeg bioetičkog senzibiliteta; dakle, ne scijentifičko menadžerstvo i izgradnja lijepih teorija, nego dalekosežno promišljanje opstanka pod biocentričkim načelima te akcija koja može potaknuti konkretne društveno-političke pomake

Notorna je i naširoko razglabana činjenica da živimo u vremenu stalne tehnološke revolucije i da nam moderna tehnologija pruža donedavno neslućene mogućnosti u stvaranju, održavanju i poboljšavanju našeg života, te da su te mogućnosti svakim danom sve veće. No, nije riječ samo o ljudskom životu i životu individua. Čovjek je s modernom (prirodnom) znanošću i (bio)tehnologijom stekao moć s kojom može radikalno mijenjati ne samo individualni ljudski život, nego i uvjete života svoj prirodni okoliš, odnosno prirodu u cjelini. Tradicionalni etički aparat pokazao se, pak, nedostatnim za artikuliranje novovrsnih pitanja i odgovaranje na njih.

U takvu kontekstu, šezdesetih godina 20. stoljeća, pojavilo se ono što se danas naziva bioetikom. Rođenje bioetike valja tumačiti iz sinergijskoga djelovanja dvaju faktora: izvanrednoga tehnološkog napretka u području biomedicine i postupnog osvještavanja ekoloških rizika izazvanih ljudskom gladi za ekonomskim napretkom i dominacijom nad prirodom. No, bioetika nije začeta u teorijskim konceptima i raspravama, nego su je iznjedrile građanske inicijative, kojima je teorijska refleksija pridošla tek naknadno. Ali tek u tom povijesnom momentu, zapravo, možemo govoriti o nastanku bioetike.

Sam pojam bioetika pojavio se još kasnije, za što je zaslužan američki znanstvenik Van Rensselaer Potter. Naime, riječ bioetika skovao je i počeo se njime koristiti upravo Potter, i to 1970, u dvama svojim člancima, te godinu dana nakon toga, u knjizi Bioetika: most prema budućnosti. Potter je ponajprije nastojao pridonijeti premošćivanju jaza između prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, kako bi čovječanstvo izgradilo čvrst most prema budućnosti. Potaknut vlastitim iskustvom rada u području biomedicine, te etikom zemlje Alda Leopolda, Potter je došao do uvida o umreženosti mikro- i makrorazine života, ali i do uvida da život kao složen sustav interakcija implicira i potrebu umrežavanja pristupâ, odnosno obuhvatna pogleda na probleme zdravlja i opstanka čovjeka i ostalih živih bića, te prirode ili života u cjelini. To je ponajprije značilo integriranje biologijskoga znanja i znanja o ljudskim vrijednosnim sustavima, jer etika, prema Potteru, više ne može biti odvojena od bioloških činjenica. Nedugo nakon Potterova izuma bioetike ta je riječ široko prihvaćena, ali u vrlo suženu smislu, a Potterovo je stalno protivljenje shvaćanju bioetike kao (bio)medicinske etike zaokruženo u njegovoj knjizi Globalna bioetika iz 1988. godine.

Ipak, još i danas je u bioetičkim raspravama prisutno uže, humano-biomedicinsko shvaćanje bioetike, koje podrazumijeva uglavnom razmatranje problema koji se tiču ljudskoga života i zdravlja. Iako je ta tendencija još snažna, osobito u anglo-američkom svijetu, sve je prisutniji uvid da bioetika (više) nije naprosto isto što i nova (bio)medicinska etika, nego da obuhvaća mnogo širi spektar pitanja, od kliničko-medicinskih do globalno-ekoloških. No, čak i kod onih koji zastupaju šire shvaćanje bioetike, prisutno je sužavanje druge vrste. Naime, mnogi bioetiku smatraju naprosto sub-disciplinom filozofijske etike, točnije, granom primijenjene etike.

Nasuprot tomu, ističe se bioetička koncepcija novijega datuma, koju nazivamo integrativnom bioetikom, iz čije se perspektive pogrešnima i kontraproduktivnima smatraju sva dosadašnja reduciranja bioetike, i tematsko-problemska i disciplinarno-metodološka. Bioetika je, u tom smislu, otvoreno područje susreta i dijaloga različitih znanosti i djelatnosti, te različitih pristupa i pogleda na svijet, koji se okupljaju radi artikuliranja, diskutiranja i rješavanja etičkih pitanja vezanih za život, za život u cjelini i u svakom od dijelova te cjeline, za život u svim njegovim oblicima, stupnjevima, fazama i pojavnostima. Glavna se obilježja tako shvaćene bioetike mogu sažeti u pojmovima multi-, inter- i trans-disciplinarnosti, pluriperspektivnosti te integrativnosti. Multidisciplinarnost bi značila — okupljanje svih ljudskih znanosti i djelatnosti relevantnih za bioetička pitanja; interdisciplinarnost — poticanje dijaloga i iznalaženje modusa za suradnju svih tih disciplina; a transdisciplinarnost — nadilaženje međusobnih razlika, odnosno objedinjavanje različitostî u jedinstvenom, bioetičkom pogledu usredotočenu na pitanja koja ne mogu biti proniknuta iz perspektive jedne znanosti ili jednog područja. Time se već uvodi u igru pojam pluriperspektivnosti, koji bi značio objedinjavanje i dijaloško posredovanje ne samo znanstvenih nego i neznanstvenih, odnosno izvanznanstvenih prinosa, uključujući različite načine refleksije, različite misaone i kulturne tradicije, odnosno različite poglede koji počivaju na kulturnim, religijskim, političkim i inim posebnostima. No, nije riječ o njihovu mehaničkom okupljanju, nego o zbiljskoj integraciji, izradi jedinstvene platforme za raspravu o etičkim problemima vezanima uz život i razvijanju integrativne metodologije. Integrativnost bi stoga trebala označavati zadaću (odnosno sposobnost) bioetike da sve različitosti o kojima je bilo riječi okupi u jedinstveni bioetički pogled, prije negoli u disciplinarni i disciplinirani znanstveni okvir.

No, pritom se nezaobilaznom pokazuje uloga filozofije i napose etike, zbog njihovih inherentnih integrativnih značajki. U tom se aspektu integrativna bioetika ponajviše razlikuje od Potterove globalne bioetike, jer zagovara pofilozofljenje bioetike, što ni u kojem slučaju ne znači prisvajanje bioetike od strane filozofije i tretiranje bioetike kao subdiscipline (primijenjene) filozofijske etike, nego filozofijsko osvještavanje bioetike u svrhu stvaranja konceptualne podloge i okvira za interdisciplinarnu i pluriperspektivnu raspravu o cjelovito sagledavanim bioetičkim pitanjima.

Glavni cilj integrativne bioetike stoga bi bilo pružanje orijentacije za odgovaranje na neke od ključnih problema čovječanstva i planeta, te njegovanje i artikuliranje rastućeg bioetičkog senzibiliteta; dakle, ne scijentifičko menadžerstvo i izgradnja lijepih teorija, nego dalekosežno promišljanje opstanka pod biocentričkim načelima te akcija koja može potaknuti konkretne društveno-političke pomake.

Hrvoje Jurić

Hrvoje Jurić (1975) diplomirao je filozofiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Zaposlen je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje dovršava doktorski rad. Zamjenik je urednika časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica. Objavio je velik broj znanstvenih i stručnih radova te prijevoda iz područja filozofije. S Gordanom Bosanac i Jasenkom Kodrnja uredio je zbornik Filozofija i rod. Posebno se bavi praktičkom filozofijom, etikom, bioetikom te feminističkom i rodnom teorijom.