Vijenac 332

Glazba, Kolumne

Zagrebfest 2006, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 23. studenoga

Slabosti pod krilima

Pri svakoj izvedbi kineske gitaristice Xuefei Yang do izražaja je dolazila lirika, crta skromnosti, ali i veliki virtuozitet koji nikada nije sam sebi svrhom

Zagrebfest 2006, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 23. studenoga

Slabosti pod krilima

Jasno je da se festivalsko uzbuđenje šezdesetih više nikada neće ponoviti. To od Zagrebfesta ne treba ni tražiti, posebno ne ovakvim nategnutim izdanjima

Eto nam kraja studenog i ponovnog pokušaja revitalizacije Zagrebfesta, najstarijega glazbenog festivala u ovom dijelu svijeta i, nakon San Rema, drugoga te vrste u Europi. Jedna od najvažnijih ustanova u razvoju hrvatske popularne glazbe i sinonim glamura predmultimedijske kulture, Zagrebački je festival zaslužio više od jalovih pokušaja obnove zastarjele forme – gašenje s dignitetom ili potpunu prenamjenu.

No, organizatori su, ipak, ove godine krenuli u nemoguću misiju i obnovili natjecateljski festivalski format. Kako je danas teško naći prvoligaške autore spremne žrtvovati svoje bolje uratke na panju festivalske pozornice, kao i privoljeti neko od poznatijih imena da se na njoj natječe, organizator je smislio kako siromašnih jedanaest naslova u, većinom, opskurnim interpretacijama, protetički osvježiti i učiniti pitkijima. Naime, svaki je od jedanaest natjecatelja dobio svoga, ma što to značilo – zakrilnika (pretpostavljamo od zakriliti – prema Aniću, uzeti pod svoje okrilje...), pjevačku zvijezdu koja je obilježila dio povijesti 53-godišnjeg festivala. Zakrilnici su otpjevali po jednu svoju pjesmu, u naslonjaču proćaskali s voditeljicom, najavili svog (valjda) štićenika i tako dalje – red natjecatelja, red retrospektive, pa malo talk showa u kojem se voditeljica iskazala predvidljivim pitanjima (bilo je i onih: što ima nova, kako je žena?) i ispraznim komentarima.

Tom recepturom lazanja, zahvaljujući kojoj smo čuli i kvalitetne pjesme i renomirane izvođače, Zagrebfest je zapravo napravio medvjeđu uslugu natjecateljima. Naime, kad, recimo, nakon Giuliana ili Zorice Kondža čujete nekoga bez glasa (Jašek, Popović) ili nakon Dedićevih stihova čujete Pošine, onda sve zvuči još gore nego što jest, a slušatelj je bolno svjestan jaza u kvaliteti. A bili su tu i glasovi Karana i Graše, interpretacija Josipe Lisac, Dedićeve glazbe i Golobovih stihova. Doduše, neki su, pritom, i profitirali, poput Nevene Ereš, sa solidnom pjesmom i dobrim glasom, koju je zakrilila Danijela Martinović. U novim snagama, kako ih je nazvala voditeljica, među kojima su najpoznatiji bili Poša, Stipaničev i Vitasović, bilo je zaista svega, a vrlo malo dobra. No, baš kao što je na samoj priredbi zapazio Arsen Dedić, «na estradi je za nekoga teško reći je li nova snaga ili nova slabost».

Svakako je pohvalno što se organizator ograničio na dodjelu samo dviju nagrada – one stručnog žirija i publike. Stručni ocjenjivački sud Grand Prix je dodijelio skladbi Svako jutro po tebi miriše Marka Tomasovića (navodno su ga natjerali da je sam otpjeva), grašoidnoj kompoziciji na tragu suvremenoga San Rema, dok se publika odlučila za pjesmu Danas i jučer, neuvjerljivu baladu koju je izveo Đani Stipaničev.

Iako je voditeljica, lamentirajući o staroj slavi Festivala i crvenom tepihu, u jednom trenutku zavapila da Zagrebfest »trebamo vratiti na isti put i još bolje«, jasno je da se festivalsko uzbuđenje šezdesetih više nikada neće ponoviti. To od Zagrebfesta ne treba ni tražiti, posebno ne ovakvim nategnutim izdanjima.


Velimir Cindrić

Vijenac 332

332 - 7. prosinca 2006. | Arhiva

Klikni za povratak