Tvorac i obnovitelj

Tvorac i obnovitelj

Autorica Irena Frantal, akademska slikarica, dimenzije 35,5 x 29,82 mm, naklada 200 000, datum izdanja 21. ožujka 2006.

Ovogodišnja serija poštanskih maraka Znameniti Hrvati donijela je niz od četiri marke. U prošlom broju »Vijenca« objavljen je zapis o Josipu Kozarcu i Andriji Ljudevitu Adamiću, a u ovom donosimo tekstove o Vanji Radaušu i Ljubi Karamanu. Vanja Radauš (Vinkovci, 1906 – Zagreb, 1975) bio je kipar, slikar, grafičar, crtač i književnik (pjesnik i pisac o starijim spomenicima Slavonije). Studirao je na zagrebačkoj Akademiji (Rudolf Valdec, Robert Frangeš–Mihanović, Ivan Meštrović) i u Parizu. Izlaže od 1931. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1945 – 1969), vodio je Majstorsku radionicu za kiparstvo (od 1950), a član JAZU bio je od 1947. Sva njegova zvanja i zanimanja upotpunjuju sliku nemirna i znatiželjna odnosa prema svijetu, kao i prema vlastitu stvaranju. Premda je smatran članom hrvatskoga kiparskog trijumvirata (zajedno s Augustinčićem i Kršinićem), Radauš se teško mogao vezati uz bilo koju generacijsku ili stilsku obitelj te ostaje najsloženijim pitanjem i interpretativnim izazovom hrvatskoga kiparstva prošloga stoljeća. U najbolje i najsretnije trenutke Radauševa opusa treba ubrojiti njegove kiparske cikluse (Tifusari, Čovjek i kras, Portret našeg čovjeka,…), kao i medaljerske radove te grafičke mape (Danse macabre, Mi pamtimo i dr.) Posebice treba spomenuti njegov kiparski ciklus Panopticum croaticum (1959 – 61) s likovima najvećih i tragično preminulih hrvatskih velikana (Vjekoslav Karas, Slava Raškaj, Josip Račić, A. G. Matoš i dr.). Autor je brojnih bista i poprsja (majstor Radovan, Ćiro Truhelka, Franjo Kuhač i dr.), kao i brojnih spomenika u javnim prostorima, primjerice Petrica Kerempuh na tržnici Dolac u Zagrebu. Autor teksta objavljena u deplijanu je Ive Šimat Banov. Spoznaja o vrijednosti domaće spomeničke baštine rasla je sa stasanjem i agilnošću hrvatskih povjesničara umjetnosti, a među njima Ljubo Karaman (Split, 1886 — Zagreb, 1971) zauzima osobito istaknuto mjesto. Karaman je diplomirao na studiju povijesti umjetnosti u Beču 1910, a na istoj je katedri i doktorirao 1920. (M. Dvořák, J. Strzygowski) tezom o romaničkom kiparstvu u Splitu. Kao suradnik Frane Bulića organizira i vodi u Splitu konzervatorsku službu za Dalmaciju (od 1926), a u Zagrebu za čitavu Hrvatsku (1946 – 1950). Bio je član JAZU od 1965. Težište njegova rada bili su spomenici Dalmacije od antike do baroka. Započevši raditi u Zagrebu, prvi se odlučio panoramski prikazati srednjovjekovnu umjetnost sjeverne Hrvatske i Slavonije (1948 – 1950), a zatim je nastala njegova istovrsna obrada problematike likovnog srednjovjekovlja Istre (1949). Među najvažnijim su Karamanovim djelima Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930), Umjetnost u Dalmaciji XV. i XVI. vijeka (1933), Pregled umjetnosti u Dalmaciji (1952), a kruna je njegovih teorijskih dometa knjiga (testamentarnog karaktera) O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva: Problemi periferijske umjetnosti. Znanstvenom ozbiljnošću i utemeljenošću Ljubo Karaman stekao je ugled modernog obnovitelja hrvatske povijesti umjetnosti. Autor teksta objavljena u deplijanu je Tonko Maroević.

Sandra Cekol