Dan mađarske kulture – rođendan mađarske himne

U jednom je malom selu, na obali Tise, obrazovani literat, plemić Ferenc Kölcsey, 23. siječnja 1823. zapisao na papir pjesmu pod naslovom Himna. On, koji je živio osamljeno na svojem imanju, daleko od državne politike i kulturnog centra, zasigurno nije mogao naslutiti da će Mađari tu pjesmu u kojoj Kölcsey propituje sudbinu i budućnost svoje domovine i sumira kolektivno sjećanje naroda, izabrati za svoju himnu.

Dva će je desetljeća poslije uglazbiti Ferenc Erkel, a od 1848/49. ona se smatra nacionalnim simbolom. U tragičnim desetljećima 20. stoljeća Kölcseyevi su stihovi iznova davali nadu i utjehu Mađarima, i u vrijeme diktature, kada tekst nisu držali odgovarajućim zbog njegovih vjerskih obilježja. Ustavom potvrđuju Kölcseyevu pjesmu za himnu onda kada se Mađarska ponovo izborila za slobodu, a 1990. taj će dan, dan na koji se rodila mađarska molitva, proglasiti Danom mađarske kulture.

U povodu dana mađarske kulture objavljujemo mađarsku himnu, koja je prvi put prevedena na hrvatski jezik.

Ferenc Kölcsey: Himna

(Iz olujnih stoljeća mađarskoga naroda)

Mađarima, Bože, pruži

Izobilje, radost, sreću,

I blagoslov svoj pridruži

Kad se s dušmaninom sreću.

Godinu im podaj laku

Jer imahu zlu sudbinu,

Platili su cijenu svaku

Tog što bit će i što minu.

Precima si pomogao

Na Karpate stići prvi,

Domovinu lijepu dao

Bendeguzovoj si krvi.

Kud Dunavu, Tisi rijeci

Šum se širi valovima,

Arpadovoj hrabroj djeci

Cvast si dao na tim tlima.

U Kunsagu za nas poljem

Njihao si zrelo klasje,

Grozd tokajski s tvoje volje

Nektarom oblijevo nas je.

Ti znamenja zabi naša

Na opkope turskih horda,

Mrku vojsku Matijaša

Podnije bečka tvrđa gorda.

Al ogriješismo se, jao,

Planuše ti grudi gnjevom,

S oblaka si udarao

Gromovima nas i sijevom.

Mongolskih pljačkaša strijeli

Ti nad nama zujit pusti,

Turskog ropstva jaram cijeli

Na leđa nam još se spusti.

Čuo pjev se pobjednika

S osmanlijskih divljih usta

Naših palih gdje vojnika

Leži kosti hrpa pusta!

I sin vlastit znaše ubit

Moju lijepu domovinu,

Ona po svom djetetu bî

Smrtna urna svome sinu!

Progonjeni krit se htjede,

Al pećina mač na nj sprema,

I ma kamo da se djede

U domaji doma nema.

Na vrh stupi, u dol slazi,

Bol i očaj svud ga prate,

Krvav potop nogom gazi,

Nad glavom mu more vatre.

Tvrđa bješe, sad je kamen,

Lepršala radost tu je,

Sada hropac, smrtni amen

Mjesto nje se ovdje čuje.

Ah, sloboda nije sama

Procvala iz krvi mrtvih,

Suzi oko sirotama,

Mučeničkog ropstva žrtvi.

Nad Mađarima se stuži,

Bože, jer taj narod strada,

Zaštitnu im ruku pruži

Na njihovu moru jada.

Godinu im podaj laku

Jer imahu zlu sudbinu,

Platili su cijenu svaku

Tog što bit će i što minu.

Prevela Željka Čorak