Kada je prvi put izvedena Još Hrvatska ni propala

Kada je prvi put izvedena Još Hrvatska ni propala

U Vijencu od 20. ožujka 2003. tiskan je članak Gorana Ivaniša o Sidoniji Erdödy-Rubido, hrvatskoj pjevačici preporodnog razdoblja, ali su autor ili uredništvo naslovom »Još Hrvatska ni propala« i napose nadnaslovom »U ožujku 1833, prije točno sto sedamdeset godina, prvi je put javno izvedena čuvena Gajeva budnica« u prvi plan istaknuli upitan detalj, premda ne nevažan, iz biografije te umjetnice i istodobno povijesti hrvatskog preporodnog pokreta.

Franjo Kuhač o prvoj izvedbi

Gajeva Još Hrvatska ni propala bila je prva preporodna budnica i istodobno — usprkos zabrani njezina javnog izvođenja — himna hrvatskog preporodnog pokreta provođenog prvih sedam preporodnih godina pod ilirskim imenom. U historiografiji o početcima hrvatskog preporodnog pokreta i o povijesti glazbe preporodnog razdoblja, te o početnim nastojanjima mlade skupine oko Ljudevita Gaja na stvaranju preporodnog raspoloženja, nezaobilazan je podatak o mladoj plemkinji Sidoniji Erdödy (kasnije udatoj Rubido) koja je prilikom svog uvođenja u zagrebačko visoko društvo, u kojem je vladao njemački jezik, otpjevala dvije pjesme na hrvatskom, od kojih je jedna bila Gajeva »Još Hrvatska ni propala«, izazvavši time mali društveni skandal, ali također »frenetični pljesak rodoljuba«. U literaturi se različito datira taj događaj, te ga neki autori stavljaju u godinu 1833, a drugi u 1835. Također se različito odgovara na pitanje je li Gajevu budnicu prvi put javno otpjevala Sidonija Erdödy 1833, ili je prvi put bila javno izvedena 1835. u kazalištu, u međučinu »domorodnog igrokaza« (kako je najavljen u »Danici«) »Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin« češkog glumca Jozefa Schweigerta.

Autor članka u »Vijencu« se u datiranju prvog izvođenja Gajeve pjesme pozvao na one radove Franje Kuhača, prvog povjesničara glazbenog života preporodnog razdoblja, u kojima je on nastup Sidonije Erdödy stavljao u godinu 1833. Pri tome se Kuhač — pišući o zbivanjima od kojih je do tada (1882) proteklo već pola stoljeća — nije oslanjao na prvorazredna povijesna vrela, već na podatke koje je dobivao od »Gajevih suvremenika«, pa i iz razgovora sa samom Sidonijom Erdödy-Rubido. Autor članka u »Vijencu« je puno povjerenje poklonio Kuhaču, a zapravo sjećanju Sidonije Erdödy-Rubido, premda se i sam Kuhač u nekim od svojih priloga o »ilirskim glazbenicima« kolebao između godine 1833. i 1835. Svjestan nepouzdanosti ljudskog pamćenja, Kuhač je potvrdu za davanje primata godini 1833. pokušao naći u izvorima. Našao ju je u njemačkom prijevodu Gajeve pjesme, tiskanom u zagrebačkoj »Luni« 1848. u kojoj je navedeno da je pjesma spjevana u ožujku 1833 (»gedichtet im März 1833«). Kuhač je proizvoljno protumačio da se Gaj dajući prijevod u tisak zabunio i umjesto godine nastanka pjesme, tj. vremena kada je pjesma bila spjevana (gedichtet), naveo vrijeme njezina prvog javnog izvođenja. Od tada se u dijelu literature ponavlja da je Sidonija Erdödy Gajevu pjesmu otpjevala prvi put 1833. i to upravo u ožujku te godine.

Kada je pjesma nastala

U mojoj knjizi Gajeva Još Horvatska ni propala iz 1832-33 (tiskanoj 1988. s podnaslovom »Ideologija Ljudevita Gaja u pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda«) izneseni su podatci koji, ne pretendirajući na konačno rješenje, ipak daju elemente za pouzdanije datiranje kako nastanka pjesme, tako vremena njezina prvog javnog izvođenja. Prosudba stavlja nastanak pjesme u kontekst oblikovanja ideologije »ranoga Gaja«, a oslanja se i na pomnu analizu izvora koji omogućuju rekonstrukciju Gajeva kretanja u razdoblju od 1831. do 1833. godine. Ti podatci pokazuju da je Gaj inspiraciju za sam početni stih svoje pjesme dobio još za studija u Pešti 1829-31, kada je od poljskih emigranata u vrijeme ustanka u ruskom dijelu podijeljene Poljske čuo pjesmu (današnju poljsku državnu himnu) »Jeszcze Polska nie zginbla póki mi öyjemy«. Od tada se u više Gajevih pjesama domoljubne inspiracije, koje su ostale sačuvane u njegovoj rukopisnoj ostavštini, pojavljuje stih »Još Horvatska ni propala«. Ideja o pjesmi vođenoj tim motivom u Gaju je postupno sazrijevala, a zatim se, nakon povratka u Hrvatsku u drugoj polovici 1831, u trenutku nadahnuća naglo oblikovala. Po Gajevu vlastitom svjedočanstvu, sačuvanom u zapisima osoba kojima je (pa i samom Kuhaču 1869) o tome pričao, pjesmu je složio zatravljen ljepotom pejsaža pokrivenog snijegom dok se jedne kristalno vedre zimske noći zaprežnim saonicama vozio iz Zagreba prema Samoboru. Nadahnuće za napjev, koji su zatim u Samoboru zajedno složili on i Ferdo Livadić, dao mu je pritom ritam »bajsa« koji je izdaleka dolazio sa neke seoske svadbe.

Na osnovi gotovo pravog »istražnog postupka« provedenog u knjizi, tijekom kojeg je npr. Gajevo kretanje rekonstruirano iz njegove korespondencije ili su npr. meteorološke prilike rekonstruirane prema izvješćima tiskanim u zagrebačkom listu »Agramer politische Zeitung«, može se zaključiti da se događaj koji je Gaj opisao mogao desiti za njegova odlaska u Samobor oko 10. veljače 1832. godine. Međutim, tada nije nastala čitava pjesma, već samo njezina prva kitica programatskog sadržaja, koja je poručivala: Hrvatska je sada mala i pocijepana, ali cilj je preporodnog djelovanja da ona postane jaka i ujedinjena kao što je nekoć bila. Gaj je tu kiticu i napjev nosio u sebi tijekom 1832, a onda je cjelovitu pjesmu, ostalih njezinih devet kitica (kvartina), koje sadrže čitavu jednu alegorijsku priču, sročio u Beču u siječnju 1833. godine, nakon što je oblikovao neke nove elemente svoje nacionalne ideologije. Njezin »prvopis« (kako ga naziva sam Gaj) nosi, naime, dataciju: »vu Bechu 1833 v’ proszinczu« (kajkavski »prosinec« je siječanj). Gaj je u Beču boravio od kraja prosinca 1832, gdje je došao ishoditi u bečkoj Ugarskoj dvorskoj kancelariji odobrenje za izdavanja »Novina« koje je zapelo kod budimskog Ugarskog namjesničkog vijeća, a uspio je dobiti i audijenciju kod samog cara Franje. Gaj je u Beču povremeno vodio bilješke o događajima i susretima (»Bilježke moje vu Bechu«), od kojih prva nosi datum 28. siječnja, a zadnja 23. lipnja 1833. Podatci iz korespondencije njegovih prijatelja pokazuju da se Gaj vratio u Hrvatsku krajem lipnja, vjerojatno preko Požuna i Pešte. Aleksandar Šuljok je 1. srpnja 1833. iz Pešte pisao Antunu Vakanoviću da »Gay Lujo... vu svoju Domovinu vre povratilszeje«.

Prva izvedba

Provjereni i pouzdani podatci pokazuju, dakle, da je Gaj od kraja prosinca 1832. do kraja lipnja 1833. boravio u Beču, gdje je u siječnju svojoj pjesmi dao konačni oblik. Može se jedino dvojiti je li pjesmu napisao u siječnju, kako je zapisao na rukopisu »prvopisa«, ili u ožujku, kako je navedeno uz njezin njemački prijevod tiskan 1848. U svakom slučaju, Gaj u ožujku 1833. nije mogao biti u Zagrebu i od grofa Erdödyja izmoliti dozvolu da njegova kćerka na svom predstavljanju visokom društvu i u svom prvom koncertnom nastupu izvede njegovu pjesmu.

Kuhač je na osnovi sjećanja suvremenika ustvrdio da je mlada Sidonija Erdödy s Gajevom pjesmom nastupila na svečanoj zabavi u domu Građanskog streljačkog društva (danas kino »Tuškanac«). Autor članka u »Vijencu«, pristajući uz tvrdnju da se to desilo 1833, oporiče i tvrdnju dr. Lelje Dobronić da je zgrada Streljane otvorena 1838, te dovršetak zgrade pomiče pet godina ranije, u 1833. godinu. Međutim, dr. Lelja Dobronić je na osnovi spisa zagrebačkog magistrata sačuvanih u Državnom arhivu Zagreb (»Acta politica«) i vijesti iz lista »Agramer Zeitung« sasvim pouzdano utvrdila da je Građansko streljačko društvo tek 1835. godine kupilo zemljište u Tuškancu na kojem je namjeravalo graditi društveni dom, da je kamen temeljac za društveni dom položen 3. kolovoza 1837, a da je dom bio svečano otvoren 1. rujna 1838. Prema tome, ako je Sidonija Erdödy Gajevu pjesmu doista izvela na svečanosti u domu Građanskog streljačkog društva, onda to nije bilo prije rujna 1838. godine.

Ostaje, dakle, kao najvjerojatniji zaključak da je pjesma »Još Hrvatska ni propala« prvi put izvedena 7. veljače 1835. u novootvorenom (u listopadu 1834) zagrebačkom »Stankovićevu« kazalištu na Markovu trgu. Gaj je pjesmu tada objavio u »Danici« pod naslovom »Horvatov szloga y zjedinenye«. Publici je u kazalištu dijeljen letak s otisnutom pjesmom koji je dijeljen publici (jedini sačuvani primjerak našao sam u ostavštini Alfreda Makanca), te je pjesma zajedno s oduševljenom publikom bila ponovljena deset puta. Pjesmu je Gaj od njezina nastanka širio u društvu svojih mladih prijatelja. Stanko Vraz je iz Radgone, po povratku iz posjeta Gaju, već 1. rujna 1833. prijatelju pisao kako u Hrvatskoj pripadnici mlade inteligencije »pojejo z’ Gajom: Još Horvatska ni prepala, dok mi živimo«. Međutim, pjesma je izišla iz Gajeva kruga i krenula širom Hrvatske u svoj pohod prve budnice i preporodne himne nakon izvedbe u kazalištu 1835.

Gajev svehrvatski program

Prema tome, obljetnicu nastanka pjesme Još Hrvatska ni propala mogli smo slaviti oko 10. veljače prošle godine ili u siječnju ove godine, stosedamdeset godina od kada je nastala prva kitica s napjevom, odnosno od kada je pjesma ispjevana u cijelosti i kada je dobila konačni oblik. Tek 7. veljače 2005. mogli bismo slaviti stosedamdesetu obljetnicu prve javne izvedbe pjesme koja je nosila predodžbu o obnovljenoj Hrvatskoj kako ju je Gaj zamišljao u svojoj svehrvatskoj koncepciji. Gaj u alegorijskoj priči koju pjesma iznosi vidi okupljene sve nekadašnje pokrajine hrvatske države. U pjesmi su u kolu okupljeni »vsi Horvati stare države«, a ta »stara država« je srednjovjekovna Hrvatska koju su Hrvati stvorili nakon doseljenja i koju Gaj u svojim neobjavljenim hrvatskim i njemačkim rukopisima iz toga vremena naziva »Horvatskom republikom«/»Horwatische Republik« (republikom s obzirom da još nije imala monarhijsko uređenje). Ona u Gajevoj pjesmi, jednako kao i u njegovim rukopisima, uz Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Istru obuhvaća također Korušku, Kranjsku i Štajersku, te Bosnu. Usprkos »ilirskom« okviru u koji je stavljao Hrvatsku, Gaj je uz tu predodžbu ustrajao do kraja života, o čemu svjedoče suvremenici koji su zabilježili svoje razgovore s njim 1860-ih godina. U takvoj predodžbi, uostalom, nije bio usamljen među »ilircima«. U vrijeme dok je Gaj oblikovao svoju pjesmu, jednaku predodžbu o opsegu »Kraljevstva Iliričkog« koje nastavaju »Slavo-Hrvati« iznio je grof Janko Drašković u prvom programatskom političkom spisu modernog doba, svojoj »Disertaciji« iz 1832, a uz takvu predodžbu je i on, što pokazuje njegova korespondencija, usprkos »ilirskom« okviru ustrajao i kasnije.

Nikša Stančić