Majorija i Cvelferija

Dolaskom Habsburgovaca na vlast Vojna se krajina od prve polovice 16. st. organizirala u trajnu vojnu instituciju podređenu Ratnom vijeću u Grazu i izuzetu iz vlasti bana i Hrvatskog sabora. Jasno je onda da su u Hrvatskoj i danas brojni ostaci koji podsjećaju na neku vojsku

Kad se pogleda oblik Republike Hrvatske — taj bumerang gdjegdje malo deblji, no gdjegdje i vrlo uzak — svakomu je odmah jasno da je cijela Hrvatska zapravo granično područje, europski tampon između Istoka i Zapada. Odvajkada je to bila, ne samo u vrijeme službeno ustanovljene Vojne krajine (od 15. st.). Dolaskom Habsburgovaca na vlast Vojna se krajina od prve polovice 16. st. organizirala u trajnu vojnu instituciju podređenu Ratnom vijeću u Grazu i izuzetu iz vlasti bana i Hrvatskog sabora. Jasno je onda da su u Hrvatskoj i danas brojni ostaci koji podsjećaju na neku vojsku (stcslav. voj — vojnik, no utkan je i u boj, rat, vojnu, vojsku, vojskovođu, vojvodu, vojevati i sl.). Potvrde daje i toponomastika i onomastika; npr. lokaliteti Vojak, Vojni Tuk, Vojnić, Bojna, Generalski Stol, Saborsko, Taborište, Zbjegovača ili prezimena Vojnić, Vojnović, Vojvoda, Vojvodić, Generalić, Serdar, Kapetanić, Kapetanović, Barjaktarević, Zastavniković, Buljubašić(zapovjednik buljuka, tur. bölük=odjeljak, tabor vojske; četa od 100 ljudi), Juzbašić(kapetan, tur. juz=sto; baš=glava), Bašić, Kapural, Kapraljević(njem. Kaplar), Katana (mađ. katona=vojnik, konjanik), Husar i mnoga druga. U Turskom Carstvu graničar kršćanin zvao se vojnuk (tur. voynuk). No koliko god imala opravdanja uzrečica: Kuda vojska prođe, trava ne raste, nije vojska uvijek tako destruktivna. Još se i danas vozimo trasama cesta koje je prije dvjestotinjak gradila Austrija, no ne dvojim tko je mukotrpno razbijao, obrađivao te vukao i do najviših čuka teške kamenčine za rubnjake tih cesta što su služile prije svega za potrebe vojske. Bio je to naš čovo. Predano je on radio i ratovao sve dok nije zaradio stopostotnu invalidnost (ne i invalidsku mirovinu). Doduše, ostavio je traga u hrvatskoj književnosti, no slaba je to utjeha naći se kao prosjak u Kranjčevićevoj pjesmi (Naš čovo), jer mu poezija nije ničim ispunila zauvijek prazne rukave, a ni džepove. Oni sveudilj tužno i pretužno vise. Osim socijalne pjesme, taj naš čovo nadahnuo je i uzrečicu: Mlad vojak, star prosjak. Vrijeme vojničkih otpremnina još se dugo, dugo nije naziralo.

Petrinjac major

Ako se opaljeni suncem vučete oštrim serpentinama prema prijevoju Vratniku iznad Senja da se konačno odmorite od ljetovanja, proći ćete kroz sasvim neugledno mjesto od 2-3 kuće. To je Majorija (načinjena na isti način kao već prikazana Banija — ban+ija; major+ija; biskup+ija). Major (lat. maior — veći, viši; stariji) najniži je čin višega časnika kopnene vojske i zrakoplovstva. Pa premda se u današnjoj Hrvatskoj vojsci taj čin zove bojnik, ime Majorija ovdje govori o prisutnosti austrijske vojske. O općoj koristi od ceste i onom što je nužno svakom putniku — o vodi — upravo u Majoriji i danas svjedoči ozidana česma. Voda je dobra, hladna; oni koji znaju za nju zastaju i nataču je u kanistre te voze kući. Dok misle na svoju dobrobit, uoče li i obližnji mauzolej u klasicističkom stilu? Tu počiva čovjek koji nam je podario i vodu i trasu današnje asfaltirane ceste. Bio je to naš Petrinjac, major austrijske vojske Josip Kajetan Knežić(1786-1848), poznati graditelj cesta u krasu. Dvije su se ceste prije »njegove« (1833-1843) pokazale prestrmima, a »njegovom« se, eto, vozimo i danas. Skroman čovjek podigao si je najljepši spomenik. Ne neku beskorisnu velebnost, nego česmu i cestu koje već 170 godina služe ljudima.

Vojska kroji jezik

Otprilike prije tri mjeseca »Večernji list« pisao je o jednom ubojstvu. Čudna mi čuda! O ubojstvima naše novine pišu svaki dan. No ono zbog čega sam zapela baš za taj članak jest mjesto zločina: Cvelferija. Dugo nisam čula tu riječ. A pitam se koliko naših ljudi uopće zna gdje je to. Kako su čitatelji razumjeli rečenicu: Ubojstvo je potreslo stanovništvo cijele Cvelferije? Gdje je to? Što je to? Naravno, oni iz Županje i njezine okolice odgovorili bi kao iz topa: tako se u narodu zove taj istočni komad hrvatske zemlje do granice s Jugoslavijom. Cvelferiju kao riječ uzalud ćete tražiti po hrvatskim leksikonima, rječnicima hrvatskoga jezika, a i po rječnicima stranih riječi. Ni nje jednostavno nigdje nema. A i ime Cvelferija potječe iz vojnoga jezika. Valja znati da je nekoć područje današnje Hrvatske bilo vojno podijeljeno na pukovnije, a ove pak na niže jedinice — satnije. Upravo jedna takva — dvanaesta (njem. zwölf — dvanaest) — zauzimala je područje oko Županje, po čemu se cijeli kraj prozvao Cvelferijom. Satnik se spominje još u Vinodolskom zakonu, zatim u Vrbničkom, Kastavskom, Veprinačkom i Trsatskom statutu, a funkcija mu se označuje već kod popa Dukljanina. On je nad sto (centurion, stotnik). Sudi i obavlja vojničku službu. Satnija je bila četa, kumpanija, u austrougarskoj vojsci.

A repove iz neandertalskih vremena dok su se muškarci još borili za žene i osvajali ih (kao teritorij; opet ratnički termini!) vidimo u starom hipokoristiku vojno. Znači zaručnik, dragi, muž, suprug, bračni drug. I prasl. voj prvotno je značilo loviti, goniti, slijediti, a u vezi je sa stind. veti i grč. iemai (pomičem se naprijed, hitam). Potvrde nalazimo i u baltičkoj skupini, npr. lit. vyti također znači loviti, goniti, slijediti. No koliko god se taj vojno ratnički kočoperio kako je za sebe ulovio ženu da je doživotno muštra na egzercirplacu (Exerzierplatz — vojno vježbalište) zvanom brak (lat. exercere — vježbati; exercitatio — vježba), ne bih dala ruku u vatru da znam gdje se krije granica između aktiva i pasiva: onoga tko lovi i onoga tko biva ulovljen. Uostalom, svaki osel ima svoj posel. I svaki bedak svoje veselje.