Pomak različitih jezika

Pomak različitih jezika

Četrdeset i drugi porečki anale Jerica Ziherl je nazvala Mistifikacije. Njezin je naravno i koncept, i izbor, i realizacija. Mistifikacije počinju uzbudljivo prepričanim skandalom na relaciji Giancarlo Politi — Olivier Toscani

Galerija ima svoju ulicu. U ulici je slastičar, postolar, nonica od preko puta, djeca i barba s kapom. Tom ulicom svakodnevno na putu do radnog mjesta prolaze apatični službenik banke i viši referent gradske uprave. Oni uvijek zavire kroz prozor u Galeriju i većinom nezadovoljno frknu nosom.

— Kome to uopće treba? Zašto ta Jerica ne izloži konačno nešto lijepo ili barem nešto što liči na sliku?

Svi likovi u ovoj priči potpuno su izmišljeni i svaka sličnost sa stvarnim osobama sasvim je slučajna. Al’ Jerica je stvarna! Eno je postoji. Vodi galeriju koja ima svoju ulicu u gradiću od četiri tisuće stanovnika na zapadnoj obali Istre, u Novigradu.

Zagreb nije velegrad, ali zagrebačke galerije nemaju svoju ulicu. Nikada mi nije došao pekar tamo od Kamenitih i rekao mi što misli o mojoj posljednjoj izložbi u Galeriji Klovićevi dvori. Nije mi to nikada rekla ni magistra iz ljekarne na uglu. Možda oni i pogledaju poneku izložbu, ali mi vjerojatno nikada neće reći što misle o njoj.

Čini se da ono što radimo pada u pamuk. Veliko utihnuće! Reakcije su rijetke, a doživljaji kao da su pažljivo omotani višeslojnom vatastom tvari...

Čini mi se zato da pozicija Jerice Ziherl u malome Novigradu, gdje svatko može i hoće reći svoje mišljenje o programu Galerije Rigo Pučkog otvorenog učilišta Novigrad i nije tako loša. Kompleksno je, ali živo!

*

Na zidovima galerijice Rigo u staroj jezgri grada su crno-bijeli reljefi Vesne Kovačić. Evo nas ukratko. Zagrebačka umjetnica od 1996. živi u Ulmu u Njemačkoj. Započela je svoj boravak kao stipendistica ulmske umjetničke zaklade nakon samostalne izložbe koju smo zajedno postavile u Stadhausu Ulm — zanosnoj suvremenoj arhitekturi Hansa Meyera — potkraj 1994. godine.

I ta se stipendija pretvorila u manje-više stalni boravak. Činjenica da je prošle godine izvela javnu skulpturu u gradskom prostoru Ulma reći će najviše o sredini koja prepoznaje i cijeni vitalnost sustavnog umjetničkog rada izrasla na tradiciji konstruktivnog pristupa.

Suvremenost likovnog koncepta Vesne Kovačić, koji se vrlo uspješno naslanja na konstruktivno, optičko i perceptivno istraživačko iskustvo starijih generacija, pronalazim u činjenici da sličan oblik ili sličan vizualni jezik ona rabi za drukčije sadržaje. Baš taj pomak, poznavanje i potpuno slobodna uporaba različitih jezika bit će jedno od obilježja trenutka ovdje i sada. Dobro uređeni kaos njezinih reljefa oslikanih samo crnom i bijelom znači nešto drugo nego što je značio kao istraživački posao početka stoljeća iz vremena njezinih likovnih djedova ili tendencijaških perceptivnih preispitivanja šezdesetih.

Ono što se ovdje i sada događa pripada drugoj optici, rad je promijenio mjesto. Više se ne nalazi u polju objekta, nego u polju doživljaja. To doživljajno nije privatni nedostupni svijet romantičarske emocije, nego najrealniji prostor naše komunikacije s okolnim svijetom.

Kako to izgleda?

— Na reljefima izvedenim poput zgužvanih i potom na podlogu položenih listova neke tvari nekada podatne ali sada vrlo skrutnute oslikana je rešetka crnih i bijelih linija koje su na mjestu dodira s reljefom izgubile pravilnost. Pravilan crtež linija lebdi nad površinom i destabilizira protežni realitet rada.

Naime, pravilnost linijske slike pokazuje se u samo jednoj lijevoj ili desnoj točki pogleda, tako da se rad pomicanjem percipijenta preslaguje i znatno mijenja. Budući da je obris naizgled isti, promjenu doživljavamo više u vremenu negoli u prostoru. Za razliku od skuplture koja nas promjenom obrisa upozorava na prostor. Ovdje je prostor splošten pred našim doživljajem. Postoji točka koja usisava. Točka tranzicije. Gdje se promjena dogodila u meni ili tamo ispred mene na objektu na koji sam pogled položila. Kad točno? Mogu li to precizno hvatati?

E negdje u toj vremenskoj sekvenci, u pozicioniranju vremensko-prostorne točke na kojoj se skevenca mijenja, treba tražiti glavni sadržaj oblikovanja kojim se bavi Vesna Kovačić.

*

I dok raspravlja sa stanovnicima novigradske ulice o Vesni Kovačić, Max Billu, Alvianiu, Pokasici, Josefu Albersu, Sanji Iveković, problemima arte povere, ili o Keichi Tahiri i Damiru Stojniću te svima ostalima iz programa Galerije Rigo zelenooka Jerica Ziherl, kao usput, obavi još mnogo stručnog posla.

I onda s izgovorom možeš zaviriti i u tuđe ulice?

— Ma ne. Ljudi primijete da su nešto vidjeli, da se nešto dogodilo, tek kad odluče slaviti desetu, dvadesetu ili već neku godišnjicu.

Četrdeset i drugi porečki anale Jerica Ziherl je nazvala Mistifikacije. Njezin je naravno i koncept, i izbor, i realizacija. Mistifikacije počinju uzbudljivo prepričanim skandalom na relaciji Giancarlo Politi — Olivier Toscani. Vještina, brzina i odmjerenost kojom je u svom uvodnom tekstu proklizala kroz implikacije velike prijevare lažnog identiteta nepostojećih umjetnika dodirnula me.

Jerica Ziherl vrlo se hrabro i vrlo pošteno upustila u opasnu avanturu izlaganja neke zaista iskrene intimne vizije problema suvremenosti. Čak i ne usko suvremene umjetnosti, jer su pitanja: Koja je granica između javnog i privatnog, između kreacije i voajerizma, između mode i umjetnosti ili recimo, pronografije i umjetnosti? Koliko se još mogu proširiti granice prihvaćanja i koliko vrijedi šok u umjetnosti: zapravo postoje li granice uopće? — pitanja njezina, kao ustalom i mog, života u svim njegovim slojevima i pojavnostima.

U ovom mi slučaju imponira što se koncept Mistifikacija ne pokušava zaštiti nekim lako čitljivim parametrima u izboru i prezentaciji. Teren je sklizak, a ona skliskost ne samo snažno prihvaća nego je preobraća u traženu kvalitetu, u svoje glavno izražajno sredstvo kojim dohvaća presudne osobine zadanoga.

Svjesna je da u suvremenoj umjetnosti gotovo sve može biti proglašeno mistifikacijom, kao i da je istodobno suprotan pravac još otvoren i legitiman. Nabrojat ću imena autora na 42. annalu u porečkoj Istarskoj sabornici, jer teško neka od mojih osobnih opservacija mogu biti tako rječita. Dakle u ovom slučaju sudionici mistifikacija su: Arman, Vanessa Beecroft, Joseph Beuys, Daniel Buren, Maurizio Cattelan, Marijan Crtalić, Vlasta Delimar, Alen Floričić, Ivana Keser, Andreja Kulunčić, Dalibor Martinis, Mario Merz, Peter Phillips, Arnulf Rainer, Mimmo Rotella, Šikuti Machine, Cy Twombly, Ben Vautier, Ivana Vučić i Andy Warhol.

Možete mi vjerovati na riječ da ova prilično neočekivana ekipa jakih imena tvori dobru strukturu izložbe. Odmah do ulaza velika je fotka Vlaste Delimar kao Lady Godive. To je početak, a kraj su Šikuti Machine i njihova štala u donjoj etaži Sabornice. U jezgri svake mistifikacije je priča. Već u spomenutom predgovoru Jerica Ziherl upućuje se u suprotnom smjeru de-mistifikacije radova i autora. Njihove zbilje i istinitosti (ili iskrenosti). Dakako, to su dvije strane istoga novčića i jedna bez druge ne postoje. Svaki mistifikator zapravo zove i moli da ga se raskrinka. Jer mistifikacija nije uspjela ako nije razotkrivena. Možemo li tvrditi da je mistifikacija ono za što svi držimo da je istina?

Prijatelj s kojim sam posjetila izložbu brundao je da bi možda bilo dobro da su uz radove ispisane te izmistificirane priče koje su krucijalan dio rada i objašnjavaju ga. Ne znam! Stvari bi bez potrage izgubile smisao.

Marina Viculin