Zaljubljenost

Zaljubljenost

U svaku drugu srijedu, dva puta mjesečno, iz Rijeke dovoze u redakciju dio »Vijenčeve« tiraže. Uredništvo ima dan prednosti pred kioscima. Nakon 13 sati počinju se skupljati urednici, suradnici i kolumnisti. Osjeća se prodoran miris tiskarske boje i papira. Prethodnu večer još smo unosili posljednje korekture i mijenjali fotografije. Sada počinje vrijeme prigušene strepnje, pomnjiva listanja, ponekad burnih reakcija (razumljivih s obzirom na mladost ekipe) i blažena opuštanja. Srijeda je dan između dva broja, dva radna ciklusa i svijeta

U petak, 19. listopada 2001, u rano poslijepodne okupili smo u redakciji »Vijenca« cijelo uredništvo. Htjeli smo napraviti zajedničku fotografiju za jubilarni, dvjestoti broj novina. Mislili smo je snimiti na skelama gradilišta u dvorištu Matice hrvatske, dakle, ležerno, radno i nekonvencionalno, ali smo, naposljetku, ipak završili tradicionalno, na stubama Umjetničkog paviljona. Dok smo u velikoj grupi mijenjali fotolokaciju, uredništvo Matičinih novina za kulturu, umjetnost i znanost ponašalo se na ulici kao razred zaigranih srednjoškolaca. Bilo je sunčano i prozirno plavo. Gotovo idila. Nekima od njih predavao sam na fakultetu, a gotovo svima mogao bih biti otac. U društvu s Premerlom, koji je bio među nestašnijima, osjećao sam se kao fosilni otisak ili piramida. Ni tako lijep, ni jedinstven, ni dragocjen — samo iskusan i star.

Kad smo sredinom siječnja 1999. radili svoj prvi broj (a 128. u ukupnu slijedu) nije nas okruživala takva radosna, iskričava atmosfera. Za njezine prve znakove morali smo naporno raditi dulje od godinu dana. Bilo je tada tmurno, vlažno i beznadno kao u svim Krležinim novelama. Samo nije neprestano padala kiša. Osjećali smo se izopćeno i odbačeno iz šireg konteksta. Uz nas su tada (ovo gordo mi tvore Ivica Matičević i pisac redaka koje čitate) i u dugim mjesecima koji su dolazili u našoj najduljoj godini bili samo Jelena Hekman, Josip Bratulić, Stjepan Damjanović i Darko Novaković. Premerl je tada bio jednako raspoložen kao i danas. Uz arhitekturu se očito ugodno dozrijeva. Bili su to dani velikih osama. Tada smo o ljudima spoznavali više nego u prošlim godinama. Kad danas listamo naše prvo uvezano godište, vidimo ponovno nijeme filmove tih dugih tihih poslijepodneva kad su telefoni rijetko zvonili u »Vijencu«, vidimo sve promašaje i propuste, ali i jasnu ideju koja nas je vodila, koju i danas potpisujemo.

Od samog početka znali smo da želimo raditi novine koje će u potpunosti pokrivati svoj podnaslov o književnosti, umjetnosti i znanosti. U atmosferi potpune kontaminacije novinskoga prostora politikom i aferama nismo željeli biti ni lijevo ni desno, nego u Matičinoj sredini. Bez svađa i polemika, bez velikih riječi (iza njih se obično krije loše obrazovanje) mi smo takvim stajalištem odbili sve radikale, ali dobili smo mir i distancu s koje se bolje vidi. Željeli smo novine koje vole i koje će voljeti.

Individualnost novina ishodi iz pomirenih i usklađenih osobnosti njezinih urednika i suradnika, iz njihova svojevrsna funkcionalnoga kolektivizma. Dobri novinari dolaze onda kada vam vjeruju, kad cijene novine koje uređujete i kad dijele vaš pogled na svijet (a on može biti, kaže Miroslav Krleža, čak i mjesečina). Da bismo ostvarili postavljene ciljeve, trebalo nam je vrijeme, a njega je bilo malo kao i suradnika. Zato u prvoj fazi novog uredništva »Vijenac« djeluje dosta časopisno jer su nam pomagali kolege s fakulteta s napisima takva sloga i organizacije. Bili smo u karanteni gotovo punu godinu i borili smo se za svaki tekst. Postupno smo stvorili strogo rubricirane novine pomno odabirući urednike za svaku semantičku razinu. Neke od »Vijenčevih« rubrika, filmsku, kazališnu ili arhitektonsku — recimo, danas mnogi uvrštavaju među najbolje u zemlji. Paralelno s ekipiranjem novina trajao je proces njihova grafičkog redizajna. Željeli smo magazin slova pretvoriti u prostor izrazitih likovnih vrijednosti. Tekstovi su tako bivali sve sažetiji, fotografije sve biranije i brojnije, vizualna komponenta postajala je poruka jednakovrijedna verbalnu iskazu. Svaki novi broj »Vijenca« znači provjeru svih premisa njegove vizualizacije.

U svaku drugu srijedu, dva puta mjesečno, iz Rijeke dovoze u redakciju dio »Vijenčeve« tiraže. Uredništvo ima dan prednosti pred kioscima. Nakon 13 sati počinju se skupljati urednici, suradnici i kolumnisti. Osjeća se prodoran miris tiskarske boje i papira. Prethodnu večer još smo unosili posljednje korekture i mijenjali fotografije. Sada počinje vrijeme prigušene strepnje, pomnjiva listanja, ponekad burnih reakcija (razumljivih s obzirom na mladost ekipe) i blažena opuštanja. Srijeda je dan između dva broja, dva radna ciklusa i svijeta. Ona je ničija zemlja na kojoj su zamrle emocije prethodnoga broja, a novi svijet koji tek dolazi, koji se sada samo sluti, još je emotivno neutralan. Za svaki broj »Vijenca« treba naručiti, dogovoriti, zatim pročitati, izabrati, popraviti, lektorirati i opremiti više od tristo kartica teksta i dvjestotinjak fotografija. Mjesečno tiskamo dvije opsežne knjige. Valja ravnomjerno, koliko god je moguće jer riječ je o novinama i možda će se u zadnji tren nešto promijeniti ili ubaciti, puniti i opterećivati Kolumnu, u kojoj će se ta raznovrsna građa artikulirati u novine. One su kolektivni san i ostvarenje. U njima se sastaju, sudaraju, surađuju i oplođuju različita znanja, obrazovanja, emocije i životi u čudu koje će trajati nekoliko dana, u slučaju dnevnika tek dan, a onda se pred našim očima ono pretvara u povijest.

Kolumne predstavljaju osobitu ravninu današnjega, četvrtog »Vijenca«. U njima iznimne osobnosti iz naše kulture i znanosti (njih čak osamnaest) obasjavaju prostor novina i naših života širinom erudicije, iskustvom i talentom. Pripremane su dugo i temeljito, poglavlja govore domišljanja i izbor njihovih nosilaca. Zamišljena su dva njihova života, novinski i knjižni, da budu gradivo iz kojih će nastajati svesci budućega »Vijenčeva« niza.

Dosadašnjih dvije stotine brojeva »Vijenca«, novina Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, ostvarile su četiri uredničke ekipe: ona glavnog urednika Slobodana Prosperova Novaka, koji je novine pokrenuo i dao im puni zamah (broj 1-39), Borisa Marune (40-100), Andreje Zlatar (101-127) i Mladena Kuzmanovića (od broja 128). Svaka od njih ostavila je u »Vijencu« duboke tragove u kojima se prelama mnoštvo semantičkih i emotivnih silnica. O njihovim konačnim dosezima neka sudi vrijeme buduće, ali posve je sigurno da su im namjere bile najbolje. Osobno imam veliku sreću da uredničke poslove obavljam s ljudima koji se raduju međusobnoj suradnji i otkrićima koja im ona donosi. Koristim prigodu, i to rado ističem, da bez mojega zamjenika Ivice Matičevića i pomoćnika Zlatka Vidačkovića projekt ovog i ovakvog »Vijenca« ne bi bio moguć. Volio bih da budući istraživači našega segmenta ovih novina pored svih elementa koji su uvjetovali ovakav njihov lik prepoznaju i glavnu misao koja nas je vodila, a to je neizmjerna i tiha, pomalo starinska zaljubljenost u Hrvatsku.

Mladen Kuzmanović