Profesionalno, ali i maniristički

Profesionalno, ali i maniristički

U 200. broj »Vijenac« je ušao kao dvotjednik jasne i prepoznatljive uredničke koncepcije, osmišljene fizionomije i uhodana sadržajnoga profila. Prepoznatljiv je i u svojem impresumu i znamenitu imenu, prepoznatljiv kao novine Matice hrvatske za književnost, umetnost i znanost, prepoznatljiv i po širokoj lepezi uredničkih i suradničkih nastojanja — od osluškivanja i komentiranja bila stvarnosti do aktualiziranja tema iz prošlosti, od kritičkog osvrta na književnu, umjetničku i znanstvenu produkciju (i reprodukciju) do iznošenja obilja (možda i preobilja) raznih vijesti i obavijesti. Neprijeporno je riječ o profesionalno dobro uređivanu dvotjedniku.

No, današnjemu dinamičnome svijetu ne odgovara nijedan oblik statičnosti, pa ni onaj visoke kvalitete i profesionalne razine. Potrebne su neprestane promjene, traganja za novim idejama, nova rješenja i novi izazovi. »Vijenac« nije unutarnje glasilo Matice hrvatske, niti može biti bilten njegovih ogranaka u tuzemstvu i inozemstvu, nego list za predstavljanje kulturnih i umjetničkih komentara sadašnjosti i vizija daljega razvoja kako ih u sebi nose i na vidjelo iznose intelektualci bliski Matici hrvatskoj i njezinoj tradicionalnoj ulozi njegovateljice hrvatske kulture. Dakako, riječ je o promicanju hrvatske kulture u hrvatskom etničkome prostoru i iseljenoj Hrvatskoj, ali i o promicanju hrvatske kulture u europskome kontekstu, kao i o upoznavanju hrvatske kulturne javnosti s dostignućima europskoga Zapada. Ova se, ne baš često isticana odrednica Matice hrvatske u stotinu i šezdeset godina njezina rada, pojavljuje u punome svjetlu već površnim uvidom u bibliografiju radova objelodanjenih pod njezinim okriljem. I »Vijencu« je slijediti i promicati postignuto.

»Vijenac«, ističem to još jednom, dobro su napravljene novine za kulturu, ali je, ponavljajući iz broja u broj iste rubrike, varirajući iste ili slične teme, donoseći priloge istih suradnika, zadržavajući se u istome duhovnome prostoru, zapao u svojevrsni publicistički manirizam. Gotovo da se osjeća neka vrsta monotonije visokoga profesionalizma. Unatoč povremenim polemičnim eksplozijama, »Vijenac« djeluje previše mlako, nepoticajno, bez istinski udarnih tema, bez problemski definiranih iskoraka i konstruktivnih dijaloga... Katkada bi problemski esej o nekoj važnoj temi mnogo jače odjeknuo od lamentacija i sugestija u predugim, pomalo dosadnim, a katkad i protiv drugih osoba intoniranih intervjua.

Ne bi li više živosti mogli unijeti ambulantni brojevi »Vijenca« koje bi uredili suurednici i suradnici u gradovima diljem Hrvatske? Možda bi bilo korisno zaviriti i u kulturna dvorišta susjednih zemalja, razmijeniti iskustva i poticaje... »Vijenac« valja otvoriti vjetrovima 21. stoljeća i tako otpuhati stereotipne insinuacije da je riječ o listu konzervativnih i preživjelih teza. Naprotiv, suradnici »Vijenca« — kojih broj svakako valja povećati, makar i naručenim prilozima — mogu napraviti važan iskorak prema novim vizijama hrvatske kulture.

Prigodom jubilarna 200. broja »Vijenca« valja čestitati uredniku, urednicima i suradnicima, ali istodobno istaknuti čitateljsku želju za dinamičnijim, otvorenijim i u hrvatskoj kulturnoj stvarnosti nazočnijim novinama.