Idioti

Idioti

Idioterne, Danska, 1998, red. Lars von Trier

Kritičari iz (malo)građanskih redova, a napose oni militantno feminističke orijentacije uglavnom ne mogu smisliti Larsa von Triera i njegove filmove. Prvi ga ne podnose zbog njegove radikalne provokativnosti i beskompromisnosti, a drugi jer njihovu ikonu Medeju u istoimenom televizijskom filmu nije prikazao s naklonošću (štoviše, pretpostavio joj je Jazonovu tragediju), a potom je demonstrirao kako njegova idealna žena — plemenit prostodušan stvor spreman na žrtvu za one koje voli — u sebi ne može imati ništa medejsko; ona je najbliža spoju kršćanske mučenice i Antigone. U Idiotima, svom jedinom filmu Dogme 95, von Trier, na površinskoj razini, više nego ikad izaziva moralne standarde građanskoga društva tematizirajući anarhoidnu skupinu mladih ljudi koji izigravaju mentalno retardirane osobe sa svrhom razotkrivanja društvenog licemjera, što na kraju prerasta u razotkrivanje vlastite nemoći spram društvenih regula, odnosno pristajanje na, renoarovski rečeno, pravilo igre. Od svih idiota, jedina osoba koja se i u stvarnom životu, a ne samo u prolaznoj dvotjednoj egzibicijskoj pustolovini, zapravo hepeningu, usudila poremetiti pravila igre jest ona koja im se posljednja i gotovo nesvjesno pridružila — sredovječna Karen. Karen, u sjajnoj izvedbi Bodil Jřrgensen, ono je plemenito dobrodušno žensko biće kakvo znamo iz Lomeći valove i Plesačice u tami, a kao i u drugom spomenutom filmu ima vjernu drugu; to je ovaj put mlada, privlačna i dobroćudna Susannne (Anne Louise Hassing). Slabići koji nisu idiotski virus prenijeli u normalno društveno okružje su muškarci, kao i vođa idiotske komune, karizmatični Stoffer (sjajni Jens Albinus), koji zasigurno nije najsimpatičniji karakter (premda valja reći da se on, kao tip'ludog genija' i manipulatora, može shvatiti i kao von Trierov alter ego). Stoga svatko iole objektivan teško da može ovaj, kao uostalom i druge von Trierove filmove, shvatiti mizoginim, za što iznimnoga danskog filmaša optužuju čak i iz nefeminističkih redova. Idioti, istina, nisu uradak dosega Lomeći valove, a pogotovo ne Plesačice u tami (filmu nedostaje znatno razrađenija karakterizacija likova i emocionalni angažman koji se ne bi iscrpljivao samo u fragmentima), ali još je riječ o vrlo sugestivnom ostvarenju bravurozne dokumentarističke režije i stvarnosnih glumačkih izvedbi.

Damir Radić