Državni udar ljepotom

Slučaj Cvijete Zuzorić

Državni udar ljepotom

Cvijeta Zuzorić najuvjerljiviji je dokaz koliko trajan i snažan utisak u vremenu i prostoru može ostaviti neka protekla strast, koja se zapravo trajno odbija od jednog pjesničkog zrcala do drugog, sve dok se umnožena u beskraj ne izgubi na mjestu odakle je i potekla. Pred nama su i danas dva njezina portreta

Obrati, Flora, proć meni pogled tvoj,

(... )

jer stojim kako nijem bez tebe, ti si red,

ti s' nauk s kojim grem od tamnih ponaprijed.

Dominko Zlatarić, Ljubav Pirama i Tizbe

Otvorimo još jednom slučaj Cvijete/Flore Zuzorić. U čemu se on sastoji? Poticaj mu daje sve ono što in praesentio još i danas stoji pred nama. Trajno ga pothranjuje, otvara i produbljuje, međutim, sve ono što in absentio slutimo, žudimo, tražimo kao dio za uspostavu cjeline bez koje, nedorečeni i krnji, ne možemo ni mi ni ona; mi, sve klonuliji, nemoćniji i sveliji, ona, naprotiv, sve snažnija, cvjetnija i poticajnija po neprisutnosti svoga djela o kojem i u ime kojeg toliki već govoriše i govore i danas, kao što će i sutra govoriti, zacijelo povezani zajedničkom potajnom željom da ga se nikada ne pronađe. Ne zbog mogućeg razočaranja, nego upravo zbog nemjerljivosti značenja njegova nepostojanja u usporedbi s njegovim mogućim otkrićem.

Cvijeta Zuzorić najuvjerljiviji je dokaz koliko trajan i snažan utisak u vremenu i prostoru može ostaviti neka protekla strast, koja se zapravo trajno odbija od jednog pjesničkog zrcala do drugog, sve dok se umnožena u beskraj ne izgubi na mjestu odakle je i potekla. Pred nama su i danas dva njezina portreta. Na njima možemo vidjeti sve ono što nam je dopušteno vidjeti tako da nam fascinacija ima svoj oslonac, a mašta svoju manekenku, odnosno personu u prizorištu na kojem jedna realna biografija otvara prostore imaginarnog upravo zato da bi pokazala pravu prirodu stvarnosti koja je oblikovala ono što nazivamo Cvijetin slučaj. »A o onome što se ne može vidjeti«, o udovima i svim ostalim dijelovima tijela Cvijetina, možemo, zajedno s Níkom Gučetićem Gozzeom, samo misliti »da tako jedni drugima u ljepoti pristaju, da ni sama zavist ne bi znala naći ono što bi valjalo ispraviti« (Dialogo delle Bellezza, p. 7). Zahvalni upravo tim dijelovima, zadržimo u svijesti rečeni pojam zavist jer će nam on u čitavoj širini svoga semantičkog polja trebati u pristupu ovom za ovu svrhu ponovno otvorenu, na sreću nedovršivu slučaju.

Valja napomenuti da na prvom, mladenačkom portretu Cvijete Zuzorić rukom nepotpisana slikara na knjizi koju Cvijeta drži stoji ispisana opaska: Sibylla Europea. Time se slučaj sve više usložnjava, ili možda ne. Je li u tom natpisu ključ? Cvijeta je dakle ona koja, kako kaže Heraklit, glasom prodire kroz tisuću godina. Cvijeta je dakle proročica. Čega? Kakva? Što proriče? Kome? U koje vrijeme? Sibylla Europea, kao što je poznato, predskazala je bijeg Djeteta u Egipat. Na što staviti težište: na dijete? ili na bijeg? ili na oboje?

Prisjetimo se nekih činjenica. Cvijeta je rođena 1552. u Dubrovniku. Još kao mala s ocem Franom, trgovcem, preselila se u Anconu. Ondje se 1570. udala za firentinskog plemića Bartolomea Pescionija, koji se bavio trgovinom. S njim, kao firentinskim ambasadorom u Dubrovačkoj Republici, u rodni grad vratila se te iste godine. Odatle je morala pobjeći 1583. Umrla je 1648. u Anconi. Pokopana je bila u crkvi San Francisco ad alto. Više se ne zna gdje joj je grob.

Na površini svega, dakle, kao cvijet na vodi, ostaje samo golo ime te ruže, ostaje samo — Antos. Sve ostalo zaplet je po uzoru na sonet ili na madrigal naručen Tassu na neviđeno, da se ono neviđeno učini još neviđenijim. Tko je tu ikada išta vidio postaje nevažno u bilo koje vrijeme. Nije ta vrsta pogleda nikada bila Cvijeti najpotrebnija. Njoj treba pogled očiju koje »kao povjerljivi glasnici donose poruke srca, jer često djelotvornije odaju da je u njemu strast, negoli vlastiti jezik ili pisma, ili drugi vijesnici. (... ) Duhovi se naime susretnu pa u tom slatkom sudaru jedan uzme svojstva drugog (... ). Stoga se tko nije izgubio moć razbora oprezno ponaša i poštuje vrijeme i mjesto te se, ako treba, odriče onog onako pozornog motrenja, koliko god je to preslatka hrana, jer je previše mučno kad je ljubav poznata svima« (Castiglione, Dvoranin, III, LXVI). Nikola Vitov Gozze zato svoj Dijalog o ljepoti, nazvan Cvijet posvećuje ne Cvijeti nego njezinoj sestri, »vrlo dičnoj gospoji, prepoštovanoj Niki Zuzorićevoj, u Anconi«. Zna on da je neobično što u svoje »sačinjene platoničke dijaloge uvodi dvije žene« (Cvijetu i MFru). Nada se, međutim, da će mu to oprostiti, uzme li se u obzir razlog koji ga je na to naveo — žarka želja da proslavi te dvije žene što više može, »jer ih voli i štuje više no ikog drugog na svijetu«. Kamuflaža je preslaba. Godine 1581, kada izlaze oba Dijaloga (onaj o ljepoti i onaj o ljubavi), u Dubrovniku već deset godina boravi Cvijeta Zuzorić. Njezina ljepota za to vrijeme mijenja zorne kutove i poglede grada. Kao što svaki veliki stih, kada se pojavi, mijenja obzorje čitave književnosti u kojoj se javio, tako i svaka velika ljepota mijenja krajolik u kojem djeluje. Cvijeta mijenja Dubrovnik. Nakon nje ništa više nije isto. Otvara se njezin slučaj. Ono što je do tada bilo božanski lijepo, postaje samo lijepo, sve što je bilo samo lijepo postaje osrednje, sve što je osrednje postaje nakon toga ružno, sve što je ružno od tada postaje nepodnošljivo. Nastaje bankrot dotadašnje ljepote. Stvara se odium prema svemu što je neusporedivo s njom — Cvijetom; ljepota, vajldovskim paradoksom, odjednom postaje — ružna. To ipak još nije sve. Sve se to još zbiva na ženskoj strani Dubrovnika. Muška je ushićena, ali... Cvijeta je Flora, ona je cvijet, cvijet koji, kako joj pjeva Cesare Simonetti, »koji krepošću pali Svijet, Nebo čistim Plamenom razgara«, cvijet koji »ljupkošću pobjeđuje Narcise, Akante, Ruže, Ljiljane, Amarante... « Cvijeta sa sobom donosi metaforu vrta. Međutim, to nije hortus conclusus biblijske Pjesme nad pjesmama, jer da je tako ne bi se uznemirile kamene oplate Grada. Cvijeta je perivoj. Gradu suprotstavlja dakle šumu, odnosno gaj, perivoj. Zidarskim kamenom i obrađenim drvom pomno sagrađenu Gradu, u kojem vlada mir i sreća, suprotstavlja ona prirodni kamen i prirodno, slobodno rastuće drvo. Realni krajolik, kao utopijski model nadmeće se sa stvarnim likom Grada, viđena sada kroz raznolikost lišća, stabala, cvjetova i bilja, gnijezda i raznosmjernih puteljaka.

Cvijeta je svojim fizičkim ulaskom u Dubrovnik unijela nešto novo, drukčije, i u njegov fizički i u njegov pravni i moralni prostor. To je njezin slučaj. Osoba je postala grad. Pojam vladanja, kao prisile pojedinca da se u svakom trenutku podvrgne pravilima koja ga kolektivno vode do ne uvijek jasno vidljivih ciljeva, izmijenila je Cvijeta svojom pojavom. Obliti privatorum postalo je curate privatorum, prisila je postala — udvaranje. To je postalo nesnosnim. Takvim je uvijek i bilo, i to ne samo u Dubrovniku, u koji je Cvijeta, došavši u nj, »sa svom raskoši svoje ljepote i mladosti kao žena uglednog stranca, plemića i konzula firentinskog, i svojom, kako se čini fascinirajući lijepom pojavom, i svojim duhom, i obrazovanošću stečenom u Italiji te svojim sigurnim i slobodnim vladanjem unijela novi duh. (... ) Uzbibala je dubrovački, ponešto već ustajali zrak i elektrizirala (rekli bismo aromatizirala, L. P.) njegovu duhovnu atmosferu prikazavši se očima Dubrovčana kao neko novo biće, nova pojava« (Zdenka Marković, Pjesnikinje starog Dubrovnika, Zagreb, 1970). Potres je nastao i na muškoj, vlastodržačkoj strani Grada. Izazvavši državni udar Ljepotom, Cvijeta je mogla samo pobjeći. Stečaj njezina muža bio je samo popratni prethodni povod.

Već je Castiglione pisao u već spomenutom Dvoraninu: »Dovoljno je, anime, moralo biti da (neka) gospa bude lijepa, razborita, čestita, mila i da se u društvu ne sramoti kada je riječ o plesu, glazbi, igrama, šalama, dosjetkama i svemu drugome što je svakodnevni običaj (... ). Ali htjeti da ima sva ostala znanja na svijetu i pripisati joj vrline koje se rijetko opažaju i u muškaraca, i u prošlim stoljećima, nepodnošljivo (podc. L. P.) je i jedva se može slušati« (Dvoranin, III, XI). A upravo tako o Cvijeti govori Crijević, devedeset i dvije godine nakon njezine smrti u djelu Bibliotheca Ragusina ističući ne samo »njezinu ljepotu o kojoj se govori da je bila sasvim osobita«, ni »obilje njezinih ženskih vještina, a posebno vještina slikanja, kojim se bavila s mnogo uspjeha«. Nisu li možda oni portreti njeni autoportreti (L. P.)! — nego i ističući i »ono što bijaše poseban, samo njen ukras i što (...) nije svojstvo žena.«

Takvom Cvijetu Zuzorić prikazuje i Níko u oba svoja Dijaloga. Na odlasku, međutim, brani ga njegova žena MFra, njezina sugovornica u njima, ispisujući kao kakva dubrovačka Portija, u predgovoru prvog izdanja djela svoga muža Discorsi sopra le Metheore d'Aristotele, zanosno pismo obrane (u drugom izdanju njezin je tekst pročišćen i postdatiran), kao jedan od ranih primjera radikalne ženske obrane ženskog spola. Štiteći Cvijetu od zavidnika (contra i fieri colpi degli invidiosi, che sono nella Citta nostra), upravljajući/posvećujući Njenom Gospodstvu to djelo svoga muža »kao onoj, koja će svojim imenom utišati duhove zlobnika i zavidnika, jer posjeduje one rijetke vrline koje mogu resiti jednu ženu i pokazati savršenost (ženskog) spola«, ispisala je ona prvi feministički članak u nas (Gabrijela Vidan, Cvijeta Zuzorić i Dubrovčani, »Republika«, 11-12/1983).

Iza »strašnih glasova Vukova, Medvjeda i Tigrova«, koje tu spominje MFra, kojim »odjekuju ova naša tamna i sumorna mjesta« — to jest grad Dubrovnik shvaćen kao mračna kamena šuma nasuprot svijetlom osunčanom perivoju individualiziranih posebnosti — leži ne samo aluzija na sve one »čerkeske tigrove i afričke lavove« iz Galatea Giovannija della Casa, nego zacijelo i na imena/prezimena ondašnjih gradskih vladajućih moćnika koji, osjetivši opasnost i nedosežnost pojave kakva je Cvijeta Zuzorić, »prepuni pakosti i zavisti (... ) daju glupim riječima oduška nemiru svoje žalosne strasti« (sfogano con parole scempie la molestia della lor trista passione), piše MFra. To je, kako sluti Zdenka Marković, mogući razlog nestanka Cvijetinih stihova, odnosno nastanka slučaja Cvijeta.

I nesretna i sretna to je okolnost — Cvijeta je neusporedivo jača upravo mjestom svoga nepostojanja. Ona je, kako kaže Zlatarić »rad«, »nauk« s kojim se ide »od tamnijeh ponaprijed«. Slučaj Cvijete Zuzorić nije slučajan, on je slučajevit.

Luko Paljetak