U zrcalu suvremenoga Babilona

U zrcalu suvremenoga Babilona

Nastojim prodrijeti u tu suvremenu krizu individualnosti nastojeći se s njom do kraja razračunati, ni najmanje ne skrivajući pred sobom njezinu privremenost i kolebljivu ćud, nastojeći istodobno spasiti ono nepokolebljivo individualno što postoji u pojedincu; njegove strasti, njegova uvjerenja, njegov nukleus

Tršćanin Claudio Magris, pisac, germanist i kritičar, profesor je njemačke književnosti na tršćanskom sveučilištu. Piše za brojne novine i časopise, autor je mnogih eseja i knjiga, između ostalog i Dunava, djela koje ga je proslavilo kao iznimna poznavatelja i pisca Mitteleurope. Prošle je godine u Hrvatskoj objavljena njegova knjiga Mikrokozmi u izdanju Durieuxa i prijevodu Ljiljane Avirović te je tom prigodom i posjetio Hrvatsku.

Vaše su veze s Hrvatskom višeslojne. Ona se ne pojavljuje samo u vašim djelima. Za nju vas vezuje i podrijetlo. Vaša majka imala je dalmatinsko prezime, a supruga je također hrvatskoga podrijetla. Što je za vas značilo biti ponovno u Zagrebu, u Hrvatskoj?

— Da, moje su veze s Hrvatskom različite, mnogostruke. Obitelj moje majke, de Grisogono, potječe iz Dalmacije, ima daleko grčko podrijetlo i venecijansku prošlost; postoji i Palača Grisogono u Splitu. Dok je obitelj moje majke bila, a i osjećala se talijanskom, moj djed se, štoviše, smatrao talijanskim rodoljubom, jedna druga loza, naši rođaci, bili su Hrvati i osjećali su se Hrvatima. Očigledno, kako se to događa na ovim našim prostorima, u istom se povijesnom trenutku, unutar iste obitelji, jedan brat vjerojatno osjećao ili odlučio osjećati na jedan način, a drugi na drugi. Još i sad imamo bliske kontakte s tim našim hrvatskim rođacima. Vrlo je zanimljivo da se moj djed, rođen u Šibeniku, ona neobična figura pisca i znanstvenika, koju sam evocirao i u Mikrokozmima, osjećao Talijanom, ali je perfektno govorio hrvatski i njemački. Govorim ovo jer se u mlađoj generaciji — i zbog preseljenja u Trst, mislim — to jezično bogatstvo (koje je uvijek i ljudsko, egzistencijalno i kulturno bogatstvo) izgubilo. Obitelj je mog oca, međutim, friulijanskog podrijetla. Moja supruga Marisa Madieri imala je s majčine strane venecijanske pretke, a s očeve, hrvatske (možda, nije sasvim sigurno, mađarsko-hrvatske). Kao djevojčica u Rijeci je naučila hrvatski, koji je poslije zaboravila, napuštajući rodni grad. Zatim, poslije, velikim dijelom kad je počela pisati Verde acqua, Vodno zeleno koje priča o svemu tome, željela je ponovno naučiti hrvatski kako bi i intelektualno i kulturološki, a ne samo emocionalno, prisvojila tu komponentu svoje osobnosti i svoga identiteta. Osjećala je sve to kao posebnost, govorila je, njezine dragocjene talijanske nacionalnosti. No, morao bih govoriti o kontaktima, odnosima, prijateljstvu; osoba i krajolika koji su označili moj, naš život. A o tome se ne može govoriti u razgovoru, nego samo u pripovijesti ili u knjizi. Za moje poznavanje Hrvatske od velike je važnosti i prijateljstvo sa Zdenkom Škrebom, velikim zagrebačkim germanistom, koji je bio naš bliski prijatelj. Upravo s njim sam vidio, ne po prvi put, jer sam tu već bio, s njim sam uistinu vidio i upoznao Zagreb, prije mnogo godina. Zatim su došle godine prevođenja mojih knjiga na hrvatski, koje su me dovele u kontakt s mnogim prijateljima i kolegama iz hrvatskoga književnog svijeta te me više puta odvele u Zagreb, štoviše, veliko značenje u mom životu ima složeni talijansko-slavenski svijet, svijet Veneta i Hrvatske, sjevernog Jadrana, koji je temeljni krajolik mojega života. Pitate me što za mene znači biti ponovno u Zagrebu. To mi se čini nešto sasvim prirodno, navikao sam ovdje biti, smatram ga normalnim i uobičajenim gradom u svom rasporedu putovanja. Posljednjih godina iznimno teški i bolni događaji u privatnom životu dopuštali su mi tek rijetke dolaske ovamo, a nisu mi omogućavali ni odlaženja na druga mjesta. Zato sam mirno i tiho zadovoljan što sam u ovakvu Zagrebu, u Hrvatskoj koja je nakon posljednjih političkih izbora poprimila, barem što se tiče mog načina gledanja na povijest i politiku, obličje u kojem se ugodno osjećam, kao kod kuće.

Dok je u Dunavu Hrvatska prisutna tek posredno, kroz vaš doživljaj Krleže i njegova panonskog blata, u Mikrokozmima velik je dio knjige posvećen upravo Hrvatskoj, malom svijetu njezinih otoka (Cresa i Lošinja). Zašto?

— Mislim da sam na to pitanje dijelom odgovorio u prethodnom. Naravno, knjige se rađaju, a da autor ne zna kako, rađaju se neovisno o bilo kakvu preciznom projektu; teško je shvatiti zašto neka priča ili neki lik nastaju u autorovoj mašti, vezani uz ovaj trg ili onu uvalu, uz onaj otok ili šumu, grad. To je osobito važno za pisca poput mene, koji je očaran zbiljom, stvarima koje uistinu postoje te osobama koje su stvarno živjele i žive (Svevo je govorio da je život originalan, originalniji od invencije pisaca; i Melville je govorio da je istina čudnija i bizarnija od fikcije). U Mikrokozmima sam nastojao ispričati priču, roman o životu i smrti jednog čovjeka prateći ga u njegovu hodu na bitna mjesta njegova života. Taj je lik različit od mene, i zato što na kraju umire, ali ne samo zato, posudio sam mu, naravno, mnogo od svojega iskustva, svijeta koji poznajem. Stoga je prirodno da neki krajolici, posebno otoci sjevernog Jadrana, imaju ključnu ulogu.

Što su za vas Mikrokozmi, u biti?

— Nemoguće je reći što su za mene Mikrokozmi, možda je pisac posljednja osoba koja je pozvana da to kaže. Vjerujem da su, kao što sam rekao, pokušaj da se ispriča život, kroz njegovu odiseju ili putovanje. Nastojao sam ništa ne kazati o protagonistu izravno i eksplicitno, nego sam želio da čitatelj vidi ono što je on vidio, voli ono što je on volio, boji se onoga čega se on bojao i tako dalje, dok na kraju ne shvati tko je uistinu bio taj čovjek, s kakvim je osjećajima hodao zemljom. Vjerujem da čitatelj na početku može misliti da čita opis mjesta, dok u jednom trenutku ne shvati da čita opis života, pripovijetku, roman o životu i smrti jednog čovjeka. Život se tog čovjeka sastoji i od mjesta na kojima je živio, od osoba koje je volio, čije su se sudbine ispreplele s njegovom kao što je i naš život uvijek protkan životima koji su dio našega. Što bi bilo tko od nas bio bez mjesta u kojem je živio, osoba koje je volio, prijatelja, prijateljica, učitelja i svega ostaloga? Mikrokozmi su maleni svjetovi, jer za male likove poput nas prizorište svijeta ne može biti onaj veliki, povijesnog protagonista. Ali svako je mjesto uvijek prizorište svijeta, mjesto na kojem se susreću velike stvari života i povijesti: ljubav, prijateljstvo, smrt, vjernost, ratovi i revolucije, pomaknute i izgubljene granice, odlasci, dolasci. Mikrokozmi su, dakle, suprotnost svakom minimalizmu i iznad svega svakom regresivnom mikronacionalizmu, onom mrskom lokalizmu koji je jedna od najgorih i najregresivnijih groznica koje uništavaju Europu. U Mikrokozmima uvijek se traži ono veliko, kao što dječak igrajući se u svom dvorištu traži i susreće veličinu života, igru, pustolovinu, prvu djevojku prema kojoj osjeća ljubav, odanost, prijateljstvo i tako dalje.

Dunav je putovanje kroz zemlje, narode, kulturu i povijest Srednje Europe. U njoj se otkrivate kritičarom, izvrsnim poznavateljem tog dijela svijeta, zaljubljenikom u Panoniju i rijeku koja je svojim neumornim protjecanjem kroz vrijeme i prostor ne samo simbol trajanja i metafora postojanja nego i snažan formativni element ljudi koji uz nju žive i kulture koja uz nju nastaje.

— Zahvaljujem vam na velikodušnosti kojom govorite o Dunavu. Dunav jest jedno putovanje, a oduvijek, od najveće knjige koja je ikada napisana, Odiseje, putovanje je metafora života. I moje se putovanje stvarno odvija po zemljama kroz koje prolazi Dunav. One, međutim, postaju pozornica svijeta, pomalo zrcalo suvremenoga Babilona s njegovim velikim novim mogućnostima koje su ponuđene ljudima i s njegovim opasnostima, cijela ta mješavina identiteta, sve to prelaženje granica svih vrsta jest nešto, jedno stanje svijeta, a svijet Dunava njegovo je ogledalo, izuzetno snažno i plodno. To se stanje, pak, ne odnosi samo na Dunav, nego ga nadilazi. Kao i u svakoj literarnoj knjizi, i ovdje je Dunav simbol, nije važan toliko zbog onog što on jest, već zbog onog što znači. Dakako, u ovom putovanju ima mnogo konkretne ljubavi prema ovoj rijeci, prema ovim zemljama i kulturama.

Iako ste ponajprije pisac velike Rijeke, u vašim djelima i razmišljanjima neprestano je prisutno i more. U predgovoru Mediteranskom brevijaru Predraga Matvejevića izražavate nostalgiju za morem i sretni ste što Dunav utječe u more, iako ne u Mediteran. Kako biste mediteransku kulturu i njezina obilježja koja su nastala u jednom drugom odnosu, odnosu čovjeka i mora, usporedili i suprotstavili Mitteleuropi? Koliko su te dvije kulture različite i u čemu su njihove sličnosti?

— Vjerujem da sam uistinu više pisac mora nego rijeke. More je, kako sam rekao više puta, velika strast moga života — nakon najjačih i elementarnih osjećaja nešto što me vjerojatno najviše na svijetu zanima. Mnogo je vode, ponajprije morske vode, u onome što pišem, iako zbog tog ne volim manje rijeke. Rijeka je rijeka vremena, povijesti, dok je more pomalo bezvremenost, vječnost postojanja. Ne mogu, dakako — bilo bi smiješno — sažeti u dvije rečenice veliki problem što ga predstavlja susret miteleuropske kulture (koja je sama za sebe iznimno široka, šarolika i načinjena više od razlika nego od jedinstva) i one mediteransko-jadranske, također za sebe bogate mnogim raskrižjima i mješavinama... Jednom sam napisao da je miteleuropska kultura bila veliki laboratorij muke i analize te civilizacijske muke, svijet koji je razvio veličanstvenu zaštitu i veličanstvene, ponekad i opasne obrambene mehanizme; civilizacija i kultura čovjeka koji ide životom zaogrnut kaputom, dobro zabundan, čvrsto zatvoren i zaštićen.

S druge strane, more, svako more, svaka civilizacija uz more, nosi kozmopolitsku otvorenost, koja se zapravo pronalazi u kulturama što nastaju uz more i obalama koje su u prisnu dodiru sa širokim svijetom, u većem suglasju sa životom; slobodna civilizacija, čak i fizički nezatvorena. To je epska civilizacija, a ne analitička poput one miteleuropske. U biti, putnik mog Dunava trči i trči, tjeran žudnjom da što prije stigne do mora, da ostavi za leđima miteleuropski kontinent i njegovu veličanstvenu kontinentalnu melankoliju. More je povezano s mojim prvim sjećanjima na djetinjstvo. Tršćansko more, kamo me majka vodila svaki dan, od svibnja do listopada, i gdje još danas, kad sam u Trstu, ne prođe dan, između proljeća i kasne jeseni, kada se ne odem okupati, barem samo na pola sata, baciti se u valove. Od djetinjstva sam s morem povezan tom bliskošću, osjećajem njegove nužnosti; tim osjećajem velikih ljeta i njihovih početaka, boja, mirisa ljeta, njegova prepuštanja i njegove pustolovine, koji su za mene neodvojivi od mora. Mislim da je za mene bilo temeljno iskustvo one velike otvorenosti Tršćanskog zaljeva, mora koje je u sebi skromno, ali koje pruža osjećaj otvorenosti bezgraničnog horizonta, koje kao da nagovješćuje druga, veća mora i oceane. Ta otvorenost nije samo fizička već i kulturna, ljudska; Tršćanski se zaljev proteže od Italije prema Sloveniji i Hrvatskoj, dijelom je i hrvatski i slovenski te nagovješćuje, dakle, susret i miješanje civilizacija koji je tipičan za Jadran.

Moje more nije pješčano more, nego more hridi i bijeloga krša, odmah duboko i intenzivno plavo, to je krajnji rub grčkog i dalmatinskog mora, koje seže do Devina, što označava granicu mog Jadrana. To je more Tršćanskog zaljeva kad se dolazi sa Zapada u Sistijanu, iznenada se otvara. Veliko, kao Stendhalovo promesse de bonheur, obećanje sreće, koje se na trenutak poistovjećuje s Trstom, a koje Trst netom dokida. More Trsta, Istre, Cresa, more Savudrije, Rovinja, Miholaščice bilo je i jest krajolik moga života, mog postojanja što sam ga dijelio s Marisom, krajolik koji je neodvojiv od ljubavi.

More ima dvostruku simboličku vrijednost: ponajprije, ono znači borbu, izazov, dokaz, sučeljavanje sa životom, kako to, na primjer, pokazuju mnoge velike Conradove priče i romani. U Odiseji ono je obzor, nužan krajolik traganja za nama samima i za značenjem života. Ja, možda, još više osjećam more kao prepuštanje, more koje se živi ne iz uspravne pozicije borbe i izazova, nego iz one ležeće, prepuštanja; more kao simbol jedinstva života, unatoč razdiranjima, brodolomima i tragedijama, more tajanstveno mirno, enigmatski simbol nostalgije, ali i zadovoljenja. More je dakako puno toga: ono je Levijatan, nevjeran i neprijateljski element, veliki rubac koji se rastire na kraju Mobyja Dicka i Danteova Pjevanja o Uliksu. To je velika škola poniznosti. To je simbol jedinstva života, i zato što je naš prvobitni predak, neka vrsta djeda koji nas je držao na koljenima. Potječemo od mora kao pojedinci i kao vrsta, iako to često zaboravljamo. Učimo plivati prije nego hodati, u prvim tjednima života, u majčinu naručju. Naše je tijelo velikim dijelom sastavljeno od vode. More je pojedinačno i grupno djetinjstvo, koje često mnogi zaboravljaju, kao što se zaboravlja djetinjstvo predajući se tako smrti. Zbog toga ima mnogo mora u Mikrokozmima i u Onom drugom moru kao i na mnogim drugim stranicama koje sam napisao.

U vašim je djelima stalno putovanje, pomicanje i stapanje granica, kretanje kroz tuđi i vlastiti identitet. U njima prevladava s jedne strane multikulturalnost i multinacionalnost, no s druge strane snažni osjećaj za pojedinačni identitet. On je za vas nešto iznimno važno i čvrsto. Kako biste ga odredili?

— Zahvaljujem vam na ovom pitanju, u kojem ste rekli da su multikulturalnost i multinacionalnost samo dio mojega djela. Rekao bih da je to obzor u koji se smještaju druge stvari. Teško je, gotovo nemoguće, definirati individualnost. U meni postoji snažno proturječje. S jedne strane, snažno osjećam individualitet, njegovo dostojanstvo, nepobitnu vrijednost svakog pojedinca, i odlazim ga ponovno tražiti očigledo u najnižim i najtamnijim sudbinama, ondje gdje se individualnost doima izbrisanom ili zanijekanom, no gdje, međutim, blista u svojoj najvećoj autentičnosti. To je poput pokušaja da se pojedinac spasi od beskrajnih pritisaka koje mu prijete.

S druge strane, postoji vrlo jak osjećaj prijetnje pojedincu, osjećaj krize individualnosti; znam jako dobro koliko je nestalna individualnost, nešto što je i dvojbeno i nesigurno, kako je to vrlo dobro shvatio Nietzsche kada je govorio ne, kako se pogrešno misli, o super čovjeku, odnosno o tradicionalnu pojedincu potenciranu u njegovim tradicionalnim vrijednostima, nego o nad-čovjeku, antropološkom stadiju pojedinca koje nadilazi sadašnje. Pojedinac je transformiran u neku vrstu gotovo raspuknute mnogostrukosti, kao da individua nije kompaktno, organsko jedinstvo, nego sliči individualnosti na koju mislimo kad govorimo o Zagrepčanima, indicirajući nedvojbeno jednu zbilju, no nestalnu stvarnost, jer od danas do sutra ova cjelina više nije ista, neki su Zagrepčani rođeni, a neki su mrtvi, neki su otišli, a neki pristigli.

Nastojim prodrijeti u tu suvremenu krizu individualnosti nastojeći se s njom do kraja razračunati, ni najmanje ne skrivajući pred sobom njezinu privremenost i kolebljivu ćud, nastojeći istodobno spasiti ono nepokolebljivo individualno što postoji u pojedincu; njegove strasti, njegova uvjerenja, njegov nukleus. U biti, Mikrokozmi su priča jednog ja koje na početku gotovo ne postoji, koje je uvijek na rubu rasutosti i rastvorenosti, kao da će se rasuti poput bisera na ogrlici kojoj se prekinula nit, ali koji na kraju ipak uspijevaju ostati na okupu. Imam, dakle, uz osjećaj nestalnosti pojedinca, i onaj njegove svetosti.

Putovanje je u ovom smislu tipično prelaženje granica, i vlastitih, unutarnjih granica. Vjerujem da su granice, odnosno forme, važne, jer važno je nešto definirati; i u jednom dijalogu, da bi se uistinu moglo razgovarati, potrebno je imati dvije zasebne osobe, s njihovim ograničenjima i granicama, a ne nejasnu mističnu kašu u kojoj se više ništa ne razumije. Ali te granice moramo smatrati — kao i sve granice, počevši od onih nacionalnih — ne najvišim vrijednostima nego korisnim i fleksibilnim entitetima koji se s vremenom mogu i mijenjati, koje ne treba obožavati, jer svako se obožavanje plaća krvlju. Cjelokupna je moja proza istodobno ispunjena, vjerujem, dubokim osjećajem onoga na što je Rimbaud mislio kad je rekao ja sam netko drugi, temom koja prožima velik dio zapadne moderne i suvremene književnosti, osjećajem neponovljivosti i vrijednosti svake individualnosti. Riječ je o obrani te individualnosti, ali gerilskoj obrani, obrani partizanskom borbom protiv svega što joj prijeti. I zato sam se jako zainteresirao za židovsko-istočnjačku kulturu o kojoj sam napisao knjigu koja se zove Lontano da dove. To je kultura koja je silom trpjela izgnanstva i progone, prijetnju uništenja identiteta, ali koja im se suprotstavila neobičnim individualnim otporom. Tema rastjerivanja, izgnanstva, gubitka, povezana s onom nevjerojatnog otpora, uvijek me zanimala ili, ako želite, opsjedala.

Gotovo uvijek pišete o mjestima u kojima ste živjeli, u kojima ste boravili ili kroz koja ste putovali. U Trstu ste rođeni, sad u njemu živite. U Torinu ste studirali. Što za vas znače ta dva grada?

— Pisac kojeg zanima zbilja piše instinktivno, spontano o stvarima koje je iskusio ili proživio, pa dakle i o mjestima koja za njega čine iskustvo. Dakako, događa se da se priče smjeste i u apstraktne ambijente, nadrealističke, kako se to meni dogodilo u nekoliko tekstova kao što su Le voci i onaj koji tek treba izaći, La mostra, koji je možda preokret u mom pisanju. Naravno, Trst i Torino moja su dva grada, jednako važna, između kojih ne pravim razliku. Trst je grad djetinjstva i adolescencije, Torino mladosti i zrelosti. Bez Torina, gdje sam naučio misliti, mislim da ne bih pisao, da ne bih ostvario ni onu potrebnu distancu za pisanje o Trstu. I danas nastavljam duhovno i istodobno živjeti u oba grada, svaki dan događa mi se da nazovem barem četiri, pet puta prijatelje iz Torina. Otišao sam u Torino '57, nakon što sam maturirao u Trstu. U Torinu sam studirao, zatim predavao mnogo godina. Trst, tada, nije više bio grad zanosa, nego grad povijesne tjeskobe. Torino je bio obilježen velikom kulturom Gobettija, Gramscija; kulturom povijesti, angažiranosti, antifašizma. Torino je tih godina još bio moderni grad poluotoka, kako ga je davno prije bio definirao Gramsci, duboko je proživljavao društvene promjene koje su se događale u Italiji, a njihovo političko i kulturno značenje prisiljavalo je da se zbilja promatra otvorenim očima. Tih godina — potkraj pedesetih i početkom šezdesetih — Torino je bio suprotan Trstu. U Trstu se smanjivao broj stanovnika, u Torinu udvostručavao. Torino je postao žila kucavica onoga što se događalo u životu zemlje. Bio je to grad koji je tjerao da se ide ukorak s poviješću; ispravljao je nedostatak zanosa i pospanu cigansku slobodu Trsta. A u Torinu, u žaru koji je isprepletao i isprepleće rad i prijateljstvo, rodio se i traje veliki dio osjećajne mreže što čini moj život. U Torinu se rodila moja prva knjiga, Il mito absburgico, knjiga koju sam napisao između dvadesete i dvadeset i treće godine, a da nisam sasvim znao što sam želio napisati, i koju je objavio Einaudi. Torino je, između ostalog, bio i središte izdavaštva, a ponajprije antifašizma, Pokreta otpora.

Jednom ste rekli da »...pisati znači ispuniti prazne prostore postojanja...« Što je pisanje?

— Zašto pišemo? Iz mnogih, različitih razloga, iako mi je na to teško odgovoriti, jer to je kao da me netko pita zašto živimo: pišemo iz nemoguće želje da se na neki način zaustavi život što bježi, da se otmu lica, geste, trenuci, osjećaji, ništavne egzistencije što izmiču, da ih se otrgne izumiranju i zaboravu. Pišemo da se napravi red, da se sredi zbrkana zamršenost stvarnosti koja nas upleće u mrežu i omamljuje, ponekad se osjećamo oslobođenima, a ponekad zapletenima u još dvosmisleniju mrežu, koju olovka prede kao što pauk prede paučinu. Ponekad pišemo iz obrane kako bi se uklonila i ispraznila stvarnost koja nas okružuje i guši, kako bi se izgradila barijera koja će je držati na distanci. Drugi put pišemo iz moralne strasti, iz protesta ili iz pobune, kako bi se reklo ne nečemu što se ne može podnositi. Često, možda, pišemo da se rastresemo od nesposobnosti življenja, od straha, nedostatka pouzdanja. Pišući, ponekad se pronalazimo, a ponekad gubimo; jednom u Parizu, za vrijeme predstavljanja Dunava, Maurice Nardeau pitao me je li pisanje za mene sredstvo ostvarenja pravoga života ili prepreka koja još više otežava njegovo pronalaženje. Rekao sam mu da, ako uistinu moram odgovoriti, mislim da je pisanje 50,001 posto spas, a 49,999 posto opasnost te da se samo uviđajući opasnosti pisanja može od njega stvoriti instrument spasenja. Uostalom, Kafka je na jedinstven način opisao kako je pisanje za njega njegova istina, ali istina koja ga je prisiljavala da traži istinu života, a da bi to napravio, morao se postaviti izvan života sama. Za mene pisati znači uvijek prenijeti nešto što je veće od nas; ispričati priču o osobi koja se rađa, zaljubljuje, obolijeva, stari i umire uvijek je veće i tajanstvenije i od najveće knjige.

Niste samo čovjek široke kulture, nego i odličan poznavatelj književnosti, i to ne samo njemačke. Možete li izdvojiti vlastite književne autoritete? Zašto baš oni?

— Protivim se pravljenju sličnih popisa, jer poslije primjećujem da sam uvijek izostavio nešto bitno. Jednom, u Austriji, na nekoj konferenciji o austrijskoj književnosti na kraju sam shvatio da nisam govorio o dvojici najvažnijih pisaca, koji su za mene i za moj život imali najveće značenje, Kafki i Musilu. Naravno, padaju mi na pamet Homer, grčki tragičari, Leopardi, Tolstoj, Dostojevski, Baudelaire, Flaubert, Sterne, Melville, Guimaraes Rosa, Faulkner te Musil, Kafka i Svevo i mnogi drugi, ali neugodno mi je, osjećam da sam nekog zaboravio. Dakle, književnost koja je zacijelo pridonijela stvaranju mog osjećaja svijeta i života nije ponajprije ona njemačka. Francuska, ruska, engleska — da ne govorimo o talijanskoj, imale su daleko veće značenje. Među deset poznatih knjiga koje bih odnio sa sobom na pusti otok malo njih, štoviše, vrlo malo bilo bi njemačkih.

Dobro poznajete Krležu i Andrića. Koje značenje, po vašem mišljenju, imaju ti pisci unutar svjetske književnosti? Možete li spomenuti još neka važna imena hrvatske književnosti?

— Mislim da je mjesto Krleže i Andrića, kao i drugih pisaca bivše Jugoslavije, na primjer Danila Kiša, neosporno. Hrvatsku književnost duboko poznajem, ali nepravilno, s brojnim prazninama što idu od pisaca renesanse do Šopa, do mladih od kojih izdvajam samo jedan primjer — Jergovića. Mene jako zanima esejistika, velika hrvatska književna kritika i smatram se sretnim što sam osobni prijatelj nekih njezinih velikih predstavnika. I ovdje odbijam sačiniti popis. Da se opravdam, mogu uputiti na poglavlje jedne moje knjige, Utopia e disincanto, poglavlje koje se zove Nevolja testa u kojem objašnjavam zašto nisam bio sposoban odgovoriti na poznati upitnik, poznati test o preferencama različitih vrsta, svojedobno upućen mnogim piscima.

Poznati ste i kao vrstan prevoditelj. Što je presudno u izboru koju ćete knjigu prevesti?

— Kao i u svemu, i ovdje izbor, na početku, može biti slučajan. Uostalom, i Dunav se rodio kako iz duboka interesa tako i iz slučajne epizode koja se dogodila između Beča i Bratislave, što sam u više navrata ispričao. Tako se na primjer dogodilo da sam poneki kazališni tekst preveo jer je to od mene zatražila družina koja ga je izvodila, neki glumac ili režiser. Između ostalog, prevodio sam ponajprije kazališne tekstove, i to uvijek za konkretna uprizorenja, konkretne predstave, upoznavajući i zamišljajući likove koji će utjeloviti moje riječi, a to je bilo veoma važno. Prevesti — ili biti preveden — temeljna je radnja koja kao malo što pomaže ući u najskriveniju radionicu književnoga posla, a da bi se sagledale vrijednost i slabosti nekog djela.

Najsnažnije prevodilačko iskustvo za mene je bio prijevod Buchnerova Woyzecka, koji je označio istinsku prekretnicu u mojem pisanju. Surađujem mnogo i s prevoditeljima mojih knjiga, koje su prevedene na mnoge, zaista mnoge jezike. Raspravljam s njima ne samo o problemima neposredna razumijevanja nego i o atmosferi, nastojim im pomoći da naprave korake koje sam napravio ja pišući knjigu. Imam oko tisuću stranica korespondencije sa čitateljima. S ovog je stajališta ključan odnos s mojom hrvatskom prevoditeljicom, koja ne samo da je izvrsno prevela moje knjige — kao i one Marise Madieri — na hrvatski, a i općenito je sjajna prevoditeljica s različitih jezika i na različite jezike, nego mi je i pomogla u brojnim osobnim razgovorima, ali i na seminarima, susretima i javnim debatama ući u labirinte te skrovite radionice ponovnog stvaranja što se zove prevođenje. Kažem uvijek kad predstavljam neku svoju knjigu u nekoj drugoj zemlji, ili kad je ta knjiga prevedena, da sam autor talijanskoga teksta ja, ali da postoje dva autora prevedena teksta, ja i prevoditelj.

Na kraju, koji su vaši planovi za budućnost?

— Radim na prilično velikom pripovjedačkom projektu, ali još sam daleko od kraja. Izlazi, međutim, knjiga koja donekle označava preokret, La mostra, pripovijetka u dramskom obliku koja će biti izvedena i uglazbljena, pretvorena u operu. Riječ je o oštru, mučnu i tešku tekstu, ponajprije stilistički i lingvistički (zbog mješavine različitih jezičnih registara, uporabe dijalekta i citata, razbijena, isprekidana govora), u kojem sam se prvi put suočio, pa dobro, na objektiviziran i posredan način, s velikim lomom koji se dogodio u mom životu i s mrakom, bolnim i glibovitim, koji sam tada proživljavao, i koji prožima tekst. To je silovit, vizionarski i tragikomičan tekst. To je i Babilon jezika. Što se ostaloga tiče, bojim se da nismo mi ti koji planiramo budućnost, budućnost prije planira nas.

Razgovarala Ilonka Peršić