Navika ubija teatar

Navika ubija teatar

Zanima me da predstava koju radim bude komunikativna, da se tiče suvremenog gledatelja i da on nađe odgovore na vlastite upitanosti o sebi, suvremenom društvu, radilo se o politici, erotici ili kulturološkim problemima

Karijera umjetničkog voditelja Istarskog narodnog kazališta u Puli i jednog od osnivača Međunarodnog kazališnog festivala mladih u Puli, kazališnog redatelja Roberta Raponje, najvećim se dijelom ostvarila tijekom hrvatskog osamostaljenja. Tih desetak godina, poučkom ustaljene konvencije o muzama i topovima, nisu baš savršeno razdoblje za inauguraciju karijere koja počiva na onoj vrsti poetike kakvu je Raponja primjerio svom viđenju kazališta.

Naime, odlučivši da svoje redateljsko autorstvo zakapa duboko u kreaciju glumca, ne natežući značenja tekstualnog predloška pretpostavkama sumnjive provenijencije, svjesno se izložio poviku, tobože, stručne javnosti — da podilazi kritički neiznijansiranu ukusu publike. Dobro, reći će neki da takav gard nepristajanja uz scenskom praksom neprokušane novotarije, i nije osobito originalan.

No, Raponjina je osobitost, dobrim dijelom, upravo u tome što unatoč takvoj, usudio bih se reći, tržišnoj autorskoj filozofiji, nije ni u jednom trenutku profanirao profesiju, ali ni iznevjerio opća načela stvaralačke etičnosti. Drugim riječima, »podilazio« je publici, nudeći estetsku nasladu u celofanu zabave, po mjeri »prosječnog gledatelja«, ali je kriterije toga famoznog pojma nepotkupljivo uskladio s vlastitim, nikome nepodilazećim, standardima.

Stoga i ne čudi svjedočenje o njegovu redateljskom postupku, koje govori da se ne jednom zna silno potrošiti, hoteći glumcu pojasniti koju nijansu izraza treba postići, da bi ga već u sljedećem trenutku zdušno uvjeravao kako je najbolje zaboraviti sve što je do maloprije tako gorljivo od njega zahtijevao. Tako je, unatoč nesklonu ugođaju vremena, Raponja danas prepoznatljiva, ali ne i rutinom potrošena, redateljskog rukopisa.

Uglavnom, Robert Raponja, koji trenutno završava rad na predstavi Seksualne perverzije u Chichagu, za potrebe Histrionskog ljeta, a od prošlosezonskog zagrebačkog repertoara potpisuje režiju predstave Cabaret &td, postao je unatrag dvije godine, može se reći, prava redateljska zvijezda u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Sve skupa otišlo je prilično daleko, a nakon prošlogodišnje režije predstave Ay, Carmela (José S. Sinisterra) i ovotravanjske premijere predstave Carolina Neuber (Nebojša Romčević), koje je realizirao u Sarajevskom ratnom teatru i Kamernom teatru 55, sarajevska kazališna kritika taj »period bosanskohercegovačkog teatra« predložila je nazvati »periodom duhovnog redateljskog rada — Roberta Raponje«.

Skora premijera predstave Seksualne perverzije u Chichagu povodom je ovome razgovoru.

Već drugi put prihvaćate se postavljanja istoga Mamaetovog teksta?

— To što režiram Seksualne perverzije drugi put zaslužni su glumci i to prije svega Marko Torjanac. Prvi put taj zanimljivi tekst s problematikom seksualne inicijacije režirao sam u Rijeci, u HKD-u, i eto nakon nekoliko godina Perverzije ponovno. Sada tu Mamaetovu dramu domišljam zajedno s uistinu motiviranom glumačkom ekipom, koja će predstavu odigrati u Histrionskom domu dvadesetak puta. Matija Prskalo, Ivana Bakarić, Barbara Rocco, Robert Plemić i Marko Torjanac udubili su se u lica koja igraju, motivira ih provokativna tema, i duboki odnosi koje je Mamaet zacrtao u svojoj drami fragmentarne dramaturgije. Perverzije su izrazito urbana priča o ljudskim samoćama, o izgubljenosti četiri tridesetogodišnjaka koji nisu razriješili svoja seksualna uvjerenja, a seksualne slobode koje su im ponuđene više ih zbunjuju nego što ih pružaju mogućnosti da se seksom ostvare i da u njemu uživaju. Te likove melje ritam svakodnevice, pretjerana zaposlenost, pomalo su zbunjena i rastresena. Njihovo je okupljalište bar za samce u kojem maštaju o erotskim igrama, ali da se zaigraju i opuste blokira ih strah od neuspjeha. Oni čeznu za nježnošću i ljubavlju. A na sebe su navukli maske emancipiranih, samouvjerenih i samosvjesnih ljudi. Zbog toga su istovremeno i ganutljivi i smiješni, i nisu drugo do preplašeni pozeri. Jedan par pokušava uspostaviti pravu ljubavnu vezu. I tu padaju maske, a ispod tih maski i poza otkrivaju se okrutna i preplašena djeca željna zaštite i razumijevanja. U svijetu u kojem su vrijednosti poljuljane, društvene aktivnosti upitne, osobe u traganju za vlastitim identitetom nisu u stanju prepoznati znakove i signale kako bi se vratile sebi, i bile prema sebi dobre i odgovorne. Ipak, središnji lik, Bernard, ističe da ni u jednoj situaciji ne treba izgubiti smisao za duhovitost i humor. Upravo pomoću te premise otvaramo svaki prizor, da bismo ostvarili dinamičnu, živu i duhovitu predstavu.

Kao redatelj pokazujete priličnu sklonost suvremenim dramatičarima. Je li to osobni izbor ili, jednostavno, diktat tržišnog ukusa?

— Svaki suvremeni tekst zanimljiviji je današnjem prosječnom gledaocu od reinterpretacije klasike, jer se lakše uspostavlja komunikacija i prepoznavanje. Klasična literatura pak uvijek je živa i zanimljva jer se čovjek u svojoj osnovi nije promijenio. Ja režiram i suvremene tekstove i klasičnu literaturu. Zanima me da predstava koju radim bude komunikativna, da se tiče suvremenog gledatelja i da on nađe odgovore na vlastite upitanosti o sebi, suvremenom društvu, radilo se o politici, erotici ili kulturološkim problemima. Mislim da živuće pisce treba podupirati i motivirati ih da pišu za kazalište, jer život kazališta ovisi o nadahnuću pisaca koji djeluju među nama. Pisce doživljavam kao ljude koji bolje vide stvarnost.

Nakon razdoblja redateljskog kazališta, trend kao da se promeće u svoju suprotnost, pa sada mnogi glumci režiraju. Međutim, vaše režije kritika često proglašava neprimjetnima, predstavama u kojima redatelj nije, ni izdaleka, u prvom planu. Kako vidite vlastiti način režiranja?

— Mene u kazalištu zanima originalna i za kazališni medij poticajna priča. Svoju režiju zasnivam na literarnom predlošku, na dramskom tekstu kojeg doživljavam kao početnu vrijednost. Znači, tekst nije nešto što treba razoriti, nego kroz tekst treba potvrditi stanovite vrijednosti koje je pisac postavio.

Otkrivajući, tako, tekst, glumci nalaze mnogo prostora za svoju interpretaciju, a redatelj je onaj koji uzmiče i ne nameće se, ni destrukcijom, ni svođenjem teksta na jednu od dimenzija koja je samo njemu bitna. Režijom želim afirmirati tekst iščitavajući sva njegova moguća značenja, otkrivajući sve njegove asocijacije, a u suradnji s glumcima, nastojim na što zanimljiviji način oživiti osobe s kojima se glumci trebaju saživjeti i zastupati ih. Kad mi kritika kaže da je moja režija neprimjetna, daje mi najljepši kompliment. Najljepše stvari događaju se kada između glumca i gledatelja nema posrednika i kada svi jednostavno utonemo u priču. Tada sve teče jednostavno, normalno, a zbivanje na sceni ostvaruje jake dojmove u publici. Redatelja doživljavam kao osobu koja potiče događanja, a potom se nastanjuje duboko u glumcu. Takav teatar koji afirmira vrijednosti ne afirmira ni kult režisera ni kult glumca, nego zajedništvo koje se ostvaruje s publikom.

Premda je vaša matična kuća Istarsko narodno kazalište (INK), često režirate u drugim sredinama, drugim gradovima, a i u drugim državama. Što vas privlači takvom redateljskom nomadizmu?

— Još od Akademije volio sam spakirati svoje stvari i otići u provinciju na miru raditi predstavu. Uvijek mi je bio izazov upoznavati novu sredinu i nove glumce te ostvariti s njima kazališni čin. To me pokreće. Kada se tek upoznamo, želimo jedni drugima dati najbolje, nismo zajedno po navici. Navika ubija teatar.

Ne mora biti loše ni kad skupina dulje radi zajedno, pa se međusobno razumije, no mene više intrigira prepoznavanje istih želja i nakana u novim okolnostima. Uostalom za dobru predstavu nema recepta. Samo želim reći da su kazalištarci u provinciji nekako odgovorniji prema svojoj publici i prema kazalištu od kojeg i za koje žive.

Posebno su zapažene vaše režije u Bosni i Hercegovini. Što je najviše pridonijelo takvu vašem, rekao bih, zvjezdanom statusu tamo?

— Vrlo jednostavan, ležeran istraživački rad na tekstovima koje sam sâm mogao odabrati, sâm sam odabrao suradnike i glumce. Mogao sam nesmetano raditi, a nisam ni u čemu pretjerao i svi su bili zadovoljni, a ja osobito, jer sam režirao u gotovo idealnim okolnostima.

Dakako da sam izabrao drame koje su se duboko ticale sredine u kojoj sam radio, kao, recimo, tekst Ay, Carmela, koji ima neposredne poveznice sa stvarnošću Sarajeva. Već na prvom pokusu otkrili smo šifru komada i u njega smo utkali sve svoje strahove, emocije i scensku maštu. Dokaz da smo uspjeli zadobiti naklonost publike jest činjenica da predstava Ay, Carmela ima u Sarejevu i klub obožavatelja. To je prekrasno doživjeti.

Je li publika u BiH željnija kazališta?

— Tamo je publika, rekao bih, nestrpljivija da doživi dobar kazališni čin. Oni nemaju vremena, osvjedočio sam se, gledati ni hvaliti nešto što im se ne sviđa. Izaći će van, čak i za vrijeme premijere. Što im se dopada, što ih se tiče, to odgledaju. Takvo ponašanje publike djeluje, u prvi mah, vrlo okrutno, ali oni nisu skloni nikakvim eksperimentiranjima, nego hoće iskrene doživljaje. Ne žele nikakav blef, ni kazališni, ni životni. S druge strane, to je veoma dobro odgojena publika. Moramo znati da Sarajevo ima jedan od najživljih festivala, MES, gdje sam gledao, možda, najbolje predstave u životu. Te su predstave dupkom pune i obvezuju tamošnje autore da rade vrhunski teatar.

Vi ste i jedan od osnivača i organizatora pulskoga Kazališnog festivala mladih, koji su u posljednje vrijeme prilično hvalili. Što ga to razlikuje od ostalih festivala u Hrvatskoj?

— To je festival izrazito edukativnog karaktera. Osmišljen je, dakle, kao niz radionica i ima status međunarodne ljetne škole, priznat od strane Mediteranskog kazališnog instituta, a član je i još nekih međunarodnih udruga. Festival, za trajanja od četrdeset dana, okuplja više kazališnih pedagoga iz svijeta. Imamo i mnogo polaznika iz inozemstva.

Zajedno sa suradnicima htio sam pokrenuti specifični festival koji bi popunio ono čega nedostaje u kazališnoj slici Hrvatske. To je istraživački festival koji polaznicima omogućuje da, uz istraživanje vlastitih izražajnih mogućnosti, budu obogaćeni novim informacijama, što sve kazalište jest, i što sve može biti.

Upravo takva interakcija događa se na Međunarodnom kazališnom festivalu u Puli. On nije mišljen kao produkcijski festival, ali tijekom godina ovo je peta festivalska godina, mi smo imali kazališne produkcije s vrlo vrijednim rezultatima. Festival je pokrenuo mlade ljude u Puli da se zainteresiraju za kazalište. Kazalište u Puli bila je mrtva kazališna kuća koja je čekala da se napuni stvaraocima, programima i publikom. Trenutno, dvanaestak ljudi iz Pule studira na kazališnim akademijama u Zagrebu, Sarajevu, Bologni, Padovi i Frankfurtu.

Mladi redatelji u Hrvatskoj često se, što javno, što manje javno, jadaju kako teško dobivaju režije, jer je većina poslova podijeljena u zatvorenom krugu redatelja-institucija. Kako vi gledate na takve glasove?

— Još nisam uspio proniknuti kako i zašto sam dobio koju režiju. Ali, odlučio sam ne propuštati prilike. Meni posao vrijedi onoliko koliko mi novoga posla donese. Ako mi neka režija donese dvije-tri nove, onda je ona uspješna. Čak i ako napravim najbolje predstave, a poslije njih je zatišje, razmišljam što sam to krivo napravio.

Po prirodi sam vrlo radišan, pa sam se, kako bih stalno bio u kondiciji, odvažio, budući da u Zagrebu nema posla za sve redatelje svih generacija, mnogo raditi i po provinciji. Spomenuli ste Bosnu i Hercegovinu. U posljednje dvije godine tamo sam režirao deset predstava. Uz to stalno pokrećem i neke nove skupine, osobito u Istri. Nastojim afirmirati ideju da je pomoću kazališta moguće spojiti mnogo toga. Nisam od onih pasivnih, koji obijaju direktorske kancelarije i traže poslove. Ipak, činjenica je, ako nemate predstavu na repertoaru u Zagrebu — mrtav ste režiser. Zagreb je, nažalost, jedino kazališno središte u Hrvatskoj i potrebno je stalno imati tamo predstavu na repertoaru, da bi javnost uopće znala da postojite. Tu je teško opstati. Meni, evo, to uspijeva već desetak godina.

Davor Šišmanović

Robert Raponja rođen je 1964. u Puli. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu apsolvirao je komparativnu književnost i talijanski jezik i književnost, a 1989. diplomirao je kazališnu režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Od tada režira u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj te u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Do sada je režirao tekstove M. Lukšić, T. Šuput, M. Brumeca, L. Martinac, S, Sinovčić, A. Šoljana, F. Hadžića, B. Senkera, I. Kušana, K. Paladin, M. Gavrana, P. Weisa, F. Miterrera, A. Hinga, D. Mameta, D. Lukića, C. Magrisa, J. S. Sinisterre, N. Romčevića. Na njegovu redateljskom repertoaru nalaze se i djela klasika Aristofana, Sofokla, Shakespearea, Moli#rea, Goldonija i Schillera. Posljednjih godina istaknuo se režiranjem scensko-glazbenih spektakala, kao što su projekti Regnum Novum autora Darka Lukića, Pulisej Borisa Senkera, Valigaštar Tomislava Milohanića te Profesor Amarkord Borisa Rotara. Mnogo je radio u bosanskohercegovačkim teatrima: u mostarskom HNK postavio je Ljubavi Georgea Washingtona Mire Gavrana i U agoniji Miroslava Krleže dok je u tuzlanskom Narodnom pozorištu režirao Ifigeniju na Tauridi J. W. Goethea, a u sarajevskom Kamernom teatru 55 postavio je Caroline Neuber Nebojše Romčevića. Ipak, najveću afirmaciju, stekao je postavkom drame Joséa Sanchisa Sinisterre Aj, Carmela, u produkciji Sarajevskoga ratnog teatra (SARTR). Stalno je angažiran kao umjetnički voditelj Istarskog narodnog kazališta u Puli. Jedan je od osnivača Međunarodnog kazališnog festivala mladih u Puli.